Ivan je proveo ljetne praznike 1915. kod roditelja u Banjoj Luci. Tek je dva mjeseca ujesen iste godine proveo u Beču nastavljajući studij. U međuvremenu je dobio poziv za vojsku, pa je, čekajući odlazak, ostao sve do kraja veljače 1916. u Banjoj Luci. Za to vrijeme dosta čita, razmišlja i nastavlja pisati svoj dnevnik.
U društvu s Dulkom
Banja Luka, 19. VII. 1915. 18 g. i 7 mj.
Sad sam kod roditelja i vrijeme tratim na tenisu i u društvu s gospođicom Dulkom. Vrlo je zgodna djevojka, osobito me veseli, što ona znade za duševni život, za borbu i gledanje. Naravno, ima još u nje mnogo toga što nije baš najkorektnije, no to će možda iščeznuti.
Smije li fratar ići s djevojkom po ulici?
Banja Luka, 20. 7. 1915. 18 g. i 7 mj.
Opet sam igrao tenis. Po podne šetao s fra Ivićem oko Vrbasa. Kasnije smo susreli Dulku i pošto smo se malko šetali, Ivić reče da neće s njom ići. Da li je imao pravo? Kod toga ne mislim na njega kao osobu, nego on može biti simbol za sav stalež. U narodu vladaju predrasude da fratar ne smije ići s djevojkom (na ulici) a kada to čini, izazove skandal. To je predrasuda i proti predrasuda moramo se boriti. Ali nije li ova predrasuda opravdana? Nije, naime, zadaća fratara da idu sa ženskim svijetom. Oni su položili zavjet čistoće i njihov rad se proteže u narodu. Poradi toga je za fratre dobro da ne idu sa ženskom. No, iz principa ne ići s njima, – kao što se to danas misli – je uvreda za ženu. To je pokazivanje da je ona nešto drugo nego čovjek: to je samo gledanje na njenu vanjštinu, na njenu tjelesnu ulogu žene, uvreda je za njen duh, koji je čovjek, kano i mi muški. Ivića ne osuđujem, jer bi on išao da to ne čini skandala… Sam opažam da mi moj duševni život postaje sve plići. S Dulkom sam često.
Nadopuna muške i ženske duše u svjetlu vjere
U dnu ženske duše jest nešto od Madonne i ovu mi u njoj tražimo – kristali vječnosti u ljudskoj duši
Banja Luka 29. 7. 1915. 18 g. i 7 mj.
Cijelu sam ovu nedjelju uživao igrajući tenis i u društvu s Dulkom. Ne, Bože moj, već je prošlo ono doba kad se govori o ljubavi. Ljubav ne egzistira, kako ju svijet i književnost slika. Jedno je prirodni zakon i njegovo buđenje svijet nazivlje ljubav. Koketerija, i slično, to je obična sjetilnost. Daleko sam već od toga. No drugo je ovdje, čisto od svake tjelesne primjese i tjelesne simpatije iako se ova kadikad nastoji ušuljati. Težim upoznati duševni život jedne ženske, koja je duševno već mnogo proživjela. Da, ženski duševni život je posve drukčiji nego muški: svaki, i jedan i drugi, ima svoje ljepote i čovjek ne teži samo da zaroni u svoju dušu i da iz nje izluči kristale Vječnosti, nego on traži i prijatelja u duši ove ili one ženske. I u njenoj duši muško nalazi mnogo toga, jer u dnu duše je nešto od Madone i ovu mi u njoj tražimo. I moguće da je ovo traženje onih vječno lijepih iskrica čeznuće i ljubav. Plan se Božji tako krasno izvršava. U braku, kojemu je svrha širenje čovječanstva, dolazi do spoja na posve duševni način: na prirođenoj religioznoj težnji – traženju dijelova Njega i Madone.
Eto, što je lijepo na Dulki: …Oduševljava se za razne ideje, marljivo čita, studirala je dapače filozofiju, zanima se za glazbu… Međutim, brak joj nije ideal…
Duševni svijet Dulke
30. VII. 1915. 18 g. i 7 mj.
S Dulkom sam razgovarao. Ona uskoro odlazi u Krakov. Već je sva sretna da će u domovinu. Pričala mi je kako ju je Maraković namjeravao zaprositi, no ona se je izvlačila, jer se ne će da udaje, ili bi htjela Poljaka za muža i živjeti u Poljskoj, ne u Bosni.
31. VII. 1915.
Sutra je Pričest… Prekjučer i danas sam proveo dan u Slatini. Danas je osobito lijepo bilo. Bio sam s obitelji Irzykovski. Imao sam opet jako malo prilike da se zagledam u duševni svijet Dulke. Pričala mi je o zarukama svoje sestre i nabacila je kako joj je najgore, kad se ljudi cmakaju… Fausta sam joj čitao u šumici, a ona mi je dala pismo da joj ispravim, koje piše nekom Andriću.
Na Gretinu grobu u Travniku
Banja Luka, 10. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.
Bio sam u Travniku na Gretinu grobu. Stoji natpis:”Selig die reinen Herzens sind, denn das Königreich Gottes gehört ihnen”. (Blago čistima srcem jer je njihovo Kraljevstvo nebesko.)… Cvijeće cvate: jednu maćuhicu sam si ponio. Najradije bih dalje ostao na grobu i ondje razmišljao, no nastojat ću da se i bez groba uživim u problem smrti. Travnik je lijep grad: nosi pravi bosansko-katolički ili bolje reći južnohrvatski karakter. Ženske u dimijama i spuštenih kosa, a muški u čakširama…
Ljubav postiže u braku pravi duševno-tjelesni izražaj
Banja Luka, 10. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.
Slušao sam kako Dulka razgovara s Oskarom o problemu ljubavi. Ona to dublje prosuđuje negoli Oskar. Posljednji miješa ljubav, nabacuje simpatije i prijateljstvo i postavlja samo tvrdnje, bez logičke veze. Namjesto da postupa deduktivno i da izlazi iz Boga ili ideje da sve ima svoju svrhu, te izvodi što je ljubav, koju vezu ima s Logosom i kako ona dolazi u braku do duševno-tjelesnog pravog čovječjeg izražaja. Za uspomenu mi je Dulka nešto u dnevnik napisala… Dobila je pismo od Ljube. Stvari koje nam je iz njega čitala pokazuju kako ju on od srca voli: no ona hoće samo Poljaka i želi da živi u svom narodu, a ne u Bosni… Tragično jest iako je Ljuba mnogo, mnogo čišće i razvijenije duše, negoli ona. Još ona naime nije prozrela mušku dušu koja teži za kultiviranjem i promicanjem samoga sebe.
Zagonetna duša Dulke
Banja Luka, 14. VIII. 1915. 18.g. i 8 mj.
Dulka mi je zagonetka. Katkada se zabavlja i razgovara ozbiljno da čovjek zaključuje na dublji duševni život. No danas se vuče ispod ruke s Oskarom i cmače se (ne mislim doslovno, nego nateže usta itd.). Nisam ni najmanje proti hodanju ispod ruke, ali očito da je na dnu te slobode i veselosti ipak sjetilnost. U Oskarovu dušu mogu mnogo dublje zaviriti. On je upravo sada u dobi cmakanja: hvata za kosu, vuče za ruku, uživa u hodu ispod ruke itd. To je kod njega Pagenlust iako znam da mu na dnu duše nije ni najmanja gadna pomisao. No, svejedno, podloga tome je dječja sjetilnost. Ne osuđujem ga. S Rozom sam i ja još nedavno težio da idem ispod ruke. Sam sam sebi govorio o nečem duševnom iako to, kako sad vidim, bijaše prikrivena sjetilnost. U razgovoru je na dnevnom redu spiritizam. Mama je bolesna: bojim se za nju.
Dulke mi je silno žao
Banja Luka, 17. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.
Dulka prekosutra ide. U Beču će odsjesti kod moje gazdarice. Meni je žao…
18. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.
Dulke mi je silno žao. Držim, da je spram nje već oplemenjeno prijateljstvo. Ni stisak ruke nije tu postajao koji bi mi ulijevao svijest da sam muško. Bogu hvala, samo da ide naprijed.
19. VIII. 1915 – 1 s. po podne 18 g. i 8 mj.
Dulka je otišla. Jedva sam suzdržao suze u očima. Zahvalila mi se na svemu i otišla. I sada bih bez prestanka plakao. Život je strašan. Jedva čovjek lijepo sanja, odmah sve prođe kano da nije ništa ni bilo. Znam, vrijeme će sve izbrisati i možda ću na nju sasvim zaboraviti. No, kod te pomisli već me groza hvata. Upravo sam u nekom Stimmungu (raspoloženju), kao kad je Lavrecki ostavio Lizu (no, mi nismo zaljubljeni…!) i on, da ubije to čuvstvo tuge, otišao je da radi za narod. I ja ću gledati da na to ne mislim i radit ću mnogo i mnogo za druge i za se. Bog bio s njom.
Banja Luka, 22. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.
Sad se Dulka vozi u Krakov. Pratio sam je na cijelome putu. Već se njen individualitet pomalo gubi pred mojom dušom, a slika Vječno-ženskog se javlja.
Molitva Majci Božjoj uzdiže dušu
I u toj žarkoj molitvi opet je bila praznina i vruća težnja za Njom
Banja Luka, 25. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.
Prekjučer sam se krasno molio Majci Božjoj. Zbliženje je bilo veliko: naravno i u toj silnoj blizini bila je težnja za još većim zbliženjem. I u toj žarkoj molitvi, opet je bila praznina i vruća težnja za Njom.
Nemoguće izbrisati razliku između muškog i ženskog
Banja Luka, 25. VIII. 1915. 18 g. i 8 mj.
Od kako ovdje nema Dulke meni je teško. Mnogo radim, a uslijed kiše ni ne izlazim iz kuće. Slabo, veoma slabo spavam, pa sam silno oslabio. Vrzu mi se neprestano misli u glavi i uvijek mislim na Dulku: što ona radi, što bih joj pisao, rekao itd. Ja sam sebe ne razumijem. Tà, ljubav prema njoj ne postoji. Meni je draga, kao svi ostali ljudi lijepe duše. No ona je žensko i to je opet nešto sasvim drugo. Iako sam mislio izbrisati tu razliku između muškog i ženskog uviđam da je to nemoguće. I muško i žensko je čovjek: svatko sa svojim osobinama i svojom životnom svrhom.
S Buconjićem sam raspravljao o “urođenim” idejama. Ja velim: da sve ideje nisu urođene ne bih vjerovao da Bog jest. On sumnja. Pitanje je li monogamija etički princip također je zanimljivo.
Iz Zagreba i Beča već sam dobio karte od Dulke.
Sumnje, kolebanja, konfuzni osjećaji…
Banja Luka, 5. IX. 1915. 18 g. i 9 mj.
Da se opet povjerim svom najboljem prijatelju! Bio sam cijeli dan u groznom duševnom stanju. U crkvi se nisam mogao pravo sabrati, uvijek su navaljivala na me pitanja, da li se ja sam ne zavaravam i opsjenjujem, nije li to samo umišljanje. Uz to se je pridružio grozni konflikt s prirodom. Sam se naime sa sobom tu ne slažem. Razlike naime između muškog i ženskog nema, a ja se nasmijem nehotice pokojoj ženskoj. Grozne uvrede. Tim je snizujem na životinju – pa i samog sebe – jer pokazujem da mi nismo isto. I sam brak: Nije li to glupa predrasuda? Zar se ljudi moraju uzimati, a muško da traži žensko? Znam, abnormalno je to pitanje, jer razum mi moj govori o zakonima prirode i metafizike, koji i kod braka djeluju. No, taj kržljavi razum. Srce opet ne zna što je na stvari, desperatno je, da muško ne može biti samo i da traži još nekog. I to opet govori da postoji uopće nešto duševno, a toga se čovjek boji. Ta to je glupost, duševno; uopće ništa ne postoji. Najbolje je sve zanijekati. Aut Caesar, aut nihil – Ili katolik ili nihilista opet kažem. No, zašto su tu te grozne sumnje, to cjepidlačarenje samoga sebe? Uz to je u čovjeku egoizam da se moram sam sebi gaditi. Doduše, sada sam već malo izišao iz tih konfuznih osjećaja. Slika Madone u purpuru mi je pred očima.
Ljubav bez materijalne podloge nije ljubav
Banja Luka, 9. IX. 1915. 18 g. i 9 mj.
Večeras mi je Ljuba (Maraković) pričao o svojim namjerama, o svojoj raspravi o koru i kako misli uskrisiti hrvatsku dramu… Preporučio mi je da čitam Imitatio Christi (Nasljeduj Krista). Na kraju smo debatirali o ljubavi. Mišljenja je da je ostvarenje ljubavi brak. Ljubav bez ikakve materijalne podloge nije ljubav. I ljubav u poeziji (Dante) bila je težnja za tim ostvarenjem. Ljubav romana je neplodna, jer je brak za njih filistarstvo (malograđanština). To je stvarno dobro i onaj metafizički odnošaj između Boga i Madonne kod toga se ni malo ne mijenja. Do sada sam držao da je ta “naša” ljubav bez ikakve materijalne podloge – skroz duševna stvar, a sada vidim da je u planu Prirodne Volje, da je ovaj duševni odnošaj spojen s težnjom za ljepotom, za ujedinjenjem duša u djetetu. O tom se još mora misliti!
Raspravljanja s profesorom o ljubavi
Banja Luka, 13. IX. 1915. 18 g. i 9 mj.
S Ljubom (Marakovićem) sam sljedećih dana poslije večere najviše razgovarao o ljubavi. Drži da se ona od sjetilnosti (fine naime!) ne da sasvim izlučiti. Mi dotičnu (ženu) volimo i zbog nje same, zbog njenih kosa, očiju; pa inače katkad dođe gušt da se poljubi (humoristično on shvaća!). To je sjetilnost. Današnje je doba anti-duševno. (Država i brak. Brakovi su sada tragedije!) Čovjek, veli, treba da se oženi, da ima koga kome bi se sav povjerio. Djecu voli, ali to ga ne zadovoljava. Da, tako je, ali to je suviše konvencionalno. U samu bit ljubavi nije – kako mi se čini – kušao prodrijeti.
Banja Luka, 18. IX. 1915. 18 g. i 9 mj.
Danas saznadoh da ću opet na stavnju. Ne veselim se baš najviše. Stvarno, ja bih više želio mir i nisam uvjeren da se rat vodi za etičke istine iako mu je podloga etička. Žrtvovati svoju krv mogao bi čovjek kad bi bio duboko uvjeren o ideji…
Ljuba (Maraković) je iz dana u dan sve finiji. Savršen nije, ali je divan.
U duši mi je praznina i plićina: naravna vjera fali.
Religiozni život sam strašno zapustio
Rado bih studirao Kristov život
Topio bih se u oduševljenju proučavajući Njega
Banja Luka, 21. IX. 1915. 18 g. i 9 mj.
Gadan sam sâm sebi. Grozno sanjam o čemu po danu nikad ne želim ni misliti. Grozna plitkost vlada u mojoj duši. Vječno to učenje latinskog već mi je dosadilo. Već sam umoran, zaželio sam se prirode i umjetnosti. Večer je tako kršćanska, spremna za svaku veliku misao, a kada dan svane, sve se to raspline, čovjek se pokaže slabim i ne može ni sve shvatiti o čemu je navečer razmišljao. Već sam se zaželio Pričesti. Doduše, moram priznati, religiozni život sam strašno zapustio. Rado bih studirao Kristov život, čitao bih misli velikih ljudi o Njemu i topio bih se u tom oduševljenju proučavajući Njega.
Sve ima svoju svrhu, ljubav također
Banja Luka, 24. IX. 1915. 18 g. i 9 mj.
Držim olovku u ruci. Ispustim je. Padne na zemlju. Odvrnem dugme, električna svjetiljka se upali. Ima li ikakva smisla da se pitam postoji li olovka, postoji li gravitacija, postoji li svjetlo. Nema. Trebamo samo zalaziti u njihovu bit i tražiti im smisao.
Koji je smisao da se pitam postoji li ljubav, kad vidim da jest. Ne smijem biti toliki egoist da je poričem iz straha, da si ne priznam da sam i ja običan čovjek koji se pokoravam Svjetskoj Volji. Glavno nam je samo pretraživati njenu bit; dapače se ne moramo pitati, je li to dobro da se mi svemu podvrgavamo. Jest, moramo biti uvjereni da je sve dobro što opstoji, zato što sve ima svoju svrhu. A i ljubav slično opstoji i ima svoju svrhu. I zlo opstoji, ima svoju svrhu kao i dobro: jer dobro ima da stvara.
Krasna mjesečina. Šećem s Ljubom i Mihaćem šuteći. Puna glazba struji prirodom. Stvoritelj ovoga je još ljepši.
Sve prolazi… ali na kraju Resurrectio
Banja Luka, 1. X. 1915. 18. g. i 10 mj.
Vani je tama. Crni, gusti oblaci. Dolaze čudne misli i sam ne znam kako se sjećam Dulke. Sve je san. Upoznao sam je – i to je prošlo. Proći će i roditelji i sve će izgledati kao san, dok i ja ne zađem u tamnu, groznu ulicu. Ne, nije tamna ni grozna, nego svijetla, puna nadnaravnog sjaja. Tamo se slavi Resurrectio (Uskrsnuće).
U mislima na Gretinom grobu – ljubav i smrt
Banja Luka, 16. X. 1915. 18. g. i 10 mj.
Jučer sam se opet sjećao Grete. Sjedio sam na njezinu grobu – činilo mi se – i čitao njeno ime: Greta Teschner. Čudno, grobni natpis! I u tom grobu je ona, što je svirala uz glasovir, a ja do nje stajao; to je ona koju sam ne znajući volio. I vidio sam da je to bila ljubav. Smiješno mi se čini, jer sam ne znam što je ljubav, i suviše sam egoist da bih se svojevoljno i bez ikakvog filozofskog opravdanja tome osjećaju pokorio – prava, žarka prva ljubav. Čini mi se da će ova sve preživjeti. Da, da je ona živa, sebe cijeloga bi joj dao, sva latentna ljubav bi strujala k njoj, kao tisuću glasova iz orgulja…
Ne, dosta je, nje nema i ostavimo mrtve na miru. Mrtve? Što ta riječ opet znači? Leži djevojka na divanu, kose su joj zlatne: jest, ona ista što je tako lijepo pričala ne miče se. Dolazi majka, miče joj glavu, zove je. Ništa, ne miče se. To tijelo se odnese i zakopa. Pa eto to je biti mrtav. Nepojmljiva ceremonija. I mi na nju mislimo. Ona živi u srcima našim i ono nešto što je bilo u nje to još jest: svagdje, gore, dolje, oko nas i u nama i to je vječno. Tu ćemo stati. O vječnosti ne ćemo misliti nepripravni.
Mistični osjećaj pretvorbe u misi
Sjajna su neka mjesta iz Ivanova Evanđelja
Sarajevo, 25.X.1915. 18. g. i 10 mj.
Latinski je ispit prošao (u Sarajevu)… Stanovao sam u isusovačkom samostanu. Već u 5 sati ujutro zvona zvone, sviraju orgulje i pjevaju se crkvene pjesme. Mnogo poezije ima u tome… Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o pričesti. Kod zadnje mise mnogo sam o njima razmišljao i tako se uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu i da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati. Jest, velim, onome Kristu, koji je negda živio mi bismo se klanjali, a jadnici ne znamo da je tu Onaj isti, još ljepši.
Ljudsko tijelo – najljepši cvijet i ures prirode
Beč, 23. XI. 1915. 18. g. i 11 mj.
Čovjek bi pomahnitao gledajući krasne aktove Tiziana. Neka žalost se uvuče u srce, kad se gledaju ta krasna, lijepa, gola ljudska tijela, koja su tijesno srasla s prirodom, koja su najljepši cvijet i ures prirode. Ako li koga spopadne samo ikakva gadna misao, mora mu se reći da je on pokvaren, a ne slika. Ne, Bože, ljudsko tijelo je kao neka vanjska slika duše. Kao što je svijet kano ideja Božanstva, umjetničko djelo, jedan svijet umjetnika, tako isto i vanjština čovjeka odgovara toj nutarnjoj harmoniji. “I Bog stvori čovjeka, na sliku i priliku svoju”. Magnificat Dominus! (Neka se veliča Gospodin).
Rado bih otvarao djeci pojmove, oduševljavao ih za vjeru i umjetnost
U čovjeku je altruistički elemenat silno jak
Beč, 24.XI.1915.
Kod pomislim na svoje buduće zvanje – biti državni činovnik (pravnik) – groza me hvata, jer bih imao raditi na području gdje ne nalazim zadovoljstva. Rado bih bio profesorom u Bosni, otvarao djeci pojmove, pokazivao im dublju vezu stvari, oduševljavao za vjeru i umjetnost, a sam književno radio, možda i pisao. Nije to neki egoizam. U čovjeku je altruistički elemenat silno jak i on nije zadovoljan samo da steče imanja, nego hoće da drugima duševno pomogne, da im dade svoje krvi i svoga znoja.
Ne može se izreći što se osjeća kad se On s nama sjedini
Beč, 24. XI. 1915. 18 g. i 11 mj.
Na kultiviranju svoje duše u zadnje sam vrijeme nešto intenzivnije radio. “De Imitatione Christi” (Nasljeduj Krista) čitam i razmišljam. Velika je knjiga, puna mistike koja meni i treba. Čovjek vidi u svakom času kako je malen, a kako je velik Onaj koji je umro za nas; koji Kruh – Bože, samoga Sebe daje, svu onu veličinu, onu Ljubav. Ne može se izreći što se osjeća kad se On s nama sjedini; ne, želja za još više i više, za Kristom cijelim, za Svjetlom vječnim, za Bogom Stvoriteljem, za kojim srce snažno, eruptivno teži. Da, i svakog časa čovjek podlegne jednom mišlju; jednim pogledom, jednim ništa, i opet svagdje teži i usuđuje se tražiti ono što sluti da je kao iza nekoga zastora u duši čovječjoj, što katkad baci svoju zraku i svrhunaravnim sjajem rasvijetli stanovitu stranu nutrine. To bi htio čovjek u svoj veličini, htio bi biti netijelo, i spojen s tim Sjajem.
Odakle je ljubav?
Beč, 24. XI. 1915. 18 g. i 11 mj.
Pročitao sam Björnsonovu seosku novelu Synnöve Solbakken. Zgodna stvar. Hvalospjev je seoskoj ljubavi. Kad glavna junakinja na brdu pjeva čuvajući stado, pričinja se da čujemo pjesmu slavuja, koja se ori u šumi, koja sada jasnije sad slabije odzvanja, miješajući veselje s boli i čežnjom ljubavnika. I ori se ta tužna pjesma kroz šumu, ta pjesma ljubavi.
Opet bi čovjek zapitao što je ljubav. Jedan aksiom koji pokreće život, prirodu i nas ljude i najbolje bi možda bilo ne gubiti se u spekulacijama. Providnost je tako naredila, i mi joj se moramo pokoriti, ne smijemo bazarovski u sebi zatajiti čežnju za ženom koja je u našemu srcu. Doduše, kada odem u plesnu dvoranu, gledam kako su se tu muški i ženski našli i ni jedan ne će jamačno priznati da ga je protivni spol ovamo privukao, nego će reći da je došao da se rastrese. Plešu, riječima se igraju i draže; prava ljubavna igra vrabaca i slavuja. Promatrajući to, čudim se što je to ljubav, odakle je to, pa zar se i ja tome pokoravam, pa si kažem ne, promatram sa strane ovu igru ljubavi. No, dotle je i u meni želja za ljubavlju; ne samo transcendentalnom nego i za običnom ljudskom, želja za razumijevanjem, za toplim čuvstvima. Mnogo puta se sjećam Dulke – Bože moj, Greta je kano već i zaboravljena! – i sam si moram priznati, da bi se mogao u nju zacopati. Istina, ona je daleko, iz njene duše se je iskristaliziralo u mojoj uspomeni samo vječno – žensko, pa je to jamačno uzrok zašto toliko na nju mislim.
Ženski je element u mojem životu odigrao ulogu – zavjet čistoće
Banja Luka, 12. XII. 1915. 19 g.
Baš je čudan dan. Noćas sam žalosno snivao o Anti, a sada sam opet vidio Gretinu sliku – možda drugi put iza njene smrti. Bože, Bože moj, strašno. Greta, mila, draga Greta. Kad sam vidio one oči, mile i blage, onu spuštenu glavu, kose, ah, koje sam toliko puta gladio, sjetim se da bih joj morao ostati uvijek vjeran; da bi mi ona kroz cijeli život imala biti idol, koji bi ja opjevavao. I svaki čovjek si ima naći taj idol. Izgleda da je to za me otkrivenje: izmiren sam možda zauvijek s prirodom. Ženski je element u mojem životu odigrao ulogu koju mora. Sa ženskima više ovdje nema posla. Zaljubljivati se neću; moglo bi se izroditi u sjetilnost. Ostale ženske neka igraju u mome životu ulogu muškog, osobito finog muškog prijatelja. No, strašno mi je kad pomislim da ću se uvijek morati kretati u društvu punom sjetilnosti. Neki dan sam zavjetovao Bl. Djevici čistoću sve do ženidbe; možda će to trajati i do smrti.
Lahku noć, Gretice. Vergiss mein nicht (ne zaboravi me).
Banja Luka, 18. XII. 1915. 19 g.
Kako se čovjek mijenja… Čitao sam neke listove iz lanjskog dnevnika i mogu lijepo prosuditi duševni napredak na nekim poljima. No na nekim sam zaostao… Danas bi bilo Greti 19 godina. Djevojka…
Sav je život lijepa i velika tajna
Osjetne milosti kod svete Pričesti
Kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto neodoljivo vuče
Banja Luka, 27. XII. 1915. 19 g.
Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao reći što je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Dapače, kad sam gdjegod u vedroj, svijetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kano da je to bio neki san, tajanstven čudan lijep san, neki osjećaj, neka atmosfera, koju sada nemam, a kad sam u tome osjećaju zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče, molitva vuče drugu, želja, čežnje, neprestana težnja, da upravo treba naprezanja da se prestane osjećati težiti onamo. – Sav je život lijepa i velika tajna.
Banja Luka, 4. I. 1916. 19 g. 1 mj.
Zvijezdice, mile zvijezdice, što ste se tako lijepo prosule po nebu, skoro sam i zaboravio da vi postojite: vi svjetovi, bezdani, neizmjernosti. Kako čovjek brzo zaboravi na vječnost. Noć je pravi dan: istom onda može pravo tražiti Njega.
Veliki Smisao vlada svagdje u prirodi
Preda mnom je slika Sikstine uvijek
Banja Luka, 7. I. 1916. 19 g. 1 mj.
Dobro znam da je ljubav prirodni zakon, jako vezan s finom sjetilnošću i svejedno opet tražim žensko društvo; delikatne razgovore vodim s Vlašićevom (sjećam je jučerašnjeg plesa, kažem joj da se udaje pa će proći lupanje srca i dr.). Gledam, skoro bih rekao koketiram s Oberhoferovom; (strašno mi je kod te riječi, prati je izraz koji kaže da je smatram za nešto drugo nego što sam ja, smatram je valjda skoro za životinju, jer tu jamačno nema ništa duševnoga, a odnošaj muža i žene morao bi biti duševan!) O, nesretna priroda. Sam se sebi rugam kad pomislim da bih se mogao zacopati, a uostalom to je slabost, tražiti žensko društvo. No što je onda priroda? To je potrebno za uzdržavanje roda. Skoro bih rekao Jao, kad pomislim da sam životinja. No opet vlada Veliki Smisao svagdje u prirodi; pa to mora da je onda dobro. Ah, tko bi ga znao što je dobro. Strah je tu da čovjek ne upadne u duševnu plitkost, u sjetilnost, a onda je i slaboća grozna tražiti ženu. Zašto ona mene ne traži? Doduše možda to i čini prikriveno! Tako je. No svejedno: gledat ću koliko mognem – znam da neću uspjeti – da se othrvam tom nagonu ljubavi. Pa inače sam i sebi postao nevjeran. Držao sam da je žensko odigralo svoju ulogu u mom životu i mislio sam da će se ono vječno u meni iskristalizirati, a ja tražim novi živi ženski ideal. Preda mnom je slika Sikstine uvijek.
Da je Greta živa, čini mi se, ostavio bih cio svijet zbog nje
Banja Luka, 9. I. 1916. 19 g. 1 mj.
Pogledao sam opet Gretinu sliku. Strašno mi je teško. Čini mi se, da je živa, ostavio bih cio svijet zbog nje. Čudna stvar je život. Tu nekako težim za ljubavlju, a opet znam da nju najviše volim i da uopće neću više moći nikada tako iskreno, djetinje ljubiti. Već sam izrovan idejama vjekova, koje kritiziraju svaki čin i mig. Svagdje je onaj veliki strah da bih mogao postati sjetilan. Nehotice uvijek čovjek osjeti svoju slabost; govori li o čemu god uzvišenom, s kakvom djevojkom, ne misleći, pridiže se sjetilnost. Strašno je. Ne bih ni smio izaći pred kakvu djevojku, sa strahom da se nehotice ne pojavi trunka ove tjelesnosti. Ta, to znači ponižavati je, a bome i sebe. Kada će čovjek biti tako jak, da bude naivan i iskren kao dijete?
Salijetaju me pitanja o bîti života i svijeta
Kad se srce zaleti u mistične predjele, osjeća čarobnu žeđ
Banja Luka, 14. I. 1916. 19 g. 1 mj.
Kod kuće mi je dobro. Gotovo nikada nije bilo toliko zadovoljstva, tolika suglasnost i veselje kao sada. Mama se uvijek smije i mene mazi. Tata ozbiljno čita, ali uvijek štogod lijepog progovori iz lista ili Doriana, kojega sada čita. Materijalno sjajno ide. Mogu reći ovdje je skoro idealna slika obiteljskog života. Sve se bojim da ne će dugo trajati. Jednom nešto dođe, sve je prošlo, svatko ode svojim putem. Dođe smrt ili što drugo.
Doduše meni je već dosadno ovdje. Ta, nisam stroj. Sviram i čitam; a cilja pred sobom nikakva nemam. Nema dana, mogu reći sata, kad me ne salijetaju pitanja o biti života i svijeta i slično. Ja faktično čvrsto, bar dosta teoretski, bolje reći samoživo, vjerujem, no ipak se svemu čudim. Tu je vani aleja, pa sunce sja, pa iza toga svemir, i ja živim i ovaj, te onaj. Pa to uistinu jest. Pa i zemlja se kreće, postoji rat, historija i to nije samo zamisao mašte; nego to sve opstoji, realno je. I uvijek se pitam što je to realno. Razum znade; no srce se uvijek iznenađuje. A onda kad se srce zaleti u mističke predjele, osjeća čarobnu žeđ, koja je to golemija, čim je bliža Izvoru, bolje reći slutnji Izvora; a kad se čovjek šeće, čudi se svemu tome. Život je tajna.
K tome je još ona oholost, vražja nadutost u čovječjoj naravi. Sam sebi bih priznao grijehe, a kad mi drugi napomene, ja se ljutim umjesto da sam mu zahvalan. Onda ona težnja za religijskom reformom svijeta više je u meni neka težnja da se uzoholim. Može čovjek biti ponosan jer zna što je istina; no tu se uvijek pomišlja na trijumf i kako ću ja na kraju imati pravo; namjesto da se pokoravam Istini, koja je pobijedila. Poniziti se treba često i onda će istom čovjek biti na svom mjestu. Mnijenja ljudi valja prezirati u tim slučajevima.
Od poljubaca sam već silno daleko
Banja Luka, 19. I. 1916. 19 g. 1 mj.
Šetao sam s Viktom. Vodimo čudne razgovore, kano da smo na putu zaljubljenosti. Raditi mi se nije dalo i ne priznavajući sebi, išao sam je tražiti. Meni je to muka, malo mi se glupo čini voditi takve besmislene razgovore. Moglo bi se zalaziti u dušu, i proučavati čudnu psihu ženske. Ali kako će čovjek početi. Kad je uz nju, kano da je nečim opsjednut, sugeriran, pa govori samo u istom tonu i ma koliko se naprezao da udari ozbiljnijim tonom, ne može se ničemu dosjetiti. A onda je i ona vražja čežnja za poljupcima… Ja to uopće ne razumijem; ta to je sjetilnost. Dobro, uzmimo, da ja nju volim duševno, ali toga duševnog si u nje nisam ni najmanje svjestan. Poštena je, ali to je više odgojem dobila, nego iz filozofskog uvjerenja. Pa i inače je vrijedna. No i druge su takve. Moguće da baš na nju sada mislim, jer se nije nitko drugi našao prema kome bih isto osjećao. Prvi osjećaj prema Greti mora da je bio isti; samo što sam onda bio netaknut od kulture i jednostavno vukao konsekvencije te ljubavi. Ovdje ne mogu. Draga mi je, ali tko zna da ovo nije samo osjećaj, koji se bazira na prikritoj sjetilnoj podlozi. Da se je našao tko drugi, spram koga sam mogao biti tako slobodan, moguće bih isto osjećao. A onda od poljubaca sam već silno daleko; uopće, ne bih si nikad priznao da ljubim. Neće se moći ni razviti do ljubavi jer suviše cjepidlačarim i što se baš od ovog tjelesnog žacam; ljubav mora ergo (dakle) umrijeti.
Proživljavam neku čudnu borbu
Htio bih prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom
Banja Luka, 23. I. 1916. 19 g. 1 mj.
Htio bih biti ponizan! Silno ponizan! Svu ovu prirođenu oholost uništiti i ponizno težiti za istinom; samo zbog te same istine, a nikako ne misliti na ljude, što su oni uradili, što oni pročitali i biti u tom pogledu suvremen. Duboku, temeljnu naobrazbu tražim, a ne množinu pročitanih knjiga. Svejedno sam silno nezadovoljan i žalostan. Znam da ne bi smjelo ovako biti. Bio sam pače na Pričesti danas; ono nekoliko časova u crkvi bijah sav sretan i još više, kad mogoh donekle zaroniti u ovaj misterij. No brzo iza toga nasta čuvstvo nezadovoljstva; možda je to zato jer proživljavam neku čudnu borbu, koje sâm još nisam svjestan. Od onog oduševljenja i samosvijesti koja je bila u meni polako odustajem, približavam se silnim naporom kršćanskom poimanju i uviđam da u mnogo tome imam krivo. Dapače, da još nemam temeljnih filozofskih (etičkih) principa. (Nastavak u sljedećem odlomku.)
Sebe još ne poznam
Banja Luka, 23. I. 1916. 19 g. 1 mj.
Tà, cijeli život je zagonetka, najveća sfinga, tako da ne mogu iz najdubljeg uvjerenja afirmativno teoretski potvrditi, (u praksi sam dušom i tijelom katolik) ni najjednostavnije aksiome života. Ta možda (srce veli, a ne razum) je drukčije, možda je sve ostalo predrasuda po čemu ljudi misle i sude. Tà, toliko su najrazličitijih misli ljudi iznijeli. Od Krista do Nitzschea, Arzibasera tako u biti suprotnih, da (čovjek) nehotice misli sumnjajući i ako znade da je Krist Istina. Kao Kranjčević osjećam kano da je cijelo čovječanstvo došlo u mali mozak na sijelo. Divim se ljudima koji su uvjereni u svoje principe, pa makar bili i krivi… Najbolje je šutjeti, jer bi čovjek mogao skandalizirati duše koje tvrdo vjeruju. Bog bio s njima.
Sebe još ne poznam. Znam da bih mogao kakvom filozofskom spekulacijom doći do nemoralnih zaključaka i teorija za život; a nikada ne bih sam bio nemoralan, dapače bih prezirao i gadio se od nemoralnih ljudi.
Stvarati od svoje duše remek-djelo
Cijeli život provoditi u mističnom svjetlu
Kršćanstvo mi još nije zašlo u krv
Banja Luka, 28. I. 1916. 19 g. i 1 mj.
Nekako sam u duši smiren, no ipak uviđam da sam silno daleko od ikoje savršenosti. (Mislim na relativnu savršenost i to biti bolji od svoje okolice). Jako me to boli. Tu si umišljam nešto na svoj dobar primjer i vidim da sam samo na jeziku kršćanin, ali na djelu ne. Kršćanstvo mi još nije zašlo u krv. Nema ništa težega nego biti dobar kršćanin… Tu mi Gusti predbacuje – s pravom – neku bezobzirnost, surovost. Jesam takav uistinu i nastojat ću da u duši postanem što nježniji, što ponizniji. Oh, Bože, samo još sam ne znam kako ću. Uz to uvijek kod kuće mnogo jedem, kasno ustajem, ne gimnasticiram. Cijeli život je protiv mojih želja. Slabost, slabost. Trebao bih se dulje moliti Bogu, da ne izgubim onu mističnu vezu s njim, da ga osjetim u svakoj misli, kod svakog pogleda i posla. A ovako se pomolim jutrom i večerom, zapravo misli mehanički izgovaraju svete riječi. Trebao bih dnevno čitati makar pola sata evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne i za Zdravo Marijo predočiti sebi neke transcedentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu – Svrhu.
Trenuci klonulosti i malodušja
Mislim da će mi još jednom sinuti vrijeme oduševljenja, ideala i prijateljstva
Banja Luka, 30. I. 1916. 19 g. i 1 mj.
Gdje je moja mladost? Tako se osjećam starim, tako preživjelim. Kad bih se mogao zaljubiti! Kad bih se mogao za nešto potpunoma oduševiti, bez ikakvog cjepidlačarenja! Oh, mi moderni ljudi, strašni smo. Starci prije reda. Samo da se je otresti svih knjiga, svih tuđih, otrovanih mnijenja i živjeti naravno i dobro kakve nas je Bog stvorio. Mislim da će mi još jednom sinuti vrijeme oduševljenja, rada, društvenosti; doba puno ideala i prijateljstva. Samo da prođe taj nesretni rat i započne sav naš kulturni život.
Da li je opravdano opisivanje seksualnih scena u književnosti?
Banja Luka, 5. II. 1916. 19 g. i 2 mj.
(Ivan opširno prikazuje Maupassant-ovo djelo “La Vie” (Život), potom daje svoju kritiku.)
Bit će mi dosta teško dati objektivnu sliku djela “Une Vie” (Život) od Maupassanta. Uzrok je tome što sam prvi put naišao na opis sjetilnih djela, i drugo što je Maynialova monografija o Maupassantu vrlo neobjektivna. Tu je detaljno opisan razvitak njegove bolesti, a o njegovu seksualnom životu, koji bi mnogo toga mogao rastumačiti u njegovim djelima, nema ni govora.
Ponajprije nam se valja pozabaviti nekim problemima. Da li ovo djelo dobro djeluje? Ne, opisi onih sjetilnih akata ne spadaju u opseg umjetnosti. Umjetnost nas mora dizati u viši svijet, oduševljavati nas. Mi moramo u njoj uživati. No, recimo da pjesnik kaže da je ovaj socijalni problem, koji je ovdje naslikao, morao tako prikazati. Tu je sentimentalna djevojka, puna cvjetnih nada. Želja je u nje za ljubavlju. Dobro! Dolazi neki mlad čovjek i oni se ljube. Objektivno je slikano, mi unaprijed ne znamo je li to prava, iskrena, nesebična ljubav između dvoje. Ožene se. Pjesnik nas vodi u bračnu sobu… (i opisuju se intimne scene).
Tu prvi put osjećamo da je s njegove strane samo sjetilna ljubav i da je to ona instinktivno u tome času osjetila. To je činjenica. Mi unaprijed slutimo da će taj brak biti nesretan. No Maupassant ovu scenu nije smio iznijeti na vidjelo. Dovoljni su oni poljupci na Korzici, te njihovi razgovori, koji s njegove strane ništa dubljeg ne otkrivaju, da nam rastumače njihov odnos i nesreću. Mogao je Maupassant otići još dalje, mogao je nastojati dati nam naslutiti kako joj se on zgadio…
Vidjeli smo da ovaj opis nije bio potreban. No pitanje je, zašto se to nije smjelo opisati? Ta oni su bili oženjeni i njihov postupak nije bio grješan; to je svagdanji kruh ženidbe. Upravo zato što je svagdanji kruh ne spada u umjetnost. Svatko bi se zgrozio kad bi čovjek pjevao pjesmu torti, grahu ili drugoj hrani, jer to nije poezija, to se ne tiče duševnog, to je samo poradi uzdržavanja našeg tijela. Ima pjesama vinu. To je granica. No ne glorificira se ono jer ugađa jeziku, nego što djeluje na dušu, prenaša nas u neki sivi psihički svijet, razveseljuje nas duševno, oduševljava. Ono može biti kobno i ovo kobno djelovanje vina, glorificiranje pijanstva i posljedica nalazimo samo u dekadentnim pjesmama… Iz istoga razloga što se torta, grah ne opjevava, ne spadaju ni bračni akti u područje umjetnosti. Oni su potpuno tjelesni, samo poradi uvećavanja ljudskog roda i radi tjelesne naslade, bez ičega duševnog. To ne spada u umjetnost i socijalni se problemi moraju riješiti veoma lijepo bez toga.
Što je s poljupcem? Taj mi se pričinja kao vino. On je neka težnja za ujedinjenjem duša, može čak da oduševi i smije se kao takav pozajmiti za umjetničke svrhe. No i tu čovjek mora biti silno oprezan. Sam Goethe pjeva poljupcu, ali kad se radi o bračnom aktu (Brautnacht) i on – sjetilan – zatvara oči. A Maupassant je tu dao cijeli kodeks senzualnog života. Tu su sjetilni poljupci, akti, maltuzijanizmi.
Skroz je krivo mnijenje da je cijeli život “kunstfähig” (prikladan za umjetničko opisivanje). Tim se cijelo značenje umjetnosti rastvara. Aksiom je da samo lijepo spada u umjetnost i tu se ne smije dirati. Moral treba također respektirati. Umjetnost ne smije fotografirati kao što to čini Maupassant. Ljudi onda ne bi trebali nikako čitati romane; neka idu u svijet, pa svojim očima gledaju romane. Kod Maupassanta opažamo nekakvu silnu nervozu rada. Nije opisivao život jer je ovaj njega oduševio ili silno interesirao, nego zato što je u njemu bila potreba da piše.
Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu, tiho moliti krunicu i vječno se diviti Euharistiji
A ipak valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati bijedne ljude kojima je pomoć potrebna
B.Luka, 24.II.1916.
Htio bih se lijepo pripraviti za ispovijed (prije odlaska u vojsku na ratište – o.p.) Moguće je i posljednja. Naravski nisam u takvoj sredini gdje se moje grješke uslijed borbe pokazuju, no ipak naslućujem mnogo toga. Još sam onda u nesuglasici sa sv. Tomom Kempencem. Svagdje veli «turba declinare» (izbjegavati mnoštvo) i «de solitudine» (o samoći) itd. Upravo zahtijeva kloniti se svijeta. Ja jako volim tišinu i mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti. No, sve je to naprezanje, duševni rad, a čovjek treba odmora. Taj nalazi u društvu, ako mu je nezgodno zaći u prirodu. Uzmimo sada jednog socijalnog radnika. Tomu je zapravo dužnost zalaziti u sve klase, među zle i dobre ljude, proučavati život. Iskreno govoreći, meni je drago kad s kakvim prijateljem mogu umaknuti požudnim pogledima nezrelih djevojaka i kad ne moram gledati one lijepe dame, gdje čedno stupaju, a prolazeći pokraj kakvog zgodnijeg muškarca zatrepću od strasti… Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječnog svjetla, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi… A ipak treba sve to vidjeti, valja se zavući i u najgnjusnije kuće i studirati te bijedne ljude, kojima je pomoć potrebnija negoli svima materijalnim siromasima. Kako bi im čovjek pomogao, teško je pitanje. Samoodgojem moguće. Opazio sam naime, da se neke tajne niti – misteriji! – vuku, koji prema moralnoj snazi dotičnoga djeluju na okolinu, pa makar čovjek i šutio. Klasičan je primjer sv. Franjo, gdje je ruke zavukao pod rukave i ponizno šećući se, bez ijedne riječi propovijedao. To je prvo, a sve ostalo je u drugom redu.
Čovjek je ovdje samo putnik i određen je za nešto više
Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan
Duševni svijet noći i molitve realniji od svega što postoji
Samo po Euharistiji može se dublje zaći u taj veliki duševni svijet
Banja Luka, 28. II. 1916. 19 g. i 2 mj.
Prije odlaska u vojsku, još ću napisati koju riječcu. Time naime završavam ovaj dnevnik, kojim htjedoh odgajati svoju unutrašnjost i stvoriti od svoje duše remek djelo. Osjećam da sam još silno daleko od cilja, da sam još pravo dijete, koje ne zna što je život…
Bio sam jučer na pričesti i tako sam veseo i zadovoljan, tako da se, čini mi se, neću nikada žalostiti, pa makar mi i teško bilo. Žalost truje srce, uvlači u nj onaj duh očaja da si čovjek uvijek nameće pitanje čemu živi, pa još dalje zašto sam začet. Pogubne ove misli moraju iz glave, čovjek mora uvidjeti svoju slabost, koja mu kaže da sve ne spada u njegovu glavu. Zadaća života nije očajavati, nego tražiti suglasnost u ovome i veseliti se nad veličajnošću uređenja. Da, ovo mora biti aksiom: sve je najbolje, pa snašla nas kakva nesreća, bijeda, mislimo na to, makar i ne razumjeli “zašto”! Čovjek je ovdje samo putnik, njegovo pravo određenje nije ovdje, na toj zemlji, nego je on izabran za nešto više. Uistinu, kad se čovjek zavuče u samoću, u tamu, sve, sav realni svijet, svi drugovi, prijatelji, sva čarobna priroda mu se čini snom. Osjeća tada čovjek da je ona nerealna, a da je misao prava realnost da je duševni svijet, svijet noći i molitve, realniji od svega uopće što vidljivo postoji. Treba samo težiti za tim životom, za ovom realnošću. Jest, još sam slab. Uživam u Euharistiji i u tom duševnom životu, ali vidim da je to ništa, da treba još dublje i dalje zaroniti u taj veliki svijet. Sada upravo razumijem velikog papu Pija X. što je izrazio želju za čestim, pače i svakidašnjim blagovanjem Gospodina. Time završavam svoj dnevnik i pun radosti pjevam Gaudeamus igitur…
Ideal djevojke još mi lebdi pred očima
Banja Luka, navečer, 28. II. 1916. 19 g. i 2 mj.
Još mi je buka u glavi; smijeh i vika djevojaka, savjet Vikte i hohotanje Ljube. Pitam se je li mi žao svih tih ljudi? Jest, opazio sam da me mnogi zavolješe. Moguće se mnoge od ženskog svijeta i malo ljute, što sam spram svih veseo i ljubazan, a opet ih ledenom rukom od sebe odbijam. Mogu reći da sam Viktu lijepo zavolio; mnogo smo i o ozbiljnijim pitanjima života čavrljali; ona mi se je dapače i povjeravala. Pa eto, draga mi je, kao kakva sestra. Nježna, puna lijepih djevojačkih čuvstava iako ne velike naobrazbe. Pa Vera. I s njom je bilo vike i galame, smijeha i besmislenih očitovanja, da sam se osjećao kao kakvo dijete. Upravo tako, kada pomislim, da u samoći o tim stvarima nikada ne razmišljam. Eto, i ona mi je draga. No kad pomislim što će od svega toga ostati? Proći će, zaboravit ću. Onaj ideal djevojke nepoznate, a opet tako poznate još mi lebdi pred očima. A uz to je misao na Greticu tako živa, da mi je nemoguće i pomisliti na ljubav. (Nastavak u sljedećem odlomku.)
Čistoća i vječno čistoća treba da je geslo!
No čega mi je ovdje najviše žao to je Dr. Repca. Nismo mnogo razgovarali, no sve je puno životne snage, puno ljubavi i neke čudne, zapravo mistične čistoće. Kako takav čovjek djeluje na drugoga. Sam osjećam, da me se ma kako inteligentan čovjek ne bi mogao nikada tako dojmiti kao čisti. To je činjenica i baš mi to potvrđuje istinitost kršćanskih moralnih načela. Čistoća i vječno čistoća treba da je geslo.
Tako gubim starijeg prijatelja koji je dosada mnogo toga uradio. I jamačno će za svoj narod praktično dobro djelovati; osjećam direktno kano da je čovjek određen po Providnosti. I Ljube je šteta; no iskreno moram reći da osjećam u Repca mnogo više moralne snage iako je Ljubina duša kao takva mnogo razvijenija i odgojenija od moje. Bože zdravlja, pa će sve. Samo treba naći kakvih zgodnih djela za studij Svetog pisma.
Grüss Gott, Gretchen! Vielleicht auf baldiges Wiedersehen”. (Zbogom Gretice! Možda do skorog viđenja.)