PRIPREME ZA »VELIKI DAN«

Četrnaesti susret

Srijeda, 3. ožujka 1858.

Još je daleko svanuće, a prostor oko spilje već je sav ispunjen. Jedini način da se bude nekako nasuprot spilji jest prijeći na drugu obalu Gave. Broj prisutnih je udvostručen u odnosu na jučerašnji dan: tri do četiri tisuće osoba, koje su došle iz udaljenosti i do 20 kilometara.

Teškom se mukom Bernardica probila do spilje praćena od svoje majke i tete. Najbliži, koji imaju povlasticu da je vide, ostaju razočarani. Ništa od preobraženog lica, od ushićenja koje je izazivalo udivljenje onih koji su je gledali. Kako odmiče krunica, tako joj lice postaje sve žalosnije. Suznih očiju se diže i vraća se kući u pratnji svoje majke, koja također plače. Većina svijeta odlazi u uvjerenju da je ukazanje već bilo, što zaključuju po sabranju i molitvi. No ipak najbliži su vidjeli o čemu se radi pa su brzo proširili istinu: ukazanja nije bilo. Toj odsutnosti ukazanja davana su tijekom dana najrazličitija tumačenja, kakva već može izmisliti ljudska mašta, kad se u njoj pomiješa na svoj način shvaćena religioznost i odnos Boga prema svijetu.

No slijedimo Bernardicu. Ukazanja stvarno nije bilo. Po odlasku od spilje zaustavljaju se najprije u mlinu Savy, da se odmore. Bernardica je žalosna. Da se ponovno vrati k spilji, ne isplati se, jer još uvijek ima previše svijeta. Pomisao na školu prekida svaki razgovor. U školi se Bernardica jedva može sabrati.

Na izlasku iz škole odjednom osjeti u nutrini poticaj da ponovno pođe k spilji, praćen primjesom nade i nemira. Prepoznaje odmah u njemu poziv od Aqueró. U pratnji svoje tete, koja u međuvremenu šalje dvije susjede po svijeću, i ujaka Sajous-a Bernardica se upućuje prema spilji.

Kakva radost! Došavši k spilji gospođica od svjetla već je tu, očekuje ju sa smiješkom. Današnji susret bit će kratak, ali tako srdačan. Još uvijek ima jedno stotinjak osoba kod spilje.

Nakon ukazanja Bernardica je okružena svom silom pitanja, pa će cijeli dan morati davati razjašnjenja. Ali najvažnije je da mora k župniku, koga cijeli dan nije bilo u Lurdu. Išao je posjetiti svoga dobrog prijatelja kanonika Ribes-a u Tarbes, rektora bogoslovije i s njime porazgovarati o svemu što ga je mučilo i uznemiravalo. Svjestan je svoje odgovornosti. I najmanji nerazborit čin s njegove strane mogao bi naškoditi ugledu Crkve i prave vjere...

Tek što je stigao kući, dolazi Bernardica. Treći puta od jučer ujutro.

- Gospodine župniče, Gospođa još uvijek želi kapelicu.

- Jesi li je pitala za ime?

- Jesam, ali se samo smiješila.

- Ona ti se ruga na ljubazan način.

Župnik nije više onako strog u nastupu kao ono prvi puta jučer ujutro. Pada mu na pamet da zatraži jedan znak.

- Dobro, ako želi kapelicu, neka kaže svoje ime i neka učini da procvate ružin grm kod spilje. I ako to učini, sagradit ćemo joj kapelicu i neće biti malena!

Odgoda jutarnjeg ukazanja dala je povoda da se u narodu još više proširila i potvrdila vijest o velikom »događaju«, koji bi se imao zbiti sutra ujutro, posljednji dan ukazanja. Čudo ili kazna! Trećega nema! Ljudska mašta je tako stvar ispreplela da svi očekuju da će se nešto dogoditi, pa su u tom smislu i vlasti poduzele sve potrebne mjere. Policija i vojska, svi su spremni za sutra. Izdana su naređenja da se u prvom redu bdije nad javnim redom, da se omogući kretanje svijeta, ali isto tako da se nadzire svaki pokušaj zloupotrebe ili tome slično. Uniforma i naoružanje moraju biti ne paradni nego ratni. Čak je i pištolj s municijom propisan, iako je izdano naređenje da ga se upotrijebi samo za zastrašivanje.

»Slučaj Bernardice« bit će poslan danas i u Pariz na ministarstvo pravde u kratkom izvještaju. Generalni prokurator našao je potrebnim da o svemu izvijesti svoje pretpostavljene.

Dapače, naređenje je došlo da se spilja i noću nadzire, da ne bi slučajno tko što podmetnuo ili se pokušao narod zastrašiti umjetnim vatrama. Četiri policajca su poslana u 11 sati k spilji, ali su se iznenadili našavši tamo svijeta, koji će cijelu noć probdjeti u očekivanju sutrašnjega »velikoga dana«, dok će drugi neprestano pristizati.

Noć je lijepa i svježa. Mjesec se polako penje na horizontu. Gava žubori i na njezinim uzburkanim valovima odsijevaju zvijezde.

* * *

Pomak današnjeg ukazanja na poslije podne još je jedan dokaz u prilog vjerodostojnosti samih ukazanja. U to je potpuno uvjeren i Jean-Marie, brat Dominiquette, koja je pozvala Bernardicu k sebi na večeru, kad se vraćala od župnika.

- Da mala izmišlja, mogla nam je mirno reći da je i danas vidjela isto kao i prijašnjih dana - umovat će Jean-Marie, koji je u cijeloj stvari bio inače dosta sumnjičav i suzdržan.

Tog mladog i snažnog trideset-godišnjaka Bernardica će zamoliti da je sutra prati k spilji i pomogne joj da se probije kroz mnoštvo svijeta, što će ovaj rado prihvatiti.

* * *

Gospa ponovno traži kapelicu. Vidi se koliko joj je stalo da se sve usmjeri na pravi kolosijek, tj. da se pobožnost, koja će iz dana u dan sve više rasti, poveže sa službenim bogoslužjem Crkve i da sve bude usredotočeno oko Crkve, oko Euharistije. Jer, u Crkvi se, u kapelici slavi Euharistija. I zato upućuje ljude Kristu. Kapelica, crkva, a ne toliko spilja i samo mjesto ukazanja, treba biti središnje mjesto okupljanja onih koji će se odazvati njezinu pozivu.

Župnik osim toga traži neki znak, traži da procvate ružin grm koji je bio kod spilje. Sasvim opravdan zahtjev kao i traženje imena. Istina, Gospa će reći svoje ime, ali ipak ružin grm neće procvasti. Međutim dat će Blažena Djevica druge znakove, brojnije, trajnije i uvjerljivije kojima će biti potvrđena njezina poruka i istinitost ukazanja. Čudesna ozdravljenja koja su se već od prvih dana počela događati, daleko snažnije će govoriti o istinitosti nadnaravnog događaja i pred svijetom, pred znanošću i pred Crkvom, nego li prerano rascvali ružin grm čije bi latice brzo opale i uvenule, a takvo se »čudo« ne bi moglo kasnije provjeravati. Ne bismo li i u tom mogli pročitati potvrdu one izreke: ako nam Bog ne dade ono što ga molimo, dat će nam nešto bolje. Bog znade što je za naše veće dobro. Često ono što mislimo da bi nam bilo korisno i potrebno, stvarno gledano s Božjeg stanovišta moglo bi škoditi našem duhovnom dobru. A duhovno je dobro prvenstveno. I zato nikad ne gubimo pouzdanja u Božju dobrotu koja zna što nam je potrebno i onda kad nismo postigli ono što smo molili.