PROBRAŽENO LICE

Drugi susret

Nedjelja, 14. veljače 1858.

Bernardičini roditelji najprije su joj zabranili da ne smije ići k spilji; na koncu su popustili. I Bernardica polazi u društvu znatiželjnih prijateljica. Svraćaju se u crkvu i uzimaju svete vode. Do spilje se ne dolazi lako. Trebalo se uspeti strminom i onda se spustiti. Bernardica unatoč svojoj boležljivosti i slaboj tjelesnoj građi među prvima je. Vuče je nada da opet vidi onu divnu mladu gospođicu, kako ju je običavala nazvati, koja joj se tako ljubazno smiješila.

Došavši pred spilju, Bernardica počinje moliti krunicu. Pri koncu druge desetke vidljivo je zadrhtala.

- Evo svjetla.... Evo je! Krunicu ima preko desne ruke. Promatra vas, - reče djevojčicama, koje su nastojale usmjeriti pogled onamo kamo je Bernardica gledala, ali nisu ništa vidjele.

No, čujmo kako Bernardica sama dalje opisuje što se zbivalo:

»Počela sam bacati prema njoj svetu vodu govoreći ako dolazi od Boga da ostane, ako ne, neka ode, i žurila sam škropljenjem.

Ona se počela smiješiti, saginjati glavu i što sam je više škropila, ona se više smiješila i naklanjala glavu... i tada se uplaših i požurih škropiti dok se bočica nije ispraznila.«

Bernardica je potom kleknula. Za vrijeme prve polovine viđenja, mogla je promatrajući i usput govoriti s prisutnima. No poslije toga, viđenje ju je potpuno obuhvatilo i činilo se kao da je izgubila vezu s vanjskim svijetom. Klečala je blijeda, nepokretna, otvorenih očiju, usmjerenih prema spilji, lica gotovo preobražena.

Njezine prijateljice su se uplašile. Nakon uzaludnih pokušaja i drmanja da je vrate u stanje svijesti, neke su u strahu pobjegle. Obaviješten od svoje majke i tete iz susjednog mlina, dolazi mladi Antonie Nicolau da pritekne u pomoć. Ovako opisuje prizor koji je ugledao:

»Bernrdica je bila na koljenima... očiju otvorenih, zaustavljenih na niši... ruku sklopljenih, a među prstima krunica... Smiješila se i imala je lice lijepo, ljepše od svega što sam vidio... cijeli dan sam bio pod dojmom, misleći na to. Ostao sam neko vrijeme nepomičan tako je promatrajući... moja majka i teta bile su očarane kao i ja... Gledao sam prema niši, ali nisam ništa vidio. Unatoč smiješku bilo mi je teško jer je bila tako blijeda.«

Potom su Bernardicu odnijeli u mlin, gdje je polako došla k svijesti. U to je stigla i majka, sva uzbuđena i uznemirena. Počela je najprije tući Bernardicu. Prirodna reakcija žene koja, povrh bijede u kojoj je živjela njezina obitelj, sada zbog kćeri postaje predmet govorkanja, bolesne znatiželje, pa i ruganja lurdskih stanovnika, jer se vijest počela brzo širiti s najrazličitijim komentarima. Ta nikom nije ugodno biti predmet naklapanja, pogotovo kad još čovjek mora nositi tako težak križ siromaštva! No žene, posebno one koje su vidjele Bernardičino preobraženo lice kao u anđela, kako su rekle, spriječile su majku od daljnjih pokušaja kažnjavanja. Ona je tada slomljena briznula u plač, jer je jedva što razumjela od svega što se zbivalo.

Kako se osjećala Bernardica? Unatoč svim tim reakcijama koje su se na nju oborile, veliki mir ju je izdizao iznad svega toga: nešto novoga u njezinom srcu, što ne može izreći. Moglo bi joj biti i deset puta teže, ali ostat će joj taj mir, nastao već prvoga dana, i postajući sve sigurniji. Neizvjesnost i iznenađenje pred nepoznatim ustupili su mjesto novom dojmu: povratak jedne prijateljice na čijem licu odsjeva dobrota i smiješak. Srećom da toga ima, jer će kušnje postati teške...

Naravno, od roditelja je uslijedila ponovna zabrana. Vijest se polako širila gradićem, ali još ne izazivajući preveliko zanimanje: dječja posla! Već sutradan na vjeronauku, Bernardica je postala predmet zadirkivanja i ismjehivanja.

* * *

Koja je poruka današnjeg ukazanja? Kad je Bernardica svetom vodom škropila Gospu, ona je naklanjala glavu, prihvatila je taj čin provjere i potvrdila da dolazi od Boga! I usput se smiješila. Oh! Taj Gospin smiješak koji je sam izraz ljubavi! Kako je morao Bernardicu činiti sretnom već ovdje na zemlji unatoč svim kušnjama. Sigurno, nosit će ga u srcu cijeli život. Mora ispunjati srećom svijest da postoji nebesko biće koje nam se smiješi. (Molimo je da nam pomogne tako živjeti da njezin smiješak uvijek počiva na našim životima!)

Blagoslovljena voda?! Koji je njezin smisao i značenje? Crkva je od davnine blagoslivlja i upotrebljava u bogoslužju i obredima. Nosi u sebi nešto božanske moći, koja čisti, posvećuje, otklanja zlo... Da li je cijenimo, da li joj pridajemo ono značenje koje joj daje Crkva i tako je upotrebljavamo?!

I na koncu, Bernardičino preobraženo lice. Ovo je prvi puta da je Bernardica bila ovako potpuno uronjena u viđenju, izgubivši svaku vezu s vanjskim svijetom. Kod ostalih ukazanja uglavnom će ostajati pri svijesti, ali će joj veoma često lice biti onako lijepo, preobraženo, anđeoskog dostojanstva, pred kojim će i najnevjernije i najsumnjičavije osobe biti ispunjene nutarnjim poštovanjem da bi na koncu povjerovali (liječnik, policajci). Božanski, nadnaravni svijet nestvorene ljepote i uzvišenosti, kad se samo malo odškrine i obasja lice nas smrtnika, već ga čini sebi sličnim. A što će tek biti kad u potpunosti uđemo u taj nadnaravni svijet, kad se pokaže ono što smo sada već u svojoj nutrini – djeca Božja, i kad postignemo blaženstvo i slavu sinova Božjih! Kako se moramo truditi da živimo dostojno poziva kojim smo pozvani!