Biskup JOSIP SALAĆ

ŠTO NAM  JE  IVAN MERZ

Prigodom izlaska iz tiska prvog broja Glasila Postulature Ivana Merza, koji je izašao u proljeće 1973. prigodom proslave Dana Ivana Merza 10. svibnja, tj. o obljetnici njegove smrti, pomoćni zagrebački biskup Josip Salać napisao je uvodnu riječ. Donosimo je ovdje u cijelosti.

Merz do kraja života svjedočio za Krista

       Navršava se četrdeset i pet godina koje nas dijele od časa kad je Kralj vjekova  pozvao k sebi u vječna prostranstva svjetlosti i mira svoga dobrog i vjernog slugu Ivana Merza. To skoro pola stoljeća proteklog vremena nije izbrisalo uspomenu na njega u srcima onih koji su ga osobno poznavali ili su nadahnuti njegovim riječima i primjerom života nastojali ići njegovim stopama  u osmišljavanju i vrednovanju svoga životnog puta. I samo se od sebe nameće pitanje što li je u tom mladom čovjeku,  kršćaninu,  katoliku, profesoru, intelektualcu bilo tako snažno oblikovano  da još i danas privlači i oduševljava i potiče na nasljedovanje. Smatramo da se ne varamo  ako kažemo da se časni sluga Božji Ivan Merz velikodušno i požrtvovno, spremno i vjerno predao Gospodinu,  bio poslušan bez pridržaja poticajima i nadahnućima Duha Svetoga, svjedočio do kraja  svoga života za Krista – bio doista čovjek Božji u najplemenitijem smislu te riječi.

Prebogati sadržaj njegova nutarnjeg života

Prošavši kroz mnoge moralne i vjerske krize,  očišćen trpljenjem,  tjeskobama i traženjem skinuo je staroga čovjeka i obukao  novog tako da je s pravom mogao na kraju svoga zemaljskog života na sebe primijeniti Pavlove riječi: ”Život mi je bio Krist,  a smrt dobitak”, koje uklesane na njegovu nadgrobnom spomeniku  naviještaju  novim naraštajima prebogati sadržaj  njegova nutarnjeg života.

Njegovo ime – program života i rada i sadašnjoj Crkvi

Želio bih napose istaknuti iz njegova života dvoje što smatram  i te kako aktualnim i za naše vrijeme.

Prvo: Ljubio je Crkvu. I to konkretnu Katoličku Crkvu  svoga vremena,  koju je tako dobro poznavao sa svim dobrim i manje dobrim,  ili čak tamnim stranama. U  njoj je vidio “jasnu sliku preljubljenoga Spasitelja i Boga Isusa sa svim njegovim savršenstvima”. I tu je ljubav usađivao u srca mladog naraštaja koji se svrstavao pod zastave organizacije nadahnute njegovim duhom.

I drugo: poštovanje, poslušnost i ljubav prema sv. Ocu papi. Zalagao se za studij papinskih enciklika. ”Merz je bio čovjek enciklika”,  rečeno je za njega. U  hrvatsku katoličku javnost unio je slavljenje Papina dana. Nije se ustručavao  napisati u odgovoru na pitanje jedne ankete zašto ljubi sv. Oca: ”U svetom Ocu, Papi, pod prilikama čovjeka vidim Boga  svoga i Gospoda svoga”. Mnogima će te riječi danas zvučiti  neobično,  a njegov stav i odnos prema papi možda preživljen. No, ne bi li baš taj stav poštovanja, poslušnosti i ljubavi prema sv. Ocu bio siguran izlaz iz današnje nemirne i krizne situacije u kojoj se Crkva nalazi?

Nakon njegove smrti njegovo je ime značilo program života i rada cijeloj jednoj  katoličkoj  generaciji. A to isto, željeli bismo, može postati i sadašnjoj Crkvi!

                                                                  Josip  Salać

                                                                                 biskup

(GLASILO POSTULATRE “IVAN MERZ” , God.  I. br. 1, svibanj 1973, str. 3)