SVEĆENICI, PROCESIJA, KAPELICA

Trinaesti susret

Utorak, 2. ožujka 1858.

Iz dana u dan priliv svijeta k spilji postaje sve raniji i sve brojniji. Danas se već oko pola noći prve osobe spuštaju padinom prema pećini. U 7 sati, kad će Bernardica doći, ima ih oko 1650. Zbog velikog broja prisutnih Bernardica će imati još većih poteškoća da obavi uobičajene pokorničke vježbe: ići na koljenima, poljubiti zemlju, piti na izvoru.

Ali činjenica koja danas privlači pažnju jest Bernardičino zaustavljanje u udubini spilje. Smije se i potom postaje ozbiljna. Nekakav se razgovor odvija između nje i bića koje vidi.

Čim je ukazanje završilo, grupa najbližih žena okruži Bernardicu ispitujući je što joj je prikaza danas rekla. Naime, kako se približavao zadnji dan ukazanja, tako je sve više raslo neko neizvjesno očekivanje da će se nešto dogoditi; kakvo čudo, kazna ili slično. Na ova zabrinuta pitanja Bernardica daje kratak odgovor:

- Rekla mi je da idem reći svećenicima neka se ovamo dolazi u procesiji.

»Pobožne« žene shvatile su to na svoj način: to je uvjet da se izbjegne kazna i zadobije čudo posljednjega dana. I odmah se uputiše župniku da ga o svemu obavijeste. Procesija se mora po svaku cijenu održati!

No, Bernardica ipak nije sve rekla. Dobila je još jedan zadatak: da kaže svećenicima neka se sagradi kapelica. Bila joj je povjerena još jedna tajna, ali to neće nitko doznati.

Župnik Peyramale iz dana u dan sve je zabrinutiji. Što se to događa u njegovoj župi? Je li to ludost ili vjetar Duhova? Sve više i više nameće mu se dojam da su plodovi toga »drveta« dobri: molitve, revnost, obraćenja. I to su činjenice, koje se potvrđuju i množe. No to ipak nije dostatan razlog da se u stvar umiješa svojim ugledom. Njegov stav je jasan i odlučan: opreznost, suzdržanost, zabrana svim svećenicima i redovnicima da idu k spilji. Mjesne vlasti mu čestitaju na tom mudrom stavu. Ali ipak u svojoj nutrini nije baš sasvim miran i siguran: a što ako je sve to istina? I župnik je između dvije vatre. S jedne strane ima ljudi koji u to ne vjeruju, koji su bili kod spilje i dobili veoma loš dojam. S druge pak strane tu su ugledne osobe, kao g. Estrade, g. Dufo koje se zalažu za stvar spilje. Ne bi li i on trebao sve to malo bolje ispitati?

- Gospodine župniče, Blažena Djevica hoće jednu procesiju za četvrtak...

Župnikovo nezadovoljstvo i nelagodnost još se više povećava. Ovakva nemoguća želja nakon što je zauzeo tako čvrst i odlučan stav prema događajima kod spilje! A što ako Bog stvarno traži nemoguće? Jedva može svladati uzbuđenje razapet između dva protivna osjećaja. Grmljavina se sručila na tu grupicu »revnih« njegovih župljanki pa se prestrašene njegovim oštrim nastupom bez riječi povukoše k vratima i napustiše župni dvor.

Bernardica se najprije uputila vlč. Pomian-u želeći izbjeći susret sa strogim župnikom, koji i njoj i mnogima ulijeva samo strah i odbojnost. Svećenik je sasluša i ostaje suzdržan, ali je šalje ipak župniku pod čiju nadležnost zapravo i spada »izvršavanje« takvih »naloga«. No Bernardica se ne usuđuje ići sama. Teta Basile je premalo. Treba pojačanje u teti Bernardi, koja će imati više odvažnosti u ovakvoj situaciji.

Župnik se nervozno šeće po sobi. Gledati ga ovako uzbuđena i stroga pred sobom prolazi vas svaka volja da budete »osoba - koja - ide - k - spilji«.

- I ti kažeš da vidiš Blaženu Djevicu? – pita župnik.

- Nisam rekla da je to Blažena Djevica? – odgovara Bernardica.

- Tko je onda ta gospođa?

- Ne znam!

- Kako ne znaš! Novine i ljudi koje si navela da trče za tobom, govore da je to Blažena Djevica - odgovara župnik vrlo uzbuđeno. - No pa što onda vidiš?

- Nešto... nalik na jednu gospođu...

Župnikova reakcija prelazi već u ironiju. Dakle, nije netko nego nešto. No Bernardica vidi, ako se ovako bude nastavilo, da neće uspjeti izvršiti povjereni zadatak. Prekine župnika i odrješito reče:

- Gospodine župniče, Aqueró traži da se dolazi k spilji u procesiji.

Ulje na vatru! Župnikova reakcija još je žešća. Što, kako, kojim pravom se traži od mene takva stvar. Tu je biskup da određuje procesije!...

- A za kada je to tražila procesiju – nastavlja župnik pola ironično – za četvrtak?

Bernardica napinje pamet, ali se ne može sjetiti ništa određena.

- Ne znam!

Užasno! Župnik sve više galami, uzbuđenje raste. Situacija postaje sve neugodnija po Bernardicu i njezine tete, jednako zastrašene kao i mala.

- To su izmišljotine i laži – nastavlja dalje župnik. I obraćajući se tetama reče strogim glasom:

- Možete sada ići. Pošaljite je u školu i ne dopustite joj da ide više k spilji. Da se s tim komedijama već jedanput svrši!

Tek što su došle k sebi u mirnoj uličici, Bernardica se sjeti da je zaboravila reći drugi dio poruke: da se izgradi kapelica. Bernardica se sama ne usuđuje više vratiti. Teta Bernarda je već nestala, a tetka Basile je čvrsto odlučila da se više neće pojavljivati pred župnikom nakon ovakvih neugodnih scena i poniženja. Bernardica ni kod kuće ne nalazi nikoga tko bi je ponovno pratio g. župniku, jer je pričanje teta o »prijemu« kod župnika sve zastrašilo.

Među lurdskim svećenstvom toga jutra vode se bučne rasprave: kako se postaviti prema događajima kod Massabielle-ske spilje: da li se umiješati ili ne? Mišljenja su podijeljena. Župnik je već nekoliko dana prije obavijestio biskupa, koji se očito nije baš previše zanimao za stvar. Ali ga je Peyramale tako izvijestio da je ipak na koncu povukao svoje prijašnje odobrenje i rekao neka svećenstvo ne ide k spilji. No stvari se danas zamrsiše. Velečasni Pène je iz bližega slijedio stvari preko izjava svjedoka i ispitujući Bernardicu pa je očito sklon događajima i smatra da bi svećenstvo trebalo pokazati više zanimanja za stvar. I tko zna kako bi ta živa diskusija dalje tekla da se nije iznenada pojavio biskupov generalni tajnik vlč. Fourcade, koji je za stvar spilje pokazao dosta pozitivnog zanimanja, jer je već dobio obavijesti što govore u prilog. Učinak njegova zahvata brzo se pokazao. Vlč. Pomian je također prisustvovao živim raspravama u župnom dvoru, a onda je izašao, pozvao tetku Basile i rekao neka samo paze na Bernardicu, a za ostalo vidjet će se u četvrtak. Drugim riječima neka samo nastavi ići k spilji.

Tog istog dana posjetio je župnika i gospodin Estrade, koji je stvar s obzirom na procesiju shvatio općenito za duže razdoblje, a ne u »četvrtak«, kako su krivo tumačile »pobožne« žene i pod čijim se dojmom župnik još uvijek nalazio, tim više što ni Bernardica nije stvar razjasnila. I dok župnik ostaje pri svome odbijajući da išta vjeruje, gospodin Estrade dobroćudno zaključuje braneći događaje kod spilje:

- Zapamtite gospodine župniče, jednoga dana ćete ići u plaštu prema Massabielle-u pjevajući Sancta Maria, a ja ću biti sretan da vam odgovaram Ora pro nobis.

I to se stvarno zbilo 5. X. 1872. No 2. III 1858. još smo daleko i od same mogućnosti da se u to povjeruje!

Bernardica je još uvijek u neprilici tko će je pratiti župniku, da mu prenese i drugi dio poruke, što ga je u zbunjenosti zbog njegova oštrog nastupa zaboravila izreći. Stvar je razriješila sakristanka, gospođica Dominiquette, koja je pošla pripremiti teren kod župnika. Zahvaljujući susretima toga dana župnik je dobroćudniji (Ta nije on u srcu takav kakav se često pokazuje prema vani. To najbolje znade lurdska sirotinja, jer još nikoga od njih nije odbio, tko bi ga zamolio za pomoć). U sedam sati navečer Bernardica je ponovno pošla župniku zajedno s Dominiquette.

Atmosfera je opuštenija, ali ne manje uzbudljiva. Sva četiri svećenika okupljena su u velikom župnom salonu u kojem gore svijeće i daju cijelom prostoru neku ozbiljnost i svečanost. Bernardici je župnik ponudio da sjedne u veliku fotelju, no trebalo je vremena da smogne hrabrosti i izrekne drugi dio poruke:

- Gospodine župniče, Aqueró mi je rekla: Idite reći svećenicima neka sagrade ovdje kapelu.

Župnik je iznenađen. Dakle nije procesija! Novi problemi. Bernardica osjeća kako se ponovno priprema oluja...

- Kapelica? Isto kao i za procesiju. Jesi li sigurna?

- Jesam! – izgovara Bernardica s potpunim uvjerenjem.

- I još uvijek ne znaš kako se ona zove?

- Ne, gospodine župniče.

- Dobro, onda je treba pitati.

I gospodin župnik je završio. Ovaj puta bio je kratak i prošlo je bez »svete srdžbe«, kako i ona i njezine tete nazivaju njegovu ljutnju.

No sad su nastupili kapelani, vlč. Pène, vlč. Serres, a napose vlč. Pomian, duhovnik sestara u sirotištu. Bernardica se međutim ne zbunjuje na njihova moguća i nemoguća pitanja...

S olakšanjem i sa zadovoljstvom Bernardica napušta župni dvor. Reći će Dominiqutte-i, koja će se toga sjećati:

- Veoma sam zadovoljna. Izvršila sam svoj zadatak.

- Treba pitati Gospođu za ime.

- Da, ako se sjetim.

Bernardica je malo zabrinuta. Kad počne ukazanje, zna to već iz iskustva, zaboravi na sve, i pitanja koja je pripremila jednostavno joj izmaknu iz pameti.

Kao i kod svećenstva tako i kod mjesnih vlasti ovaj je dan prošao u svestranom razmišljanju. Sve ovo gibanje svijeta, ovo moljenje kod spilje, ova bdijenja, pa ta mala iz niže klase, koja je postala središte ne samo Lurda, nego već i cijele okolice, pa i štampa – sve to remeti javni red i mir, iako to, istina, nije protiv kakva zakona.

Za komesara policije postoje samo dvije pretpostavke: ili mala pravi komedije... ili se radi o priviđenjima.

No kako tomu stati na kraj? Mišljenja su podijeljena. Jedni su da se stvar jednostavno zabrani. Drugi u tome vide samo veću opasnost zbog nezadovoljstva, koje će se u narodu stvoriti. No svi su zabrinuti za taj nesretni »četvrtak«, zadnji dan navodnih »ukazanja«, kad se u Lurdu očekuje masa svijeta, jer broj iz dana u dan sve više raste. Gradonačelnikovo je mišljenje međutim prevladalo. Za sada ne upotrebljavati zabrane niti sile, nego osigurati službu javnog reda, najviše zbog one strme padine kojom se silazi k spilji, kao i zbog blizine rijeke. Spriječiti možebitne nezgode. Za to nisu dosta samo mjesne pričuve, nego treba pojačati broj policajaca s onima iz okolnih mjesta. Na raspolaganje treba staviti i vojsku iz tvrđave.

Kako se radi međutim o stvari koja se odnosi na vjeru, još iste večeri gradonačelnik zajedno sa zamjenikom šefa policije i s kraljevskim zastupnikom polaze župniku i obavještavaju ga o mjerama što ih kane poduzeti. Župnik im ne samo potvrđuje nego naglašava kako su te mjere neophodno potrebne i ističe ujedno svoju krajnju opreznost prema događajima kod spilje, a to opet ne mogu dosta nahvaliti predstavnici mjesne vlasti. Oproštaj je prijateljski, gotovo srdačan popraćen uzajamnim odobravanjem zauzetih stavova.

* * *

Tri su nove stvari koje je Gospa danas izreka i koje zaslužuju našu pažnju i razmišljanje: svećenici, procesija, kapelica.

Gospa ne želi unositi nikakav nered u vjerski život. I ona se podređuje onoj vlasti koju je ustanovio njezin Sin u Crkvi: hijerarhijsko svećenstvo. Rekla je u množini »svećenici«. Jasno se tu razumijeva »svećenstvo kao takvo«, duhovna vlast na čelu s biskupom, koji nosi puninu Kristova svećenstva. Oni su vlasni u ime Kristovo voditi Božji narod, njime upravljati, uređivati vjerski život i njegove javne manifestacije.

Zašto je Gospa izričito spomenula i zaželjela procesiju, a ne koji drugi oblik vjerskog očitovanja?

Što znači procesija? Danas se, na žalost, već pomalo gubi osjećaj za takav način očitovanja vjere. Procesije su sve malobrojnije, jer moderan život nameće svoje zakone i običaje, pa i na javno očitovanje vjere.

Ipak, procesija je jedna lijepa vjerska manifestacija. Pretpostavlja broj, red, molitvu, vjernike zajedno sa svećenicima, koji su okupljeni u istoj vjeri, na putu, simbolički izražavajući hod Božjeg naroda prema konačnom cilju povijesti.

Potrebno je da vjernici ne samo pojedinačno, nego i u zajednici očituju svoju vjeru. Zajedničko svjedočanstvo sigurno je jače, snažnije, pogotovo kad okuplja brojne vjernike. Takvo svjedočanstvo ne može ne djelovati na druge ljude, koji se sami od sebe okupljaju da promatraju to svjedočenje Crkve i vjere.

I kad je biskup Lurda Msgr. Laurence poveo prvu službenu procesiju 4. travnja 1864. prema spilji, od onda će ga slijediti mnoge druge procesije vjernika, koji će dolaziti vlakom, autobusom, pješice, kopnom, morem, zrakom iz svih krajeva svijeta. Bogati i siromašni, mladi i stari, šefovi država i radnici, zdravi i bolesni, iz svih zemalja, sa svih kontinenata, svih rasa i kultura, svih socijalnih razreda, duše svete i grešne, svi se ovdje pronalaze braća u Kristu Otkupitelju.

Ispočetka su to procesije prema spilji. Ali ubrzo će Gospa tu rijeku i bujice hodočasnika svratiti svome pravom uviru. Po Mariji k Isusu! Procesije, i to masovne, svih prisutnih hodočasnika i hodočašća počet će kretati od spilje dva puta dnevno. Jedna poslije podne s presv. Sakramentom uz prisustvovanje bolesnika s pjevanjem euharistijskih pjesama i himni, da bi se završila Euharistijskim blagoslovom na esplanadi pred Bazilikom. A druga večernja sa svijećama, veoma sugestivna uz moljenje krunice i pjevanje lurdske himne »Ave, ave, ave Maria«, da bi također završila pred Bazilikom zajedničkim pjevanjem »Credo-Vjerovanja«, one ispovijesti prave vjere, koja od ovoga mnoštva čini jedno srce i jednu dušu. Lijepo je to opisao naš Ivan Merz:

»Oh čarobne li bajke o rasvijetljenim crkvama, vatrenim rijekama i jezerima, zanosnim pjesmama, čudesnim ozdravljenjima i svetim ljudima, koji iz ljubavi prema bližnjemu žrtvuju svoj život, bajkovita li prizora što ga Otac nebeski priređuje svojoj zemnoj dječici... Svaka svijeća, koja trepti, to je jedna duša koja će danas sutra k Njoj. Oh, hoće li što prije doći taj čas, — tako čovjek u Lurdu osjeća, jer zaista, tamo ima neki »predokus« neba!«