NEODOLJIVA SILA

Dan bez susreta

Ponedjeljak, 22. veljače 1858.

Uzalud Bernardica ujutro moli roditelje da bi išla k spilji. Zabrana je oštra. Roditeljima je već svega dosta. Povrh bijede i siromaštva postali su predmet naklapanja po Lurdu. Jedni se smiju, drugi im dosađuju neprestanim posjetima. Samo odgovarati na znatiželjne upite već umara, a kamoli što su postali predmet najrazličitijeg ogovaranja.

Sva žalosna Bernardica polazi u školu. Prati je majka. Sestra poglavarica, vidjela je jučer kako je komesar odvodi, pa joj sada dobacuje prijekornim tonom: No, je li konačno završena karnevalada?!

Nije joj lako sjediti u školi kad zna da bi morala biti negdje drugdje. Bernardičine misli su neprestano kod spilje. Niti kod ručka, kad se vratila kući, roditelji ne popuštaju. Povratak u školu poslije ručka nikad joj nije bio tako težak. Dolazeći pred školu, Bernardica se zaustavlja. Jednostavno ne može dalje. Neka nutarnja sila prevladava i gotovo je tjera prema spilji. Odluka da će slušati posve se rastopila. Upućuje se prema spilji ni ne razmišljajući što se to s njom događa. Dva policajca su nadzirala njezin hod u školu i natrag pa je odmah počeše slijediti. Takvo je bilo naređenje. Ne zaustavljaju je niti joj brane, nego je samo nadziru.

Iako je Bernardica išla drugim putem, ipak su je opazili i već se okupilo nekoliko grupica žena i djevojaka te je prate.

Došavši pred spilju, Bernardica klekne i započinje molitvu. Tu su njezine tete, dva policajca i jedno pedesetak osoba. I policijski nadzornik, stražmeštar d’Angla je također ovdje. S visoka naduveno ispituje mjesto, spilju, približava se Bernardici i ironično je zapitkuje nekoliko puta da li što vidi. Bernardica šuti i ne daje nikakva odgovora. Stražmeštar si u sebi misli: imao sam pravo, sve skupa je to praznovjerje; i da bi danas u XIX. stoljeću netko pokušao tvrditi da vjerujemo u ovakve gluposti!

Ali Aqueró se ne pojavljuje. Bernardica je, naravno, žalosna. Odsutnost ukazanja različito se tumači. Nepovjerenje onih koji ne vjeruju samo je povećano, a oni koji vjeruju su u nedoumici, no ipak i iz toga izvlače dokaz u prilog: ako je Bernardica sve do sada glumila i pretvarala se, zašto to nije učinila i danas?!

Niti Bernardica si ne može razjasniti zašto danas nije bilo ukazanja. Ispituje se da li je ona sama, možda, kriva. »Vjernici«, kako ih se počinje nazivati za razliku od onih koji »ne vjeruju« u događaje kod spilje, misle da to nije ni zbog afere s policijom, ni zbog prisutnosti policajaca niti zbog ruganja stražmeštra, koji je na koncu ironično dobacio kako je »njegov šešir poplašio prikazu pa je zato odletjela«; nego prošlo je vrijeme ukazanja, budući da su se dosadašnja uglavnom zbivala ujutro.

Vidjevši što se danas dogodilo s Bernardicom, koja je unatoč zabrani pošla k spilji, jer je bila privučena nekom silom, što je jednostavno ne može protumačiti, a inače nikad nije bila neposlušna, roditelji su povukli zabranu. Tome je vjerojatno doprinijela i činjenica što je Bernardica išla na ispovijed vlč. Pomian-u. On ju je pažljivo slušao i na koncu zaključio: Nema nitko prava da te priječi odlaziti k spilji.

* * *

Zašto se danas Gospa nije ukazala? Ako razmotrimo rečenicu kojom je pozvala Bernardicu da kroz 15 dana dolazi k spilji, u njoj nipošto nije sadržano obećanje da će joj se svaki dan ukazivati. Dakle, nigdje ne stoji da se Blažena Djevica morala svaki dan ukazivati. S druge pak strane odsutnost današnjeg ukazanja, a to će se ponoviti još jednom, ide upravo u prilog istinitosti samih ukazanja. Dapače, Nebo je sigurno pokušalo raspršiti svaku sumnju o tome da se Bernardica možda »pretvara, glumi, izmišlja i slično«, kako se govorkalo… Odsutnost današnjeg i još jednog kasnijeg ukazanja samo potvrđuje da su ukazanja objektivne i stvarne naravi, uzrok imaju izvan Bernardice, a nisu proizvod njezine mašte i slično. Jer, inače, ostaje neriješen problem zašto Bernardica nije ustvrdila da je i danas vidjela, ako je »izmišljala«, kako su neki mislili.