Zagreb: Bog-Obitelj-Domovina


Ante Vujić  rođen je 1938. u Kijevu, kraj Knina. Ondje se 1956. vjenčao
s Marom Maloča. Bog ih je blagoslovio s troje djece: Pavica, Ana i
Jure. U poratnoj komunističkoj državi nije bilo lako živjeti. Antu su
mobilizirali u tadašnju jugo-mornaricu gdje je morao služiti čak tri
godine. Za to vrijeme supruga je ostala s troje malodobne djece
nezbrinuta, bez posla, živeći od poljoprivrede. Jedva se preživljavalo
dok joj se suprug nije vratio iz vojske. Nakon kratkog zaposlenja u
Solinu, poput tolikih Hrvata pošao je 1964. na rad u inozemstvo u
Francusku. Uskoro mu se pridružila i cijela obitelj. U Parizu su našli
smještaj i posao i krenulo se u život. Djeca u francuske škole, oboje
roditelja na rad.  Iseljenički život nije bio lagan. Ipak, Ante se
uspio zaposliti u jednoj firmi gdje je ostao 23 godine, jer su cijenili
njegovu čestitost, poštenje, savjesnost i marljivost.

Koncem
prošle godine, 26. prosinca 2006. Ante je sa suprugom Marom proslavio u
Zagrebu zlatni pir, 50. obljetnicu braka u krugu svoje obitelji. Ovo je
slavlje, koje je započelo najprije sv. misom zahvalnicom, bilo nešto
posebno imajući u vidu okolnosti u kojima se odvijao njihov dugi i
nimalo lagan životni vijek. Bila su to dva života ujedinjena u jednom
blagoslovljenom braku i uzajamnoj vjernosti, i gotovo cijeli radni
vijek proveli su na privremenom radu u inozemstvu, sve do mirovine. A
onda su se 1995. godine vratili u svoju sada slobodnu domovinu za kojom
su toliko čeznuli i konačno je i dočekali.

Prigodom 
njihova zlatnog jubileja s Antom smo opširnije bili razgovarali o
njegovu životu, pa nam je na pitanje, što ih je držalo i održalo u
stranom svijetu da su opstali i vratili se u domovinu, Ante odgovorio:

 „Bog,
obitelj i Hrvatska. To su vrijednosti koje smo čuvali, njegovali i koje
smo prenijeli našoj djeci. A tu nam je Crkva, tj. naša Hrvatska
katolička misija u Parizu pomogla i spasila nas. U odsutnosti domovine
ona nam je bila oaza gdje smo doživljavali domovinu i gdje su nam naši
svećenici bili pravi pastiri. Spominjem samo neke od njih: don Zdravko
Ostojić i don Miljenko koji su nam sredili sve dokumente tako da smo se
mogli zaposliti, pa isusovci o. Vlado Horvat, o. Ivica Vitez i drugi
patri,  koji su odgajali našu djecu u pravom vjerskom i hrvatskom duhu.
Svake nedjelje išli smo u hrvatsku crkvu, a djecu smo redovito vodili
svake subote u hrvatsku školu i na vjeronauk. Molitvu smo redovno
obavljali,  nikad nismo sjeli za ručak ili večeru a da se nismo
prekrižili i pomolili; tako je to bilo u Kijevu, pa u Parizu, a tako je
sada i u Zagrebu.“

           
Ante se po dolasku u Pariz odmah uključio u rodoljubni rad za domovinu.
 Kad je Papa Ivan Pavao II. dolazio u Pariz 1980.g., Ante se prvi
samoinicijativno javio i zajedno s nekoliko hrvatskih rodoljuba pomogao
je o. Vladi Horvatu organizirati veličanstvenu akciju pozdrava Pape sa
stotinjak hrvatskih zastava koje su zavijorile oko Svetoga Oca i
francuskog predsjednika na glavnom pariškom trgu Concordu, a čije su se
fotografije našle kasnije u svim monografijama ovog Papina pohoda
Francuskoj. Naravno da jugo-režim nije ostao indiferentan. Srednju
Antinu kćerku Anu uhapsili su 1983. u domovini zbog tzv.
‘neprijateljske propagande’ i osudili je na godinu i po dana zatvora.
Bila je jedna od posljednjih osuđenih žena komunističkog jugo-režima
koja je kao politička osuđenica imala čast i zaslugu robijati za svoju
domovinu i svoj narod u zloglasnom ženskom zatvoru u Požegi.

Pričajući
o tim godinama patnje, progona, ali i ustrajne nade Ante nam je među
ostalim rekao: „A onda kad je došla Hrvatska država možete misliti kako
smo bili radosni, kako smo slavili. Neki su nam i od naših još za
vrijeme komunizma pesimistički znali reći: ‘Nikad se ti nećeš vratiti u
Hrvatsku!’ Ali evo tu sam, i svoju mirovinu sada u njoj provodim.
Doživjeli smo pedeset  godina braka, šestero unučadi. Rad je bio težak,
namučili smo se, ali je Bog blagoslovio i zadovoljni smo. Imamo svoju
kuću, napravili smo si i grobnicu i više ne tražimo ništa, i dok Bog
drži, hvala mu!“

           
Svoju su djecu Ante i Mara lijepo odgojili uz pomoć Božju, uz pomoć
Crkve i hrvatskih svećenika u Parizu. Uspjeli su im prenijeti
vrijednosti koje su i njih vodile: ljubav prema Bogu i domovini. Kad su
djeca krenula u školu počela su međusobno govoriti francuski. Otac je
međutim bio veoma odlučan: u kući se govori samo hrvatski, a izvan kuće
kako žele! To je djeci omogućilo ne samo da su naučila hrvatski, nego i
još više porasli u ljubavi prema svome narodu. Sve troje Antine djece
već su osnovali  obitelji i to ne sa strancima nego s Hrvatima!

Kćeri
Pavica i Ana završile su srednju školu, a sin Jure pravni fakultet u
Parizu. Ana i Jure su se zajedno s roditeljima vratili u domovinu. A i
Pavica, koja je trenutno zaposlena kao tajnica gradonačelnika u jednoj
pariškoj općini, s obitelji se sprema na povratak u domovinu. Sin Jure
najbolje je kapitalizirao roditeljsku pečalbu u tuđini za sebe i
domovinu. On je jedan od rijetkih Hrvata u Francuskoj druge generacije
koji su završili fakultet. Uglavnom djeca naših iseljenika završe
srednje škole i onda se zapošljavaju. Jure danas živi s obitelji u
Zagrebu i radi u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija
i predaje kao profesor na Diplomatskoj akademiji. Objavljuje knjige i
do sada ih je napisao već pet. Područje njegova znanstvenog rada jest
geopolitika. O svojim roditeljima i životnom putu njegove obitelji Jure
ovako razmišlja:  

„Životni
put moje obitelji iz sela Kijeva, siromašnog i težačkog kraja, do
pariške metropole tipičan je primjer jedne prosječne hrvatske obitelji
koja je morala napustiti krajem šezdesetih godina svoju domovinu pod
gospodarsko-političkim pritiskom tadašnjeg totalitarnog
jugo-komunističkog režima. Iznimno cijenim njihov trud i snalažljivost
kad su se ohrabrili doći u Pariz, bez znanja jezika, dovoljne naobrazbe
i radne kvalifikacije. Unatoč tome  i svih egzistencijalnih restrikcija
i odricanja neizmjerno sam im zahvalan najprije što su nama kao djeci,
a kasnije i kao odraslima pružali dovoljno obiteljske ljubavi i
potpore. Posebno cijenim što su nam pružili mogućnost pohađanja visokih
francuskih škola i što su nas odgajali u vjeri koja je u našoj obitelji
uvijek bila usko povezana s domoljubljem.“

Životni
uspjeh Ante Vujića i njegove obitelji koji su u stranom svijetu unatoč
tolikim poteškoćama sačuvali temeljne ljudske, kršćanske i hrvatske
vrijednosti, i u njima svoju djecu odgojili, koji su se u domovinu
povratili i u nju i svoju djecu natrag doveli, zaslužuje svaku
pozornost, priznanje, ali i divljenje. Bog, obitelj, domovina –
vrijednosti koje su danas nažalost u slobodnoj Hrvatskoj i te kako
ugrožene sa svih strana, – ova je obitelji pokazala kako ih se može i
treba njegovati, čuvati i dalje razvijati, jer su one temelj na kojima
se gradi i obiteljska i narodna sretnija budućnost.

I za
kraj: prigodom jučerašnjeg Antina ispraćaja u župi bl. Augustina
Kažotića u Zagrebu, u kojoj je Ante proveo posljednje godine svoga
života, župnik o. Tomislav Kraljević  na kraju obreda istaknuo je kako
je Ante sa svojom suprugom ostavio cijeloj župi  lijep primjer
kršćanskog svjedočenja: svake nedjelje zajedno sa svojom suprugom, i to
držeći je pod ruku, dolazio je redovito na župsku svetu misu. –
Vjernost do kraja, vjernost Bogu i obitelji u hrvatskoj domovini! 

Ante,
hvala Vam! Bila Vam laka hrvatska gruda, koju ste toliko voljeli, i u
kojoj sada počivate! A Bog Vam nagradio sve ono dobro što ste nam
svojim primjerom i preko svoje obitelji ostavili u baštinu!

o. Božidar Nagy, D.I.