Zagreb: BL. IVAN MERZ PONOVNO PRISUTAN U ČASOPISU OBNOVLJENI ŽIVOT PRIGODOM 100. OBLJETNICE NJEGOVA IZLAŽENJA 1919.-2019.

Slika gore: Isusovac prof. dr. PREDRAG BELIĆ  autor članka o suradnji bl. Ivana Merza u časopisu Život.

Isusovački časopis “Obnovljeni Život” 2019. g. proslavio je 100 godina izlaženja te je tim povodom 3. prosinca 2019. g. pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti u Preporodnoj dvorani HAZU-a na Gornjem Gradu u Zagrebu održan svečani znanstveni skup u organizaciji Fakulteta filozofije i religijskih znanosti te izdavača časopisa Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove.  Časopis “Život” pokrenuli su Isusovci 1919. a dolaskom komunista na vlast 1945. časopis prestaje izlaziti. S ponovnim pokretanjem 1971. dobiva današnje ime ”Obnovljeni Život”. Znanstveni profil časopisa je prije svega teološki, a zatim filozofski te ostalih srodnih disciplina koje se tiču kršćanske i katoličke vjere i morala.

Izvanredni broj 5. Obnovljenog Života  za godinu 2019. objavljen u povodu 100. obljetnice izlaženja ovoga časopisa (časopis inače izlazi četiri puta godišnje) donosi sva izlaganja sa svečanog znanstvenog skupa koji je održan 3. prosinca 2019. g. Budući da je bl. Ivan Merz bio suradnik časopisa Život već od njegova prvog broja kad je počeo izlaziti  u Sarajevu 1919.,(VIDI VIJEST NA OVOJ POVEZNICI)  sadašnje Uredništvo ovoga časopisa uvrstilo je u ovaj jubilarni izvanredni broj i poseban prilog o suradnji Ivana Merza u ovome časopisu. Prilog pod naslovom: Dr. Ivan Merz surađuje u reviji Život (1919.-1921. i 1924.-1928., te posmrtno 1938.). napisao je p. Predrag Belić. Riječ je o predavanju koje je p. Belić održao na znanstvenom simpoziju prigodom proslave stote obljetnice rođenja tadašnjega sluge Božjega, a današnjeg blaženika Ivana Merza, 14. prosinca 1996. godine. U prilogu je prikazan životni put bl. Ivana Merza kao i utjecaj okoline koji mu je pomogao ostvariti ga kao pisca. Osim toga, p. Belić je i rekonstruirao pisanu ostavštinu Blaženika dijeleći je na „pretpariški“ i „postpariški“ period. Cijeli prilog p. Predraga Belića donosimo ovdje u nastavku.

 

Dr. Predrag BELIĆ

Dr. Ivan Merz surađuje u reviji »Život«
(1919.–1921. i 1924.–1928., te posmrtno 1938.)

Sažetak

Spomenuvši najprije pozitivne faktore književnog Merzova stvaranja (bogat jezik rodne Banja Luke, pa ogromno znanje, načitanost i utjecaji profesora i prijatelja, prvoborca Mahničeva  Katoličkog pokreta Ljube Marakovića  te materinjski njemački jezik kao ključ u raznovrsne oblike evropske kulture), autor pokazuje i neposredne poticaje njegovu pisanju, a to je bio kairos poraća (1919.–), tj. potrebe našega katolicizma uopće i Katoličkog pokreta napose. Merzovu  suradnju u Životu autor dijeli na »Pretpariški period« (1919.–1921.) i »Popariški period« (1923.–1928.). U prvom ima četiri priloga. To su vijesti o životu katolika u poratnoj Njemačkoj i Austriji, osobito o studentskim organizacijama, njihovim religioznima zanimanjima i posebno o radikalnom i angažiranom proučavanju Isusa Krista i kršćanskog svjetonazora. Prikazujući jednu knjigu Rabindranath Tagorea , pisac se slaže s Indijčevom kritikom pretjeranog i moralno sumnjivog nacionalizma Zapadnjaka. U Popariškom razdoblju (1924.–1928.) Merz je u Životu dao hrvatskoj javnosti 8 napisa, od kojih jedan radi o Katoličkoj akciji, dva o »moralnom apostolatu«, a čak pet o liturgiji. Treba još spomenuti i posmrtno izdanje šestorih njegovih pisama u Životu g. 1938. a prigodom desete obljetnice Merzove smrti.

————————————————————————————————————

Među brojnim talentima što ih je veliki Banjalučanin primio od Boga, posebno mjesto zauzima njegova sklonost, sposobnost i volja za pisanjem. Nema sumnje, u tome ga je pomagala i okolina: lijep, bogat i pravilan jezik rodnoga grada gdje je proživio djetinjstvo i prvu srednjoškolsku mladost, te naročita milost života, koja se pri junakovu vrednovanju nipošto ne smije smetnuti s uma, naime utjecaj profesora, književnoga kritičara, prvoborca Mahničeva katoličkog pokreta i za 19 godina starijeg prijatelja – dr. Ljube Marakovića (1877.–1959.). Tako su se u Merza stali razvijati bar neki preduvjeti dobra pisca: opažanje, razglabanje, povezivanje, zaključivanje, afektivno doživljavanje stvarnosti zajedno sa sposobnošću umjetničkog izražavanja.

Glede opažanja – recimo još i to – billinguisu Merzu izvanredno je pomagao njegov materinjski, njemački jezik koji mu je otvarao vrata u neizmjerna prostranstva duhovne kulture: u lijepu književnost, dramsku i glazbenu i likovnu umjetnost, filozofiju i teologiju. Spomenutim su dvama jezicima (tj. njemačkom i hrvatskom) poslije pridošli češki, latinski, talijanski, slovenski, francuski, engleski i drugi: prema O. Vrbaneku , naučio ih je čak deset. Ipak je, kako je poznato, dr. Ivan Merz nadišao opasnosti jednostranog estetizma i »l’artpourl’artizma« odbacivši tzv. »estetski katolicizam«. Njegovo je pisanje – kako u najosobnijim spisima Dnevnika i korespondencije tako i u napisima za javnost (knjige, knjižice, predavanja, brojni članci u hrvatskoj katoličkoj periodici epohe) – (to je njegovo pisanje) vođeno i prožeto katoličkim, apostolskim duhom. Time se približujemo i odgovoru na zanimljivo pitanje izbora njegovih napisa i književnih vrsta, zašto, primjerice, nije pisao crtica, eseja, novela, romana, ili čak poeziju kojoj je po svojoj nježnoj i osjećajnoj prirodi bio tako blizak? Držim, ne bi imao krivo onaj koji bi mislio da je tu na djelu bio od Merza  dobro uočeni kairos, tj. zov vremena koje donosi nepovratnu priliku (»šansu«) za sudbonosno djelovanje. Trebalo se u ondašnjoj našoj stvarnosti poslije Prvoga svjetskoga rata boriti da se u katolicizmu i katoličkom pokretu bitno očuva, očisti, ispravi, unaprijedi. Atqui »Inter arma silent musae…« Ipak bih ovdje morao dati sićušnu korekturu: Merz je napisao jednu malu nikolinjsku dramu pod naslovom Darovi sv. Nikole, ali je nije nikada publicirao, a ne znamo ni kada ju je napisao. Također nisam mogao doznati, nije li se predstavljala u kojem orlovskom ili orličkom društvu. Rukopis se danas nalazi u Postulaturi njegove kauze pod signaturom »F 31/12«.[1]   Nastojat ću da povjereni mi zadatak kratko obradim, jer je u reviji Život Merz napisao »samo« dvanaest članaka unutar sedam godina suradnje (dvije »pretpariške« i pet »popariških«).

Petnaest je godina – od 1903. do 1918. – izlazio u Krku i Senju te Rijeci Mahničev  zlata vrijedni i informativni a još više formativni mjesečnik Hrvatska straža za kršćansku prosvjetu – časopis namijenjen nauci i književnosti. No poslije talijanske internacije krčkoga biskupa i njegove smrti u Zagrebu g. 1920. časopis je prestao izlaziti. Ne znam je li Mahnič  za posljednjih svojih mjeseci u rukama držao novi katolički list sličnog formata, sadržaja i namjene (tj. za katoličke studente i intelektualce), koji je školske godine 1919./20. pod uredništvom o. Miroslava Vanina , DI i pod naslovom Život počeo izlaziti najprije u Sarajevu da svoju prvotnu i plodnu apostolsku djelatnost nastavi u Zagrebu sve do kraja Drugoga svjetskoga rata, te da je poslije 27–godišnjeg prekida, također u Zagrebu, 1971. uskrišenu uspostavi pod malo promijenjenim ali i programatskim imenom Obnovljeni život.

Bečki student Ivan Merz svoju natprosječnu suradnju počinje već u prvom godištu časopisa. Za lakše snalaženje upozorujem, da je Život prvih pet godina izlazio računajući kao annatu (godište) akademske godine 1919./20., 1920./21., 1921./22., 1922./23., i 1923./24., a poslije 1925. pa sve dalje do kraja (tj. još dvadeset godišta do 1944. uključno) samo građansku godinu iliti Annum Domini. Očitim znakom da je Merz  od početka izlaženja bar čitao Život čiji je urednik – o. Vanino – bio njegov drug iz bečkoga studentskog kluba Hrvatska jest to, što je već u 1. (listopadskom) broju Života izišao člančić s potpisom Ivo Merz, stud. phil. Naslov: Crkveni auktoritet i novinstvo (str. 22.–23.) a ima bez naslova samo 17 i pol redaka! Na temelju primjera iz SAD (Milwaukee), gdje je javni sud oslobodio biskupe koji bijahu vjernicima branili čitanje vjerski i moralno pogibeljnih novina, Merz vijest dopunja ovom sugestijom našem poratnom društvu: »Ne bi li se naša šira javnost mogla barem s propovjedaonice upozoriti na naše besramne novine? Već je vrijeme, da se naš kršćanski narod oslobodi kuge kapitalističkih i liberalnih novina. Katolički inteligenti, svećenici i lajici činite moderna djela milosrđa: širite dobru štampu i trgajte narodu iz ruku otrov bezvjerskih novina!« Upozorujem na neliberalne ali svojim sadržajem sasvim opravdane riječi: »Trgajte iz ruku (…) otrov!« Neprijatelji za mladoga Merza iz poratnog Beča (1919.) nisu socijalisti, komunisti, nego »kapitalisti i liberali«!

U četvrtom (siječanjskom) broju izlazi, doduše vrlo kratak, Merzov drugi prilog novom časopisu pod naslovom Rabindranath Tagare  (sic!) o Evropi (str. 85.–86.) »Rabindranath Tagare je uvjeren, da je sebičan nacionalizam najgori izum Zapada.« Tu uvodnu tvrdnju pisac odmah potkrjepljuje izravnim citatom indijskog mislioca: »Ideja narodnosti je najjače sredstvo samoobmane, što ga je čovjek izmislio. Njegovim utjecajem može čitav jedan narod da sistematski oživotvori program najkrutije sebičnosti, a da pri tome ni najmanje ne bude svijestan, da je počinio moralno zlo.« Razumije se, navodeći ovdje velikog Indijca i slažući se njime, Ivan Merz  je mislio na krajnji, imperijalistički, nekršćanski i beskrupulozni nacionalizam, a ne na moralno dobar i opravdan patriotizam. Stoga je i zaključio: »Zaista, gorke riječi jednog Azijca o onoj Evropi, koja se odvratila od Krista i ljubavi njegove.« Bilo je to pisano krajem 1919. godine, pošto je već 28. lipnja iste godine bio u Versaillesu potpisan tzv. »Clemenceauov mir« što ga Nijemci, koji uopće ne bijahu pripušteni zasjedanjima, prozvaše »Versajskim diktatom« a koji je dopunjen 10. rujna također 1919. godine. Mirom u Saint–Germainu (Njemačka i Austrija: Antanta). Početkom 19. st. Napoleonova  Francuska bila je imperijalistička a Goetheove  njemačke zemlje kozmopolitski–pacifističke, da se tijekom g. 1870./71. i posebice g. 1914.–1918. zajedno s Versaillesom g. 1919. uloge drastično izmijene i omoguće Hitleru ponovno vraćanje lopte »ispravljanjem diktata« s poznatim posljedicama. Merzov  zaključak o Tagoreovim  tvrdnjama bio je odraz osjećanja »partis sanioris« u poraženih, a što je dva desetljeća poslije dobilo inačicu u pravno–etičkoj formuli, odnosno u devizi g. 1939. izabranog pape Pija XII: Opus iustitiae pax.

Svoj treći prilog mladom Životu Merz  je datirao u austrijskoj metropoli »u siječnju 1920.«. Taj je u rubrici Dopisi – bez posebnoga naslova – tiskan u 6. broju (ožujak 1920.), a potpisan s: »I. Merz, phil.« Istina, to je običan dopis od 2 stranice (jedna polustranica, jedna cijela, i opet pola: 156a–158a), ali sadr­žajan napis koji osvjetljuje intelektualno–apostolsku stranu mladog pisca i budućega pregaoca Katoličke akcije. Dopisnik se divi poratnoj akademskoj mladeži koja usred materijalne bijede traži istinu i životnu orijentaciju. Citiram sam početak dopisa: »U akademičkim krugovima je studij fundamentalnih istina aktuelan. Glad i studen mori intelektualce. Njihovo trpljenje nije prestalo. Lišeni najvažnijih životnih potrepština razmišljaju. Temeljna životna pitanja, što su ih okupila u šančevima, još i sada potresaju njihovim dušama. Oni se organizuju u klubove i tu raspravljaju o vječnim istinama. Upravo je dirljivo zalaziti u klub Kristokrata, gdje akademičari raznih narodnosti, te Židovi, kvekeri i protestanti, tolstojevci i bezvjerci, nazarenci i drugi čitaju Novi zavjet, jer su uvjereni, da je Hristova osoba jedini vođa, koji je kadar da zgaženo čovječanstvo pridigne (…).« Merz pronicavo analizira taj fenomen kada dalje piše: »(…) Svaki bi ateista protrnuo gledajuć, kako ti ljudi upravo divovskom snagom traže Istinu, kako ih neka nutarnja sila tjera, da traže put; osjetio bi jamačno svatko, da mora eksistirati neka silna energija, koja uzrokuje taj nemir u njihovim dušama, koja upravo poput kakove sisaljke k sebi vuče ljudske duše.« Zar nas ovo razmišljanje 24–godišnjega studenta ne upućuje na zaključak, kako tu nije riječ o nekoj intuiciji posve naravnoga reda, nego da je na djelu teologija povijesti, »oči vjere«, mistika…

Među katolicima poratnoga Beča, Merz zamjećuje tendenciju radikalizma, proučavanja i produbljivanja duhovnoga blaga »što ga je kroz stoljeća u sebi nagomilala Crkva«. Nedavno osnovano društvo »Logos« (Wien I., Predigergasse 13) intenzivno radi oko subjektivnog odnosa pojedinaca k vječnim problemima i oko primjene kršćanskoga svjetovnoga nazora na bilo koji kulturni problem. Ivan Merz odlično prenosi načelo tih krugova, koje je sigurno i sam usvojio, kad piše: »Nekršćanstvo se ne odbija prezirnom gestom, kao što se to na žalost često čini, već se nastoji proniknuti u besmrtnu dušu auktora i izlučiti iz nje one elemente, koji su produkt »duše po naravi svojoj kršćanske…« (str. 157.–158.). Misleći na svoju domovinu, mladi dopisnik zaključuje: »Na bazi fundamentalnih istina i dubokog religijoznog života grade veliki narodi svoju kulturu. A mi? Zamislimo se!«

U II. godištu Života (1920.–1921.) nalazimo samo jedan Merzov članak – a to je četvrti i posljednji u toj reviji za »pretpariškog perioda« njegova književnog stvaranja. Na stranicama 20.–22. čitamo napis Novi tip akademske organizacije. Pisac najprije uočuje zanimljivu činjenicu religiozne renesanse u poratnih njemačkih i austrijskih katolika. U prvih se ta društva zovu Akademische Vereine zur Pflege der katholischen Weltanschauung, a u Austrijanaca nose ime Logos. Merz  nalazi razliku od naših akademskih društava u sljedećem: U austrijskim odnosno njemačkim udrugama »raspravlja se i proučava sve ono, što je od trajne vrijednosti, (na pr. Liturgija, Kristovo božanstvo etc.) a ostale pojave kulturnog života (umjetnost, socijalno pitanje, prirodne znanosti i t. d.), analiziraju se ‘pod vidom vječnosti’: sub specie aeternitatis«. Temeljno je načelo u tim društvima da broj članova ne smije biti prevelik (do 30) i na svakoj sjednici ih bude tek oko petnaest. Na početku se čita evanđelje, za koje je Merz uvjeren da će članovima društva u životu ostati kao najmilija knjiga i životna smjernica. Društva se šire i izvan velegradova. Za, doduše polaganu, izobrazbu drži Merz da je »kvasac koji će mase rekristijanizirati« (21), ali meni se (P.B.) čini preoptimističnom, da ne kažem naivnom ova rečenica: »Jaz između vjere i znanosti, koji je nehotice zadro ušljed liberalizma također i u duše intelektualaca, spontano nestaje« (ib).

Pri kraju članka pisac pledira da se i u hrvatskim akademskim organizacijama nešto slično poduzme. Ispričava ih, da ne dospijevaju intenzivnije se baviti vječnim problemima. Religiozna izobrazba nije im na istoj visini kao i stručna: »Stvara se sudbonosni jaz između vjere i znanosti i sveti žar za Krista mora time sve više da gine. Katolički pokret se upravo temelji na dubokom religijoznom životu pojedinaca, a ovaj je iluzoran ondje, gdje su vjera i znanost dva svijeta za se, gdje iz duša pojedinih katoličkih intelektualaca iščezava duh djetinjeg vjerovanja u potpunu nauku Crkve Božje.« Članak je potpisao Ivo Merz, cand. phil.

Vrativši se iz Francuske, dr. Merz nastavlja pisati u Životu i to tek u V. godištu, tj. 1923./24. godine. Listu ostaje odanim suradnikom tijekom četiri godine, tj. sve do svoje smrti 1928. godine. U postpariškom razdoblju svoga javnoga rada, u tom je časopisu objavio još osam napisa. Ne želim ih prikazivati kronološkim redom, nego sadržajnim ili tematskim. Tu naime nalazimo tri idejne jezgre kojima konvergiraju Merzovi članci. A to su Katolička akcija s jednom bj 1924. godine, javni moral (ili, kako Nagy  u svojoj dizertraciji veli, »l’apostolato morale«) s dvije bbjj u godinama 1924. i 1927., te liturgija s pet bbjj u 1924., 1925., 1926. i 1928. godine. Sudeći prema broju bbjj, liturgija mu je u Životu najmilija tema!

  1. a) Katolička akcija obrađena je samo pod jednim naslovom tj. Katolička akcija i stranačka politikas podnaslovom Smjernice belgijske omladine.[4] Već se iz toga podnaslova vidi da se Merz i tu služi metodom svojih napisa u Životu za pretpariškoga perioda: onda je na temelju izvještaja iz Njemačke i Austrije slao svoje poruke hrvatskom čitateljstvu, a sada opet čini slično vijestima iz Belgije. Belgijska organizirana katolička mladež izjasnila se g. 1924. na svom predstavničkom sastanku – kome je pribivao i Merz – da je za odvojenje Katoličke akcije od političke stranke. Povezivanje Katoličke akcije i političke stranke oni su Belgijanci nazvali pogubnom zabludom (erreur pernicieuse). Pisac iznosi i historijat te odluke i razloge za nju koje ovdje ne prepričavam nego upućujem na čitanje samoga članka. Samo jedno ipak ističem, da je i L’osservatore Romano – Merz malo manje ispravno dodaje: »službeni list Svete Stolice« – pohvalio 30. siječnja 1924. tu odluku belgijskih katolika.
  2. b) Javni moral obrađuju dva članka: godine 1924. Zdravi i nezdravi nacionalizam(350.–358.) i godine 1927. Borba njemačke katoličke omladine proti sportskom materijalizmu(230.–233. i 281.–289.). U članku o nacionalizmima Merz je sada – već snagom naslovnoga teksta – precizniji nego što je bio g. 1920. u članku o Rabindranathu Tagoreu , koji govori o »sebičnom nacionalizmu«. Cijeli je članak zapravo prikaz rezultata internacionalne ankete koju je proveo pariški časopis Les Lettres. U njoj su sudjelovali, da spomenem samo neka imena, »1. teolozi Yves de la Briere , SJ, 2) pravnici i socijolozi… 3) političari (…) Don Sturzo  (…) 4) povjesničari i politički kroničari (…) 5) književnici (…) 6) urednici Les Lettresa G. Bernoville  i M. Vaussard . Ovo su glavnije ličnosti. S naših se strana javio preuzv. nadbiskup Dr. Šarić .« Dok je jedna belgijska katolička revija tvrdila da će »nacijonalizam« biti doskora osuđen kao hereza, dotle se u anketi javiše umjerenija i zdravija mišljenja. Ne mogu ih ovdje navoditi nego samo toplo preporučujem da u kojoj dobroj biblioteci posegnete za tim člankom, jer ni danas – 72 godine poslije – ni u Hrvatskoj nemaju svi jasnih pojmova o nacionalizmu i odnosnim etičkim (pozitivnim, negativnim, neutralnim) stavovima. Tko zna, možda ne bi bilo zlo, da se baš zato taj članak od ciglih 9 stranica ponovno, možda uz uvodni ili zaključni ili »fusnotni« – današnjoj znanosti suklađeni – komentar, tiska?

Članak o sportskome materijalizmu i suprotnoj borbi Njemačke katoličke omladine izišao je g. 1927. u dva nastavka.[5] Napis je i zanimljiv i zbog svojih principa važan, premda se čovjek krajem 20. st. možda i neće složiti baš sa svim izvodima.

  1. c) Liturgijske su teme među Merzovim člancima u Životu najbrojnije, s pet naslova.[6]Peti napis je ujedno i posljednji Merzov tekst tiskan u Životu i to u prvom broju toga godišta, naime u veljači 1928. godine, tako da ga je autor jamačno i odonuda čitao.[7]

Sasvim na kraju moram upozoriti da je još jedan dio Merzovih tekstova objavljen u istoj reviji samo deset godina poslije njegova odlaska. Naime prigodom proslave te desetljetnice Život je g. 1938. u 5. (svibanjskom) broju – uz ostale vrlo vrijedne studije i uspomene – publicirao i malu zbirku od 6 njegovih pisama[8] kojih čitanje ne mogu dovoljno preporučiti. Time završavam ovaj kakav–takav prinos o Ivanu Merzu, pisan s velikom ljubavlju i odanošću prema junaku koga sam kao dječak i u rodnom Đakovu i u majčinu Zagrebu smio poznavati (1924.–1928.), ali prinos pisan, na žalost, s odviše staračko–psihofizičke slabosti i književne potprosječnosti.

[1]     Vidi tekući br. 146. među izvorima publiciranog izvoda iz doktorske dizeretacije B. Nagy , Ivan Merz. Uomo di fede ed educatore alla fede (1896 – 1928), Roma 1989., str. 20.
[2]     Vidi: Nagy, nav. dj., str. 13.–20.
[3]     Za taj časopis nisam našao nikakvih podataka u knjizi Građa za bibliografiju Jugoslavenske periodike, izd. Anali Leksikografskog zavoda FNRJ, sv. 2., Zagreb 1955.
[4]     Život V (1924.), str. 303.–305.
[5]     Ukupno 11 stranica u Život VIII (1927), str. 230.–233. i 282.–289.
[6]     Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije. Svjedočanstva suvremenih francuskih književnika Život, V. 1923./24., str. 260.–267; Liturgija i umjetnost (isto, str. 336.–340.), Katolička liturgija i nekoji obraćenici (Život, VI., 1925., str. 41.–43.), Ljepota crkvene godine (Život, VII., 1926., str. 214.–220.) i Gregorijanska glazba (Život, IX., 1928., str. 34.–38.).
[7]     Neka mi bude dopušteno ovdje spomenuti svoje osobno korištenje toga članka. Petnaest godina poslije Merzove smrti poglavari me nakon diplomirane filozofije (Zagreb 1943.) poslaše u Travničko nadbiskupsko sjemenište i klasičnu gimnaziju na dvogodišnji pedagoško–
–didaktički staž (1943.–1945.) ili, prema tadanjoj isusovačkoj terminologiji, u »magisterij«. Još mi je bilo naređeno da vodim u sjemeništu crkveno pjevanje s posebnom preporukom i teorije i prakse gregorijanskoga korala. Tako sam 12. ožujka 1944. (prema nereformiranom kalendaru blagdan Sv. Grgura Velikoga , zaštitnika crkvene glazbe!) izdao za sjemeništarce svoja prva »scripta« u životu pod naslovom Uvod u koral. Pokušaj se temeljio na solidnoj knjizi beuronskog monaha p. Dominicus Johnera , OSB, ali ja sam s velikom ljubavlju također citirao i najljepše iz posljednjega Merzova članka u Životu).
[8]     Život, XIX., 1938., str. 294.–300.
[9]     Život, XIX. 1938., str. 297.–298.

Ovdje donosimo popis svih ostalih članaka između 1919. i 1938. g. Članci su navedeni kronološkim redom:

Ivan Merz, Crkveni auktoritet i novinstvo, Život, Vol. 1., No. 1., 1919., 22-23.
Ivan Merz, Novi tip akademske organizacije, Život, Vol. 2., No. 2., 1920., 20-22.
Ivan Merz, Dopisi, Život, Vol. 1., No. 6., 1920., 156-158.
Ivan Merz, Paul Claudel: Križni put, Život, Vol. 3., No. 7., 1922., 109-116.
Ivan Merz, Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije, Život, Vol. 5., No. 5., 1924., 260-267.
Ivan Merz, Liturgija i umjetnost, Život, Vol. 5., No. 6., 1924., 336-340.
Ivan Merz, Zdravi i nezdravi nacionalizam, Život, Vol. 5., No. 6., 1924., 350-358.
Ivan Merz, Katolička liturgija i nekoji obraćenici, Život, Vol. 6., No. 1., 1925., 41-43.
Ivan Merz, Ljepota crkvene godine, Život, Vol. 7., No. 4., 1926., 214-220.
Ivan Merz, Borba njemačke katoličke omladine proti sportskom materijalizmu, Život, Vol. 8., No. 5., 1927., 282-289.
Ivan Merz, Gregorijanska glazba, Život, Vol. 9., No. 1., 1928., 34-38.
Ivan Merz, Misli, Život, Vol. 19., No. 5., 1938., 278-282.
Ivan Merz, Iz značajnijih pisama dr. Ivana Merza, Život, Vol. 19., No. 5., 1938., 294-300.