TAJANSTVENA MOLITVA

Sedmi susret

Utorak, 23. veljače 1858.

Iako ukazanja traju već od 11. veljače, lurdski župnik i ostali svećenici jesu veoma suzdržljivi, što je i sasvim normalno i poželjno u takvim izvanrednim pojavama, koje bi trebale biti nadnaravne. Ako je to ozbiljna stvar, vrijeme će već pokazati. Ipak, župnik Peyramale, ujedno i dekan, već bi se odavno okomio s propovjedaonice svojim gromovitim glasom protiv tih »navodnih ukazanja« i govorkanja pobožnih žena da ga u tome ne sprečava činjenica tolikog priliva vjernika u crkvu i na ispovijed. Mnogi dolaze iz daleka, a ima i iskrenih obraćenja. Bez sumnje, obraćenja su u vezi sa spiljom…

Dan prije, porezni kontrolor, gospodin Estrade, dolazi do župnika neka mu i on potvrdi da je u pravu što odbija svojoj sestri Emmanuélite molbu da je sutra prati do spilje. Na njegovo iznenađenje, župnik ne samo da ga ne odvraća, nego mu gotovo nalaže da je prati: »Govori se o tome mnogo i neću imati ništa protiv da jedan ozbiljan čovjek kao vi pođe onamo i vidi što se događa.«

Sutra ujutro rano, prateći sestru i njezinu prijateljicu g. Estrade ne prestaje dobacivati šaljive i ironične primjedbe na račun svega: »Lijepa prilika. Gledat ćemo komediju u samoj korizmi… s dopuštenjem gospodina župnika… Jeste li ponijeli svoje dalekozore… Budite ozbiljne gospođice i otvorite dobro oči… A ako vas vrag odnese… Jeste li uzeli svetu vodu i svijeću?« Smijeh, hihotanje, šale…

Još nije odbilo šest sati, a već se okupilo nekih stotinjak osoba. Koliko mu je sve smiješno, toliko je g. Estrade zabrinut za svoj ugled, što će ljudi reći i kako će to govoriti kad se bude razglasilo da je i on, ugledna osoba, također bio kod spilje. Ugodno je iznenađen i donekle umiren, kad je, zaokruživši pogledom po mnoštvu prisutnog, uglavnom ženskog svijeta, ugledao gospodina Dufo-a, općinskog savjetnika i člana savjeta advokata, gospodina Dozus-a, liječnika, pa čak i g. de La Fitte-a, umirovljenog vojnog intendanta, glavara jedne od prvih obitelji u mjestu, kao i kapetana Duplessis-a. Napola zbunjeni i napola umireni uzajamnom prisutnošću, ta gospoda izmijeniše nekoliko riječi razjašnjavajući razlog svoga dolaska kao i svoja filozofska stanovišta o cijeloj stvari, koja ih izdižu iznad lakovjernosti običnog puka.

Bernardica je u međuvremenu stigla u pratnji svoje tetke Bernarde. Kleknula je odmah blizu g. Estrade-a, koji se s jedne strane sretan a s druge i pomalo zbunjen tom povlasticom, jer će i on biti gotovo u središtu pažnje.

Promatra Bernardicu; još ju je vidio u komesarijatu, jer je i on bio prisutan kad ju je Jacomet preslušavao. Lice prirodno, obično, s nešto malo izraza žalosti i bojazni, Ništa od izraza kao nekoga tko bi pravio komediju…

U kojem času se stvar dogodila? Da li se Bernardica neprimjetno promijenila ili su se njemu postupno raspršile predrasude? Da li je to bljedilo njezina lica, radost ili novi izraz njezina pogleda? Još nije dao ime samoj stvari, ali ga je obuzeo gotovo fizički osjećaj: netko je ovdje. Iako ništa ne vidi, nego samo sjene tamo gdje je Bernardica upravila svoj pogled, skida šešir kao i svi drugi prisutni čestiti ljudi niže klase.

I on s poštovanjem, gotovo nepomičan, promatra i divi se kao i drugi ovoj poniznoj maloj djevojčici koja je postala ogledalo nekog većeg od sebe.

Bernardica je završavala prvu desetku, kad se zbila promjena na njezinom licu. Pokret prstiju i usana je prekinut. Nastavlja, ali nepravilno. Radost čini se zadržava joj disanje, i zaustavlja molitvu. Smiješak, nakloni, veliki znakovi križa, kakve još nikada gospodin Estrade nije vidio pa će kasnije reći: Ako se u nebu križa, onda se to čini samo tako.

Poslije toga odvija se razgovor. Bernardica govori ali zvuk njezinih riječi se ne čuje. Samo se usnice miču. Potom sluša. Čudi se. Glavom daje potvrdni znak, potom niječe. Časovito se ražalosti, ali zatim se opet smije, otvoreno, veselo, na način kojim u svojoj krajnjoj jednostavnosti zadržava u sebi nešto što nadilazi stvarnost. G. Estrade je svladan.

U međuvremenu s druge strane jedna djevojka, Eleonora, promatrajući Bernardicu, dolazi na pomisao koju odmah provodi. Najprije uštinu Bernardicu; ova ne osjeća. Potom iz pregače vadi veliku pribadaču i zabode je Bernardici u pleća. Bernardica se ne miče. Uzbuđena na Bernardičinu neosjetljivost, Eleonora se okanjuje tih pokusa, predaje se sabranosti, koja se malo-pomalo spustila na sve prisutne kao veliki nevidljivi plašt.

Još je jedna neobična pojava primijećena na Bernardici. Svijeća, što ju je držala u ruci, kliznula joj je do zemlje tako da joj je drugi prst ruke bio dugo vremena obuhvaćen plamenom a da nije pokazivala ni najmanji znak da je peče ili smeta. Emmanuélite je to promatrala ali nije se usudila da joj izvuče svijeću niti da joj ukloni ruku.

Viđenje je trajalo oko jedan sat. Kad je opet došla u vezu s ovim svijetom, Bernardica pokazuje znakove zadovoljstva, sreće. Aqueró se nije naljutila. Sve ostalo je bez značenja. Tiho, neusiljeno, nesvjesna divljenja kojeg je postala predmet, Bernardica se diže i upućuje polako kući noseći svoj smiješak i sigurnost. O današnjem razgovoru neće nitko ništa doznati unatoč mnogim znatiželjnim upitima. Radi se o stvarima koje ostaju samo između nje i njezine nebeske prijateljice. Najvjerojatnije da je to bilo danas, tvrdi R. Laurentin, kad ju je Gospa naučila jednu tajnu molitvu, samo za nju, koju će Bernardica odsada moliti svakog dana do konca ovozemaljskog života.

Kod spilje vlada oduševljenje. Sumnjičavi, ironični gospodin Estrade, koji je došao s toliko predrasuda k spilji da se svemu samo nasmije, izjavljuje:

- Došao sam kao nevjernik, a vraćam se vjerujući…

Cijeli će život pokušati izraziti osjećaj koji ga je obuhvatio za vrijeme ovih neusporedivih trenutaka. Teško pronalazi riječi da podijeli svoje divljenje sa g. Dufo i g. de la Fitte:

- Čudesno… uzvišeno… božanstveno…!

Vijest o današnjem ukazanju munjevito se širi. Prisustvovanje predstavnika lurdske inteligencije ukazanju kod spilje jest događaj dana o kojem se raspravlja napose u kavani »Café Français«. Estrade se najviše bojao kako će se vladati njegovi kolege iz kreme lurdskog društva, koja se okuplja u spomenutoj kavani; ali sada bez straha brani događaje kod spilje i malu vidjelicu od njihovih ironičnih i zajedljivih primjedbi.

Cijeli će dan do navečer Bernardica biti predmet ispitivanja i posjeta. Ali ništa iz nje neće izvući, osim nekog malog razjašnjenja. Zašto je dva puta pokušala prekrižiti se? Jer je to učinila prije nego se Aqueró prekrižila i zato joj je ruka pala. Što joj je prikaza rekla? Jednu molitvu ali samo za nju. Drugo se ništa neće od nje doznati o današnjem ukazanju.

Posvuda se samo govori o događajima kod spilje. Lurd se koleba između oduševljenja i negodovanja, slijeganja ramenim i zbunjenosti. Znatiželja raste. Mnogi će si postaviti pitanje prije nego će večeras zaspati: da li da i ja idem sutra k spilji ili ne? A probudit će se s bojazni: samo da ne zakasnim.

* * *

Iako niti danas nema neke posebne poruke, ipak i iz ono malo što se doznalo možemo zaključiti koliko je Gospi stalo da nauči Bernardicu križati se pobožno, polako, dostojanstveno, da znade dati tom znaku sav onaj smisao što ga ima. I sam g. Estrade je posredno to potvrdio izjavivši: »Ako se u nebu križa, onda se to čini samo tako«.

Svi su danas oduševljeni Bernardičinim uznesenjem, onim nebeskim izrazom lica, onim odbljeskom božanske ljepote, koji se na njoj održavao i koji ju je toliko obuhvatio i usrećio da je postala neosjetna za vanjski svijet. Ne možemo li iz toga i za nas izvući pouku o tome što i nas čeka. Sigurno, u ovom životu nećemo imati takvih izvanrednih milosti kao što ih je Bernardica primila, a i ona ih je dobila ne radi sebe nego radi nas, da bude posrednica poruke Neba Zemlji. I da nam ujedno posvijesti naše određenje, blaženi cilj, kojemu idemo u susret. »Oko nije vidjelo, uho nije čulo i srce čovječje nije osjetilo što je Bog pripremio onima koji ga ljube« - kaže sv. Pavao, a potvrđuju lurdska ukazanja i oni, iako kratki, ali duboki i značajni trenuci blaženstva Bernardičina kad je promatrala Blaženu Djevicu.

Gospa ju je naučila jednu molitvu, tajnu koju Bernardica neće smjeti nikome reći. To je jedna od tajni, a bit će ih još dvije. Sasvim je jasno zašto je Blažena Djevica zabranila Bernardici da tu molitvu nikome ne kazuje. Možda bi joj mogli, moleći je, pridavati neko magično značenje, a bilo bi možda i takvih koji bi je izdizali iznad svih dosadašnjih službenih molitava što ih znademo, što ih Crkva nalaže ili preporuča. Gospa svojim zahvatom sigurno ne želi unositi nered u molitveni život kršćana i Crkve i učiti nas nešto mimo onoga što već znamo. Na koncu, ukazujući se s krunicom, jasno je rekla koja joj je molitva najdraža. No, činjenica da je Blažena Djevica naučila Bernardicu jednu molitvu za njezine osobne potrebe, ne upućuje li nas ponovno na vrijednost i moć molitve, pa i onakve koju mi sami sebi složimo i sastavimo za naše potrebe? Jer Isus nas jasno upozorava da ni jedna molitva neće ostati neuslišana. Pa ako i ne dobijemo što smo molili, dobit ćemo sigurno nešto bolje, tj. ono što Bog vidi da je za naše veće dobro.

Istaknimo još i ovu činjenicu. Gospa je povjerila Bernardici molitvu pod tajnu kao što će kasnije povjeriti i druge dvije tajne. I to je jedan prilog za istinitost lurdskih ukazanja. Održavanje tajne posebno za djevojčicu nije lako. Traži se i koliko žrtve i odricanja da je ne povjeri pa i najbližima. Pogotovo ako se radilo o nečemu što se ticalo Bernardičine budućnosti, da će mlada umrijeti, kako neki naslućuju. Prisutnost povjerenih tajni u lurdskim ukazanjima, koje nisu za svakoga, jasno upućuju na činjenicu da se radi o susretu živih osoba, neovisno što jedna pripada ovom, a druga onome svijetu. I to samo povećava vjerodostojnost i istinitost lurdskih ukazanja. Jer, da to nije tako, postavlja se pitanje zašto bi Bernardica nešto izmišljala, što bi mučilo nju samu i samo povećavalo znatiželju ljudi? A njezina jednostavnost i istinoljubivost, koju su svi potpuno potvrdili, isključuje mogućnost bilo kakva pretvaranja ili glume, za što ona već i zbog svojih skromnih fizičkih i umnih kvaliteta, stvarno nije bila sposobna.