OBITELJ SOUBIROUS

Lurd, gradić na jugu Francuske, na podnožju Pirinejskog gorja koje graniči sa Španjolskom, početkom 1858. godine ima svega nekoliko tisuća stanovnika. Život teče svojim uobičajenim tokom. Taj mali provincijski grad nema ništa čime bi privukao pažnju. U njemu samo odjekuju događaji koji se zbivaju u središtu zemlje, u glavnim gradovima, i po svijetu.

Mjesna uprava je uređena: gradonačelnik, policija, sud, kraljev zastupnik... Lurd ima svoga župnika, dva kapelana, a potpada pod biskupiju Tarbes. Tu su i časne sestre, drže sirotište i konvikt. Stanovništvo je podijeljeno na klase, kao uostalom i svagdje...

Među najnižom klasom jedva da bi se mogla naći siromašnija obitelj od Soubirous-ovih. Stanuju u ulici Petits Fossés u takozvanom »cachot«-u (čitaj: kašo), nekadašnjem lurdskom zatvoru. Jedna jedina prostorija za njih šestero, vlažna, mračna! No nisu uvijek bili u takvu stanju. Imali su mlin, ali su pali pod stečaj prije nekoliko godina i od onda ih bije bijeda. Mlin su morali napustiti pa jedan rođak, u čijem je posjedu bio cachot, ustupio im ga je za stanovanje. Otac bez stalnog zaposlenja radi kao najamni radnik, gdje se već nađe kakav posao.

Četvero žive djece: Bernardica 14 godina, rođena 7. siječnja 1844, najstarija; Toinette 11 godina; i dva mlađa braata Jean i Justin. Dva sina su im umrla već prije.

Koncem siječnja Bernardica se vratila iz Bartrès-a, malog mjesta udaljenog nekoliko kilometara od Lurda. Tu je pomagala u kućanstvu i u čuvanju ovaca kod Marie Laguës, svoje dojilje, koja joj je zamijenila majku kroz prvih šesnaest mjeseci života. Treba poći u školu a i na vjeronauk. Jer, Bernardica ne zna ni čitati ni pisati, a nije primila niti prvu pričest. Siromaštvo i bijeda obitelji nisu joj dopustili poći ranije u školu. Povrh toga još je i bolesna. Prije tri godine preboljela je koleru, ali će posljedice nositi kroz cijeli život: astmu i tuberkulozu.

Jedino bogatstvo obitelji jesu križ i krunica; i danas se čuvaju u cachot-u. Vjera kroz molitvu nalazi svoj izraz i ostaje netaknuta uz sve udarce siromaštva i bijede. Iako je na vani krajnje siromaštvo, u očima Božjim ova obitelj nije siromašna. Vjernost Bogu kroz molitvu svakoga dana, bijeda i udarci života strpljivo prihvaćeni i nošeni, jesu vrijednosti koje samo Bog poznaje i cijeni.

I Bernardica posjeduje to nutarnje bogatstvo duha koje će joj biti kao neka predpriprava za milosti čiji će posrednik postati. Ne znamo mnogo o Bernardičinu duhovnom životu prije ukazanja. Ali i ono malo što nam je kasnije otkrila, dostatno je da nazremo o kakvoj se duši radi. Dok je čuvala ovce i pomagala u kući obitelji Laguës, nije joj bilo lako. Dolazilo je i teških časova: »Mislila sam da to dobri Bog hoće. A kad se znade da to dobri Bog dopušta, onda se čovjek ne tuži.« Kako će se rijetko i kod odraslih naći ovakav stav predanja u Božju Volju u kušnjama života!

Zajedničkom večernjom molitvom svete krunice uz ognjište završava i ovaj dan 10. veljače 1858. I nitko ne sluti da je Ona koju su te večeri kao i svakoga dana pozdravljali i zazivali »Sveta Marijo, moli za nas...« da je pogledala na siromaštvo ove obitelji, kao što je davno prije i na »njezinu neznatnost« svratio svoj pogled Svevišnji.

Tiha noć spustila se na Lurd i njegove stanovnike. Sutra započinje novo razdoblje za njihov gradić, za sve njih, a napose za obitelj Soubirous. Svatko bi se samo sažalno nasmiješio onome tko bi danas ustvrdio da će kroz bijedu te obitelji doći toliko radosti i blagoslova za milijune. Jer, sutra će se Nebo približiti zemlji, odškrinuti svoja vrata možda najjače nakon što je sam Bog sišao među nas prije dvije tisuće godina...

Sutrašnjim danom Lurd ulazi u povijest kršćanstva i svijeta...