U ZNAKU TRAJNE PRISUTNOSTI I ZAŠTITE

Posljednji susret

Petak, 16. srpnja 1858., Gospa Karmelska

Nakon 7. travnja događaji u Lurdu odvijali su se u dva smjera. S jedne strane pobožnost u narodu raste i očituje se na razne načine bilo molitvom pred spiljom bilo dobrovoljnim radom i ukrašavanjem pristupa k spilji, uređenjem izvora... Mjesne vlasti međutim žele svemu stati na kraj i provode upravne mjere, koje opet u narodu izazivaju revolt i negodovanje.

Bernardica je svemu tome daleko, pomalo iščezava.

Vlasti su 8. lipnja jednostavno zabranile svaki pristup k spilji. 15. lipnja napravljena je ograda od dasaka, ali narod ju je za dva dana srušio. I tako je ograda nekoliko puta bila podizana i rušena od »pristalica« spilje, što je sve izazivalo negodovanje u narodu nad postupkom vlasti. Župnik i biskup uspjeli su narod umiriti da se ne suprotstavlja dalje mjerama, što su ih vlasti pokušavale poduzeti, uvjereni da će stvar spilje pobijediti ako je Božja, neovisna o bilo kakvom ljudskom protivljenju. I u takovoj klimi zbilo se i posljednje ukazanje, u petak 16. srpnja.

Bernardica ostaje ravnodušna prema svemu što se događa ovih mjeseci nakon posljednjeg ukazanja. Ne ide više k spilji... Moli se na najuobičajniji način. Nikakvih posebnosti niti na dan njezine prve svete pričesti... Ne suprotstavlja se podizanju ograde. »Bog dopušta« - umiruje ona.

Blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja. Bernardica toga dana ponovno osjeća u svojoj nutrini poznati poticaj da pođe k spilji. Gospa je zove. Ali kako onamo stići. Spilja je zabarikadirana. Roditelji će se protiviti... Ako svijet dozna, izazvat će opet uzbunu u narodu i dati povod vlastima za nove mjere. Treba pričekati večer. Sunce je upravo zašlo. Već je osam sati. Bernardica s tetom Lucilom kao pratnjom ide prema spilji, ali ne na lijevu obalu, jer je pristup onemogućen, nego na desnu. Usput im se pridružuju još dvije djevojke. Bernardica im dopušta da je prate, jer je to najbolji način da ne privuče pažnju drugih osoba, koje bi ove inače obavijestile.

Na drugoj obali Gave nasuprot spilji Bernardica je kleknula. Massabiellska spilja izdiže se dostojanstveno u tim posljednjim tracima dana, što se gasi. Tamna je osim za Bernardicu.

Pratnja primjećuje na njezinom licu promjenu: radosno iznenađenje, naklon, smiješak... Krunica klizi među prstima. Zdravo Marije se izmjenjuju... Pogledi prisutnih djevojaka idu čas prema nevidljivoj prisutnosti Blažene Djevice, koja je tu negdje pred njima, čas prema Bernardici, koja je postala njezin odsjaj.

Koliko je ukazanje trajalo? Teško je reći. Vrijeme se nije moglo mjeriti u ovoj toploj srpanjskoj večeri ispunjenoj blagim mirisom sijena s okolne livade.

Bernardica se diže. Na pitanja kojima je salijeću odgovara kratko:

- Ništa mi nije rekla.

Iako nije bilo danas ni razgovora ni poruke, ova živa veza je bila iznad svake riječi. Bernardici je dostatno da ju je vidjela. I nikad je do sada nije vidjela tako lijepu, kao da joj je Gospa željela ostaviti poklon prilikom rastanka kod ovog posljednjeg susreta.

Vijest o ovom ukazanju ipak neće ući u šire mase. Ostat će u užem krugu prijatelja i znanaca.

Da li će se Gospa još ukazivati - pitaju se osobe, koje su bile dostojne obavijesti o ovom posljednjem ukazanju. Blažena Djevica nije ništa rekla. Ali Bernardica osjeća u svojoj duši da svoj život ne smije graditi na očekivanju ovakvih izvanrednih milosti. Ona prihvaća hrabro svoj hod vjere, bez drugih pitanja u svakidašnjoj vjernosti.

To je bilo posljednji puta na ovoj zemlji da je Bernardica vidjela Presvetu Djevicu Mariju.

* * *

Za oproštajni susret Bezgrešna Djevica je izabrala svoj blagdan »Gospe Karmelske«. Sigurno da nam je tim izborom htjela opet nešto reći. Nenametljivo je time upozorila da njezina prisutnost i njezina zaštita simbolizirane škapularom ostaju i nadalje ali odsada obavijene vjerom. Uz nas je, prati nas, promatra nas s ljubavlju i sa smiješkom i vodit će nas putovima svetosti ako joj to dopustimo, ako je zamolimo.

Ukazavši se na svoj blagdan, ponovno nam je rekla koliko su joj dragi njezini blagdani. Kako bismo morali na nju tih dana više misliti, nečim je obradovati! Neće li i Ona tada biti darežljiva prema nama kao što je bila toga dana i prema Bernardici obdarivši je svojom prisutnošću i svojom milinom.

No još neke okolnosti nam danas nešto govore. Između Bernardice i Gospe danas se nalazi rijeka Gava i podignuta ograda pred spiljom.

»Što znače vode« - pisat će sv. Grgur - »ako ne ovaj svijet... tijek ovozemnog prolaznog života, a obala zar ne podsjeća na cjelovitost vječnog počinka?«

16. srpnja Bernardica ima pred sobom sliku nestalnosti ovoga svijeta koja je dijeli od sreće »drugoga svijeta«. Ograda, što ju je komesar Jacomet dao podići, predstavlja protivljenje ljudi; a Gava tijek ovoga života koji nas dijeli od vječnosti. Voda je za sada još nepremostiva, dok ne dođe čas da stignemo na drugu obalu. Ali tamo, znademo, čeka nas ljubav, smiješak, majčinska toplina, ljepota, dobrota, blaženstvo drugog svijeta.

Poslije oproštajnog ukazanja Bernardica se vraća u svakidašnjicu svoga života. Ona se umanjuje dok spilja i izvor rastu, dolaze u prvi plan. Duh Sveti vodit će dalje njezin život putovima koji su izuzeti od svake draži i svakog vanjskog sjaja. Njezina svetost ostat će skrivena okolini u kojoj bude živjela.

Trebamo još spomenuti kako je završilo protivljenje vlasti. 8. lipnja bila je izdana službena zabrana mjesne uprave kojom se zabranjuje pristup k spilji i bilo kakvo obavljanje religioznih čina. 15. lipnja podignuta je ograda od dasaka koja je sprečavala pristup k spilji, jer se narod nije držao zabrane. Ogradu je potom nekoliko puta rušio nezadovoljni narod, dok crkvene vlasti nisu konačno narod umirile. Nekoliko mjeseci trajalo je takvo zategnuto stanje između vlasti i naroda, čiji se vjerski osjećaji nisu nikako slagali s tom zabranom. Tek na posredovanje samoga francuskog cara, Napoleona III., koji je naredio mjesnim vlastima da odmah povuku zabranu i oslobode pristup k spilji, stvar se sredila. Bilo je to 5. listopada 1858. I od tada spilja, oslobođena svake ograde, vidljive i nevidljive, počet će privlačiti najprije tisuće, onda stotine tisuće pa milijune hodočasnika koji će se odazvati pozivu Blažene Djevice Marije da dođu tamo te očituju i učvrste svoju vjeru.

Crkvene vlasti su stvar od samog početka nadzirale i proučavale. Četiri godine će trajati rad biskupskog povjereništva na proučavanju svega što se u Lurdu dogodilo i događalo. Čudesna ozdravljenja, koja su se već od samog početka zbivala u okviru spilje i njezinog izvora, pospješit će njezin rad; bili su to znakovi kojim je Nebo potvrđivalo istinitost Bernardičinog svjedočanstva. 18. siječnja 1862. godine msgr. Laurence, biskup Tarbes-a i Lurda službenim dokumentom potvrđuje istinitost lurdskih ukazanja i potiče vjernike neka se odazovu Gospinim željama što ih je očitovala u Lurdu.

Već naredne godine započinje se radovima oko izgradnje »kapelice« što ju je Gospa tražila. Najprije će se izgraditi kripta. Poslije toga gornja Bazilika, koja se danas izdiže nad spiljom. Kasnije se dodaje Bazilika Sv. Krunice ispod kripte. Za 100. godišnjicu ukazanja 1958. god. bit će izgrađena i posvećena velika podzemna bazilika, koja će u sebe moći primiti i do 30.000 hodočasnika.

I tako je Crkva u potpunosti ispunila želje Blažene Djevice Marije, očitovane preko Bernandice. Kakvi i koliki su učinci toga ispunjenja najbolje znadu oni milijuni hodočasnika koji su prošli kroz Lurd i ondje doživjeli svu istinitost i veličanstvenost katoličke vjere.