RAZOČARANJE

Petnaesti susret

Četvrtak, 4. ožujka 1858.

U šest sati ujutro, kad se počelo već razdanjivati, vojnici iz tvrđave sakupljeni su pred zgradom općine. U isto vrijeme pred zgradom policije čete žandarmerije iz Saint-Pé (10 km) i Argelès (15 km), koje su došle kao pojačanje lurdskoj policiji, slušaju naređenje što ga čita stražmeštar d’Angla:

».... treba organizirati promet i pristup spilji, da ne bude gužve i nereda... Koji idu prema spilji ići će lijevom stranom, a koji se vraćaju desnom.«

U to vrijeme ima samo onih koji idu prema spilji. Kad završi ukazanje, bit će samo povratnika. Ali zapovijed je zapovijed, izvršenje, izvršenje!

Policija i vojska podijelili su se na određenu razdaljinu, da bi mogli bez poteškoća upravljati mnoštvom, što je u dostojanstvenoj tišini i miru odlazilo prema spilji. Obrisi staroga dvorca postaju sve jasniji na horizontu, jer se razdanjuje, a on ovoliku masu svijeta i ovakvo gibanje nije vidio još od vremena arapskih hordi; nekad su ovamo dolazile i - izgubile se u mraku povijesti. Gospodin gradonačelnik se povukao toga dana upravo u taj dvorac, izgrađen na visini, odakle se pruža nesmetan pogled na cijelu okolicu. Odatle se krasno može motriti sve što se zbiva pred spiljom. Mnoštvo svijeta, na tisuće u tišini i miru... Koliko ih je: 7.000 do 8.000! Gradonačelnik je zadovoljan. Služba reda, što ju je organizirao, djeluje izvrsno. Nikakve galame, nikakvih povika, nikakve gužve. No, njegove misli idu i dalje. Čuo je da se govori o nekakvom izvoru. Jednoga dana njegov gradić mogao bi postati privlačivo turističko mjesto...

U gradu je sve pusto. To je dan velikog sajma, kad u Lurd dolazi mnogo svijeta iz okolice. Ali tog je jutra na trgu Marcadal pustoš. Sve je kod spilje.

Velečasni Pène osjeća se kao u zatvoru. Da nije biskupove zabrane, bio bi među prvima... Uostalom tko mu brani da se ne ide prošetati s druge strane Gave. Žureći se opustjelim ulicama, prisustvovat će zadnjem ukazanju u udaljenosti od pet sto metara. Nikada prije nije imao tako jasan osjećaj da vjeruje u činjenicu ukazanja...

Odzvonilo je sedam sati... Čas očekivan od tisuća prisutnih osoba, od kojih su mnoge na nogama još od noćas. Kod spilje je sve puno. Mnogi su se popeli na drveće, drugi se povješali po stijeni, treći su na vodi i stoje na kamenju, koje viri iz Gave, naprežu se ne bi li što vidjeli.

Put za Bernardicu je osiguran, također i njezino mjesto. Vlasti su se za to pobrinule. Jacomet među prvima. Ali gdje je Bernardica? Uzbuđenje svega mnoštva raste.

U cachot-u su jutros međutim svi budni već od pet sati. A kad je spremanje započelo, negdje oko pola šest, tri nepoznata gospodina kucaju na vrata: liječnici iz Bordeaux-a. Došli su, a da ih nitko nije naručio. Ispituju Bemardicu o zdravlju i o svemu što se tiče ukazanja. To traje već cijeli sat. I da nije Bernardica sama stvar prekinula, još bi se odužilo. No još treba ići i na misu za pokojnu tetu, tatinu sestru, koja je umrla jučer ujutro. Već će proći sedam, kad će se Bernardica u pratnji svoga oca, sestrične Jeanne, mlade učiteljice, te druge rodbine i naravno mladog Jean-Marie, zvanog Ganço, uputiti prema spilji. Uz put sve više raste povorka, koja prati Bernardicu. Pojedinci joj se obraćaju s molbama: molite za moje slijepo dijete... darujte ovu svijeću Blaženoj Djevici za moje bolesno dijete... No Bernardica odgovara kratko i brzo na razne umjesne i neumjesne molbe. Nešto posebno je drži mirnu, sabranu, svu povučenu u sebe, ravnodušnu prema revnosti ljudi, koji je okružuju i kojih je sve više, što se više približava k spilji.

Nešto iza 7 sati vraća se natrag mladić što ga je poslao Jacomet i potvrđuje vijest, koja je već išla od usta do usta, da Bernardica dolazi. Unatoč svim mjerama, koje je poduzela i policija i Bernardičina pratnja, Bernardica je jedva uspjela doći do svoga mjesta. Na njezino traženje Jacomet dovodi do nje njezinu sestričnu Jeanne, koja je ostala zarobljena u masi svijeta, a tako je željela biti uz svoju rođakinju za vrijeme tog posljednjeg ukazanja.

Bernardica pali svijeću. Započinje krunicu. Tišina vlada posvuda. Ozračje molitve zahvaća sve.

Kod treće Zdravo Marije druge desetke Bernardičina ruka, koju je promatrala Jeanne, da bi mogla moliti krunicu istim ritmom, poblijedila je. Smiješak se pojavio na njezinom licu, i ono je također pobijelilo; vanjski svijet iščezava za Bernardicu. Oni koji je još mogu vidjeti iznenađeni su očitošću njezine sreće; sreće neusporedive s bilo čime, što su do tada mogli zamisliti, sreće koju s njom dijele i koja za njih već sama po sebi ima ime... »Zdravo Marijo«... izgovaraju te riječi s Bernardicom, osjećaju sasvim blizu prisutnost One koju zazivaju.

Komesar i njegov pomoćnik izvukli su svoje notese i bilježe sve što opažaju u Bernardičinu ponašanju. Otvorio je dvije rubrike: smiješci i nakloni. I bilježi. Na koncu bit će 34 smiješka i 24 naklona. Uostalom ovakav posao dobro mu dođe, da ne bi i on podlegao općem raspoloženju.

Jedna Bernardičina teta plače u dnu spilje preplašena njezinim izgledom, misleći da bi Bernardica mogla umrijeti...

Vrijeme klizi polagano, blago... Molitva krunice odmiče također polagano, isprekidana Bernardičinim naklonima i smiješcima. Na koncu tri prsta u kojima drži križ krunice prinosi čelu s namjerom da se prekriži. Ali ruka joj pada dolje, kao da je dotakla neku neprobojnu masu. Isto se ponavlja i drugi puta. Tek treći put s pogledom upravljenim k spilji Bernardica započinje jedan od onih izvanrednih znakova križa - izvanrednih napose zbog njihove jednostavnosti - koji su već zadivili svjedoke prijašnjih ukazanja. Koji je vide, ponavljaju to isto. Križ Kristov, malo cijenjen, činjen na brzinu, podrezan i skraćen navikom i nehajem, čini se da je sišao sasvim nov, s pećine i preko Bernardice prelazi na mnoštvo.

Skoro je pola sata prošlo kako je ukazanje započelo. Bernardica se diže, svijeću što ju je imala u ruci, stavlja na veliki kamen i ulazi u spilju. Sestrična Jeanne slijedi je izbliza i okrenuta prema njoj ne izmiče joj ništa. Bernardičino lice osvijetljeno je radošću; čini znakove poklona. Jeanne je obuhvaćena nekom vrste straha; osjeća svetost mjesta. Jasno joj je: Netko je tu sasvim blizu, na dohvat njezine ruke. Povlači se za jedan korak unazad, ne gubeći svoju sestričnu s vida.

Bernardica, stojeći, gleda prema unutrašnjosti spilje, u udubinu, očiju jedva uzdignutih i usmjerenih u istoj visini prema nekome s kim razgovara na istoj razini. Miče usnicama, ali se ništa ne čuje. Desetak minuta ostaje ondje sva radosna. Jeanne je nabrojila za to vrijeme nekih 18 smiješaka. Bernardičino lice postalo je tada ozbiljno i žalosno. Za tri minute opet se razvedrilo. Naklanja se dva do tri puta i vraća se na svoje mjesto. Ondje ponovno klekne i nastavlja molitvu krunice izmiješanu naklonima i smiješcima kroz četvrt sata.

Uspinje se potom opet prema unutrašnjoj udubini spilje, ali ovaj put je razočarana. Čeka dvije minute, vraća se na prvotno mjesto, gleda prema gornjoj udubini, prekriži se, sabere se nekoliko trenutaka u molitvi i diže se. Kad se krunica bila završila, Aqueró je otišla. Bernardica je ugasila svoju svijeću i bez riječi napušta spilju i upućuje se kući ni ne gledajući mnoštvo, koje ju je samo gutalo očima. Odzvonilo je osam sati. Ukazanje ovoga jutra trajalo je duže nego obično, dobrih tri četvrt sata.

Mnoštvo svijeta ostaje razočarano. Očekivano »čudo« nije se dogodilo. No to ne znači da se ipak neće dogoditi. Dostatno je jedno »ništa«, da se ovo razočaranje pretvori u trijumf. Ima osoba koje još znatiželjno iščekuju.

Na putu kući Bernardica je opet susrela onu slijepu djevojčicu njezine dobi, koju joj je otac preporučio u molitve. Zaustavila se na čas, zagrlila je i dva puta poljubila, a da je nije zapitala za ime. Djevojčica je bila presretna. Onako, jadnu, bijednu, već odavno nije nitko zagrlio ni poljubio...

Mnoštvo slijedi Bernardicu, što se i moglo očekivati. Navratit će se kući prije nego pođe župniku za kojega ima poruku. Sestrična Jeanne koristi se tom prilikom i usput je ispituje tražeći razjašnjenje:

- Zašto si tri puta pokušala načiniti onaj lijepi znak križa?

- Aqueró ga nije još načinila. Nisam mogla doći rukom do čela...

- Zašto si bila radosna, pa žalosna?

- Žalosna sam kad je Aqueró žalosna i smiješim se kad se ona smiješi.

- Zašto si gledala u onu donju udubinu - pita Jeanne još uvijek pod dojmom čuvstva onoga časa, kad je nesvjesno učinila korak nazad.

- Aqueró je sišla onamo. Da ste pružili samo malo ruku, bili biste je dotaknuli.

- A zašto si govorila tiho, da nisam ništa razumjela?

Bernardica se čudi:

- Govorili smo kao što vam ja sada govorim...

Mnoštvo svijeta zakrčilo je ulicu Petits Fossés, gdje je Bernardičina kuća. Žele je vidjeti. Neki si čak uzimaju komadiće zida od kuće za relikviju.

Stražmeštar je u neprilici. Postavlja dva policajca na ulaz kuće i viče glasno: Nered napravljen u ime Božje, nije ništa manje nered, koji bi se mogao podnositi!

Ljudi žele vidjeti Bernardicu. Počinje skandiranje:

- Ber-na-dette, Ber-na-dette!

Pokazuje se na prozoru jedan, dva, tri puta, ali ništa ne pomaže. Na koncu otvaraju vrata i rijeka posjetilaca počinje prolaziti kroz cachot. Svi je žele vidjeti, dotaknuti, neki ushićeni neprimjetno si režu komadiće njezine odjeće, mole je da se dotakne predmeta... Bernardica je u neprilici. Ne može se oduprijeti tim molbama, iako upozorava da to ne mora ništa značiti. Ali nikoga ne može razuvjeriti. Svi žele imati od nje bilo kakvu uspomenu.

Među svijetom ima i bogatih osoba, koje bi prije s odvratnošću odvraćale oči od ovog mjesta bijede. Krinoline, dragulji, veliki urešeni šeširi u opreci su s mjestom u kojem se nalaze.

Mnogi pokušavaju Bernardici dati novčani dar: odlučno odbijeno. Neki gospodin kad je vidio da ni Bernardica ni roditelji ne primaju novca, pokušava u naravi: nudi naranče, koje se još nisu vidjele u cachot-u. I to je odbijeno.

Povorka prolazi pod nadzorom policije. No policija ima još jednu dužnost: provjeriti neće li Soubirous-ovi odnosno Bernardica primiti bilo kakav novac. Već se približava vrijeme ručku, a mimohod još nije završio. Dapače povećava se. Prolazi se u dva i tri reda. Policija je čak podmetnula pokušaj tako da su poslali osobe koje su namjerno davale maloj novac. Čim bi Bernardica osjetila metal, povukla bi ruku kao da se opekla. Uzaludni svi pokušaji. Već je odavna prošlo vrijeme ručku, kad je konačno navala svijeta prestala. Ujak Sajous je bez pretjerivanja izračunao da je kroz cachot prošlo oko 10.000 osoba!

Bernardicu danas čeka još jedna dužnost. Posjet župniku, koji je očekuje ne bez uzbuđenja. I kad se pojavila, župnikovo prvo pitanje je bilo:

- No što ti je rekla gospođa?

- Pitala sam je za ime... Ona se smiješila. Pitala sam je da učini te procvate ružin grm. Ona se opet smiješila. Ali još uvijek hoće kapelicu.

- Imaš li novaca da napraviš tu kapelicu?

- Ne, gospodine župniče.

- Niti ja... Reci gospođi neka ti ga dade.

I doda:

- Nije ti rekla da će se vratiti?

- Ne, gospodne župniče.

- A nije ti rekla ni da neće doći?

- Ne, nije mi to rekla.

Župnik je razočaran. Ni Bernardici nije svejedno što nije dobila očekivani odgovor... ali na koncu izvršila je svoj zadatak.

Ni poslije podne Bernardica nije imala mira. Povorka osoba koje su je željele vidjeti nastavila se do kasno u noć. Tu je i liječnik, koji je prema dogovoru došao još jedanput pregledati Bernardicu. Bila je već sva umorna i iscrpljena. Morali su silom zatvoriti vrata ključem i tako onemogućiti daljnji dolazak svijeta.

* * *

Današnje posljednje ukazanje u »službenom roku« jasno pokazuje kako Bog djeluje drugačije od ljudskog očekivanja. Ljudska mašta bezrazložno je izmislila da bi se ovoga dana, posljednjeg u petnaest dana za koje je Gospa pozvala Bernardicu da dolazi k spilji, trebalo nešto dogoditi; nekakvo čudo, nešto silno izvanredno, što bi zadovoljilo ljudsku znatiželju, onu potajnu želju koja u svakom počiva za nečim neobičnim, nesvakidašnjim, stravičnim. Ništa od svega toga. Nebo ima svoj način djelovanja: tih, polagan, skroman, bez buke i uzbuđenja. Kad Bog nešto objavljuje, onda to ne čini da bi udovoljio našoj znatiželji često puta bolećivoj, nego da bi nam objavio što je za naše dobro, duhovno i tjelesno, za ovaj, a pogotovo za onaj život. I kad Bog čini čudo, ne čini ga da bi zabavljao ljude ili pokazivao svoju snagu i slično, nego da bi u tom čudu ljudi prepoznali znak koji treba čovjeka dovesti do viših nadnaravnih stvarnosti. Sva čudesa koja je Isus činio, kako su nam zapisala Evanđelja, jesu znakovi po kojima su ljudi trebali lakše povjerovati u Njegovo Božanstvo. Napose čudesna ozdravljenja imala su za cilj da pokažu kako je Isus došao donijeti drugo zdravlje, zdravlje duše od zaraze grijeha, osloboditi čovjeka od moralnog zla, koje je jedino pravo zlo.

Bit će u Lurdu velikih znakova i čudesa, naravno za one koji ih budu htjeli vidjeti i prihvatiti. Ali treba čekati. Nebo djeluje polagano, ima svoju pedagogiju. Trebamo imati na umu da i u našem životu Bog djeluje na isti način. Treba se samo prepustiti njegovom vodstvu i biti spreman odazvati se njegovim poticajima. I onda kad ga nešto molimo, nemojmo gubiti pouzdanja ako nam se molitva odmah ne ispuni. Dapače, ako i ne dobijemo ono što smo molili, dobit ćemo nešto bolje, jer Bog na koncu vidi što je za naše dobro.

I danas je Gospa ponovno tražila kapelicu. Ponovit će to i u dva naredna ukazanja. Očito je koliko želi da hodočasnici, koji će se odazvati njezinom pozivu, budu odmah usmjereni na prave izvore molitvenog života - svetu liturgiju i Euharistiju.