IZVOR

Deveti susret

Četvrtak, 25. veljače 1858.

Već u dva sata ujutro tri žene se upućuju prema spilji u strahu da će stići prekasno za »dobra mjesta«. Ipak bile su prve. Malo kasnije počinju pristizati i druge osobe. I kad je Bernardica stigla, sakupilo se već oko 300 osoba. Među njima bilo je i onih koje je povukla znatiželja, pa »nevjernih« koji su se na licu mjesta htjeli uvjeriti kako se radi o zabludi ili tome slično, poput Elfride Lacrampe, kćerke vlasnika hotela des Pyrénées, koja se, iako veoma pobožna, oštro protivila navodnim ukazanjima.

Bernardica je stigla, kleknula i počela moliti krunicu. Mnogi što su bili privučeni znatiželjom da vide njezino preobraženo lice, nisu danas vidjeli na njoj nikakve promjene. Nakon molitve predala je svijeću svojoj tetki i počela je puzati na koljenima po kamenitu hrapavom tlu i to takvom spretnošću da je iznenađivala sve prisutne. Od vremena do vremena sagnula bi se i poljubila zemlju. U jednom času Josèphe Barinque, najbliža osoba, koja je bila uz nju, čula ju je izgovoriti u jednom dahu, kao neki odjek, tri puta ponovljenu riječ: Pokora… pokora… pokora…

Kad je Bernardica došla u unutarnji dio spilje, zaustavila se, uspravila i gledala. Najbliži su vidjeli kako joj se usnice pomiču, ali nisu ništa čuli. Vraća se potom nazad i upućuje prema rijeci. Ali je nešto zaustavlja… Vraća se s izrazom zbunjenosti, gleda prema gornjoj udubini i potom ide prema lijevoj strani spilje. U svim tim kretnjama nikakav pogled na okolnu publiku, koja se gurala ne bi li što vidjela. Sve je činila kao da je bila sama s nekim gore…

Nakon što se uspjela probiti kroz svijet do podnožja spilje praćena od svoje tete Bernarde i pošto je ponovno pogriješila pravac koji joj je prikaza pokazivala, konačno se zaustavila na pravom mjestu. Što su vidjeli okolni svjedoci bilo je ovo: gotovo s odvratnošću Bernardica je pogledala blatnjavo tlo, potom je pogledala prema spilji upitnim, zbunjenim pogledom i onda je odlučno kleknula i počela desnom rukom praviti u tom blatnjavom tlu udubinu. Iz te udubine tek je četvrti puta uspjela zahvatiti vode, još uvijek mutne. Prinijela ju je ustima, pila i onda ponovno zahvatila, da bi njome oprala lice; a jer je voda bila blatnjava, lice joj je ostalo uprljano. No to nije bilo sve. Pokraj udubine, što ju je iskopala, nalazile su se neke divlje biljke, uzela je nekoliko listića te ih stavila u usta i pojela. I potom se vratila na običajno mjesto.

Svi promatrači ostali su ne samo iznenađeni, nego razočarani i osupnuti. Mnogi su pomislili da je to izraz bolesti, da se radi o simptomima nenormalnosti. Dok se vraćala na mjesto, teta Bernarda, sva postiđena prizorom, ne samo da joj je maramicom obrisala uprljano lice, nego joj je gotovo neprimjetno prilijepila jednu ćušku, jer je mislila da mala stvarno pravi komedije.

Šaputanje, žamor, razočaranje… Koji su prvi puta prisustvovali ukazanju potaknuti od svojih prijatelja opisivanjem Bernardičina ushićenja prijašnjih dana, još više se učvrstiše u sumnji i nevjeri, dok su oni »vjerni« ostali zbunjeni ne znajući kako da dovedu u sklad ono što su vidjeli prijašnjih dana i ovo danas. Mnogi sliježu ramenima s osjećajima dubokog žaljenja prema »bolesnoj« djevojčici…

Stvarno danas nije bilo nikakvih stanja ushićenja niti onog vedrog lica sa smiješcima prijašnjih dana. Lice je Bernardičino odavalo danas više tugu i žalost nego radost.

Na putu kući, nakon što je pustila da se oluja negodovanja tete Berrnarde završi zbog ovih »komedija«, Bernardica je mirno odgovorila da je sve ono što je učinila, izvela po naređenju Aqueró.

I danas ju je pratilo nekoliko osoba samo u daleko manjem broju nego prijašnjih dana. Jedna od odvažnijih, Pauline Cazaux, približila se i upitala Bernardicu:

- Zašto si zaustavila znak križa na koncu krunice?

- Aqueró nije završila. Nisam ga mogla napraviti prije nego je ona završila.

No svi, posebno oni koji se ipak ne odriču »vjerovanja« u istinitost događaja, pitaju se što je sve skupa danas značilo ono gibanje bez smisla pa kopanje rukama u tlu i ostalo u tako jasnoj proturječnosti s vedrom nepokretnošću prijašnjih dana. Nekoliko će puta Bernardica danas razjasniti što se dogodilo: na povratku kući, kod kuće, u Cénacu-u pred velečasnim Pène-om i gospodinom Estrade-om. Govori bez poteškoće i neprilike, ali i bez oduševljenja u jednostavnosti svoga dijalekta.

- Aqueró mi je rekla da idem piti i da se umijem na izvoru. Ne vidjevši ga, pošla sam prema potočiću. Ali mi je dala prstom znak da idem pod pećinu. Pošla sam i našla malo vode kao mulj, tako malo da sam jedva mogla zahvatiti rukom. Tri put sam je bacila, tako je bila prljava. Tek sam četvrti puta uspjela.

- Zašto je to tražila od tebe?

- Nije mi rekla.

-Što ti je točno rekla?

- Idite piti na izvor i ondje se umijte.

- A ona trava, koju si jela, što ti je rekla?

- Idite jesti od te trave, koja je ondje.

- Ali životinje jedu travu!

Bernardica na tu primjedbu nije odgovorila, ali će kasnije na slične primjedbe odgovoriti: »Tà vi također jedete salatu!«

- A zašto ono kretanje na koljenima?

- Aqueró mi je rekla da idem poljubiti zemlju kao pokoru za grešnike.

- A znaš li da ljudi misle da si luda, kad činiš ovakve stvari?

- Za grešnike…

Bernardica ostavlja snažan dojam odgovarajući na pitanja i opisujući ono što se danas zbilo; to odaje i njezin pogled i ton kojim govori. I nesvjesno je prožeta blagom žalošću, kojom je mlada djevojka iz pećine izgovorila one riječi: za grešnike. Da, iz dubine svoga srca shvatila je da postoji samo jedna žalosna stvar na svijetu: grijeh. Da bi utješila Aqueró, osjeća se spremnom na sve. I ako za čim žali, nije to što je jutros sablaznila one koji su je promatrali, već što nije bila spremnija poslušati Aqueró.

Iako je »stvar spilje« izgubila danas mnogo kod osoba »prosvijetljenog javnog mnijenja«, među običnim pukom našlo se osoba koje se nisu dale smesti onim što se danas dogodilo. Neki čovjek, imenom Domengieux, koji je bio odmah pokraj Bernardice kad je iskopala onu rupu iz koje je pila, nije čekao svršetak ukazanja. Prvi je zagrabio od te vode, misleći da bi mu tajanstvena voda, proizašla iz pećine, mogla biti dobra. Neki su to isto učinili prije nego su se razišli.

Poslije podne našlo se nekoliko osoba kod spilje. Joanne Montet donijela je bočicu svete vode, poškropila unutrašnjost spilje i tek onda joj je došla misao da napuni bočicu vodom iz lokvice, koja se jedva nazirala. I bila je to prva bočica lurdske vode, koja je krenula od spilje, a koju će zatim slijediti milijuni drugih. I drugi posjetioci zanimaju se za lokvicu mutne vode, nastale na mjestu gdje je Bernardica izdubla rukom. Neki ponavljaju Bernardičine kretnje naslućujući da ova tajanstvena voda, što izlazi iz utrobe zemlje, neovisno što je još mutna, nosi neko obećanje. I u srcima jednostavnih nada se počinje buditi…

Toga dana Bernardicu je čekalo još jedno iskušenje. Mjesna upravna vlast, koja se nakon prvog saslušanja Bernardice 21. veljače zadovoljila time da stvar nadzire i čeka daljnje odvijanje događaja kod spilje, sada se pokrenula. Iako stvar još nije dramatična, ali je javni red i mir poremećen. Dužnost je uprave da stvar predvidi, predusretne.

Jedan službenik iz općine pokucao je na vrata cachot-a kasno poslije podne:

- Gospodin kraljevski zastupnik traži da Bernardica Soubirous večeras dođe k njemu u šest sati.

Oca nije bilo kod kuće. Majka je primila vijest, pogođena je. Već po treći puta okapanja s vlastima; to je uvijek velika neugodnost, a može i loše završiti. Majka sva u suzama ide po bratića Sajous-a, da bi pošao s njima.

Kad su došli do kuće g. Dutour-a, kraljevskog zastupnika, vrata je otvorila služavka usiljenom gostoljubivošću i pustila ove ljude iz »niže klase« u lijepo uređeno predvorje. Uskoro se zatim pojavio gospodin Dutour, ozbiljna i službena izgleda. Samo majka i Bernardica pošle su u sobu, dok je ujak Sajous morao čekati u predvorju.

Ispitivanje započinje na isti način kao kod komesara Jacomet-a. S puno ljubaznosti, takta, finoće, sve s ciljem da se postigne ono što je i Jacomet želio: provjeriti koliko je mala iskrena i poštena te napose učiniti da više ne ide k spilji.

Zahvaljujući obilnoj dokumentaciji i zapisnicima, moguće je do u tančine rekonstruirati razgovor, koji se odvijao te večeri između Bernardice i zastupnika u prisutnosti njezine majke pri dvjema svijećama što su gorjele na stolu. Iz toga razgovora donosimo samo najzanimljivije dijelove.

- Čemu sliči to viđenje? – pita zastupnik.

- Ničemu!

- Kako? Čemu je najviše slična?

- Blaženoj Djevici iz župne crkve što se tiče lica i odjeće… samo je okružena svjetlošću i živa je.

- Koliko joj je godina?

- Mlada.

- A kako je velika?

Bernardica pokaže rukom visinu nešto nižu od sebe.

Zastupnik je pisao Bernardičine odgovore i kad ih je počeo čitati, već kod prvih rečenica Bernardica se usprotivi:

- Gospodine, to vam nisam rekla!

Gospodin Dutour je pokušavao istom taktikom kao i Jacomet: iskriviti Beranrdičine odgovore, ne bi li je zbunio i uhvatio u laži, ali je Bernardica bila dostatno pažljiva, pa je uočila pogreške i ono što joj je pokušao podmetnuti.

Ton razgovora se pooštrava. Bernardičini odgovori »Ne, gospodine« popraćeni su takvim izrazom lica i pogledom koji jasno govore: »Vi lažete!« Gospodin Dutour, iznenađen Bernardičinim odlučnim, sigurnim i snažnim glasom, koji je izlazio iz njezine krhke pojave, osjeća neuspjeh u dosadašnjem ispitivanju.

Prelazi na drugi dokaz: novac. Bernardica odlučno odbija bilo kakovo koristoljublje pa i prigovor da je boravila par dana kod gospođe Milhet. To je zato što ju je ona pozvala i Bernardica se odazvala da joj učini radost, a ne zbog sebe. Niti iz toga g. Dutour ne uspijeva ništa izvući.

Preostaju mu na koncu mjere zastrašivanja.

- Ti ćeš mi obećati da se nećeš više vratiti k spilji.

- Obećala sam da ću onamo ići kroz petnaest dana.

- To obećanje, učinjeno jednoj gospođi koju nitko nije vidio, ne vrijedi. Trebaš odustati.

- Kad onamo idem, osjećam mnogo radosti.

- Radost je loš savjetnik. Slušaj radije časne sestre, koje su ti rekle da je to sve utvara.

- Privlači me neka neodoljiva sila.

- Ako te stavimo u zatvor, što ćeš onda?

- Ako ne budem mogla, onda neću ići.

Zastupnik pozvoni i pojavljuje se njegova žena:

- Poručite komesaru da dođe i odvede ovu malu na spavanje u zatvor.

Majka je već jedva na nogama, koliko je trajalo ispitivanje, pa se nije mogla više suzdržati. Briznula je sva slomljena u plač. Jedva se drži na nogama. Zastupnik više iz samilosnog prezira nego iz učtivosti primijeti:

- Pa, ima stolica. Možete sjesti!

Bernardica je primijetila taj ton, pokušala je odbiti ponižavajuću ponudu, ali se Lujza, već sva shrvana, više srušila nego li sjela na stolicu ponuđenu od gospođe Dutour.

I dok se to zbivalo u sobi, pred kućom su se čuli udarci i povici svijeta, što se ondje već bio okupio:

- Pustite ih van!

Dutour pokušava još jednom prinuditi Bernardicu da se ne vraća k spilji:

- Uzbuđuješ cijeli svijet da trči. Moram te zaustaviti, ako time nastaviš.

- Zabranite ljudima ići onamo; ja ih nisam zvala da dolaze.

- Ali ti ideš.

- Ja, ja sam obećala…

Gospodin Dutour drhti sve više i više, dok se vani udarci po vratima udvostručuju. Izlazi iz sobe i za čas se vraća:

- Komesar nema vremena, stvar je odgođena za sutra. Ali da se dobro razumijemo: nećeš više ići k toj spilji…

- Gospodine, ja vam to ne obećavam.

Ne želeći pokazati svoj neuspjeh, Dutour ih pušta van. Ali je u nutrini veoma uzbuđen. Mislio je da je stvar jednostavnija. Ispitivanje nije bilo za njega uspjeh.

Već je skoro devet sati kad se majka s Bernardicom vratila kući. Prijetnje su teške, poteškoće nerazmrsive. Bez raspravljanja ide na počinak. Soubirous-ovi su naučili živjeti iz dana u dan, što ih spašava od očajanja, pa odlažu i ovaj problem za sutra.

* * *

Današnji događaji, koji su se zbili, nalaze se upravo u sredini svih zbivanja. Poslije toga još će slijediti devet ukazanja.

Tri puta je Blažena Djevica danas izrekla riječ: pokora. Očito, kolika važnost i vrijednost za vjerski život kršćana. I ne samo to. Za tolike grijehe, što ih ljudi počinjaju, potrebno je dati Bogu zadovoljštinu i možemo je dati. Bog to očekuje od nas. U prvom redu za nas same, za naše grijehe. A onda i za tuđe. Jer grijeh je stvarnost koja žalosti Boga, kako je to Gospa izričito pokazivala žalošću svoga lica, što se odražavalo i na Bernardičinu licu. I tražila je od Bernardice da odmah učini neke pokorničke čine, što ih je već dan ranije bila učinila. Nakon što je to sve obavila, Bernardica je bila poslana da prokopa izvor, da se na njemu napije i umije. Svi proučavatelji Lurda slažu se u tome da lurdski izvor ima dublje značenje, a ne samo ono prvotno kao »čudotvorna voda«, koja vraća zdravlje bolesnima. (Premda se radi o posve prirodnoj vodi, činjenica je da su mnogi po toj vodi zadobili tjelesno zdravlje.) Izvor je samo simbol dublje stvarnosti, tj. milosti koja nam se dariva kad dušu pripremimo u sakramentu pokore i drugim pokorničkim činima. Važno je upravo to uočiti: da izvoru prethodi zahtjev za pokoru kao i pokornički čini. Tek nakon obavljene pokore dolazi izvor. Ne podsjećaju li nas na to Isusove riječi: »Tko je žedan, neka dođe k meni i pije. Tko bude pio vode, koju ću mu ja dati, neće nikada ožednjeti!« Ili kad sv. Pavao spominjući izvor iz pećine koji je izveo Mojsije kod Meribe, veli: »A duhovna stijena iz koje su pili bijaše Krist!« Lurdski izvor jest simbol jedne veće stvarnosti – Kristove milosti, koja nas napaja i pere. Blažena Djevica, kao Posrednica svih milosti, i u Lurdu je izvršila tu posredničku ulogu, ali ujedno naznačujući da ne pridajemo magična svojstva toj vodi, nego da nas ta voda svojom simbolikom privede duhovnoj vodi, Kristovoj milosti, koju moramo piti po sakramentima i u kojoj moramo prati svoju dušu.

Umivanje u mutnoj vodi, koja je uprljala Bernardičino lice, kao i nalog da jede travu trebalo je sačuvati Bernardicu u poniznosti i od nje odbiti tolike obožavatelje, koji su bili očarani promjenama u ekstazi na njezinom licu u prijašnjim ukazanjima. Bila je to Gospina pedagoška gesta, da bi je sačuvala u skromnosti. Takvi čini, u prvi mah neobični i bez mnogo značenja (ali neškodljivi u fizičkom i moralnom smislu) govore također u prilog istinitosti lurdskih ukazanja… Takve geste, koje će je obrukati pred tolikima toga dana i izazvati ono što smo već vidjeli, (razočaranje, sažaljenje, nevjerovanje, mišljenje da je bolesna, da je u ludilu i slično) Bernardica sigurno ne bi sama izmislila; niti bi došla na misao da izvodi nešto što bi moglo škoditi i njoj i činjenici samih ukazanja.

Pokora i milost jest glavna poruka današnjeg dana, glavna tema današnjeg ukazanja. Nakon pokore dolazi milost, koja nas čisti, pere; i kao što će lurdska voda mnogima povratiti tjelesno zdravlje, tako i Kristova milost vraća svakoj duši, koja to želi zdravlje za vječnost.