o. Irénée Hausherr, S.J.
profesor duhovne teologije
na Papinskom istočnom institutu u Rimu
HRVATI NE BI SMJELI DOPUSTITI
DA UGASNE SPOMEN NA IVANA MERZA!
Čovjek takve inteligencije i tako široke naobrazbe koji je usred svijeta živio potpuno Božjim životom, životom djeteta u evanđeoskom smislu, koji je samom tom jednostavnošću i smirenim predanjem Božjoj dobroti, jedinom Dobru, ustostručavao svoje energije u služenju dobru – to je tako lijep i tako blagotvoran prizor da ga ne bi smjeli skrivati ni u Hrvatskoj ni izvan nje.
Mnogi prijatelji i znanci Ivana Merza ostavili su nam svoja svjedočanstva, uspomene i sjećanja o njegovoj izuzetnoj duhovnoj veličini kao katolika intelektualca. Jedno od najdragocjenijih jest ono što nam ga je dao o. Irenej Hausherr, francuski isusovac, profesor duhovne teologije na Papinskom Istočnom Institutu u Rimu. Njegovo svjedočanstvo je tim važnije jer je stranac te nepristrano iznaša svoje dojmove. S druge strane kao profesor duhovnosti najkompetentniji je da dade svoj sud o Merčevoj duhovnosti i nutarnjoj veličini. U njegovu svjedočanstvu nalazimo krasne misli o kršćanskoj savršenosti koju je najviše vidio ostvarenu u Ivanu Merzu. Njegove su uspomene već bile objavljene u prvoj i trećoj Merčevoj biografiji. Ovdje donosimo gotovo u cijelosti to njegovo svjedočanstvo koje je napisao još u siječnju 1929. god. kad ga je za to bio zamolio o. Stjepan Sakač, hrvatski isusovac koji je zajedno s njime živio u Rimu. Na molbu postulatora o. Božidara Nagya, to je svoje svjedočanstvo ponovno potpisao 1972. god. u Rimu kao prilog za proces beatifikacije Ivana Merza.
Ivan Merz je jedna od dvije-tri osobe čija mi je uspomena veoma draga i blagotvorna. Nisam previše lakovjeran niti sklon diviti se preko mjere onima koje smatraju “svetim ljudima”. O kršćanskoj savršenosti imam suviše visoku ideju da bih je mogao naći lako ostvarenu. Kršćanska savršenost nije ni vanjska pobožnost, ni trapljenje, ni strogost života, pa ni požrtvovnost, bila ona i herojska, za bližnjega. Ona je sva od jednog komada i sastoji se u potpunom preobraženju čitavog bića, osobnosti; ili bolje u prenošenju svih izvora naše energije na Boga. Ovo prenošenje ostvaruje u jednostavnim dušama posebna milost Božja, te ove duše nisu više one same, one su se izgubile, ali tako da se opet pronađu u jednoj višoj i božanskoj sferi, odakle promatraju svijet, tako reći, Božjim očima. Njihova se svetost ne očituje više nekim posebnim izvanrednim načinom. Postala je, da tako kažem, prirođena njihovu biću i lako može izbjeći površnom pogledu okoline koja na to nije upozorena. Takvi ljudi žive i razvijaju se u svijetu sa savršenom lakoćom, i treba ući u njihove duše da se ustanovi da je njihovo boravljenje u nebu. Oni nose u stvari sa sobom svoje nebo, živeći ne samo u prisutnosti Božjoj, nego uronjeni u Boga, ispunjeni Bogom više nego li je spužva ispunjena oceanom. Prvi je učinak ovog stanja onaj neizrecivi mir, o kojem govori Isus Krist i poslije njega, iskusivši ga, sv. Pavao. Drugi je učinak spontano predanje i razumijevanje svih ljudskih bijeda, tako reći, bez rezerve, što je kao posljedica promatranja svega Božjim očima. Za njih je Bog ljubav i njihovo sjedinjenje s Bogom čini da imaju udjela u neizmjernoj Božanskoj ljubavi prema svima stvorenjima. Za onoga koji je tako izgubljen u Bogu ništa ljudskoga neće više biti indiferentno jer se vjenčao s Božjom ljubavlju prema svemu i nema počinka dok se potpuno ne ostvari cijeli plan Vječne ljubavi. Jednom riječi, svetac mi se čini čovjek koji je već u ovom svijetu našao u Bogu takovu sreću da slobodan od potražnja za vlastitom utjehom ništa drugo ne želi nego iscrpsti svoj život u službi djece Božje.
Iako možda nije bilo nužno, smatrao sam ipak potrebnim navesti ove refleksije o kršćanskoj savršenosti, jer mi je Ivan Merz ostavio dojam da ju je više nego itko ostvario u svome životu.
Prvi put sam ga susreo u Bosni 1920. god. Taj kratki susret ostavio je u mojoj duši samo uspomenu poštivanja i želju koju sam od tada nosio da ga ponovno susretnem nekad u životu.
Dobri Bog je htio da sam ga ponovo susreo i to izbliza dvije godine kasnije u Parizu. Tada mi je njegova jednostavnost dopustila da mu dublje prodrem u dušu. Osjetio sam onda onaj duboki mir koji ne vara, onu tihu i intenzivnu sreću koja je znak Boga u duši koja vodi tvrdi život. Njegov intenzivan rad nije ga priječio da moli brevijar imajući u vidu i molitve za pokojne. Napose je imao za cilj da se u svemu ujedini sa životom Crkve. Ljubav prema Crkvi bila je razlogom da je njegova radoznalost bila otvorena prema svemu, prema kršćanskim pothvatima u Francuskoj i drugdje, prema literaturi svih zemalja. Uvijek bih mu se iznova divio kad bih ga čuo govoriti s jednostavnošću – uvijek ta jednostavnost! – čovjeka, koji nije svjestan svoje vrijednosti, o najrazličitijim predmetima, nastojeći uvijek da nešto nauči i ne sluteći da je često on znao daleko više o dotičnom predmetu nego njegov sugovornik. Ivan Merz bio je mir; to je bilo, da tako kažem, naravsko u svrhunaravnom. Njegov je autoritet svijetlio sam od sebe. Hoće li tko razumjeti ili ne, u njegovoj se blizini osjećala sasvim osobita prisutnost Božja.
Po njegovu povratku u Hrvatsku ponovno sam ga izgubio iz vida. Ali jednog dana jubilejske godine 1925. u Rimu, kad sam izlazio iz crkve sv. Vincencija i Anastazija blizu Fontana Trevi, nakon sv. Mise koju sam ondje služio, opazih jednog prolaznika koji je sličio našem Ivanu. Već sam htio nastaviti put, kad se on obazre i bez oklijevanja se uputi prema meni. Bio je to jedan od lijepih dana moje prve godine u Rimu. Pođoh se šetati s Ivanom, čija me je duša osvajala više nego bizantinizam ili mistika prošlosti. Nisam bio razočaran. Njegova čista duša otvarala se mojim očima i pred ljepotom njegovog nutarnjeg svijeta budila se u meni radost kao kod djece kad im se pred očima ukaže nova i nepoznata ljepota vanjskog svijeta. Šetali smo tako dobra dva sata a da ni jedan od nas nije poznavao topografiju Rima. Putem smo unišli u nekoliko knjižara… Ali ono što neću nikada zaboraviti, to je naš razgovor. Njega sam imao pred očima kad sam pisao na početku o svetosti. Mir toga čovjeka združen s tako bogatim životom u svakom smislu bio bi mi ostao zagonetkom da mi ga on nije sam protumačio. Odgonetka se sastojala u slijedećem: izvanredna vjera u Božju Providnost. Slušajući ga kako mi izlaže ne toliko svoje ideje koliko svoje navike, sjetio sam se drugog čovjeka, starog profesora teologije, koji mi je godinu dana ranije govorio o istom predmetu s istim umirujućim tonom, ali s više “skolastike”, dokazujući da je ta vjera bit svetosti. Ivan nije iznosio dokaze, iako je za to bio sposoban; on se radije pozivao na svoje iskustvo i doživljavanje, ne sluteći da mi je davao ne samo svoje ideje o kršćanskoj savršenosti, nego mi je u sebi pokazivao i njezin divan uzorak.
Još uvijek smo šetali bez cilja, a u 10 sati imao je Ivan sastanak s o. S. Sakačem. U nekoliko navrata upozorio sam ga da vrijeme odmiče i ako hoće da stigne na vrijeme, treba se informirati kojim putem treba krenuti prema mjestu sastanka. “Ne uznemirujte se”, odgovarao bi mi, “siguran sam da ću biti ondje u deset sati.” To pouzdanje u Providnost činilo mi se malo prejakim. Na jednom satu neke urarske radnje primijetio sam da je bilo još samo deset minuta do 10 sati. “Ne uznemirujte se”, reče mi Ivan, “moj će me anđeo čuvar voditi.” U međuvremenu je ušao u neku mljekaru i ondje uzeo čašu jogurta, jer još nije bio doručkovao. Za dvije minute taj je kasni doručak bio gotov i mi smo nastavili put. Tokom razgovora zaboravih na zabrinutost u vezi susreta s o. Sakačem. Hodao sam potpuno uronjen u zajedničke misli, kada nam odjednom pristupi svećenik, kojega još nisam poznavao: bio je to o. Sakač. Trgnuh se iz svoje zanesenosti: bili smo upravo pred vratima Biblijskog instituta, i smiješeći se Ivan izvadi svoj sat i reče: “Vidite!” Bilo je točno deset sati. Sitne zgodice kao ova, ali od kojih je sastavljen život.
Hrvati ne bi smjeli dopustiti da ugasne uspomena na Ivana Merza. Čovjek takve inteligencije i tako široke naobrazbe koji je usred svijeta živio potpuno Božjim životom, životom djeteta u evanđeoskom smislu, koji je samom tom jednostavnošću i smirenim predanjem Božjoj dobroti, jedinom Dobru, ustostručavao svoje energije u služenju dobru – to je tako lijep i tako blagotvoran prizor da ga ne bi smjeli skrivati ni u Hrvatskoj ni izvan nje.
Dodat ću još nešto: Kada sam u svibnju god. 1928. došao u Enghien, upitao sam njegova sunarodnjaka o. Mašića znade li što o Ivanu Merzu. “Umro je”, reče on ne znajući kakvu mi bol nanosi. Ali razmislivši učinilo mi se da razumijem Providnost premda nije potrebno da je mi uvijek razumijemo. Ivan Merz bijaše sazrio za nebo i trebao je onamo ući jer mu je bilo otvoreno. Između njegova života i onoga što se naziva njegovom smrću nije bilo druge razlike od one koja postoji između spuštenog i dignutog zastora. On je već ovdje na zemlji živio u nebu; zašto bi dragi Bog odgađao čas kada će mu se pokazati bez koprene? Gledajući Božjim očima smrt Ivana Merza je veoma razumljiva.
Neka njegovi sunarodnjaci zahvale Bogu što im je u njemu dao uzor pravog kršćanina i zaštitnika.