Zagreb-Špansko: PROSLAVA BLAGDANA BL. IVANA MERZA

U Župi bl. Ivana Merza, Zagreb – Špansko, u srijedu 10. svibnja 2017. svečano je proslavljen blagdan Župe. Sv. Misu u 19.30 sati u atriju Osnovne škole Špansko-Oranice predvodio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački u koncelebraciji s upraviteljem Župe vlč. Darkom Bručićem Pavukom, preč. Vjekoslavom Meštrićem, dekanom Kustošijanskog dekanata, p. Božidarom Nagyom, postulatorom kauze te još dvadesetak svećenika Kustošijanskog dekanata i svećenika gostiju.

Biskup Ivan je u svojoj homiliji istaknuo: „Ljubav otvara srce, daje okus i omogućuje vidjeti istinske boje života. Kršćanstvo je suprotno stavu da se gubi ono što se daje drugima. Evanđelje potvrđuje da ljubav nema ništa što bi mogla izgubiti. Gubi se samo ako se sebično želi zadržati. Isus svojim riječima i djelima želi da se zaljubimo u ‘darivanje’: Dajte i dat će vam se… mjerom kojom mjerite i vama će se mjeriti.  (usp. Lk 6, 38) To darivanje sebe, bespoštedno davanje tako je vidljivo u životu blaženoga Ivana Merza. Njegov život stane u čežnju da svijetu daruje okus i svjetlo. Koliko je tu duboke poruke za nas vjernike u Crkvi, ali i za nas kao članove hrvatskoga društva. To je i izvrstan kriterij za razlučivanje o tome smatra li netko sebe toliko važnim da se sve čini njemu podvrgnutim ili se smatra u službi drugih, u službi izvorišta svakoga okusa i svakoga svjetla.“

Pri završetku sv. Mise župljani i hodočasnici častili su relikvije Blaženika predavajući mu svoje čežnje i molitve.

Za proslavu blagdana Župe župljani su se pripremali trodnevnom duhovnom pripravom.  U nedjelju, 7. Svibnja, na prvi dan trodnevnice, sv. Misu u 11.00 sati predvodio je vlč. Luka Brešić, mladomisnik, župni vikar u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici. U ponedjeljak   8. svibnja sv. Misu  predvodio je vlč. Marinko Golek, mladomisnik, župni vikar u župi sv. Petra Apostola u Zaprešiću, a u utorak 9. svibnaj sv. Misu  predvodio je vlč. Marko Čolak, mladomisnik, župni vikar u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini.

Nakon sv. Mise u utorak održano je predavanje Značenje križa i žrtve u životu bl. Ivana Merza koje je održala gđa. Adela Kalogjera, članica Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika.

Pripravu za blagdan župe i sam blagdan svojim pjevanjem su animirali župni zborovi: zbor mladih, dječji zbor, obiteljski zbor i mješoviti župni zbor. Na sam blagdan jednu pričesnu pjesmu na francuskom otpjevali su polaznici tečaja francuskog jezika koji Župa nudi zainteresiranima.

Budući da župna zajednica još nema svoju župnu crkvu, posebno se po zagovoru Blaženika molilo za izgradnju crkve. Na tu nakanu župljani i inače mole pri završetku svake sv. Mise.

U nastavku donosimo propovijed Biskupa Šaška koju je izrekao na proslavi blagdana bl. Ivana Merza u njemu posvećenoj župi u Zagrebu Špansko-Oranice, 10. svibnja 2017.

Propovijed biskupa Ivana Šaška
u euharistijskome slavlju blagdana bl. Ivana Merza
u Zagrebu (Špansko)
srijeda, 10. svibnja 2017. u 19.30 sati

Liturgijska čitanja: Fil 3, 8-14;
Ps 119 (118) 1. 8-14; Mt 5, 13-16

  1. Braćo i sestre, sol nas upućuje na okus, a svjetlo na boje. Evanđelje nam je ponovno navijestilo da ljubav otvara srce, daje okus i omogućuje vidjeti istinske boje života. Nema čovjeka koji ne bi želio biti sretan; i život bi mogao stati u zajednički nazivnik: traženja sreće. Ako se sreća ne nađe, ako ju se ne susretne, razlog je u tome što ju se može naći samo u Bogu, a očito ju se ne traži prateći tragove Njegove prisutnosti. A najočitiji trag je ljubav.
    Kao što je lijepo rečeno: Ako u ljubavi poznaješ samo jednu stvar, zapravo poznaješ sve, jer je u ljubavi sve povezano.
    U Pslamu 33. čitamo: „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!“ Nije li Krist u današnjemu Evanđelju upravo to ostvario: kušajte ono što daje okus; vidite ono što obasjava svjetlo. Vi ste okus i svjetlo. Ono je u vama po Božjemu daru života, po otisku njegova Bića.
    Dobrotu, ljepotu i istinu koje tražimo nalazimo samo u Bogu koji je postao čovjekom, da bismo bili sretni. Njegova volja, njegov plan podudaran je s našom čežnjom, s dubokom težnjom za puninom života koja se nalazi u svakomu od nas.
  1. Čitajući Dnevnik blaženoga Merza, primijetio sam da je na njegovu početku navod koji u sebi sadrži upravo gorljivu želju. Pozornost privlači početni usklik pred dnevničkim zapisima, usklik Evviva l’arte! Živjela umjetnost!

U svome mladenačkome stilu, osjetljiva duha, usmjerena prema otajstvu i preobrazbi o kojoj progovara i koju ostvaruje vjera i umjetnička snaga, kao slogan, kao motto Dnevnika ispisao je riječi iz Dramske poeme Manfred glasovitoga pjesnika Lorda Byrona (George Gordon, Lord Byron, Manfred. A Dramatic Poem, 3. čin, 1. prizor, rr. 104-115).
Ivan je dobar poznavatelj stranih jezika i zato je primjereno ovdje u školi navesti dio stihova kako ih je napisao, prema njemačkomu prijevodu:

Einmal träumt’ ich irdisch auch,
Und edel war mein Trachten in der Jugend,
Zum Geist der andern meinen Geist zu machen,
Die Völker zu erleuchten, und zu steigen
Ich weiß nicht mehr wohin – und sei’s zum Falle;
Zum Falle aber, wie der Katarakt,
Der selbst herabgestürzt von stolz’rer Höhe,
In seines Abgrund’s schäumender Gewalt,
(Die aufwärts Nebelsäulen schleudert, die
Als Wolken vom erstieg’nen Himmel regnen),
Tief aber mächtig liegt.
{Merz ne navodi zadnje dvije rečenice:
Das ist vorbei!
Mein Geist ward an sich selber irr!
}

„Za mladih dana želio sam vruće
Da srce drugih svojim prožmem srcem,
Da svijetlim narodima, da se uspnem,
Ja ni sam ne znah kamo.
Možda i da padnem,

Al’ padnem poput gorskog vodopada,
Što nakon skoka s velikih visina
U zapjenjenoj svog ponora snazi
I dižuć magle stupove što tvore
I oblak nov i kišu s neba
On duboko, još uvijek leži jak.“

I have had those earthly visions
And noble aspirations in my youth,
To make my own the mind of other men,
The enlightener of nations; and to rise
I knew not whither — it might be to fall;
But fall, even as the mountain-cataract,
Which having leapt from its more dazzling height,
Even in the foaming strength of its abyss,
(Which casts up misty columns that become
Clouds raining from the re-ascended skies)
Lies low but mighty still. — But this is past,
My thoughts mistook themselves.

„Želio sam vruće…“ To je čežnja u mladiću koju je Byron izrekao na engleskome s malo drukčijim sadržajnim naglaskom kao: „noble aspirations… to make my own the mind of other men“.

Ta plemenita težnja, nastojanje, koja je ujedno i čežnja, uvod je u Blaženikova dnevnička razmišljanja koja nam otkrivaju njegovu dušu u raznim životnim okolnostima. Vruće je želio svijetliti narodima i ići visoko, do mjesta koje nije poznavao. Težnja je to za idealom koja računa s nepoznatim prostorom, osjeća privlačnost, osjeća vrijednost i daje se voditi.

To je važna točka: ne izgubiti čežnju; ne dopustiti da bude ugašena. Ako ona nestane, gubi se okus života. Uistinu je dojmljiva slika kojom Isus upozorava na taj gubitak: Ako sol obljutavi… nije nizašto nego da se po njoj gazi. Njome se ne može poboljšati okus, omogućiti da hrana ima tek. Sol gubi prepoznatljivost, svoje mjesto i značenje.

Zanimljivo je da je riječ ‘apetit’ latinska složenica koja znači: težiti k nečemu – ad+petere. Imamo apetit, ako nas nešto privlači, ako je poželjno i prepoznatljivo. To je odlika kršćanstva. Ne samo da daje okus, nego je privlačno i poželjno, premda u prvi tren izgledalo (pre)zahtjevno.

  1. Druga je slika svjetiljka. Njezin je smisao da svijetli; ne da bude pokrivena i nevidljiva. Nekada će njezino svjetlo biti dovoljno snažno, a nekada nedostatno, ali uvijek treba biti otkriveno. Drugim riječima: pozvani smo prenositi darove koje smo primili, dijeliti ih međusobno. Kršćanstvo je suprotno stavu da se gubi ono što se daje drugima. Evanđelje potvrđuje da ljubav nema ništa što bi mogla izgubiti. Gubi se samo ako se sebično želi zadržati. Isus svojim riječima i djelima želi da se zaljubimo u ‘darivanje’: Dajte i dat će vam se… mjerom kojom mjerite i vama će se mjeriti. (usp. Lk 6, 38) Ako bismo Stari zavjet željeli staviti u jednu riječ, možda bi najprimjerenija bila: Slušaj! – Slušaj, Izraele! A Evanđelje je protkano značenjem riječi: Daruj! „Veće ljubavi nitko nema od ove da svoj život položi/daruje za svoje prijatelje.“ (Iv 15, 13)
    To darivanje sebe, bespoštedno davanje tako je vidljivo u životu blaženoga Ivana Merza. Njegov život stane u čežnju da svijetu daruje okus i svjetlo. I sol i svjetiljka imaju smisao u sebedarju. Sol se topi da bi sebe ugradila u okus hrane. Svjetiljka se troši, da bi omogućila vidljivost. Niti jedno niti drugo nije najvažnije, nego pomaže da nešto drugo dobije na važnosti. Koliko je tu duboke poruke za nas vjernike u Crkvi, ali i za nas kao članove hrvatskoga društva. To je i izvrstan kriterij za razlučivanje o tome smatra li netko sebe toliko važnim da se sve čini njemu podvrgnutim ili se smatra u službi drugih, u službi izvorišta svakoga okusa i svakoga svjetla.
  1. U tome je također dragocjeno primijetiti da Gospodinovo svjetlo treba svijetliti u našoj slabosti. Ne smijemo prekriti svoju krhkost i ranjivost, jer nismo mi svjetlo. Svjetlo je Bog. Naše je spasenje u vjeri da i u najgušćoj tami postoji upaljeno svjetlo baš za mene; da postoji mjesto za nadu i radost.Ne postoji svetac koji nije susreo iskustvo tame i svoje krhkosti. Pozivam osobito mlade da uzmu u ruke zapise toga mladoga čovjeka, svoga zaštitnika u ovoj župi. Pravo je čudo koliko je toga zapisao i napisao u trideset i dvije godine svoga života, što je sve čitao, kojim se temama bavio… Borio se sa svojim dvojbama, gubitcima, zaljubljenostima i nejasnoćama. Ali, u sve je unosio kršćanstvo; u svemu je susretao tragove evanđeoske soli i svjetla. Upravo to nam je i danas potrebno u Hrvatskoj.
    Ovaj prostor škole usmjerava mi misao na to da kao kršćani sve trebamo razmotriti, bez imalo tjeskobe; sve proučavati, stjecati spoznaje i znanja, imati uvide i širinu obzora. Činimo to uvijek vedro, jer znamo da je Krist donio odgovor na sva naša pitanja i da je Bog Stvoritelj svega i da u svakome novom otkriću možemo još snažnije otkriti Boga.Blaženi Ivan je našao odgovore, a njih je rado prenosio drugima.
    U jednome nacrtu predavanja Orlovskoj organizaciji piše: „Ljudska duša postavlja si pitanja. Ne miruje dok ne odgovori na pitanja o porijeklu svijeta i čovjeka, o tome postoji li najviše Biće o kome sve ovisi, je li naša konačna svrha u nama ili izvan nas, hoće li se ona u ovom ili onom životu postići i kojim silama, svojim ili pomoću Boga… Svim srcem težimo za stalnom i savršenom srećom koju ne možemo naći u stvorenim bićima: vjera zadovoljava sve težnje.“ (Božidar Nagy (ur.), Ivan Merz. Sabrana djela, Svezak 6. Rukopisi, Zagreb 2015., str. 466)
  1. Braćo i sestre, ponekad se čini da nemamo dovoljno snage, zaboravljajući da se sol koristi u malim količinama. Zapravo je u kršćanstvu sve u otajstvu malenosti i rasta, pšeničnoga zrna i kvasca. Tako samo kuhari i kuharice znaju koja je točna mjera sastojaka, ali se obično kaže da je potrebno staviti malo soli.Sol se naizgled izgubi među namirnicama, ali bez te prividne ‘izgubljenosti’ sva količina hrane nema smisla.I u Crkvi i u društvu nastaju poteškoće kada nema ljudi koji bi zaboravili sebe, kako bi opće dobro, zajedništvo zadobilo smisao i okus. U svome djelu Čovjekov put (Der Weg des Menschen) filozof Martin Buber kao petu etapu spominje „zaborav samoga sebe“. S raznih strana i razmišljanja ljudi koji nisu kršćani dolazi spoznaja da se život gubi, kada ga se želi sačuvati za sebe. Punina života nalazi se u njegovu darivanju. Samo tada možemo kušati i vidjeti kako je dobar Gospodin.

Zato i na kraju ovih svojih misli upućujem na želju, na čežnju. Puno je jezika svoju riječ za želju stvorila od riječi ‘desiderium’, a ona, kao i ‘apetit’, upućuje na nešto što se sviđa, a ne može se do kraja posjedovati kao neku stvar. U toj je riječi sadržana riječ ‘siderum’, zvijezda. Njezin sjaj omogućuje vidljivost, ali ju se ne može posjedovati. Upravo o tome govori početak Dnevnika blaženoga Ivana Merza koji želi svijetliti narodima i popeti se do točke koju ne poznaje. A Bog je po njemu učinio naizgled nemoguće: on svijetli svetošću u našim zajednica, s oltara, iz zajedništva s Bogom komu je darovao svoj život, da bi obradovao svoje bližnje. Pokazuje nam gdje je izvorište i cilj naših čežnja i naše ljubavi.
Molimo blaženoga Ivana da nam svojim zagovorom pomogne vratiti okus života tamo gdje mislimo da smo ga izgubili i oživjeti boje ljubavi, tamo gdje nam se čini da je patnja bila presnažna i da je pokopala radost. Molimo ga da nam u Hrvatskoj vrati oduševljenje i hrvatski duhovni zanos od kojega nas puno toga otklanja i za koji se čini da je potrošen. I zahvalimo Bogu za čežnju koja nas je i večeras dovela do Kristova svjetla u Crkvi, da budemo svjetlo ljepote euharistije. Ovdje za oltarom učimo primati dar i dijeliti ga, da bismo živjeli puninu, vječnost Božje ljubavi.   Amen.