Zagreb: SPOMEN NA DR. LJUBOMIRA MARAKOVIĆA U „HRVATSKOM SLOVU“

Prošloga mjeseca, 22. veljače 2017. navršilo se 58 godina od smrti velikoga hrvatskog katoličkog intelektualca dr. Ljubomira Marakovića koji je među ostalim bio profesor bl. Ivanu Merzu u gimnaziji u Banjoj Luci i najzaslužniji je za njegov vjerski odgoj i kulturno-književno usmjerenje. Tom prigodom tjednik Hrvatsko slovo objavilo je 24. veljače 2017. članak Hrvoja Lončarevića pod naslovom „Dostignuti ideali“ u kojem autor daje sažeti prikaz njegova života i djela. Cijeli članak donosimo u nastavku:

LJUBOMIR MARAKOVIĆ – DOSTIGNUTI IDEALI

Od osoba koje su čitav svoj život iskoristile kako bi služile svome narodu nezaobilazan je hrvatski književnik Ljubomir Maraković, književni i kazališni kritičar, teoretičar i povjesničar.

Rođen je u Topuskom 17. lipnja 1887, no već nekoliko godina kasnije njegova obitelj odlazi u Bijeljinu, potom u Livno, a 1893. u Travnik, gdje će mladi Ljubomir pohađati Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Živio je mladost u intelektualnom i višekulturnom ozrčaju jer su čuvenu gimnaziju koju su vodili oci isusovci pohađala i djeca pravoslavne, muslimanske i židovske vjere, a roditelji Nikola i Milka rođ. Boroević bili su po struci učitelji. Otac je pisao poučne knjige za djecu, a za majku je poznato da je surađivala u Vijencu. Marakovići su se družili s mnogim uglednim obiteljima, a Travnik je po kulturi odskakao od ostalih bosanskih gradova toga vremena. Osobito je tada na mladog Ljubomira utjecao Silvije Strahimir Kranjčević, koji je prijateljevao s Marakovićima.

Godine 1905. na preporuku gimnazije otišao je u Beč i na Filozofskom fakultetu upisao studij slavistike i germanistike. Iste godine uključio se u rad Hrvatskog katoličkog akademsko društva „Hrvatska“, a ubrzo mu je u povjereno vođenje Luči, časopisa hrvatske katoličke đačke omladine. Valja spomenuti kako je u tom “bečkom razdoblju” davao instrukcije iz hrvatskoga jezika djeci Leopolda Salvatora iz habsburške kraljevske obitelji, koji je bio predviđen za obnašanje službe vicekralja Hrvatske nakon predviđene pretvorbe dvojne Monarhije u trojnu. Time  je Marakoviću iskazana velika čast.  Godine 1909. doktorirao je temom o Vili Slovinki Jurja Barakovića. To je vrijeme kada Maraković intelektualno dozrijeva vodeći se uzorima  austrijskih katoličkih pisaca okupljenih oko „Gralbunda“, u kojem je prihvatio srednjoeuropski usmjeren katolicizam, koji je vidio važnim i za kultiviranje hrvatskog nacionalizma. Odlučio je ne ženiti se. Prilike za to je imao kako vidimo iz njegovih pisama, no njegovo odricanje bilo je plod njegove želje za potpunim predanjem književnom i profesorskom radu. Svoju odluku iznio je i javno još kao učenik sedmog razreda u svome radu „Moji ideali“, gdje je napisao: „Tako si dakle svaki prema svome staležu i svojoj ćudi izabire poseban ideal. Pa i ja sam svoj već izabrao. Želite li ga znati.  Moj je ideal postati pravim katoličkim svjetovnjakom, profesorom, ostvariti na sebi hrvatski katolički pokret.“ Na drugome mjestu reći će: „Uzvišena je zaista zadaća kršćanskog profesora! Crkva, država, čovječanstvo, roditelji povjeravaju mu svoje najmilije blago, svoj najskupocjeniji zalog – svoju nadu, svoju budućnost – mladež. (…) Duboka ozbiljnost, protivna mladenačkoj lakoumnosti i nestalnosti, promišljena opreznost, nepokolebiva stvarnost i veliki razbor, kojim znade umjesno dobro pohvaliti, a zlo pokuditi: to su osobite strane karaktera dobrog profesora. Samo neporočno čist i nevin učitelj će moći uzgojiti nejake ljiljane, što su mu u srcima nejake mladeži povjereni, do bujna i snažna cvijeća, samo takav ima osobitu privlačnost, kojom neobično na mladež djeluje. (…) Ovakovim dakle svjetovnjakom i profesorom postati, to je moj ideal; to hoću i moram postići.“ Sredstvo postizanja takvog ideal Maraković vidi u dobroj knjizi: „U čitanju lijepe knjige imamo tražiti nada sve ljepotu i to vječnu, jedinu pravu ljepotu…“. Taj ideal ostvarivao je čitav život.

Vrativši se nakon doktorata u domovinu 1910. imenovan je suplentom na Velikoj realnoj gimnaziji u Banja Luci, gdje predaje hrvatski, njemačku i filozofsku propedeutiku. Iste godine izlazi mu knjižica Nov život u kojoj iznosi estetičke poglede na književnost. Godine 1912. polaže profesorski ispit, a četiri godine kasnije premješten je u Sarajevo, gdje radi kao referent u Uredu za izrađivanje knjiga za srednje škole pri Zemaljskoj vladi. Tiska u Luči tada  svoju prvu kritičku sintezu „Ljudi naših dana. esej o suvremenom hrvatskom romanu“. Godine 1919. dolazi u Zagreb i zapošljava se u Gornjogradskoj gimnaziji kao profesor. Među đacima bio je omiljen o čemu svjedoče njegovi suvremenici. Mate Ujević tako piše: „Profesori ga često ne trpe, ali ga zato đaci vole.“ Slično je mislio Stanislav Vitković napisavši da je Maraković bio „polihistor, čovjek svestrane naobrazbe i silnoga znanja, kojega je imao toliko da bi se, kad je držao predavanja, jednostavno ‘izgubio’, prelazeći s teme na temu; jedna je misao vukla drugu, što su proizlazile iz širine njegove naobrazbe. Imao je silan utjecaj na svoje učenike, djelujući blagotvorno i imponirajući kao osoba, kao cjelina, kao svjedočanstvo riječi i života“. Takva osobnost privukla je i bl. Ivana Merza, kojem je Maraković bio uzor katolika svjetovnjaka i koji ga je „priveo“ vjeri, profesorskom zvanju i studiju književnosti.

Ne želeći biti neautentičan svojim načelima i dodvoravati se nametnutom režimu, nije uspio postati sveučilišni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iako je imao sve kvalifikacije. Tek kratko vrijeme, od 1. listopada 1944. do 31. svibnja 1945. predavao je kao sveučilišni nastavnik na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Iako se dakle ni u NDH nije dovinuo visokih položaja, dolaskom komunističke vlasti suspendiran je kao profesor na državnim učilištima zbog „suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama“, te osuđen na trinaest mjeseci robije u Staroj Gradiški. Bio je osuđen i od Suda za zaštitu nacionalne časti Društva književnika Hrvatske, kojim je predsjedao njegov stari idejni protivnik Miroslav Krleža. Maraković se tada vrlo simpatično branio. „Trebalo bi, gospodine Krleža, onda suditi svim hrvatskim književnicima od Marulića do danas“. „Zašto?“, upitao je Krleža. „Zato što su svi pisali pod okupacijom!“. Preminuo je 22. veljače 1959. Sprovod na Mirogoju vodio je nadbiskup Franjo Šeper.

Kao plodan pisac, surađivao je u mnogo listova, revija i  časopisa, napisavši oko tisuću članaka, brojne rasprave i studije, a autor je prve hrvatske teorije književnosti – gimnazijskog udžbenika Žetva (1941.). Osim Novog života (1910.), glavna su mu djela Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929.), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929.), Hrvatska književnost 1860–1935: stilsko-razvojni pregled (1936.). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934.) i Hrvatska književna kritika (1935.), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969.). U rukopisu je sačuvan prvi dio Povijesti hrvatske književnosti 19. stoljeća i brojna korespondencija. Bio je poliglot, pa je strane pisce čitao u originalu, čak i na švedskom, a modernu francusku književnost imao je „u malom prstu“! Cijeli život aktivan je i na međunarodnom planu, osobito kroz Pax romana i drugim katoličkim organizacijama. Bio je i predsjednik Hrvatskog katoličkog seniorata – neformalne „vlade“ Hrvatskog katoličkog pokreta.

Bio je čovjek ideala. U svom eseju „Sloboda“ definirao je sebe trima odrednicama: Hrvat – rodoljub, kršćanski estetičar i kršćanin katolik. A posljednja odrednica vodila je prve dvije. U vjeri je gledao snagu obnove za svoj hrvatski narod, kojega 20. stoljeće nije štedjelo, kao ni njega. No iako je za vrijeme jugokomunističkog razdoblja upravo zbog svog hrvatstva i katolištva bio prisilno gurnut u zaborav, njegova baština ponovno je živa i danas je Maraković priznat kao jedan od najboljih, najobjektivnijih i najvažnijih hrvatskih književnih kritičara uopće.

Hrvoje Lončarević