Don Jure Dulčić

VITEZU KRIŽA

Dr. Ivanu Merzu

Na njive naše još neizorane,
Na poziv sveti Vođe velikoga
Sa četom braće zor-života željne
Poletom stupi mlada srca svoga.

I pregnu umom, pregnu srca žarom
Ledinu krčeć’ i sijući sjeme,
Štono ga samo božja ruka daje
I goji božjih vitezova pleme.

Sav trud se tvoj pod krošnjom križa krio,
Otkud ti vrutak milosti se lio
I odakle ti svjetlost vječna sjala,
I odakle si divsku snagu pio.

I kako ono u jutarnjoj rosi
Odrazuju se žarkog sunca čari,
U tvojoj tako rosnoj, mladoj dobi,
Vječnog su Sunca ods’jevali dari,

Pa iz tog sjaja za svega si v’jeka
Vabio na se svih bližnjih oči
I svetim žićem mlađana si srca
Pritezo k sebi ko magnetskom moći.

Prezirom ti si kalnu zemlju gledo,
A uzgor vedro čeznulo ti oko
K’o Ivanova sveta or’o-ptica
Uzvijo si se visoko, visoko.

Sve moći divne prostrana svog uma,
Svu snagu srca svoga dubokoga
Žrtvovo ti si velikome Kralju
I slavi njeg’va žezla kraljevskoga.

U cvjetnoj dobi smiren sveđ i vedar
Vještinom divnom vojskovođe stara
Između prvih na mezevu prvi
Opremi čete pune sveta žara.

Da, pune žara, pune ideala
I pune čežnje za preporod sv’jeta,
I pune snage za bojeve Krista
I za pobjede kraljevstva mu sveta.

Dok n’jesi mladan kao kaplja rose
U vječnog Sunca žaru ishlapio
I svoje prvo među braćom ovdje
Nepopunjeno mjesto ostavio,

Ali je zato u rajskome dvoru
Međ’ blaženima jedno mjesto više,
Odakle nama blagodate rose
I padaju nam blagoslovne kiše.

(Kr. straža, br.5, 1.V.1934.)