UVOD.

       Ovaj uvod iz pera liječnika ima svrhu, da pridoda vrsnom ovom djelu prof. Dra. I. Merza nekoliko važnih opasaka, osobito iz područja liječničke znanosti.

       Važno pitanje, o kome govori ova knjižica, stoji u vezi s važnim naukama, koje imaju pravo, da o njemu govore, a među tim naukama ima takvo nesumnjivo pravo i dužnost također i nauka o čuvanju zdravlja: higijena.

       Mnogi su dosad sebi prisvajali pravo, da s visoka odlučuju o ovom pitanju poput kakvih ozbiljnih stručnjaka u liječničkoj znanosti, premda oni to nijesu. Takvi su dakako izvrnuli na glavu temelje higijene i liječničke nauke. Moramo dakle i ovdje obračunati sa ovakvim krivotvoriteljima liječničke znanosti, te pokazati njezin jasni i dokazani sud.

       No hoćemo li korititi svome zdravlju, to nije dosta samo znanje zdravstvenih načela, već je potrebno i volja da se čuvaš i onoga što je ugodno, ako je štetno zdravlju. A toga ima mnogo. Stoga svaki valjani higijenik, socijalni liječnik i zdravstveni prosvjetitelj naroda treba da naglasuje i potrebu odgoja jakog značaja, dakle i vjere, jer bi bez toga nauka o zdravlju ostala u nekim važnim pitanjima samo na papiru. Jasno je stoga, da one omladinske organizacije, koje se brinu doduše za tjelesni odgoj i zdravlje svojih članova, ali se ne brinu za vjerski odgoj, time ruše na jednoj srani više nego što na drugoj strani sagrade.

       Promotrimo prilike, u kojima se kreće gotovo svaki mladi čovjek našega vremena.

       Mlad čovjek nađe se na raskršću između dva svijeta: na jednoj strani čuje strogu nauku svečenika , a često i učitelja i roditelja, a na drugoj strani čuje i vidi nauku razuzdane slobode i ljubavi, to jest samovolje i raspuštenost, te razularenosti. Tako velika opreka javlja se između dvaju raznih izvora duševnog razvoja mlada čovjeka! Može li naći izlaza iz toga sukoba dvaju svijetova i otkriti pravi put, to jest pravi put sigurne istine i vlastite sreće?

       Jedno bi bilo, kad mlad čovjek ne bi imao mogučnost da otkrije taj put i da skine koprenu s tako važne zagonetke vlastite budućnosti. Odgovor će mu dati zdrav razum i dobra volja za plemenitim životom. Siguran i jasan odgovor dat će mu i ova knjižica, koja mora naći živa odziva u duši svakog mladog čovjeka, koji nije duševni zahirio ili doživio bankrot svoga značaja.

Sudbonosno pitanje.

       Odlučno je pitanje po sudbinu mlada čovjeka, uz koju će nauku o ljubavi pristati i prihvatiti je u životu. Dvije su tu nauke; a svaka od njih izvir iz opće nauke o svijetu i životu.

       Jedno je nauka vjerskog idealizma, a drugo je nauka materijalizma. Obje se nauke nalaze u bijesnoj međusobnoj borbi na život i smrt. Među njima pomirenje nema. Među njima  nema srednjeg puta, nema zlatne sredine, ni srednje linije. Ponor i bezdan ih dijeli.

       Ponor ih dijeli, koji nigdje nema dna. Nauka idealizma traži ovakvu ljubav, koja je u skladu s Božijim i prirodnim zakonima, dok nauka materijalizma naučava i širi tako zvanu slobodnu ljubav, to jest samovolju i razularenost u ljubavi. Dok nauka idealizma izvire iz težnje za velikim i plemenitim istinama, dotle nauka materijalizma i slobodne ljubavi izvire iz sebičnosti i slijepe težnje za razuzdanim uživanjem.

       To nijesu dakle samo dvije nauke, već su to upravo dva sustava života. Svaki od tih dviju sustava ima za sobom milijune i desetke milijuna pristaša.

Na nizbrdici.

Živa je kobna istina, da u velikom dijelu svijeta pa i hrvatskog naroda vlada upravo pošast slobodne ljubavi, divlja i bezobzirna poplava ljubavi.

Takva tobožnja ljubav je postala središtem života osobito u pokvarenim krajevima. Prihvatili su je objeručke moderni književnici, te pišu o njoj, jer misle na svoj džep. A svi znadu, da se takve bljezgarije skupo plaćaju. Od toga živi i velik broj knjižara, tiskara i nakladnika. Oni ne trguju toliko papirom već zapravo ljudskim dušama i ljudskom srećom. Igraju se sudbinom tolikih ljudi. Likovni umjetnici, slikari i kipari ne zaostaju u tome. U tom istom duhu vode se i sve moguće druge zabave našega vremena. Svakog se dana sastavljeju nove vrste nećudorednih plesova, koji razdražuju svakog normalnog čovjeka.

       Kao što su stari Rimljani govorili, da sve rimske ceste vode u Rim, tako se može i za modernu građansku kulturu reći, da svi njezini putevi vode u nećudoredno uživanje.

       Po toj njihovoj teoriji smisao čovjekovog života je jednak onome, što ga ima svaka životinja. Ako je tome tako, neka budu pristaše ove nauke iskreni, te neka ne smatraju sebe nečim boljim od drugih životinja. Međutim oni bi se pobunili svi od reda, kada bismo ih ubrojili u red tih ostalih životinja.

Može  li  u ljubavi biti nagon mjerilom?

Pristaše ove nauke opravdavaju svoje mišljenje ovako: U čovjeka vlada kao u životinje nagon ili instinkt, koji ga potiče na razne tjelesne čine. Kada je životinja gladna, tjera je njezin nagon, da potraži hranu i tek tada, kada je našla dovoljno hrane smiruje se i živi zadovoljno dalje. Da nema toga nagona, ne bi se životinja mogla pravilno hraniti i podmirivati tjelesne potrebe.

Životinje rade sve po nagonu. To ne znači, da i čovjek mora sve po nagonu raditi, pa makar mi kolikogod isticali, da je to prirodni nagon, a da se ne valja protiv prirode boriti. Isto tako kao što je u čovjeka prirođen i prirodan taj nagon, tako je prirođeno i prirodno u čovjeka, da ima razum i slobodnu volju, te imaju i oni da kažu svoju riječ, kada se radi o dobru tijela ili duše. Tko bi radio protiv ovih bitnih prirodnih svojstava u čovjeka, taj bi postupao protuprirodno. Pristaše nauke o slobodnoj ljubavi stoga hoće zabašuriti istinu, da čovjek čini surovi protuprirodni čin, ako u svom tjelesnom životu ne pita razum za savjet i ne pokreće svoju volju, da ona drži na uzdi slijepe nagone. A razum i volja su ne samo prava pravcata prirodna svojstva čovjeka, već su štoviše još savršenija prirodna svojstva, nego li nagoni. A jasno je, da taj razum i volja moraju imati prvenstvo pred nagonom onda, kada se radi o dobru tjela upravo zato, što su razum i volja savršenije sile od nagona. (Nagon imaju životinje, a razum i volje nemaju). Kako nagon ne može biti ni jednim mjerilom, ni pouzdanim mjerilom u čovjeka, pokazuje nam na primjer i ta pojava, da nebrojeni ljudi osjećaju sklonost za alkoholna pića, te ih piju često i neumjereno, premda je jasno, da takvo opijanje mora biti i te kako štetno za tijelo. Gdje je tu bio nagon, da čuva interes tijela? Poznato je na primjer to, da ima u prirodi plodova, koji su slatki ili uopće tečni, a ipak su otrovni po čovjeka. Čovjek se dakle ni tu ne smije pouzdati na nagon, koji ga potiče da jede ono, što je tečno.

Ako dakle u životu čovjeka ne može biti nagon mjerilom, koje bi pokazivalo, šta nam je korisno onda nema razloga zašto bi ljubavni nagon bio izuzetkom, te zašto bi on imao povlasticu, da ne mora pitati i slušati više sile: razum, volju, liječničku znanost i ćudoredne zakone.

No kao što nagoni nijesu nepogrešivo mjerilo po čovjeka, tako to pogotovo vrijedi za ljubavni nagon, i to radi jednoga razloga temeljne važnosti: bitna je razlika između spolnoga nagona i svih ostalih nagona, jer svi ostali nagoni služe tjelesnom održanju (iako kadšto nesavršeno) onoga ćovjeka, u kome se javljaju, nasuprot ljubavni nagon ne služi održenju onog čovjeka, u kome se javlja, već održenju roda ljudskoga, da se taj može umnažati podmlatkom, jer bi inače rod ljudski izumro. Ako se dakle čovjek tim nagonom  ne služi, ne škodi sebi, već bi se moglo prigovoriti, ako bi tko htio cjepidlačariti, da škodi umnažanju roda ljudskoga.

No upravo taj prigovor je posve neopravdan, jer svaki čovjek ima prigode, da i na drugi način radi za napredak svoga naroda i čovječanstva, pa i za brojčani porast svoga naroda. A to će on činiti osobito tako da vlastitim primjerom i poukom suzbija u njemu sebičnost i udobnost, a time će i najbolje suzbijati onu tešku narodnu manu, koja nedopuštenm načinom priječi brži brojčani porast i našega hrvatskog naroda.

Slobodna ljubav i zdravlje.

       Ako se dakle čovjek, a osobito mladić, ne služi svojim ljubavnim nagonom, ne škodi time nimalo svome zdravlju i tjelesnoj jakosti, već nasuprot on time može često koristiti svojoj tjelesnoj snazi i duševnoj bistrini. To je u liječničkoj znanosti dokazano. To nadasve vrijedi za mlada čovjeka, dok još nije dovršio razvoj svoje tjelesne zrelosti. Kobna je zabluda, što mnogi mladi ljudi misle, da je nastupilo doba zrelosti već u onoj njihovoj dobi kada se započeo javljati spolni nagon. Tjelesne zrelosti još nema onda, kada započinje dozrijevanje, već onda, kada je završilo dozrijevanje, a to traje oko 10 godina, otprilike od 12,14-24 godine. U toj dobi nije samo štetno, već pogubno upotrebljavanje spolnoga nagona. Takvim bezglavim načinom života podgrizava mladić korjenje svome tjelesnom zdravlju i svome duševnom napretku i čini veliki zločin na svom narodu.

       Zanimljivo je da su učenjaci, koji poučavaju nauku o životu prirode (t.zv. biolozi) pronašli istu pojavu u mnogo primjera u prirodi. Na primjer mnogi jednogodišnji cvjetovi, kojima se zaprječi, da prašnici rasiplju svoj prah cvatu još 2-3 godine, dok oni cvjetovi, gdje se prašnici oprašuju, ne dožive nikada više ponovnog cvata. Istu pojavu pronašli su učenjaci i na leptirima. Ako dođu leptir i leptirica u društvo, uginu oboje doskora poslije toga. Ako je svaki od njih usamljen, tada oboje prežive čitavu zimu i žive dalje. I među ljudima postoji slična životna pojava, koju su već i stari Grci poznavali; njihovi natjecatelji, koji bi se pripravljali na znamenita tjelesna i duševna natjecanja u Olimpiji, morali su se odricati svake tjelesne ljubavi. Zanimljivo je i to, da je slavno francusko sveučilište u Parizu sve do francuske revolucije zahtjevalo od svih svojih profesora, pa i onih, koji su bili svjetovnjaci, da budu neoženjeni, jer su računali s tim, da će se i prirodne i duševne sposobnosti u takvih ljudi jače razvijati, nego li u ostalih. A svakako su morali kroz 700 godina steći bogato iskustvo o tome svom mišljenju, te bi oni jamačno bili u tih 700 godina ukinuli taj zakon, da su opazili da nema od toga one koristi za duševni rad, za kojim su išli. Ni oni naravno nijesu imali ništa protiv kršćanskog braka. Taj zakon, koji je postojao punih 700 godina, ukinula je tek francuska revolucija, dakako ne iz kakvih znanstvenih razloga, nego protiv stoga, što je to bila revolucija kao svaka revolucija.

       Isto uvjerenje, što su ga imali stari Grci i francusko sveučilište, naučava dakako i moderna znanost, napose liječnička znanost. Slavni njemački higijenik i profesor liječničke znanosti u Münchenu Max Gruber dokazao je to uvjernje važnim novim dokazima, za koje se prije u znanosti nije ni znalo.

       Isto tako je iznio u jednoj svojoj knjizi godine 1916. vrlo važnih znanstvenih misli o tome pitanju znameniti liječnik  i profesor liječničke nauke u  Münchenu Dr. Sticker. On kaže tu doslovno, da još nikada nije nikome trajno odricanje od ljubavnog života škodilo, ali putenost je škodila silnome mnoštvu ljudi.

       Povijest nam je zabilježila veliki broj najvećih umova svih vremena, za koje se znade, da su za cijela života živjeli u strogo potpunom i trajnom odricanju od svakog spolnog života. Takvi su bili na pr. ovi:Lionardo da Vinci i Michelangelo, ponajveći umjetnici svih vremena, nadalje Beethoven, najveći glazbenik svoga stoljeća, zatim Paracelsus, valjda najveći sredovječni liječnik, te filozofi Kant, Pascal, Fénélon i mnogobrojni drugi.

Moderno praznovjerje.

Zaista je čudno, da je unatoč jasnom sudu znanosti i unatoč živom iskustvu ipak još i među našom inteligencijom mjestimice rašireno to praznovjerje, da može odricanje od ljubavnog života – škoditi zdravlju. Valja naglasiti, da to praznovjerje ne zaostaje nimalo za onim praznovjerjem o vukodlacima i morama, koje je često u priprostom narodu rašireno. Ne trebamo se čuditi, što ima među našim seljačkim narodom upravo nevjerovatnog neznanja o zdravstvu, kada i sama inteligencija spomenutim čestim praznovjerjem pokazuje, svojom krivnjom, to isto svojstvo neznanja i praznovjerja u svojim redovima.

Posljedice slobodne ljubavi. 

       Neoboriva je činjenica, da sloboda i nećudorednost u ljubavi uništavaju i našem hrvatsko narodu svake godine na tisuće mladih ljudi, koji bi inače mogli da budu ponos svoje porodice, svoga staleža i svoga naroda. Mnogo ima tisuća takovih mladih pogaženih cvjetova, kojima je ta slavna  » sloboda ljubavi « uništila zdravlje, razorila značaj i pokopala ideale.

       Pa i oni, koje ne možemo ubrojiti među prave propalice, ipak su svojim lakoumnim i polovičnim shvaćanjem u temeljima uzdrmali i okrnjili vrijednost svoga života. »Budimo potpuni ljudi«, to je zov one hrvatske bojne pjesme, koja je upravljena omladini. A nije potpun čovjek i ne može to biti čovjek, koji krši velike i vječne zakone, dakle i zakon ćudorednosti i neokaljanosti.

       Pročitavši ovu knjižicu uvjerio sam se, da će koristiti oduševljenim hrvatskim mladićima, koji hoće da se razviju do potpunih muževa. Mladić, koji ne kani tjelesno i duševno zakržljati, treba u sebi da svlada svaku želju, koja ga potiče na ranu ljubav, prije nego li može pomišljati da stupi u brak. Takav promišljeni život ne će biti samo u skladu s kršćanskim zakonom, već će biti također i u duhu savremene liječničke znanosti, o kojoj mora voditi računa svaki razuman čovjek.

                                          Dr.Avelin Ćepulić – Zagreb

                                            Sek. liječnik u Bolnici