U V O D N I K

         U  Jubilarnoj Godini 2000. slavio se  u Hrvatskoj još jedan jubilej: navršila se 100. obljetnica rođenja prof. Marice Stanković, prve žene u Crkvi u Hrvata koja je primila visoko papinsko odlikovanje «Pro Ecclesia et Pontifice.» O Marici Stanković naša sadašnja šira katolička javnost, osim onoga najužeg kruga njenih poznanika i štovatelja, znade veoma malo. Djelomičan razlog bio je i u tome što se o njoj kao jednoj od žrtava komunističkog režima i nije moglo puno ni govoriti ni pisati za vrijeme komunizma, kao što je također bio slučaj s bl. kardinalom Stepincem i tolikim drugim mučenicima vjere i rodoljublja.  Došlo je, međutim, vrijeme da se konačno i o Marici Stanković iznese ne samo istina o njezinom životu i mučeništvu, nego da se herojsko svjedočanstvo njezina apostolskog i patničkog života postavi za uzor i bude poticaj za nasljedovanje.

            Marica Stanković bila je  vjerna suradnica i potom sljedbenica Sluge Božjega Ivana Merza. Ona je  najbolje od svih Merzovih sljedbenika  do sada  živjela njegovu karizmu i to najprije u svome osobnom duhovnom životu. A potom je ostvarila i Merzovu   ideju «civilnog reda», osnovavši prvi svjetovni institut u Hrvatskoj, zajednicu Suradnica Krista Kralja.  Stoga glavninu tekstova ovoga broja posvećujemo  liku ove velike hrvatske žene 20. stoljeća.

            Osim  tekstova o Marici  Stanković kojoj smo dali prednost,  čitatelji i štovatelji Ivana Merza naći će mnogo  informacija o Ivanu Merzu, o razvoju njegova štovanja i napretku njegove kauze za beatifikaciju. Napose je važno istaknuti veliku molitvenu akciju koju je banjalučki biskup Franjo Komarica pokrenuo u banjalučkoj biskupiji za što skorije proglašenje Ivana Merza blaženim.

-------------------------------------

STOTA  OBLJETNICA  ROĐENJA

1900. – 31.XII. – 2000.

Prof. MARICA STANKOVIĆ

1900. - 1957.

Utemeljiteljica Suradnica Krista Kralja

Marica Stanković rođena je u Zagrebu 31. prosinca 1900. god. Osnovnu, građansku i učiteljsku školu polazi kod sestara Milosrdnica u Zagrebu, gdje završava i Višu pedagošku akademiju. Kao nastavnica službuje u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Kutini, Gračacu. 1935. god. dobiva stalno namještenje u građanskoj školi u Zagrebu. Potaknuta primjerom i osobnim poticajima dr. Ivana Merza uključuje su orlovski pokret katoličke mladeži  i sudjeluje u pripremama za osnivanje Sveze hrvatskih orlica. Po osnutku Sveze ulazi u odbor kao prosvjetna referentica, a 1927.god. postaje prvom predsjednicom i ostaje na tom položaju sve dok beogradski diktatorski režim nije ukinuo Orlovstvo 1929.god. Sljedeće godine Marica sudjeluje u osnivanju nove organizacije za katoličku mladež - Križarske organizacije- i postaje predsjednicom njegove ženske grane - Velikog križarskog sestrinstva. Na tom položaju ostaje do 1945. god. Kao predsjednica ove katoličke organizacije obilazi sve hrvatske biskupije gdje su postojali ogranci i društva organizacije, drži brojne sastanke, predavanja, organizira tečajeve i podržava osobne kontakte.

Publicistička djelatnost.         

Sestra Marica, kako su je nazivali,  počela je pisati veoma rano, još kao učenica učiteljske škole. Surađivala je u mnogim časopisima: Ljubice, Danica, Posestrimstvo, Nedjelja, Dobri Pastir. Najveći broj članaka objavila je u časopisu "Za vjeru i dom" kojemu još 1926. god. postaje urednik i glavni suradnik. Bilo je to glasilo okupljene katoličke ženske mladeži. Glavna tema njenih članaka bila je problematika žene i njezine uloge u obitelji, društvu i Crkvi. Kako je bila literarno nadarena, njezin stil odlikovao se posebnim žarom i slikovitošću, te bogatim rječnikom, tako da su se njeni članci rado čitali.

            1944. god. izdaje knjigu "Mladost vedrine" u kojoj iznosi povijest  ženskog dijela orlovsko-križarske organizacije - kao i svoje poglede na odgojni rad s katoličkim djevojkama. Knjiga je izašla u zadnji čas prije dolaska komunističkog terora, i tako spasila od zaborava široko djelovanje ženskog dijela ove katoličke organizacije, te ostaje dragocjeni dokument za povijest.

Papinsko odlikovanje za apostolski rad

            1942. god. prigodom otvaranja Merzove godine, u povodu 15. obljetnice njegove smrti i u povodu 15. obljetnice njezina javnog katoličkog rada, a na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Papa Pio XII. dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje "Pro Ecclesia et Pontifice" (Za Crkvu i Papu) za njezine zasluge na polju katoličkog odgoja i apostolata među hrvatskom mladeži. Za tu prigodu Viktorija Švigir, Maričina suradnica i prijateljica, priredila je članak - izvještaj u kojem je u brojkama iznijela statistiku Maričina apostolskog rada. Evo tih zanimljivih brojki koje pobuđuju divljenje:

            U 15 godina svoga rada u katoličkim organizacijama Marica Stanković posjetila je 493 katolička  društva, održala je 843 predavanja i govora, 780 redovnih i izvanrednih sjednica, riješila je sama 43.000 društvenih dopisa, a privatno dopisivanje s pojedinim članicama iznaša 12.452 pisma. Objavila je ukupno 652 pisma. Apostolski put što ga je Marica prešla iznosi 18.425 km kad bi se izrazio kilometrima. - Ova statistika obuhvaća vrijeme do uključno 1942.god. Nakon toga datuma, kad bi se zbrojilo ono što je Marica učinila, taj bi broj bio daleko veći.

Osnivanje zajednice "Suradnica Krista Kralja"  i Merzov utjecaj

            Susret s dr. Ivanom Merzom i prijateljstvo kojim je on sve do svoje smrti 1928. g. poput brižna učitelja pratio i poticao njezin duhovni napredak, ostavilo je duboki trag u njezinu životu. Njezino životno opredjeljenje bilo je izraženo njenim geslom: «Za Krista, za Crkvu, za duše.» Sama je kasnije priznala da je svetački lik Ivana Merza na nju najviše djelovao i dao joj životno usmjerenje, te da joj je Bog najviše progovorio upravo preko lika toga svetog mladog čovjeka.        Još 1938. godine, o 10. obljetnici smrti dr. Ivana Merza, Marica postavlja prve temelje za ostvarenje Merzove ideje - osnivanje svjetovnoga instituta, civilnog reda. Bilo je to u Banja Luci, rodnom mjestu Ivana Merza,  kad je skupina djevojaka pod vodstvom Marice Stanković  pošla na osmodnevne duhovne vježbe gdje su odlučile osnovati Zajednicu. Osnovana je pod nazivom "Zajednica suradnica Krista Kralja".  1953. god. crkvene vlasti su je i formalno odobrile. Za geslo ustanove Marica je uzela riječi iz Evanđelja «Adveniat Regnum Tuum – Dođi Kraljevstvo Tvoje»(Mt 10,10).

            U svojim spisima Marica Stanković izričito spominje da je samo zahvaljujući Ivanu Merzu i njegovim poticajima osnovala Zajednicu suradnica Krista Kralja. Evo njenih riječi: "Da Merz nije utjecao na moj životni pravac, da nije bilo njegovih sugestija, čak i njegovog malog 'tereta', a još više da nije bilo njegova svetačkog lika i molitava, koje je taj suvremeni sveti mladić šaptao za me, bi li postojala Zajednica? Trebala je jedna duša jača od moje, jedna duša posve predana Bogu. Savršena i sveta. U njoj je ta zamisao rođena i iz nje je ona tiho, nečujno, po njegovim sugestijama i njegovim molitvama prešla u moju…" (Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja).

Otpor komunističkom režimu 

Dolaskom komunističkog režima na vlast pod udar je došla cijela Katolička Crkva i sve njezine djelatnosti. Nakon što je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio uhićen i osuđen, više nitko od klera i angažiranih katolika nije mogao biti siguran da ga neće snaći slična sudbina.

            Marica je pokazala nevjerojatnu hrabrost u suprotstavljanju režimu. Već u prvom mjesecu nakon nasilnoga preuzimanja vlasti, 2.lipnja 1945.godine, komunisti sazivaju u Radničkoj komori veliki zbor prosvjetnih radnika na kojem se željelo informirati što nova državna vlast očekuje od njih i kako u novom sistemu treba odgajati djecu i mladež. U govoru su napali nadbiskupa Stepinca raznim klevetama. Prva je ustala u obranu profesorica Marija Grgić, članica Zajednice Krista Kralja. Njezin istup bio je popraćen burnim pljeskom i odobravanjem. Tada se javila i Marica Stanković s riječima: "Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta... Zato s gnušanjem kažem tri puta fuj, fuj, fuj što se dozvolilo da na sastanku elite grada, sastanku prosvjetnih radnika padaju takve klevete." Dvoranom se ponovno prolomio pljesak u znak odobravanja. Premda je na skupu bilo mnogo i muških osoba i nekoliko svećenika - jedine su ove dvije hrabre žene ustale u obranu oklevetanog zagrebačkog Nadbiskupa. Cijeli Zagreb brujio je tih dana o hrabrosti ovih dviju žena, koje su dobro znale što su riskirale.

Uhićenje i trijumf na suđenju.

Marica Stanković uhapšena je 1.rujna 1947. god. i na iskonstruiranom procesu punom lažnih optužbi i podvala osuđena je 24. I. 1948. na pet godina robije, jer je "djelovala protiv naroda i države" itd.  Zajedno s Maricom Stanković osuđen je šibenski svećenik don Ante Radić, te još sedam djevojaka: Nevenka Šarin, Slavica Tuškan, Emilija Hlavaček, Darinka Dugački, Štefica Duković, Darinka Manc i Danica Pirija.

            Proces i osuda bili su za osuđene više trijumf nego javno poniženje. Piše svjedok koji je bio na suđenju, don Žarko Brzić: "Marica je završila svoju obranu na jedinstven način ovim riječima: 'Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam s parolama kojima sam služila cijeli život: Živio Krist Kralj, živio Sveti Otac Papa, živjela kršćanska Europa'.  A kada je osuda bila izrečena i obrazložena osuđenice neviđenim ponosom zapjevaše stare kršćanske aklamacije: Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat (Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada!). - I ovaj proces kao i način kako se odvijao odjeknuo je u katoličkoj javnosti. Bio je to zapravo trijumf poniženih i osuđenih." (Ž.Brzić, NASMIJANO LICE, Đakovački Selci, 1990. str.65.)

Pet godina na robiji

Svih pet godina robije Marica Stanković provela je u kaznionici u Sl. Požegi zajedno s drugim osuđenicama u teškim  fizičkim i psihičkim uvjetima, radeći često i teške fizičke poslove. O svemu tome ostavila je dragocjene zapise u svojim uspomenama "Dnevnik patnja" koji je tiskom objavljen za 100. obljetnicu njezina rođenja pod naslovom «Godine teške i bolne».

Marica je izišla iz zatvora točno nakon pet godina, 1.rujna 1952.godine, narušenoga zdravlja. Ostatak je života posvetila svome životnom djelu, utvrđivanju Zajednice Suradnica Krista Kralja, koja je za njezina života dobila i službeno crkveno odobrenje.

Njezin život utkan u najljepši dio hrvatskog katolicizma ovoga stoljeća

            Marica Stanković umrla je  8. listopada 1957.god. u Zagrebu od  bolesti koje su nastale kao posljedica psihičkog mučenja za vrijeme petogodišnjeg robijanja. S pravom ju se može smatrati mučenicom komunističkog režima.  Sahranjena je na Mirogoju. Na njezinom pogrebu, kojega je vodio tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, a prisustvovalo mu golemo mnoštvo vjernika, govornik o. Ivan Kozelj, DI ovim je riječima sažeo njezin život:

            "S Maricom nestaje među nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik kršćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti... Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u ovo zadnje pola stoljeća... Sestra Marica je uz dr. Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!"

            O Marici Stanković objavljena je do sada samo jedna biografija i to iz pera svećenika Žarka Brzića pod naslovom "Nasmijano lice" u izdanju Knjižnice "U pravi trenutak" - Đakovački Selci, 1991.god. U pripremi su nove dvije biografije.

Proslava 100. obljetnice rođenja

            U prosincu 2000. proslavljena je 100. obljetnica rođenja Marice Stanković. Njezine duhovne kćeri Suradnice Krista Kralja organizirale su 16. prosinca 2000. godine poseban simpozij na kojem je po prvi put u javnosti izneseno sve bogatstvo lika ove velike hrvatske žene koja je bila prva žena u povijesti  Crkve u Hrvata da je primila visoko crkveno odlikovanje Pro Ecclesia et Pontifice. Svečana sv. Misa bila je služena u zagrebačkoj katedrali 30. prosinca 2000., uoči njezinoga stotog rođendana. A na sam njezin   stoti rođendan hrvatska je televizija prikazala na 2. programu dokumentarni film o njezinom životu i djelovanju.

            Prigodom 100. obljetnice njezina rođenja njezine duhovne kćeri, Suradnice Krista Kralja izvršile su sve pripremne radnje da se pokrene postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom.

            Institut Suradnica Krista Kralja što ga je Marica osnovala ima svoje sjedište u Zagrebu na adresi:

            Suradnice Krista Kralja, Ksaverska cesta 10 b, 10000 ZAGREB

«GODINE TEŠKE I BOLNE»

Zatvorski memoari Marice Stanković

Izdavač:  Zagreb, Glas Koncila i Suradnice Krista Kralja, 2000.

            Marica Stanković  jedna je od brojnih hrvatskih žena i djevojaka koju je komunistički režim bio nepravedno osudio na montiranom procesu na pet godina robije koje je provela u logoru u Požegi od 1947. do 1952. Nakon izlaska iz logora,  a neposredno prije svoje smrti koja je uslijedila 1957.godine kao posljedica patnji proživljenih u logoru, Marica je uspjela napisati svoje uspomene na taj kalvarijski period svoga života. Njene uspomene ostale u rukopisu ugledale su svjetlo dana tek o stotoj obljetnici njezina rođenja.

U toj potresnoj knjizi Marica nam svojim poznatim živim, uvjerljivim i slikovitim stilom, koji ovdje poprima svu dramatičnost,  opisuje strahote patnji što su ih proživljavale tisuće hrvatskih djevojaka i žena koje su zbog svoje vjere i rodoljublja nakon dolaska komunističkih vlasti zajedno s njome bile suđene i poslane na izdržavanje nepravedne kazne u taj komunistički kazamat u Požegi.

           Da je Marica Stanković svjesno išla u taj pakao i prihvatila ga kao žrtvu za budućnost koja se sada ostvaruje, dokumentira jedno njezino proročansko pismo što ga je uputila jednom svome suradniku dva mjeseca prije nego je bila uhićena i osuđena na petogodišnju robiju. Za bolje razumijevanje toga njezina pisma treba znati  da su po dolasku komunista na vlast 1945.g. Marici počele   stizati prijetnje  da će biti zatvorena. Neki su joj savjetovali da bježi u inozemstvo, da se spasi od progona. No ona je to odbila i bila je  spremna prihvatiti  žrtvu. Evo izvatka iz toga njezina pisma punog proročanskih slutnji:

           “…Ja sam potpuno uvjerena da će se iza svega ovoga, bilo kad, roditi među našom omladinom nešto veliko. Sporedno je ime i oblik, glavno je da duh bude onaj i onakav, kako smo mi to uvijek željeli. A ja idem polako za Merzom, Avelinom, Protulipcem, ta ionako sam posljednja iz te generacije. Ali je i mnogo mlađi Feliks pao. Ja neću pasti, ali možda od mene Bog upravo traži da logorom izgrađujem ono što ima doći, i zato ne idem nikud."

            Nakon dva mjeseca 1. rujna 1947. g. Marica je bila uhićena i osuđena na pet godina robije koje je izdržala do posljednjeg dana u Požegi.  Iz logora je izašla 1. rujna 1952. g. Logorom je izgrađivala ono što je imalo doći i što je došlo. Od posljedica robijanja umrla je nakon pet godina 8. listopada 1957. kao prava mučenica.

****************************************

Ako je Marica Stanković, i tolike tisuće hrvatskih djevojaka i žena mogle sve to pretrpjeti i proživjeti, iskažimo čast njihovoj patnji i trpljenju te se potrudimo pročitati što su  Marica i tolike druge morale pretrpjeti zbog svoga uvjerenja. Jer ono zbog čega su trpjele  mi smo dočekali:  slobodu vjere i slobodnu domovinu Hrvatsku.

*******************************

Sestra Marica govori

Apostolat u svijetu

            Marica Stanković napisala je mnogo lijepih članaka i drugih spisa  u svome životu. Puno je toga objavljeno, a mnogo toga je još u rukopisu. Ovdje donosimo jedan njezin članak objavljen u časopisu «Za Vjeru i dom» br. 8-9, 1943. g. U tom članku govori o potrebi apostolata u svijetu,  te o tek osnovanoj Zajednici Suradnica Krista Kralja čije članice provode takvu vrstu apostolata. Na kraju članka spominje Ivana Merza kao duhovnoga začetnika ove zajednice.

Na raskrsnici putova u odlučnim djevojačkim godinama naš se djevojački svijet redovito odlučivao za dva životna pravca: obitelj ili redovništvo.

Ili - ili! Ili gorjeti kao žrtva paljenica na oltaru obiteljskog ognjišta, ili živjeti životom molitve i pokore iza samostanskih zidina.

Tako je na djelokrug i zadaću djevojke gledalo društvo. Tako su gledale na budućnost svojih kćeri majke. Tako su svoj životni cilj shvaćale i same djevojke. Dakako, da ovdje mislimo na one djevojke, na one majke, na ono društvo, koje je katolički nastupalo i sav život gledalo u vidu kršćanskih načela i kršćanske nauke. Pa i djevojački poziv! Društvo, zaraženo liberalnim zasadama, razne pokrete koji su zatrovani feminizmom i borbom za žensku emancipaciju, sasvim mimoilazimo.

Pa ipak kraj ovih dvaju životnih pravaca postoji još jedan, jednako plemenit, jednako važan, jednako velik, jednako plodan, a to je apostolat u svijetu. Ne prigodan apostolat, ne apostolat kroz neko izvjesno vrijeme, do udaje ili ulaza u samostan, već apostolat do smrti, apostolat kao trajno zvanje, kao životni poziv. Ne mislimo ovdje na ono apostolsko djelovanje, koje može svaka djevojka plodno i korisno provoditi, ako se ne uda, već na apostolsko djelovanje sasvim svojevoljno izabrano kao životni cilj i životna meta.

Neki misle, da je taj put radi plemenite svrhe umjetno izvještačen, ali u sebi nepodesan i nenaravan za ženu. Na tragove toga životnog pravca nailazimo već u prvoj Crkvi. Mnogo je puta istaknuto, kako su već u vrijeme sv. Pavla živjele mnoge apostolske ženske duše, koje su pomagale apostolima u širenju Evanđelja. Najstarija Crkva pozna mnogo takvih ženskih likova, a sv. Pavao ih u svojim poslanicama poimence spominje.

A zar današnja Crkva nije slična u mnogom Crkvi iz prvih kršćanskih vjekova? Zar se Crkva ne mora boriti sa novim, modernim poganstvom? Zar ne mora za Kristovo Evanđelje osvajati upravo stopu za stopom u nekršćanskom suvremenom društvu? Zar se ne mora boriti za svaku dušu napose? Trgati je iz atmosfere bezvjerja ili indiferentizma i pomagati joj, da Boga nađe?

Sigurno je, da današnja Crkva ima u tom pravcu s prvom Crkvom i previše sličnosti. I sigurno je da današnja Crkva, možda još više nego prva, treba svjetovne osobe, da joj pomažu u širenju Evanđelja. Pa i žene!

Svećenička riječ ne dopire uvijek, kud bi morala. Svećenička ruka ne prodire uvijek tamo, kamo bi htjela. Pred pojavom svećenika zatvaraju se mnogo puta i srca i vrata. Tu moraju priskočiti u pomoć svjetovnjaci, apostolske duše, "produžene svećeničke ruke".

One moraju unositi riječ Evanđelja tamo kamo svećenička riječ ne dopire. Unositi Kristovu nauku tamo, kamo je svećenička ruka ne može ponijeti. Donijeti blagu evanđeosku riječ tamo gdje se pred svećenikom zatvaraju duše! I tamo kamo svećenik ne stigne. I tamo gdje svećenik nije uočio bijedu. I tamo gdje se svećenika plaše i boje. I tamo gdje imaju predrasude o njemu i njegovom djelovanju.

Danas svjetovnjaci mnogo puta obnavljaju ulogu Ivana Krstitelja. On je pripravljao put Gospodinu, zatrpavao jaruge, snizivao bregove i bio glas, preteča Sina Božjega. Danas katolički svjetovnjaci moraju mnogo puta biti preteče svećenika, Krista u svećeniku!

I opet ponavljamo - i žene!

Za taj i takav posao traži se mnogo žrtava. Ženi nije nepoznat život žrtve.

Traži se mnogo ozbiljnosti. Pred velikim zadacima žena je uvijek ozbiljna.

Mnogo dosljednosti. Dosljednost žene u radu, za koji se ona založi svom dušom, davno je i poznata i priznata.

Mnogo hrabrosti. Velike ideje, veliki zadaci redovito su nošeni dušama hrabrih žena.

I mnogo ljubavi. Ta poziv žene je ljubav!

A k tome dolazi u pomoć i priznata ženska spretnost, uživljavanje u stanja drugih duša, lako priljubljivanje novom okolišu i novim prilikama.

Konačno, u tom traganju za dušama, u toj nježnoj skrbi za duše, u toj mnogo puta žilavoj borbi oko duša treba nešto toplo, nježno, materinsko. A to je upravo ženski poziv. Materinski pristupati k dušama. Materinski bdjeti nad njima. Nositi njihove terete, njihovu bijedu. Razumjeti njihove krize i njihove slomove. Kao majka.

Crkva je to uvijek znala. Crkva je uvijek ženu ispravno promatrala. I zato je Crkva uvijek davala ženi razne apostolske misije.

Potrebe takvih odlučnih, izgrađenih apostola u ženskom svijetu sve je veća. Onih koje su se na to zvanje ozbiljno i slobodno odlučile. I koje ga hrabro namjeravaju nositi cijeli život. I koje razumiju, da s tim zvanjem primaju velike terete na svoja djevojačka leđa, ali su ih spremne nositi iz ljubavi prema Kristu. Iz ljubavi prema Crkvi. Iz ljubavi prema dušama.

Takve pojave i takva zvanja nisu danas baš tako rijetka. U mnogim se dušama pojavljuju. Mnogi se u najdubljim stranicama svoje duše time bave. Već ih je Merčevo vrijeme poznavalo. On je želio, da se te duše povežu, da žive u nekom jedinstvu, zajednici, da se opašu zavjetom siromaštva, čistoće i posluha i da njihov rad ne bude rastrgan, razbacan, pojedinačan, već sustavan, zajednički i pod vodstvom Crkve. Merz je želio, da se kod nas osnuje svjetovni red, čiji će se članovi posvetiti apostolatu. On sam nije dospio taj svoj plan ostvariti, ali on je posadio biljku, koja živi i raste... Razbujala se o desetgodišnjici njegove smrti, a o petnaestgodišnjici učvrstila se sasvim.

To je treći životni pravac djevojke. Pravac, u kojemu se sastaje materinstvo i redovništvo. Taj pravac traži, da se živi u svijetu, ali ne od svijeta. U redovitom svome zvanju, ali u običnom odijelu. Izvan svoga redovitog zvanja članice takve družbe posvećuju se radu… na karitativnom području, u župama. Njih čekaju bolesnici, zapuštena djeca, siromašne obitelji. Njihov je rad vrlo širok, jer obuhvaća sve smjerove katoličkog djelovanja, ali dakako Katolička Akcija i pokršćanjivanje radne sredine je prva stvar. Mogu živjeti zajednički, a mogu biti i na svome redovitom mjestu u pokrajini.

A sve ih veže apostolski žar, koji se mora temeljiti na dubokom unutarnjem životu. Na životu molitve, šutnje i mrtvenja. Zavjeti su kruna u oblikovanju svjetovnih redovnica.

Zašto to pišemo baš sada, u ovom mjesecu, o 15-godišnjici Merčeve smrti, u vrijeme, kad je ratni vihor dosegao vrhunac?

Zato, jer je blagdan Krista Kralja najveći blagdan naših svjetovnih redovnica. Sve je Njemu posvećeno i sav rad njihov ide za uspostavom Njegova Kraljevstva.

I zato, jer je Zajednica Krista Kralja Merčevo životno djelo, Merčev životni plan. On joj je i osnivač i zaštitnik.

I zato jer upravo ova ratna vremena, kojima ne vidimo ni kraja ni rješenja, pokazuju, kako je taj način života i rada potreban i suvremen.

Evo trećega poziva u životu katoličkih djevojaka. On je uz materinski poziv i redovništvo samo novi prilog mladih katoličkih djevojačkih duša za obnovu Hrvatske u Kristu. Za suradnju s Crkvom u njezinoj otkupiteljskoj misiji.

M. Stanković

Marica o Ivanu Merzu za beatifikaciju

            Marica Stanković sigurno ne bi postala ono što je bila da nije susrela Slugu Božjega Ivana Merza  koji je na nju najviše utjecao u duhovnom smislu. O tome utjecaju Marica nam je ostavila brojna svjedočanstva u svojim spisima. Na simpoziju u povodu 100. obljetnice njezina rođenja postulator kauze Ivana Merza održao je posebno predavanje  pod gornjim naslovom, koje će u cijelosti biti objavljeno u Zborniku radova s toga simpozija. Ovdje donosimo tek dva Maričina teksta u kojima govori o Merzu io tome  što je za nju značio susret s njime.  

Susret sa svecem iz djetinje mašte

            Svoj članak o Merzu objavljen u časopisu «Život» br. 5., 1938.  u povodu 10. obljetnice njegove smrti, Marica započinje ovim dirljivim i lijepim riječima:

            «Kad sam kao malena djevojčica čitala životopise svetaca, u duši mi se uvijek pojavljivala želja, da i ja vidim i susretnem u životu jednog sveca. U dječjoj svojoj fantaziji očekivala sam, da će saći s kojeg oltara, prolaziti svijetom, a ja ću ga negdje sresti u liku pustinjaka ili siromašna redovnika. Gospodin mi je u neizmjernoj dobroti svojoj doista dao da ga vidim i sretnem, ali u liku katoličkog intelektualca svjetovnjaka, u liku čovjeka, koji je bio sasvim suvremen, ali koji je uvijek Boga nosio u duši i iz koga je neprestano sjao i govorio Krist. Da po nikome mi Gospodin nije progovorio tako glasno kao po Ivanu Merzu.»  U članku Marica dalje nastavlja  iznositi svoja brojna sjećanja na razne zgode iz Ivanova svetačkog života, čemu je bila svjedokom  i često sudionikom.

Na njemu se osjećala blizina Božja

Svjedočanstvo Marice Stanković o Ivanu Merzu za proces njegove beatifikacije

Najvažnije Maričino svjedočanstvo o Merzu jest njena  izjava o Merzovoj svetosti  koju je napisala još 1942. god. na molbu o. Josipa Vrbaneka, pisca druge Merzove biografije. Poznato je da je o. Vrbanek ovu Merzovu biografiju koncipirao kao pripremni dokument za pokretanje Ivanovog postupka za beatifikaciju; u knjizi je o. Vrbanek nastojao  pokazati i dokazati herojski stupanj Ivanovih kršćanskih vrlina. Marica, na žalost, nije dočekala pokretanje postupka za Ivanovu beatifikaciju. Umrla je pola godine prije nego je postupak službeno pokrenut. Ipak, ova je njezina izjava uvrštena u Poziciju među dokumente  procesa za beatifikaciju Ivana Merza. Na kraju izjave Marica veli da je spremna i pod zakletvom potvrditi Merzovu svetost. No, poslušajmo Maricu:

Upoznala sam dr. Ivana Merza nakon što  se vratio iz Pariza i pratila sam njegov život i rad sve do njegove smrti. Vidjela sam ga gotovo svaki dan. Promatrala sam ga u crkvi i kod vjerskih čina. Pratila sam ga, kad se počeo zalagati za Katoličku Akciju prema smjernicama Pija XI. Gledala sam njegovu orijašku borbu, da Orlovstvo postane središnjom organizacijom hrvatske katoličke mladeži. Razumjela sam i divila se njegovim nastojanjima oko euharistijskog, liturgijskog i papinskog odgoja naše mladeži. Išla sam za njim, kao što su išle za njim ogromne skupine djevojaka i mladića, koje su htjele da preko Orlovstva grade Božju Hrvatsku. I zato sam dra Ivana Merza poznavala ne samo kao prvoborca i ideologa Orlovstva, već mi je bio poznat i njegov svagdanji, najintimniji život.

Vidjela sam ga u smijehu i u šali. Vidjela sam ga u dnevnom saobraćaju s ljudima razne dobi i staleža. Vidjela sam ga, kad su teški tereti i brige sagibale njegova leđa. Kad nije nalazio razumijevanja i kad je bio sam. Vidjela sam ga u zabrinutosti i boli. U situacijama neobično teškim, kad i najčvršća duša stenje i zaplače. Vidjela sam ga i za vrijeme njegove posljednje bolesti i na samrtničkom krevetu.

Vidjela sam kroz tolike godine moga javnog rada mnogo požrtvovnih, i lijepih duša. Ali Ivanova duša natkrilila je sve. On nije svoju dušu uprljao nijednim propustom, nijednom nedosljednošću, nijednom slabošću. Nikad nije bio neraspoložen, nikad zlovoljan, nikad nestrpljiv. Nikad nije pokazao malodušnost u poteškoćama, klonulost u razočaranjima i neuspjesima. Kroz sve, pa i kroz najteže kušnje, prolazio je sa neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo mi vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali naše protivnike, on nas je svojom blagošću zadivljivao.

Nikada on nije nikoga napadao, iako je doživio mnogo nepravda. Nikada nikoga ogovarao, iako smo mu mi namještali stupice, samo da vidimo, hoće li se sveti Merz prevariti i dometnuti koju na račun bližnjega. Nikad nikoga nije osuđivao, iako je načelna njegova borba za čistoću Katoličke Akcije bila neobično teška. U svakoj duši gledao je Krista, prisutnost svetog Trojstva, i zato se prema svakoj vladao sa neobičnim štovanjem.

U Merčevoj se blizini nije moglo misliti nešto grješno, nisko, pa ni manje vrijedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim dnevnim stvarima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o najobičnijim svojim doživljajima, potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se Merz nije izgubio i onda je ostao na visini, uvijek spreman da diže duše k Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja. On ju je nosio, kudgod je prolazio. Kad smo uz njega bili, mi smo je gotovo osjetno osjećali. I zato je trebao samo jedan Merčev pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se.

Jest, mi smo i kraj živog Merza osjećali, da stojimo kraj vođe, učitelja, sveca. A danas, kad je prošlo 15 godina od njegove smrti, danas s još većim uvjerenjem tvrdimo, da je svetac živio u našim redovima. Jer njegov lik kroz 15 godina nije potamnio, već nam je svaki dan bliži, jasniji, privlačiviji.

Upravo ova mutna i krvava vremena traže velikih uzora, velikih duša, koje svojom katoličkom izgrađenošću i dosljednošću, mogu liječiti i blažiti rastrganost, bijedu i bolesti suvremenog čovjeka. A Merz je takav nenadkriljiv uzor, takva neobično skladna katolička i svetačka ličnost.

Spremna sam i pod zakletvom potvrditi, da je dr. Ivan Merz posjedovao kršćanske kreposti u herojskom stupnju. I da je nastojanje, da se povede proces za beatifikaciju, i opravdano i nužno. Dao Bog, da sa oltara mučeničke Hrvatske zasjaji lik našega Ivana, našega sveca.  U Zagrebu, 7. studenog 1942.

Marica Stanković

Simpozij o Marici Stanković

Zagreb, 16. XII. 2000.

prigodom 100. obljetnice njezinog rođenja

U subotu 16. prosinca 2000. održan je u Zagrebu u dvorani Tribine grada  Zagreba na Kaptolu simpozij posvećen prof. Marici Stanković, velikoj hrvatskoj ženi ovoga stoljeća, u povodu 100. obljetnice njezina rođenja koja se navršava na kraju ovoga mjeseca,. 31. prosinca. Simpozij je  organizirao svjetovni institut  Zajednica Suradnica Krista Kralja, što ga je još 1938. g. utemeljila Marica Stanković.

Dvorana tribine grada Zagreba na Kaptolu gdje se simpozij održavao bila je ispunjena sve do posljednjeg mjesta- i to ne samo sjedeća, nego i stajaća - a mnogi su stajali i u predvorju i na ulazu. To najbolje pokazuje kako je veliko zanimanje pobudio ovaj simpozij u katoličkoj javnosti.          Osim toga, na simpoziju je jasno došlo do izražaja da je vrijeme za predavanje bilo  prekratko da se izrekne sve što se o Marici znade i što bi trebalo još iznijeti i reći i proučiti. Stoga smatram da je ovo tek početak proučavanja i osvjetljavanja te veliko žene u Crkvi u Hrvata, o kojoj se kao žrtvi komunističkog režima nije niti smjelo govoriti sve do uspostave neovinse hrvatske države.

            U nazočnosti Kardinala Kuharića te brojnih štovatelja Marice Stanković, šest je predavača svaki sa svojega stanovišta osvijetlilo like ove velike hrvatske žene, prve žena u povijesti Crkve u Hrvata koja je od Pape Pija XII. dobila visoko crkveno odlikovanje pro Ecclesia et pontifice za svoj predani rad na području katoličkog apostolata. U prvom je predavanju Don Živko Kustić prikazao povijesni ambijent u kojem je djelovala sestra Marica, napose u drugom dijelu svoga života od 1941. pa nadalje za vrijeme sučeljavanja dviju ideologija i dvaju totalitarnih režima. Dr. Lav Znidarčić govorio je o procesu i suđenju Marici Stanković koja je od komunističkih  vlasti bila osuđena na robiju od pet godina a izdržala ih je Požegi. Diplomirani teolog, Slavica Tuškan, član instituta što ga je Marica osnovala i koja je zajedno s Maricom bila suđena 1948.g. govorila je o njezinom duhovnom liku. Postulator kauze Ivana Merza o. Božidar Nagy govorio je o duhovnom utjecaju Ivana Merza na Maricu koji je bio odlučujući za njezino životno  usmjerenje. Dr. Juraj Batelja govorio je o uskoj suradnji Marice Stanković i Kardinala Alojzija Stepinca na području Katoličke Akcije. Na kraju je profesorica Marica Pavunić govorila o Ustanovi Zajednice Suradnica Krista Kralja, o njezinom osnivanju i razvoju. Ujedno je obavijestila sve nazočne da se za Maricu pokreće postupak za proglašenje blaženom i svetom. Zbor sestara Milosrdnica otpjevao je tijekom programa Gospin hvaloposjev Veliča,  kao što su je po Maričinoj želji bile njihove susestre otpjevale na njezinom pogrebu 1957.g.

            Na kraju simpozija toplim i srdačnim riječima svim nazočnima se obratio Kardinal Kuharić koji je cijelo vrijeme sudjelovao na simpoziju. Potvrdivši veličinu svetačkog lika Marice Stanković, govorio je o svetosti i o činjenici  kako kroz svete ljude Bog djeluje, te o potrebi molitve i njegovanja duhvnog života.

            Veoma je zanimljiva okolnost da je simpozij sasvim slučajno održan na onaj isti dan kad je   prije 104 godine u Banja Luci bio rođen Ivan Merz. Tako je i ovaj slučajni izbor simpozija na Merzov rođendan još jednom potvrdio i usku duhovnu povezanost između sestre Marice i sluge Božjega Ivana Merza.  Što se tiče knjige Maričnih memoara iz logora u Požegi, vjerujem da će biti prigode da se ona u drugom momentu iscrpnije predstavi javnosti, te da se omogući  još preživjelim svjedocima iz onoga vremena, posebno Kaji Pereković koja je zajedno s Maricom bila u Požegi i u samici, da potvrde i svojim svjedočanstvima nadopune ovu izvrsnu knjigu.

            Ono što se svih  veoma duboko dojmilo na kraju simpozija bilo je ovo: Kad je simpozij nakon govora Kardinala Kuharića završavao, Slavica Tuškan započela je pjesmu Christus vincit - Krist Kralj vlada, a za njom ju je prihvatila cijela dvorana;  to je, naime, ona ista pjesma koju je Marica Stanković, zajedno s ostalim djevojkama, među kojma je bila i Slavica Tuškan, zapjevala u sudnici nakon pročitane presude kojom su bile osuđene na robiju. Pjevajući tu pjesmu u ovoj okolnosti svi smo zajedno potvrdili onu vjeru i nadu  Marice Stanković i njezinih supatnica u konačnu Kristovu pobjedu nad zlom i nepravdom,  u čemu sada Marica Stanković u nebu u potpunosti sudjeluje, primivši od Krista Kralja trajnu nagradu za sve patnje za njega podnesene u svome zemaljskom životu.

Na kraju simpozija javnosti je predstavljena knjiga Maričinih zatvorskih memoara koja je objavljena upravo za ovu prigodu pod naslovom «Godine teške i bolne». Na 120 stranica čitamo potresna svjedočenja o patnjama koje je Marica i zajedno s njome tisuće hrvatskih djevojaka i žena trpjela u ženskom logoru u Požegi nevino osuđene od komunističkog režima.

-----------------------------

Marica Stanković:

Iz Komentara ustanove Suradnica Krista Kralja

Treće poglavlje:

Dr. Ivan Merz

            Cijelo treće poglavlje u Komentaru ustanove Suradnica Krista kralja Marica je posvetila Ivanu Merzu. U poglavlju Marica, kao što ćemo vidjeti, izričito tvrdi i navodi koliko je Merz utjecao na nju osobno a onda i na osnivanje instituta Zajednice Suradnica Krista Kralja.

Zašto spominjemo ime toga katoličkog radnika u komentaru naših Konstitucija? Ima li kakve veze između njega i suradnica Krista Kralja? Sigurno da ima, ta kako bi ga inače spominjali!

Teško je govoriti o čovjeku, koji je umro pred gotovo 30 godina i o kome se toliko pisalo kao o njemu. Najblistavija pera naše katoličke javnosti rekla su o njemu svoju riječ. I što bi se još novo imalo reći o ličnosti, koja je tako sjajno prikazana, a koja je uistinu i bila kao od kamena isječena?

Sigurno je lik Ivana Merza grandiozan i osobit, kad ga ni udaljenost od toliko godina nije umanjila, već naprotiv njegov lik sve više raste.

Što više čitamo njegov životopis, on nam je bliži i shvatljiviji….

Nešto je čudesno u tome mladom čovjeku, da je i nakon toliko godina jednako bliz, jednako suvremen. U njemu se ponavlja ono, što je Jacques Maritan napisao jednom o svecima, da preskaču vrijeme i prostor. Oni su uvijek suvremeni, a ta njihova suvremenost izlazi iz lika Kristova u njima. Kao što Krist obuhvaća sva vremena i sve prostore, tako ih obuhvaćaju i svete duše.

Zapravo ono najdublje, što nas kod Ivana Merza zadivljuje nije njegova katolička intelektualna snaga, ni požrtvovnost, ni nesebičnost u radu, ni jačina pera i govora, ni istančani "sentire cum Ecclesia", po kome može biti uzor svake suradnice, već njegova vjernost milosti. Otkako ga je milost takla, da ga izvuče iz banalne, pomalo skeptične, a pomalo i liberalne sredine, u kojoj su se kretali mladi ljudi nakon prvoga svjetskog rata, pa kroz život na fronti, kroz studij u Beču i Parizu, kroz rad među katoličkom omladinom, on se milosti nije opirao, već ju je slijedio vjerno i potpuno do smrti.

Ako ga je milost poticala na molitveni život, on je spremno zašao u njegove dubine. Ako ga je Stvoritelj poticao na djela samozataje, on im se spremno predao. Ako ga je Gospodin posjetio većim ili manjim križem, on svakoga spremno zagrlio. Čitav njegov nutarnji život od Beča do Pariza do Zagreba i posljednjih njegovih dana bio je neprestani uspon, milosna crta, koja se je dnevno dizala i rasla. Nikakvih zastajkivanja, okretanja natrag, većih ili manjih zastoja, već uvijek naprijed, uvijek vjerno naprijed k Srcu Božjemu. Na Njemu je otpočinuo 10. svibnja 1928. godine.

Upravo ta njegova vjernost milosti učinila ga je jakim, čvrstim, isklesanim kao od čelika ili granita. I upravo taj život milosti u njemu učinio ga je još za života tako privlačnim, a iza smrti uzorom do danas. Ne možemo ovdje ulaziti u pojedinosti toga divnoga milosnog života u Ivanu Merzu. Uostalom, osvijetljeno je to već toliko puta.

A nama je ovdje samo ustvrditi, da je taj uzorni katolički čovjek vezan posebnim vezama s našom Ustanovom. Ne samo zato što je on živio u svijetu i predao se dušama. Ne samo zato, što je imao privatni zavjet sv. čistoće i što je bio apostol, kakvoga sv. Crkva u Hrvatskoj nije imala. Postoje još dublje i još intimnije veze između dra Ivana Merza i naše Ustanove.

Od mlađe generacije naše malo će tko znati, da se Ivan Merz bavio osnutkom civilnoga reda za muški svijet. Vidio je on takve institucije u inozemstvu i oduševio se, napose nad "Družbom sv. Pavla" koja se u ono vrijeme zvala "Opera cardinal Ferrari". Okupio je on oko sebe i nekoliko mladića, učinio prvi nacrt pravila za "Vitezove presvetog Srca", kako ih je nazvao. Odabrao im je i duhovnika. Ali prerana njegova smrt omela je te njegove planove.

Pa kakva je tu veza s našom Ustanovom?

Treba znati, da je Merz želio nakon osnutka muškoga civilnog reda da se osnuje i ženski, a jedan i drugi da budu pomoćna ruka Crkvi i Katoličkoj Akciji kod nas.

Treba znati i to, da je upravo Ivan Merz djelovao na životnu orijentaciju Vaše majke.

Još u prvim početnim koracima oko osnutka muškoga civilnog reda on ju je upoznao s tim životnim pravcem i oduševljavao je za nj. Zato ju je g. 1926., prigodom hodočašća u Rim, poveo u kuću "Opera cardinal Ferrari", stalno je izvješćivao o radu toga instituta i ostalih u svijetu, samo da bi i ona prihvatila taj životni pravac i da bi preko nje došlo do osnutka takvoga reda na ženskoj strani.

U knjizi "Božji čovjek Hrvatske" odštampana su dva pisma Ivana Merza, koja je Vašoj majci pisao malo pred smrt, a vrlo su karakteristična u tom pravcu.

Prvo je pisano 31. kolovoza 1927.:

"Veoma se radujem, da ste se molitvom dali u pripravu za Operu. (On svaki civilni red zove Operom prema talijanskom). To je najnaravniji početak. Tako ćete si isprositi providencijalnog muža, koji će ostvarenje uzeti u ruke. Ako Vam je moguće sastavite si popis djevojaka, koje se za to zanimaju, a pogotovo, ako ih imade sa vječnim zavjetom sv. čistoće.

A Vi svakako pišite… u tom duhu kako uz veliki poziv, što ga žena imade kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve. Ovim načinom će se u dušama za to zvanih Orlica početi da budi želja za ovom vrstom apostolata u svijetu, kojemu je uz ljubav također podloga vječna čistoća.

Čini se, da je ostvarenje muške Opere isto tako udaljeno kao i Vaše… Međutim mi se molimo Presv. Srcu, da nam ono u pravi čas pokaže put. Ne dvojim, da će to Presv. Srce i učiniti: osnutak mnogih redova u povijesti pokazuje, kako su oni tako reći spontano iznikli i prokrčili put unatoč zapreka sa strane najkompetentnijih faktora - da samih Papa. Dokazala su djela Božja".

Evo, kako je Ivan Merz pripravljao teren za osnutak civilnog reda i na ženskoj strani.

U pismu od 21. veljače 1928., nekoliko mjeseci pred smrt, Merz nekako sa žalošću konstatira, kako se stvar nije pomakla, pa piše: "Kada ne ide drugačije, čovjek si u svijetu mora da stvori samostansku regulu i po njoj da živi!"

To su veze naše Ustanove s Ivanom Merzom. On nije osnivač Ustanove, kao što ni Charles de Foucauld nije osnivač "Male braće i sestara". Ali on je prvi posijao sjeme, iz kojega će jednom niknuti naša Ustanova, kao što je u srcu Sahare niknulo sjeme "Male braće i sestara".

A nije ni to slučajno, da su prvi potezi za osnutak Ustanove postavljeni o desetgodišnjici Ivanove smrti u Banjoj Luci, njegovom rodnom gradu.

I da se svaki važniji datum u našoj prošlosti veže uz njegovo ime. I da se svima, a napose novakinjama njegov lik stavlja kao uzor. I da ga naše Konstitucije spominju kao velikoga ljubitelja presv. Euharistije. I da se suradnice neprestano podsjećaju, da studiraju njegov život i njegovo djelo; da ga nasljeduju u svom duhovnom životu; da čuvaju njegov kult i prenose ga na slijedeće generacije u Ustanovi; da mole za njegovu beatifikaciju.

U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. U temelje naše Ustanove ukopan je apostol hrvatske mladeži i korektor katoličke misli u Hrvatskoj. On koji je čeznuo za "vječnim grljenjem Oca, Sina i Duha Svetoga" počiva na Mirogoju pod sivim granitnim kamenom kao čuvar, zaštitnik i molitelj za djelo, kojega je zasnovao.

Kolika garancija za uspjeh!  Koliki poticaj za ozbiljan rad! Kako jaki poziv na duboki nutarnji život! Na svetost! Na rad za duše!

U temelju naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. Apostol katoličke misli! Naš dragi brat dr. Ivan Merz.