I. Tri sastavna dijela spolnoga nagona

Gospod Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti usadio u narav čovjeka nagon, koji ga pokreće prema osobi drugoga spola. Zato taj nagon i zovemo spolnim nagonom. Po sebi taj nagon nije ništa griješna, jer potječe od samoga Boga, koji je čovječju narav stvorio. Taj spolni nagon nije samo tjelesni nagon, već on obuhvaća cijeloga čovjeka: njegovu dušu i njegovo tijelo. (1)

Savremeni istraživači duševnoga života u spolnom nagonu razlikuju uglavnom tri sastavna dijela:

nagon tijela, kojemu je stalo samo do tjelesnoga užitka;
nagon duše, koja hoće, da ljubi i da bude ljubljena;
nagon za množenjem, tj. želja imati vlastitu djecu.
Prvi, to jest nagon tijela, u mladića je veoma razvijen, a u djevojci gotovo nikako. Nepokvarena djevojka obično i ne sluti, kakove su bure u duši mladića. Kod djevojke se taj nagon tijela može da probudi poradi loših vanjskih utjecaja, tako iz čitanja loših knjiga, nakon loših razgovora, zbog plesa, kina, lošega primjera itd.

Drugi, to jest nagon duše, koja hoće da ljubi i da bude ljubljena, u ženi je daleko razvijeniji, nego u muškarcu. Ona osjeća, da je u životnoj borbi slabija, da treba pomoć i zato teži za odvažnim, snažnim, poduzetnim, duševno razvijenim mužem, kojemu će postati ravnopravnom družicom.

Ni u muškarcu nije ovaj nagon duše neznatan, a bit će jači, što mu većma uspijeva, da svlada sjetilni nagon. Za muškarca još i danas vrijede riječi iz Svetoga Pisma: «Nije dobro, da je čovjek sam, načinimo mu pomoćnicu prema njemu» (Gen. II, 18). Plemeniti mladić počima da osjeća u stanovitim godinama svoga života neku osamljenost. U njemu se budi težnja za družicom, koja će svojim blagim, dobrim, vedrim bićem uljepšati njegov život. Ona će ga razumjeti, zanimat će se za sve, za što i on, poduprt će ga u radu i tješiti u teškim časovima života. Ona će postati kraljicom njegova doma, u kojemu će on rado boraviti. Rad će mu biti lakši, jer će znati, da radi za ljubljenu ženu, kod koje se nakon teškog rada oporavlja.

Treći nagon, nagon za umnožavanjem, takošer je razvijeniji kod žene, negoli kod muškarca. Žena je već po svojoj naravi stvorena za materinstvo. Ona ne može da bude zadovoljna dok ne udovolji svojoj težnji, da pomogne drugome, da se brine za drugoga. Bez pretjerivanja možemo reći: «U ženi vlada neprestana i živa težnja za djetetom».

Jedan savremeni istraživač duševnog života tvrdi: «Žena će i svoj doktorat napustiti, ako joj bude moguće, da ziblje zipku svoga djeteta». Njeno je zvanje da bude majkom i za to ju je zvanje Bog na osobiti način snabdio posebnim svojstvima. Ali i u muža je duboko usađena želja, da u potomcima od svoje krvi nastavi, produlji svoj život. U svome djetetu gleda muž utjelovljenje svoje bolje ličnosti, u njem će ostvariti ono, čega on sam u životu još nije mogao da ostvari.