Zagreb: OPROŠTAJ OD VESNE MOLINAR – SURADNICE KRISTA KRALJA

U Zagrebu je 22. siječnja 2020. u 78. godini otišla u blaženu Vječnost Vesna Molinar,  suradnica Krista Kralja i velika štovateljica bl. Ivana Merza. Svi koji su je iz bližega poznavali vidjeli su da je u potpunosti utjelovila ideal Bogu posvećenog života u svjetovnom staležu kako je to bl. Ivan Merz najprije sam živio i zamislio za svoje sljedbenike i sljedbenice, a službenica Božja Marica Stanković po njegovu nadahnuću to konkretizirala utemeljivši zajednicu Suradnica Krista Kralja kojoj je pripadala i naša Vesna.

Na Vesnu Molinar bi se mogle primijeniti i riječi poznatog indijskog pjesnika Rabindranata Tagora koji u jednom svome tekstu veli: “Najbliži smo veličini kad smo veliki u skromnosti.”

Vesna je rođena u Sarajevu 1942. i krštena je u sarajevskoj katedrali Srca Isusova na čemu je uvijek bila Bogu zahvalna, rado to spominjala i potom je cijeli život gajila posebnu pobožnost prema Srcu Isusovu.

Kad se obitelj preselila u Slav. Brod pohađala je i završila ondje tehničku školu. Treba napomenuti i činjenicu da je Vesna u izvjesnom smislu bila obraćenica. Za vrijeme srednjoškolskih mladenačkih previranja nije voljela ići u crkvu niti na sv. misu, ali ju je majka uvijek na to poticala i opominjala. Završetkom te škole Vesna je, obasjana Božjom milošću, doživjela iznenadno obraćenje, slično onome sv. Pavla. Na njezino obraćenje i daljnji duhovni rast puno je utjecao franjevac p. Mihael Cukovečki. Od tada je, dok je živjela u Slav. Brodu, redovito išla u „veliku“ crkvu, kako Brođani nazivaju franjevački samostan i crkvu koji je prava duhovna oaza za sve koji žele dublje i sabranije voditi duhovni život i živjeti kršćansku pobožnost.

Nakon trogodišnjega rada u brodskoj Tvornici “Đuro Đaković”, preselila se u Zagreb i našla zaposlenje u Tvornici parnih kotlova gdje je lijepo napredovala; unaprijedili su je u samostalnog projektanta te je obavljala posao što inače rade inženjeri; bila je iznimno precizna, savjesna i točna u svome poslu. Tu je dočekala i mirovinu.

Prvih deset godina živjela je u Zagrebu kao podstanarka, a od svoje plaće pomagala je svoje roditelje koji su ostali u Slav. Brodu dok se i oni nisu preselili u Zagreb.

Još u Slav. Brodu, a bilo je to za vrijeme prošloga režima, Vesna je zajedno sa svojom sestrom Vlastom upoznala prof. Maricu Rus, koja je kao suradnica Krista Kralja, tiho ali snažno apostolski djelovala u svojoj okolini, čak i u svojoj školi gdje je radila kao prosvjetni djelatnik. Poznanstvo s prof. Rus potaknulo je Vesnu te se 1988. g. i ona pridružila Suradnicama Krista Kralja kojima se pridružila tri godine kasnije i njezina sestra Vlasta.  Kao članica ovoga prvoga svjetovnog instituta u Hrvatskoj dobivala je daljnje poticaje za svoj duhovni život i svoj apostolat.

Sve svoje slobodno vrijeme Vesna je posvećivala raznim vrstama apostolata. Posebno se angažirala u svojoj župi sv. Ivana Evanđelista i apostola u Utrini u Novom Zagrebu, gdje je uvijek bila na raspolaganju za sve što je mogla činiti u župi i za župu. Diplomirala je na Kaptolu na tada dvogodišnjoj Višoj katehetskoj školi i stekla višu stručnu spremu. Tom je kvalifikacijom još u bivšoj državi  predavala vjeronauk trinaest godina u novoosnovanim župama u Prečkom i Španskom koje još nisu imale svoju crkvu, a koje su utemeljili i neko vrijeme vodili oci isusovci. Kad je išla u Prečko, gazila je blato gotovo do gležanja. Nitko od kateheta nije htio ići tamo pa je ona prihvatila to mjesto! Kao i u Prečkom, tako i u Španskom, ona nije bila samo katehistica, nego je čistila vjeronaučnu dvoranu i prostor za misu, kitila ga i često puta svojim novcima kupovala cvijeće, pisala plakate koje je stavljala u vjeronaučnu dvoranu itd. Kad se bilo gdje u župi nešto radilo, ona se laćala čišćenja, pranja, nošenja smeća i ostalih potrebnih  najnižih poslova kako bi se vjernici što bolje osjećali u kući Božjoj, a sve je to samozatajno obavljala.

Kada je otišla u mirovinu i sve dok joj je zdravlje dopuštalo, a to je bilo svega dva mjeseca pred smrt, svakoga utorka dolazila je u Baziliku Srca Isusova na sv. misu u 8 sati i potom bi cijelo prije podne posvećivala daljnjem uređenju Bazilike. Najprije bi uređivala grob bl. Ivana Merza, a potom radila sve ostale poslove kao kićenje oltara, metenje, pranje, čišćenje svijećnjaka i vaza i ostalo na čemu su joj sakristani Bazilike i Postulatura bl. I. Merza posebno zahvalni. Trebamo istaknuti još dvije njezine posebne zasluge za promicanje poznavanja i štovanja našega Blaženika. Brinula se, uređivala i čistila je Muzej bl. Ivana Merza u kući Suradnica Krista Kralja na zagrebačkom Ksaveru. A kako se razumjela u rad na kompjutoru, izrađivala je lijepe prezentacije o bl. Ivanu Merzu i njegove slike ilustrirala njegovim mislima koje i danas čuvamo na njegovoj internetskoj stranici, a koje su na pobudu štovateljima bl. Ivana.

Vesna je bila skromna i imala je osjećajno srce, premda se to po njenoj vanjštini na prvi pogled ne bi reklo. Nije voljela govoriti o sebi, još manje o svojim dobrim djelima. Bila je uvijek zahvalna na svemu, a voljela je pohvaliti i druge. Osobito je bila osjetljiva za siromahe, bolesne i osamljene. Kad bi izlazila iz “Palme”,  dočekivali su je siromasi. Jedan je trebao 50 kn za “vlak” i ona mu je dala. Netko joj je rekao da mu nije trebala dati, a ona je odgovorila: „To neka bude za moje grijehe.“ Premda je živjela u uskoj vezi s Bogom i s Crkvom, naoko izvan velikih zbivanja, Vesna je pratila što se događa u svijetu, ali s određenim ciljem: da može moliti za najhitnije potrebe koje su se pojavljivale na svjetskoj sceni.

Kada joj se majka razboljela i dugo bila prisiljena ležati u krevetu sa svim posljedicama, Vesna ju je njegovala sve do smrti s puno ljubavi i požrtvovnosti kakvu trebaju takvi bolesnici.

Posljednjih dana njezina života postulator bl. I. Merza posjetio ju je u bolnici, donio joj sv. Pričest  i zadivio se njezinoj predanosti u Božju volju i spremnosti da uskoro pođe u susret Gospodinu. U svojoj je bolesti rado slušala Radio Mariju preko svoga mobitela što joj je davalo veliku utjehu. Završila je svoj život 22. siječnja 2020. tiho, jednostavno kako je i živjela. Sprovodne obrede 27. siječnja 2020. na Mirogoju vodila su tri svećenika; od nje se uz odar oprostio njezin prijašnji župnik vlč. Josip Golubić i zatim p. Božidar Nagy, postulator.

Neka joj Gospodin, u čije je blaženstvo ušla, nagradi sva ona dobra djela koja je činila za života ostavivši nam lijepi primjer kako je moguće sveto živjeti u svjetovnom staležu poput našega bl. Ivana Merza i službenice Božje Marice Stanković koji su je, vjerujemo, dočekali na rajskim vratima.

p. Božidar Nagy, SJ