BERNARDICA IŠČEZAVA

Po završetku posljednjeg ukazanja Bernardica, istina neizmjerno obogaćena u svojoj nutrini izvanrednim milostima kojima ju je Nebo obdarilo kao posrednicu, započinje svoj hod u vjeri kao i svaki drugi član Božjega naroda. Dapače ona će se umanjivati, dok će Gospa i spilja rasti. Povlačit će se sve više u pozadinu. No pogledajmo ukratko razdoblja njezina života koja su slijedila nakon ukazanja.

16. srpnja 1860. godine Bernardica ulazi u konvikt časnih sestara u Lurdu gdje nastavlja učiti čitati, pisati, šivati, vesti; to će trajati šest godina.

Ništa nije neobično da će Bernardica pokazivati sklonosti prema redovničkom životu nakon ukazanja. Ali se nije mogla odlučiti u koji bi red pošla. Izgleda da joj je najveći problem bio siromaštvo, nedostatak miraza, koji se u ono vrijeme tražio od svake djevojke koja bi ulazila u samostan. Biskup Forcade, crkveni poglavar redovnica iz Nevers-a, koje su bile u Lurdu, dopustio je da Bernardica može ući u samostan i bez miraza, ako bi željela ući u taj red. No proći će ipak još tri godine, prije nego što je Bernardica konačno odlučila. Ovaj puta zdravlje ju je sprečavalo. Konačno 4. srpnja 1866. napustila je Lurd da se u nj više nikada ne vrati.

Nakon tri dana stigla je u samostan St. Gildars u Nevers. Grad se nalazi u središtu Francuske. I tu će provesti svoj kratki redovnički život.

»Došla sam ovamo da se sakrijem«, izjavila je jednom prilikom. Daljnji boravak u Lurdu stvarno joj je bivao sve teži, jer su mnogi hodočasnici dolazili da je vide i ispituju o ukazanjima. U samostanu će Bernardica nastaviti proživljavati razne vidove poruke koju je Gospa preko nje uputila svijetu: molitva, pokora, trpljenje za grešnike - ali sretna jer je u srcu stalno nosila obećanje koje joj je Blažena Djevica dala: da će je učiniti sretnom na drugom svijetu. No, treba ipak naglasiti: Bernardica je u svom životu puno trpjela. Gospa je mnogima povratila zdravlje u Lurdu, ali svojoj odabranici nije. Astma, tuberkuloza, tumor na nozi, sve su to bili križevi koje joj je Providnost slala za njezino posvećenje ali i kao oblik pokore koji je prikazivala za obraćenje grešnika. Dok je mogla, u samostanu je vršila službu bolničarke i neko vrijeme sakristanke. No od 1875. teško je bolesna. To će se nastaviti kroz četiri godine do smrti.

16. travnja 1879. na uskrsnu srijedu već je potpuno oslabila. Zadnje riječi bile su joj: »Dragi Bože! Sveta Marijo, Majko Božja, moli za mene jadnu grešnicu.!« Pogledala je na raspelo i na kip Gospe Lurdske. »Vidjela sam je... Oh, kako je bila lijepa!... Kako se žurim da je ponovno vidim... Žedna sam«. Prije nego je uzela času, učinila je još jednom onaj divni dostojanstveni znak svetoga križa i prešla je u Vječnost.

Bilo joj je 35 godina.

Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1925. godine, a svetom 1933. godine.

Tijelo, potpuno neraspadnuto, čuva se u staklenom lijesu u kapelici samostana sestara u Nevers-u. Na pozlaćenom okviru lijesa stoji natpis:

»Ne obećajem da ću vas učiniti sretnom na ovom svijetu, nego na drugom.«

Hodočasnik koji posjeti Nevers i kapelicu u kojoj počiva Bernardičino tijelo, ostat će zatečen prizorom koji ima pred sobom. Bernardica spokojno počiva iza stakla s pozlaćenim okvirima. Izražaj lica: kao da je usnula blagim snom, a ne da je umrla prije sto godina! Blažena Djevica nije ju ozdravila za vrijeme života, iako je mnogima povratila zdravlje u Lurdu. Ali je učinila drugo, veće čudo: očuvala je njezino tijelo od raspadanja i time još jednom preko svoje odabranice govori i potvrđuje istinitost lurdskih ukazanja i svoje poruke. Za ljude koji hoće vidjeti i vjerovati ima i previše znakova da prihvate ono što je Nebo u Lurdu očitovalo: po Mariji k Isusu!