Zagreb-Špansko: ZAPOČELE MJESEČNE TRIBINE U ŽUPI BL. I. MERZA U POVODU 120. OBLJETNICE NJEGOVA ROĐENJA

 

Ove godine, 16. prosinca, navršava se 120. godina od rođenja bl. Ivana Merza. Tim povodom župa bl. Ivana Merza u Zagrebu-Špansko započela je s održavanjem mjesečnih tribina u čast svome zaštitniku. Inicijativa za ove mjesečne tribine došla je od samih župljana. Smisao ovih predavanja je da se župljani ove župe posvećene bl.Ivanu što bolje upoznaju sa svojim zaštitnikom, te njegovim životom i svetošću. Tribine će se održavati svakoga 10. u mjesecu počevši od listopada ove godine, a završit će 10. 5. 2017. o blagdanu bl. Ivana Merza. Na dan održavanja tribine sv. misu predvodit će gosti svećenici. Nakon sv. Mise slijedi tribina.

Prva tribina održana je u ponedjeljak 10.10.2016., a svetu misu u 18.30h predvodio je vl. Marko Baršić, župni vikar u župi sv. Vida u Brdovcu. Predavanje nakon sv. mise u 19.15h na temu „ Ljubav bl. Ivana Merza prema Isusu Kristu“ održao je Vladimir Marčinko utemeljitelj i voditelj molitvene zajednice bl. Ivana Merza koja djeluje u župi sv. Ivana Pavla II., pape u  Jelkovcu.
Datum održavanja tribine (10.10.2016.) bio je posebno znakovit za spomenutu Molitvenu zajednicu budući da se istoga dana obilježavala dvostruka obljetnicu: toga se dana navršila peta godišnjica djelovanja zajednice koja je utemeljena 10. 10. 2011. Istoga dana navršila se i treća godišnjica kako je Molitvena zajednica 10. 10. 2013. uzela za svoga zaštitnika bl. Ivana.
Sljedeća predavanja na tribinama održavat će  pozvani vjernici laici koji su na poseban način povezani s bl. Ivanom bilo svojim znanstvenim radovima ili svojom angažiranošću u promicanju njegova štovanja.
U nastavku donosimo cijelo predavanje g. Vladimira Marčinka koje je održao na prvoj tribini u župi bl. Ivana Merza.

———————————————–

TRIBINA – ŽUPA BL. IVANA MERZA ZAGREB ŠPANSKO  10. 10. 2016.

VLADIMIR  MARČINKO

LJUBAV BL. IVANA MERZA PREMA ISUSU KRISTU

Prvi dio:  IZVOR IVANOVE LJUBAVI PREMA ISUSU KRISTU U MOLITVI I INTENZIVNOM DUHOVNOM ŽIVOTU

Bl. Ivan je prvenstveno bio čovjek duboke molitve i intenzivnog duhovnog života i temelj i izvorište njegove ljubavi prema Isusu Kristu bila je molitva.

Da bi smo mogli razumjeti odakle je Ivan crpio ljubav prema Isusu Kristu kojeg je prepoznavo  i ljubio u Euharistiji, Crkvi, Papi, trebamo se zagledati  u njegov duhovni život koji je bio ispunjen molitvom, pokorom primanjem svetih sakramenata.

Da bi smo razumjeli njegovu gorljivost u apostolatu, širenju spoznaje Isusa Krista među mladima, njegovu ljubav prema bližnjima, potpunog predanja volji Božjoj i konačnoj žrtvi života za hrvatsku mladež potrebno je zaroniti u dubinu njegova odnosa s Isusom u svijet njegove molitve kojom je prožeto čitavo njegovo djelovanje.

Postoji izreka: „ Pokaži mi kako i koliko moliš i reći ću ti kakav si čovjek“.

Božjom providnošću ostao je sačuvan Ivanov dnevnik u kojem je zapisivao i najmanje titraje svoje duše. To je između ostalog dragocjeno svjedočanstvo o Ivanovoj duhovnosti, molitvi i usponu njegove duše prema Isusu Kristu.

Bl. Ivan – čovjek sabranosti, tišine i duboke molitve

Još kao sedamnaestogodišnjak zapisao je u svoj dnevnik: „ Bože! Koliki je svemir, sve svijetli, sve se kreće savršeno točno. Sve je veliko, neizmjerno veliko….;naša zemlja kao mrva leti također i okreće se, a čovjek je na njoj zamišljena matematička točka i taj zavidi , grize i oholi se. Što je čovjek? Ništa?… Zar nije ta materija što izgleda čovjek ništavna, a opet tako velika. Tko ravna tim pozorištem, tko je taj veličanstveni Duh, koji to obuhvaća. On je.

Iz ovog i sličnih zapažanja kojima obiluje Ivanov dnevnik zaključujemo da je Ivan tražitelj Istine , čovjek dubokog promišljanja, poniranja u samoga sebe i svijet koji nas okružuje. Čovjek koji u sabranosti, tišini , osluškuje, traži izvorište, smisao svoga postojanja, u biti traži svoga Boga i Stvoritelja. Nadalje, na drugom mjestu u dnevniku Ivan je zapisao:

Kolika je ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost, koga ne možemo shvatiti; On koji ravna svemirom i svakom travkom i koji zna i gleda na prepiranje sićušnog ljudskog roda, daje nama malenima i ništavnima sebe na blagovanje.

Za razliku od nas današnjih ljudi koji smo uglavnom rastreseni, molitva nam je najčešće površna, nedorečena, svodi se na zadovoljavanje forme, bl. Ivan je sabran, čitavim bićem promatra i analizira svijet oko sebe, uočava svaki tiraj svoje duše. Na taj način otkriva i upija Božju prisutnost,  i budi u svom srcu  sve više ljubav prema Stvoritelju kojega vidi u svemu oko sebe i u sebi, a osobito u sv. Crkvi gdje prepoznaje Živoga Boga koji nam se pod prilikama kruha daruje za naše spasenje.

Bl. Ivane, molimo da tvojim zagovorom i mi  postanemo ljudi istinske duboke molitve, da u tišini i sabranosti srca postajemo svjesni Božje prisutnosti i sve više rastemo u ljubavi prema Bogu stvoritelju.

 Post, pokora, borba protiv grijeha i neprestani rad na usavršavanju samoga sebe.

Bl. Ivan je u duhovnom životu bio odlučan , „silovit“. Možemo reći da je ozbiljno shvatio i nasljedovao Spasiteljeve riječi da „siloviti prisvajaju Kraljevstvo nebesko“ –Mt, 11,12.

Jedan od bitnih temelja njegove duhovnosti je post, pokora, samozataja, borba protiv grijeha.

U svom dnevniku je zapisao:

Zašto je u meni tolika težnja za usavršavanjem samoga sebe, za zbliženjem s Onim najvećim, zašto mi neka nadnaravna sila uvijek govori: posti, ne jedi previše, budi nadčovjek?

Tko veli da je post glupost, taj ne zna ništa. Bez posta nema pravog duševnog života, čovjek nema onda sam nad sobom autoriteta.

Također: „Budući da je grijeh najveće zlo, zapravo jedino zlo, jer nas lišava jedinoga dobra – Boga, slijedi da grijeh valja najviše mrziti i svim se sredstvima protiv njega boriti“.„

Njegov pariški kolega Đuro Gračanin svjedoči:  Svoje nehotične pogreške – kojih je dakako i on imao – tako je vidljivo popravljao, tako nemilosrdno iskorjenjivao, da mi je Juraj Šćetinac (drugi Ivanom pariški kolega) zadivljen često, kad bi na samu bili, govorio: »Slušaj, ovaj Merz postaje svaki dan savršeniji.« I onda bi mi pripovijedao koje kakove njegove nove pokore nova mrtvljenja, koja je on poduzimao.  Gračanin nastavlja: ….u njegovom dnevnom životu tih je samozataj bilo daleko više. Ne mogu da ne spomenem posebno jedne od njih; to je štednja s vremenom.Ne mogu zaboraviti onih časova, kad bi kod stola umorni i satrveni od predavanja čekali na ručak po nekoliko minuta – a Merz bi vadio svoju bilježnicu s francuskim riječima i učio! Znao je poput svih velikih duhova cijeniti neizmjernu vrijednost bježljivih minuta zemaljskog života i zato ih je uz silne napore i veliko svladavanje iskorištavao.

Koliko je međutim, drugih žrtava u dragim područjima Merz činio i doprinosio, to zna samo on i dragi Bog. Jednom sam nehotice, ni ne znajući, šta mi je u rukama, otvorio prve stranice neke njegove bilježnice – gdje je on valjda, zbog vježbe, bilježio svoje razne žrtve – one su bile pune poteza….

U stvari on je takav uistinu bio samo prema sebi. Prema drugima je bio blag, svaki dan blaži. Imao je razumijevanja za sve, za potrebe kolega kao i za onu nepoznatu parišku sirotinju, koju je on odmah zavolio.

Bl. Ivan je u svemu je tražio samozataju Krista raspetoga i uvijek je samo tražio načine, kako bi sebe razapinjao.

Za vrijeme studija u Parizu sastavio je „Direktive za život“, tj. odluke za savršeniji kršćanski život usmjeren prema svetosti. Nazvao ih je „Asketske regule“ , a u nastavku donosimo nekoliko:

  • U petak glad osjećati
  • Češće u najboljem teku prestati
  • O sebi nikad ne govoriti
  • Samo ručati i večerati
  • Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti i piti
  • Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti
  • O svojoj boli nikada ne govoriti
  • Što manje govoriti
  • Ići u neugodne situacije
  • Vlastitu bol blagoslivljati
  • Poniženje pred ljudima s veseljem primiti

Bl. Ivane, ti si bio čovjek posta, pokore, samozataje, mrtvljenja. Molimo te pomozi nam da te nasljedujemo na putu odricanja, da postom mrtvimo svoje zle sklonosti i da idemo uskim putem koji vodi u Kraljevstvo nebesko ,a koje samo siloviti prisvajaju.

Pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovom

Ivanova molitva i pobožnost nije bila nešto individualističko nego je svoju duhovnost crpio iz zajedništva s crkvom i iz njezine neizmjerne riznice. Možemo reći da je on živio i disao u jednstvu sa Katoličkom crkvom i prihvaćao sve ono što je autoritet Crkve potvrdio i preporučivao vjernicima kao put spasenja i dolaska k Isusu.

To je vidljivo i iz Ivanove velike pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu koja je i danas jedna od najraširenijh pobožnosti u Katoličkoj crkvi.

Sv. Mariji Margareti Alacoque se objavio sam Spasitelj i u ljubavi svoga Presvetog Srca obećao, da oni koji budu primali zadovoljštinsku sv. Pričest na prve petke kroz devet mjeseci, neće umrijeti u nemilosti ni bez sv. sakramenata, i da će im njegovo božansko Srce biti sigurno utočište na času smrti.

Bazilika Srca Isusova u Zagrebu je i danas svakoga prvog petka u mjesecu stjecište  nepreglednog mnoštva vjernika koji pristupaju sakramentu ispovjedi i pričesti, obnavljaju posvetu Isusovu Presvetom srcu mole se na grobu bl. Ivana Merza i utječu njegovu zagovoru.

Bl. Ivan se osobno posvetio Presvetom Srcu Isusovu i kako je napisao sve što je činio radio je na slavu Presvetog Srca Isusova. On sam obavio je pobožnost „Devet prvih petaka“ i dirljive su njegove riječi koje je zapisao u svom dnevniku:“ Jučer je bio najznamenitiji dan u mome životu. Obavio sam devetu sv. Pričest na slavu Presv. Srca Isusova i vjerujem da ću gledati dubine Presv. Trojstva. Neizmjernu ovu Kristovu ljubav moram barem nekako ovdje zaslužiti, pa ću Božjom pomoći gledati da što snažnije nastavim djelo posvećenja.” (Dnevnik, Zagreb, 26.IX.1919.)

Ove Ivanove riječi i nama su poticaj da ga nasljedujemo na putu posvećenja, a divno sredstvo je upravo pobožnost „Devet prvih petaka“ koja će u nama probuditi i ražariti ljubav prema Isusu i njegovu Presvetom Srcu.

Bl. Ivane, molimo te izmoli nam svojim zagovorom žarku ljubav prema  Presvetom Srcu Isusovu, pomozi nam da svim silama nastojimo oko svoga spasenja i spasenja svojih bližnjih, te da na tome putu koristimo sva sredstva koja nam daruje sveta Crkva.  

 Sakramenti sv. Ispovjedi i sv. Pričesti

Temelj Ivanove pobožnosti bili su sakramenti sv. Katoličke crkve ,osobito sv. Ispovijed i sv. Pričest. U svom dnevniku bilježi:  Sveta Ispovjed i Pričest,  dva sakramenta, su izvor stalne i uspješne obnove nutarnjeg života svakog katolika. Ispovjednik od Boga dobiva posebne milosti, da nam pokaže volju Božju. On će nas uputiti, koje mane da izbjegavamo i u kojim krepostima da se vježbamo.

Bl. Ivan živeći zadnjih 7 godina života u Zagrebu imao je stalnog ispovjednika oca Josipa Vrbaneka koji je napisao i njegovu biografiju. Bl. Ivan je opažao je svoje pogreške i savjesno ih povjeravao svome ispo­vjedniku, kod kojeg se ispovijedao redovno svake subote. Otac Vrbanek svjedoči o bl. Ivanu:  Čistio se pak ispitujući savjest svaki dan; zadnjih godina dapače i o podne i u večer; ispovijedajući se svaki tjedan i pazeći posebnom vježbom redom na glavne manjke, da u njih ne upadne. Pri tome se nije toliko zadržavao da izbjegava grješne prigode, koliko više vršeći protivne kreposti.

Više od svega bl. Ivan je ljubio je euharistijskog Spasitelja. Središte njegova molitvenog života bila je sveta liturgija- službeno bogoslužje Katoličke Crkve, a u njezinom središtu sv. Euharistiji bl. Ivan je susretao živoga Isusa i sve mu se više predavao i ljubio ga. Poznate su njegove riječi:

Pričest je izvor života

Silno , svesilno čeznem tom vrelu

Svi znaju kako blizina Euharistije krijepi

Sutra idem na Pričest da upijem snage za borbu

Na jednim duhovnim vježbama u Zagrebu zapisao je ovu svoju odluku: „ Kod jutarnjeg ustajanja, umivanja, hoda u crkvu misliti na presvetu Euharistiju.“ Za vrijeme svoga života u Zagrebu od 1922-1928 g. svakoga je dana prisustvovao jutarnjoj svetoj misu u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu i dnevno pristupao sv. Pričesti.

Njegov prijatelj sa studija u Parizu Đuro Gračanin svjedoči: „ bl. Ivana uvijek sam nalazio u dotičnoj crkvi rano ujutro  gdje kleči sklopljenih ruku poput, djeteta, ne naslonivši se o klupu. Bio je sav u Isusu, koga je primio ili koga se upravo spremao da primi, da ništa nije oko sebe opažao. Okom ne bi trenuo za čitavo vrijeme, a kad bih se ja na koncu usudio približiti mu se, bilo mu je kao da ga izvlačim Iz kakvog sna. Ipak ne bi se ljutio, dočekao me je uvijek sa srdačnošću.“

Njegova bliska suradnica Marica Stanković svjedoči kako je Ivan za vrijeme jednog hodočašća u Rim htio da bar u kojoj crkvi pozdravi svoga euharistijskog Kralja. Ulazio je pobožno, tiho i kleknuo na podnožje Svetohraništa. Sklopio je ruke kao dijete, zatvorio oči i zanijemio u naručaju Najsvetijega.  A ja? Klečala sam kraj njega u tihom strahopoštovanju, kao đače kraj učitelja, i promatrala ga postrance; moje su se ruke nehotice sklapale kao njegove, a u duši se pojavila molba Gospodu, da moja molitva bude bar donekle slična Ivanovoj.

Bl. Ivane, molimo te pomozi nam da te nasljedujemo u čestom pristupanju sakramentima sv. Ispovjedi i Pričesti i izmoli nam žarku ljubav prema Euharistijskom Spasitelju.

Pobožnost prema bl. Djevici Mariji i molitvi krunice

Osobito toplo je bl. Ivan štovao Majku Božju .Govorio je o Njoj najbiranijim riječima, zanosom najvećih Marijinih štovalaca kako svjedoči Marica Stanković. Poznate su njegove misli i molitve Majci Božjoj:

Majko moja dobra, najveća, molim te, napuni moju dušu lijepim osjećajima i plemenitim mislima, uvjek mi označi pravi put, pa makar bilo teško slijediti ga.

Molimo se Mariji bez prestanka da puni svete radosti jednom preminemo u njezinu nježnom zagrljaju i na Srcu Isusovu.

U Mariji Bistrici kao kroz kakav golemi žlijeb Providnost izlijeva bujice svoje Milosti, i odovud se razlijeva poput rijeka i potoka u sve naše krajeve.

Njegova je mala tajna, kako ju je zabilježio u duhovnim vježbama, bila: „Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim!“

Bl. Ivan se obraćao Majci Božjoj u molitvi, osobito u molitvi sv. Krunice koju je svakodnevno molio.

Marica Stanković svjedoči:“ Jedne proljetne večeri vraćala sam se kasno kući. Nigdje već nije bilo nikoga, samo pred Gospom na Kamenitim vratima tiho su plamsale svijeće, a nekoliko vjernih poklonika molilo je u najdubljem kutu.

Kad na zaokretu prema Kamenitim vratima eto Merza. Išao je oborenih očiju, sabran, s desnom rukom u džepu kaputa, karakterističnim svojim držanjem kad je molio krunicu“.

Jedan njegov prijatelj koji je otkrio tu njegovu malu tajnu (da na ulici drži ruku u džepu kaputa i moli krunicu)  spomenuo mu je , kako je na ulici nemoguće biti sabran, a on je ustvrdio, da čovjek u duhu Božjem mora nastojati uvijek biti sabran i spreman na molitvu. „Pa eto ja svaki put od kuće do škole ili od škole do kuće izmolim krunicu i tako se lakše uklanjam napastima poganske ulice.“

Poznate su njegove riječi: „ Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu  nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju“.  Te, također…“ U Lurdu sam zavolio krunicu koja će mi biti uz sv. Euharistiju biti najvjerniji prijatelj do groba“.

Pobožnost molitve krunice javno je propagirao i širio  među svojim suradnicima i bližnjima. Jednom svom teško bolesnom prijatelju dao je sljedeći poticaj: .. „Moraš Gospi nešto obećati, npr. da ćeš kroz cijeli život jednom dnevno izmoliti krunicu ili što drugo. U obećanju je glavno, da ono bude prava obveza, da ćeš do konca života ostati u Njenoj službi…. a, ovakova obveza, poput kakovog pravila sređuje čovjeka u vjerskome životu“.

Bl. Ivane ,molimo te izmoli nam istinsku ljubav prema bl Djevici Mariji. Pomozi nam svojim zagovorom da joj budemo vjerna i odana djeca, te  da je  po uzoru na tebe uvjek častimo  molitvom sv. Krunice.

Savjesnost, odgovornost, ustrajnost u molitvi

Bl. Ivan je često i do četiri sata dnevno posvećivao molitvi u različitim oblicima: sv. Misa, časoslov, krunica, klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu, križni put. Njegov životopisac dr. Dragutin Kniewald navodi: Osim liturgijskih pobožnosti i krunice osobito je volio moliti križni put, sam, nesmetan ni od koga, na galerijama Isusovačke crkve. Tamo je, s posebnim dopuštenjem, za koje su vrlo rijetki znali, često išao da moli križni put u doba, kad se drugi odmaraju i od manje napornog posla, nego ga je dnevice vršio Ivan, tj. oko dva sata poslije podne. Tamo je ostajao dugo, dugo, sam sa svojim raspetim Spasiteljem.

Nadalje, Bl. Ivan je svaki slobodan trenutak koristio za molitvu. Radio je u Zagrebu u Nadbiskupskoj gimnaziji kao profesor njemačkog i francuskog jezika. Jedan njegov učenik svjedoči: „ Koliko smo ga puta vidjeli za vrijeme školskih odmora u našoj zavodskoj kapelici, gdje moli! Često je puta u istoj obavljao i pobožnost križnoga puta. Trebalo ga je nadalje vidjeti, kako moli prije i poslije sata, pa je svaki razumio, da ovakav čovjek ne može drugo, nego biti savjestan. I, hoćeš ne ćeš, prigibaš glavu pred autoritetom savjesnosti, koja je bila u prof. Merzu.

Ivanova savjesnost i odgovornost u molitvi odsjeva i iz sljedećeg primjera za vrijeme hodočašća u Rim o čemu svjedoči Marica Stanković. Zbog problema u organizaciji hodočašća bili su smješteni u stanove tek oko 2h poslije ponoći u što je Ivan osobno uložio mnogo truda. Drugi dan tužila se jedna djevojka pred Merzom, da cijelu noć nije mogla od uzrujavanja ni oka stisnuti.  “A ja sam još klečeći i krunicu izmolio”, reče Merz.

Bl. Ivan je nastojao cijeloga dana boraviti u dragome Bogu. Poznata je njegova odluka sa duhovnih vježbi koju je zapisao u svoj dnevnik: U sebi bez prestanka pobuđivati čine ljubavi prema dragom Bogu Spasitelju. Uvijek se krećem kao riba u dragom Bogu. To će me očuvati brzine, dati mir i u drugima ljubav probuđivati. (Duh. vježbe, 29.III.1926.)

Bl. Ivane, molimo te izmoli nam  žarku ljubav prema molitvi. Molimo da nam po uzoru na tebe  molitva bude radost, izvor našeg aživota, te  da svaki trenutak  koristimo  za razgovor i uzdizanje duše k Bogu.

Drugi dio: KREPOSTI I VRLINE BL. IVANA MERZA IZ KOJIH ZRCALI NJEGOVA LJUBAV PREMA ISUSU KRISTU

Bl. Ivan je dubokim i intenzivnim molitvenim životom, postom i pokorom , te čestim primanjem svetih sakramenata stvarao od svoje duše remek djelo,  i na taj način sve više rastao u ljubavi prema Isusu Kristu. U nastavku ćemo navesti neke njegove vrline i kreposti , potkrepljene svjedočanstvima suvremenika iz kojih isijava njegova ljubav prema Isusu Kristu.

Vedrina i blagost

Službenica božja Marica Stanković: Ivan nikad nije bio neraspoložen, nikad zlovoljan, nikad nestrpljiv. Nikad nije pokazao malodušnost u poteškoćama, klonulost u razočaranjima i neuspjesima. Kroz sve, pa i kroz najteže kušnje, prolazio je sa neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo mi vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali naše protivnike, on nas je svojom blagošću zadivljavao.

Poniznost

Đuro Gračanin, Ivanov Pariški kolega:  Bl. Ivan je bio je uporan u branjenju svojih tvrdnji, ali s koliko poniznosti, s koliko izgrađene blagosti, to se ne da reći. Na kraju jedne cjelodnevne rasprave rekao mi je  posve skromno i kao nekim uvjerenjem: »Ti si možda inteligentniji od mene, pa ti ja ne umijem pravo odgovoriti.« On, koji je sigurno bio jak intelektualac, koji je godinama i još više znanjem bio toliko preda mnom, zaključio je cio taj razgovor tako, da je mlađega – posve uostalom neopravdano – stavio iznad sebe. Pa taj čovjek prezire sebe!, govorio sam sebi. Kao bljesak sunca u magli ukazala mi se – ali samo na čas – sva veličina njegove duše.

Ljubav i savjesnost u radu

Jedan Ivanov učenik iz Nadbiskupske gimnazije u Zagrebu: Bio je i kao profesor posebna pojava. Svoj je predmet vrlo dobro poznavao, što se i moglo opaziti vrlo brzo. Svoja je predavanja predavao s mnogo truda i ljubavi. U obavljanju školskih dužnosti bio je vandredno točan. Na sat je svoj odmah došao iza znaka, a isto je i prestao, čim je dan znak. Rad njegov školski, koliko je bio savjesno pripremljen, toliko je bio marljivo izvađan, pun taktike i finoće jednoga po evanđelju odgojenoga čovjeka. Razumljivo je, da je takav profesor tražio od đaka, od mladića, od budućeg svećenika također finoću i pristojnost. Očitu je lijenost teško podnosio ali ju je i teško kažnjavao zasluženim. No pravedan je bio potpuno.

Ljubav prema bližnjima

Đuro Gračanin, Ivanov Pariški kolega: Volio je ljude kojima je trebalo pomoći, tako ljudski i tako duboko da sam se uvijek pitao: otkud mu to? Zašto on toliko ljubi druge i kako se može za njih, kod svih svojih poslova, toliko zanimati? Za vrijeme studija u Parizu upisao je odmah sebe i nas u Društvo sv. Vinka kojemu je cilj pohađati i pomagati siromahe. Jednom Merz nije mogao otići svojoj obitelji (koju je posjećivao), pa je mene zamolio da to umjesto njega učinim. Tek sam tamo doznao što se sve može i što se sve treba siromasima učiniti. Ta siromašna obitelj nije se mogla dosta nahvaliti Merza i njegove dobrote.

Ljubav prema protivnicima

Đuro Gračanin, Ivanov Pariški kolega: Više skoro nego potrebne, ljubio je Merz one koji njega nisu voljeli. Nekoliko godina nakon dolaska iz Pariza  razvila se u Zagrebu velika borba oko načela Katoličke akcije. Merz je bi vrlo napadan,  crnili su ga  s dosta mržnje – i kad sam mu ja rekao: »Kako, zar je to naš katolicizam? Kakvi su to oni?« – »Pa dobri su«, odgovori mirno Merz.  »Idu oni i na ispovijed i na pričest… Samo ne uviđaju neke stvari.« I ostao je pri toj tvrdnji, uporno htijući blago suditi o onima koji ga nisu voljeli.

Ljubav prema domovini

Đuro Gračanin, Ivanov Pariški kolega: On je bio Hrvat i to tako izgrađen Hrvat da je svoje hrvatstvo branio kao i samoga sebe.  Jednom zgodom radilo se na nekoj internacionalnoj katoličkoj manifestaciji u Parizu da Hrvati nastupe pod jednom zastavom čije su boje malo drugačije okrenute nego na našoj hrv. zastavi. Merz nije o tome htio niti čuti. “Mi smo Hrvati narod sa tisuću godina prošlosti” – govorio je on – “i sramota bi za nas bila ne istaći svoje zastave.” Drugačije uređena zastava bila je već pripremljena, ali u zadnji čas – ako se ne varam – Merz ju je okrenuo i ponio kao hrvatsku.

Ljubav prema svećenicima

Službenica božja Marica Stanković , najbliža Ivanova suradnica: Svakoga je svećenika Merz neobično štovao. Nikada nije dozvolio da se svećenici kritiziraju, da se pred omladinom iznose slabije njihove strane, da se ruši na bilo koji način svećenički ugled. Dirljivo je bilo gledati katoličkog intelektualca u zrelim godinama, kako ponizno i sa mnogo strahopoštovanja govori s kojim mladim svećenikom, koji je možda kao gimnazijalac bio njegov đak.  Za Ivana se može mirne duše reći, da bi poput sv. Franje Asiškog kleknuo prije pred svećenikom nego pred anđelom.

Ljubav prema presvetom oltarskom sakramentu

Jedan Ivanov bliži  prijatelj pripovijeda: „Dugo nisam mogao znati, komu Ivan skida šešir između Strossmayerove akademije i umjetničkog paviljona, a on je to uvijek radio. Kad sam ga jedanput upitao, nasmijano mi odgovori: »Pa zar ne znaš, da se nalazimo vis-à-vis crkve Presv. Srca Isusova?« Na to ne bih nikada nadošao, jer se ta crkva nalazi paralelno tek iza tri ulice. To me uvjerilo, da Ivanova duša uvijek traži Svetohranište i da je tamo učila mudrost života, pa makar se nalazio u najvećoj buri svijeta“.

 

Treći dio: VRHUNAC LJUBAVI PREMA ISUSU KRISTU U  ŽRTVI ŽIVOTA ZA HRVATSKU MLADEŽ

Otac Josip Vrbanek, Ivanov ispovjednik: Zadnji nam se razgovor kretao oko nekih manjaka među Orlovima i kako je takovoj površnosti jedini lijek stvarna žrtva, prema Spasiteljevim: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju istrune, donosi obilat rod“ (Iv, 12,24). I s tom se mišlju Ivan oprostio: „Da, o tom sam već davno uvjeren:treba žrtvovati!Ja sam gotov“.  Nakon operacije, uza svu veliku brigu liječnika Ivanu se nije moglo pomoći, pa je stanje besvjesnih grčeva bivalo sve češće i trajnije. Pri punoj svijesti razgovarao je još jednom s ispovjednikom, mogao je tek znakovima da se sporazumi. Vidjevši ispovjednik da Ivan zaista prinosi žrtvu života, podsjetio ga je na zadnji razgovor i ima li mu još što reći? Ivan potvrdi, a ispovjednik mu reče:“ Zar ne, Vi žrtvujete svoj život za hrvatsko Orlovstvo?“ I Ivan vedro pogleda, velike njegove oči zasjaše i kao da se htio ranjenim licem nasmiješiti naklonio je glavom. I time se rastadosmo.

Bl. Ivane, zadivljeni smo veličinom tvoga duha. Tvoj primjer nas privlači, tvoj život je putokaz našega života. Molimo da nam tvojim zagovorom Gospodin podari žarku ljubav prema molitvi i pokori ,prema njegovom Presvetom Srcu. Pomozi nam da te nasljedujemo u ljubavi prema sv. Crkvi katoličkoj i sv. Ocu Papi.

Hvala ti što si nam blizu svojim zagovorom, što bdiješ nad našom domovinom, osobito mladima kojima si posvetio i za koje si žrtvovao svoj život.