Zagreb-Palma: PROPOVIJED BISKUPA I.ŠAŠKA NA PROSLAVI BLAGDANA BL. I.MERZA

Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački

 

UVOD I HOMILIJA
u euharistijskome slavlju
BLAGDANA BL. IVANA MERZA
u bazilici Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu
utorak, 10. svibnja 2016. u 19 sati

UVOD

U radosti ovoga blagdanskog zajedništva neposredno pred Pedesetnicu, dolazimo pred Gospodina, okupljeni Duhom Svetim, s pouzdanjem u njegovu snagu i blizinu, koja nam je čudesno podarila blaženoga Ivana Merza.
Svetost je djelo Božjega Duha koji i nas potiče da ne zaboravimo kršćanski poziv – da budemo svjetlo svijeta i sol zemlje.
Zahvalnost prema tomu daru i molitva za zagovor blaženoga Ivana ovdje nas okuplja u ljubavi Božjoj, u Presvetome Srcu Isusovu, komu je naš Blaženik ovamo dolazio ispunjen predanjem i čežnjom.
U istoj ljubavi pozdravljam braću svećenike i redovnike, osobito oce isusovce, sestre redovnice i sve vas, braćo i sestre, koji živimo ljepotu otajstva Crkve. Svjesni smo da tu ljepotu nagrđuje naš grijeh, za koji blaženi Ivan kaže: „Grijeh je najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinoga dobra – Boga.“ (Dnevnik, 27. ožujka 1926.) Zato ispovjedimo svoje grijehe i dopustimo Bogu da svojim opraštanjem uljepša lice Crkve, naše živote i vrati nam radost vječnosti.  – Skrušimo se i pokajmo.

   HOMILIJA

Liturgijska čitanja: Fil 3, 8-14;
Ps 119 (118) 1. 8-14; Mt 5, 13-16

I. Čitajući – uz sva njegova stručna i književna djela te druge zapise – Dnevnik bl. Ivana Merza, poseban je dojam na mene ostavio onaj komadić papira na koji je, vjerojatno pred odlazak u bolnicu, 24. travnja 1928., a to znači dva tjedna pred smrt, napisao svoju oporuku; kratak zapis na latinskome jeziku u obliku nadgrobnoga natpisa.
Vjernik koji je umirao „u miru katoličke vjere“ napisao je: Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno, potpuno vječno posjedovanje Presvetoga Srca Isusova… Moja će duša postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.
Već je po sebi taj tekst lijepi kršćanski sažetak, ali mi se dojmio i svidio detalj o kojemu razmišljam nekoliko zadnjih dana. Ivan Merz preuzeo je riječi iz Poslanice sv. Pavla Filipljanima: Meni je živjeti Krist a umrijeti dobitak. – Mihi vivere Christus est et mori lucrum. (Fil 1, 21)
Na tome komadiću papira pisan latinskim jezikom ostalo je vidljivo kako je Ivan prekrižio riječ “est“ (jest) i umjesto nje stavio “fuit“ (bio je). To je bio trag svijesti o prelaženju iz ovozemaljskoga u nebeski život: Bio sam ovdje; živio sam na zemlji Kristovim životom. Ono što je očekivala i čemu se nadala njegova vjernička duša bilo je Božje milosrđe i uronjenost u Isusovo Srce. Ta oporuka nije ostala bez vidljive poveznice s ovom bazilikom.
I zbilja, ljudski život je podložan tomu prijetećem prelasku, u kojemu sadašnjost jednim potezom, jednim trenom postaje prošlost. “Est“ (jest) postaje “fuit“ (bio je)… Ali, s Kristom, vjerom u njega rađa se novi prjelazak, Kristova pasha, prjelazak iz sadašnjega života u vječnost. Nastavak Ivanove oporuke može se prereći: Moja će budućnost biti u Božjemu milosrđu, i zagrljaju Isusova Srca.

II.Očito je Poslanica Filipljanima na Ivana Merza ostavila snažan dojam. Očito je i sveti Pavao ostavio duboke tragove u njegovoj duši. U prvi mah se čini da ta dva života i nemaju posebnih sličnosti. Ali, ako bolje promotrimo, vidjet ćemo da postoji ona duboka poveznica koja je vidljiva u životima svetih, ali i u svakome našem životu, a to je susret koji je označio obrat – susret s Kristom.
Iz njega se jasnije vide čudesni putovi kojim je Bog vodio ta dva života do neizrecive gorljivosti i predanosti Kristu. Zato još snažnije do nas dopiru ispovjedne riječi Apostola naroda koji nam se povjerava u iskrenosti navještaja u Prvome čitanju:
„Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijega, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem.“
Dragi vjernici, danas živimo pod utjecajem ideologije novoga. Ne prođe dan a da ne čujemo da netko nudi nešto novo: od ideja, projekata do tehnoloških mogućnosti i raznih predmeta. Čovjek jest biće koje čezne za novim, ali se lako dopušta zavarati novošću koja to nije, koja – zbog lažnih polazišta – postaje ideologijom.
To što se promiče kao novost zapravo ne može izdržati niti kratko vrijeme, niti kratko razdoblje tijeka i protjecanja vremena. Takva nas ‘novost’ ne mijenja, ne ispunja i ne vodi prema istini. Novost je to koja iz dana u dan izmjenjuje oznaku sadašnjega u prošlo; tako brzo “est“ (jest) prelazi u “fuit“ (bio je), u ritmu koji gura u nezadovoljstvo i u malodušje. Jer je sve to zapravo gubitak i otpad.

III. Zato je divno pročitati kako je blaženi Ivan Merz u nekoliko redaka sažeo pavlovsku životnu ispovijed koja se tiče iskustva, spoznaje koja je rođena iz susreta s Bogom u Isusu Kristu.
U toj promjeni motrišta i perspektive ne nalazi se obescjenjivanje svijeta, niti ponižavanja ljudi nego je posrijedi radostan izbor, oduševljenost vjerom koja ne prihvaća život, zaklonjen u skloništu ljudskih opravdavanja, društvenoga konformizma ili medijskih pohvala. To je vjera koja svjesno izabire snagu, zahtjevnost i ljepotu Kristove milosti, prožete križem i natopljene uskrsnućem. Upravo tako i svijet i ljudi dobivaju veću vrijednost.
Sveti se Pavao uvijek rado vraća na tu dragocjenost koja nije plod njegovih zasluga i sposobnosti, nego je dar Isusove ljubavi koja ga je zahvatila na putu u Damask. On svoje obraćenje, svoju vjeru vidi kao nezasluženi dar; kao pobjedu Božje velikodušnosti. I on nakon toga susreta, on nema drugoga životnoga cilja doli Gospodina. Sve ostalo je nevažno, beznačajno i bezvrijedno. No, upravo takav životni stav sve drugo uzdiže do Božje ljepote, do žrtve koja se ne vodi sebičnošću, nego postaje darom drugima, bližnjima.
I sveti Pavao i blaženi Ivan imali su u svojim životopisima puno toga čime su se mogli hvaliti: naslove i postignuća, znanje, ugled, a ipak su to smatrali bezvrijednim, ako nisu Kristovi, ako ne žive novost uskrsnuća i života vječnoga. Jedino je to novost do današnjega dana koja uspijeva izdržati bilo koje vrijeme i bilo koje povijesne okolnosti. Grčevito nastojanje oko zgrtanja bogatstva, stvaranje ‘sigurnosti’, postizanje zemaljskoga uspjeha, bez Boga je ništa, jer je podvrgnuto umiranju, nestanku tako brzo “est“ (jest) prelazi u “fuit“ (bio je).
U jednomu od svojih zadnjih zapisa blaženi Ivan piše: „Naša je duša stvorena za vječni život u nebu. Ona mora spoznati Boga kako se On objavio ljudima; ona mora naučiti kako mu služiti ovdje na zemlji.“ (15. ožujka 1928.)

IV. Braćo i sestre, uronjenost u Krista svijetu daje ulje za svjetlo koje se ne gasi. Zahvaćenost Kristovom ljubavlju pretvara nas u začin svijetu, da ne živi neukus; da ne bude bljutav. Vi ste sol zemlje i svjetlost svijeta
To je Isusova riječ svakomu kršćaninu i kršćanki. To nije želja, nego ostvarenost u Kristu; poziv i zapovijed koji su nam dani, da bismo živjeli blaženstva, da ih se po nama može vidjeti i da ih se može kušati i okusiti.
Spominjem još jedan zapis blaženoga Merza iz siječnja 1928.,godine njegove smrti. To je Nacrt predavanja za članove Orlovske organizacije o kršćanskom društvenom poretku (15. siječnja 1928.).
Blaženik polazi od naznaka društvenoga ozračja, koje je udaljeno od Boga i Crkve, primjećujući loše stanje gotovo u svim segmentima života, počevši od obitelji, novinstva, kulture, politike do školstva, znanosti i gospodarstva. Glavni razlog toga što je loše Ivan vidi u tome što „čovjek sam sebe smatra Božanstvom, a o živomu Bogu ne vodi više računa“. Očito je za njega glavni razlog u pokušaju da čovjek živi „neovisan o Bogu“, a taj razlog vidi razgranat u tri grane koje on stavlja pod imena: racionalizma, naturalizma i liberalizma.
Danas ti pojmovi možda zvuče drukčije, možda čak anakrono, ali se oni zapravo tiču triju temeljnih ljudskih odnosa koje iščitavamo u Ivanovu razmišljanju: odnosa prema Bogu, prema stvorenomu svijetu i prema drugim ljudima. Tako čitana ta tri razloga jasnije govore o našim društvenim okolnostima i o onome u čemu mi živimo).
Odnos prema Bogu čitan je kroz sustav onoga nauka koji, tražeći istinu, zaobilazi vjeru. Odnos prema stvorenomu svijetu i čovjeku može se pretvoriti u odbijanje Boga kao polazišta i izvora dara života, u kojemu se stvara privid da je čovjek mjerilo i gospodar svega, isključujući otajstvo ljubavi ali i otajstvo zla.
Odnos prema drugim ljudima, pod krinkom slobode, vodi u selektivnost koja ne poštuje druge, koja se ne vodi zajedničkim ni općim dobrom, jer ne počiva na istinitim načelima; štoviše, načela i nisu potrebna, jer nemaju svoga počela.
Ta tri odnosa, pročitana kao gnijezdo pokušaja ostvarivanja čovjeka bez Boga, trajno guraju čovječanstvo u nemir i u tragedije. To su tri strane iste ideološke prizme u kojoj se ogledaju i s pomoću koje se iskrivljuje život pojedinca i zajednica. To je prizma koja lomi istinsku svjetlost i pokušava je preusmjeriti i zatvoriti u sebično preslikavanje i sakriti pravi izvor svijetla.

V. Vi ste okus i sjaj. Tim redoslijedom! Ta Kristova riječ je zalog i našega vremena, jasan poziv da kao kršćani, kao Crkva budemo vidljivi, ali tako da svijetlimo drugima, da sadržimo okus, ali ponajprije dajući ga svemu s čime smo u dodiru. I primijetimo da Isus najprije kaže vi ste sol, vi ste okus u svijetu bez okusa, u neukusnom svijetu. A ono što nas svakoga dana i napada i proziva upravo je neukus.
Blaženi Ivan Merz češće se osvrnuo i na kršćansku skrivenost, na kršćansku nevidljivost, tamo gdje bi trebala biti vidljiva. Smatram da je to važan poticaj Božjega Duha prema kojemu ne smijemo biti nemarni.
Ta vidljivost nije nametljivost, nego svjedočenje. Nametljiva vidljivost ne polazi od ljubavi, a svjedočenje bez ljubavi i nije svjedočenje. Zato nam valja moliti zagovor blaženoga Ivana, da se ne sakrijemo i ne bježimo u okolnostima gdje je potrebna vidljivost Crkve po istini i ljubavi.
Znam da ima puno katolika diljem naše domovine koji žive vjerničko svjedočanstvo, požrtvovno i iskreno do mučeništva. Ima i onih koji su pomalo bojažljivi i treba im potpora i sigurnost onih koji su hrabriji, a ima i onih koji se sakriju i kojima je neugodno reći da su vjernici katolici, jer im možda prijete čudni ili prezirni pogledi; tiho odbacivanje,   ponekad i izrugivanje. I ma da je prošlo stotinu godina, čini se da u okolnostima u kojima je živio blaženi Ivan, sada živimo mi.)
Mladim katolicima, ali ne samo katolicima, grob blaženoga Ivana neka bude mjesto na koje će doći i kleknuti s pouzdanjem u molitvi za njegov zagovor. Njega je Bog izabrao i čudesno ga vodio da ga upoznaje putem likovne umjetnosti, književnosti, glazbe, poznavanja jezika, športa ali i putem sirovosti iskustva rata te, nadasve, divnoga primjera katoličkih laika i svećenika koji su ga pratili i kojima je on bio novo nadahnuće. U ovoj bazilici, pokraj njegova groba ima mjesta za koljena siromaha i neukih, ima mjesta za koljena istinskih intelektualaca, obitelji, studenata, znanstvenika, umjetnika, svih tražitelja ljubavi i smisla.
Tko klekne u molitvi pokraj njegova groba, upoznavši njegov put, bit će doveden do ovoga oltara, ali i do čovjeka kojemu je potreban Bog, kojemu je potrebno kršćansko svjetlo i okus novosti koja ne prestaje.
To je susret u kojemu nam svima želim jasniji odjek u duši, odjek riječi svetoga Pavla: Sve gubitkom smatram – poradi Krista. I upravo te riječi na grobu bl. Ivana Merza novo su nadahnuće i nova hrabrost da se ne sakrijemo, da ne sakrijemo svijetlo koje traži i naše srce ali ponajprije traži ljepotu čovjeka koji je spreman ići za Kristom.
Amen.