Propovijed banjalučkog biskupa msgr. FRANJE KOMARICE na 62. obljetnici smrti sluge Božjega Ivana Merza 10. svibnja 1990. u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu
Merz nas zove da otkrivamo trajne vrednote
Doživjeti nesvakidašnje
Draga braćo i sestre, poštovani štovatelji Sluge Božjega — našeg sugrađanina Ivana Merza!
Sve nas je u ovaj večernji sat u ovom Božjem hramu na poseban način združila jedna opravdana želja: da čujemo i doživimo nešto ipak nesvakidašnje, a moguće. Želimo sebi posvijestiti stvarnu, realnu mogućnost da i naš konkretni ovozemaljski život može uspjeti, može postići svoj pravi cilj i svrhu. Razlog za ovakvu želju i tvrdnju trebao bi biti dovoljno jasan. Ima li koga među nama da ne želi optimalno osmisliti svoj život, da ne želi živjeti sretno kroz svu vječnost? Zar za tim ne čezne svako normalno ljudsko srce, zar svaki iskreni ljudski um ne napinje svoju snagu da nađe najsigurniju stazu za plodan, sretan i vječni život?!
Božji sveci – najveći dobrotvori čovječanstva – pozivaju
Božjim darom i čovjek je u stanju postati sličan samom Bogu – vječno sretan. A kao takav može biti i uzor i pomoćnik svojoj braći ljudima. Iz toga jasno proizlazi da su istinski sretnici – i ujedno najveći dobrotvori čovječanstva – Božji sveci, ljudi uspjela života. Jer, oni su već ovdje na zemlji doživjeli i iskusili istinitost Boga i njegova Sina – našeg Spasitelja Isusa Krista, i bili uistinu radi toga već ovdje na zemlji istinski sretnici. Nakon zemaljskog uspješno položenog ispita oni iz svog pobjednog stanja sreće i blaženstva – neopisivom brigom prijateljstva i ljubavi prema bližnjemu, tiho i nenametljivo, ali posve uvjerljivo – zovu nas zemnike da osluhnemo što nam je činiti ovom vremenu i konkretnom životnom ambijentu, kako bismo jednom i sami zadobili kao vječnu baštinu silno usrećujuće zajedništvo u zagrljaju Nebeskog Oca.
Ivan Merz – uspjeli život
Večeras ovdje pred nama dominira takav jedan uspjeli život. Svijetli lik našeg sugrađanina kršćanina, katolika iz prve polovice ovog stoljeća, čovjeka sveta života i zato opravdano kandidata oltara – sluge Božjega Ivana Merza. O osebujnom svetačkom i za nas današnje vjernike aktualnom liku Ivanovu svjedoče mnogi njegovi suvremenici, mnogi kritički istraživači njegova relativno kratka, ali začuđujuće bogata života; konačno, o tome zbori i sadašnje stanje njegove kauze u Kongregaciji za proglašenje svetih pri Svetoj Stolici — kao i sve proširenije štovanje, pa i ovaj naš večerašnji molitveni skup.
Tajna uspjela života: Tražite najprije Kraljevstvo Božje
U čemu je tajna uspjelog Ivanova života? Nije nam teško otkriti. Vođen Božjom Providnošću, on je shvatio i u svome životu, napose posljednjih deset godina, provodio “ono jedino potrebno” o čemu govori Kristovo Evanđelje. Krist jasno odgovara na upit zabrinutog i istraživalačkog čovjekova uma i srca – što je to najpotrebnije čovjeku, ljudima. “Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će Vam se ostalo pridodati.”
Div herojske veličine – oduševljeni ljubitelj hrvatskog naroda
Promatrajući životne okolnosti, odgoj, školovanje i mladost ovoga našeg svetog prijatelja, ostajemo u čudu. Kako iz obitelji miješanog braka – otac mu bio češki Nijemac u austrougarskoj službi, a majka pokrštena Židovka – kako da iz te doseljeničke obitelji u maloj Banjoj Luci izraste oduševljeni ljubitelj hrvatskog naroda, kulture i jezika?! Otkuda to da iz liberalne sredine časničkog kruga, a poslije u moralnom zlu Vojne akademije u Bečkomu Novom Mjestu, pa iz strahota krvi i nepravda Prvog svjetskog rata, da se on vraća kao div herojske veličine, ljubitelj malog svijeta i patničkog čovječanstva s neugasivom težnjom za usavršavanjem samoga sebe i zbliženjem s Onim najvećim, Bogom, otajstveno skrivenim u maloj bijeloj Hostiji? Čovjek znanosti se čudi da mladić izrazito umjetničkog smisla za ljepotu i sklad, poznavatelj deset svjetskih jezika, student europskih metropola lagodnog života Beča i Pariza, preraste u svjedočkog katoličkog borca i vođu mladih, oduševljenog izučavatelja papinskih enciklika i poniznog savjetnika biskupa, prijatelja svećenika i dobročinitelja siromašnih beskućnika.
Borac s bijelih moralnih visina
Taj mladić vatrene ćudi, zdravih energija tijela i duha postade upravo borac bijelih visina ne samo na alpskim snježnim ratištima, nego još više, onih ćudoredno moralnih visina pred kojima zapanjen i zadivljen stoji naravni čovjek sjetilnosti i užitka. Kao takav pobjednik postao je pravi poštovatelj, vitez-branitelj cjelovitosti ženskog dostojanstva i časti, zadivljeni ljubitelj Lurdske Djevice. Sate i sate adorirao je u galerijama ove divne Bazilike, u redovima ovih klupa, a ove ispovjedaonice bile su izvor utjehe u problemima savjesti i osvijetljene slobode u djelovanju. Govornice ovoga isusovačkog samostana pružale su tomu visoko kvalificiranom intelektualcu svjetlo da postane iskrenim tražiteljem onoga “jedino potrebnog”.
U prijateljskom povjerenju prema svome duhovnom vođi izgrađivao je finese svoga razvojnog puta. I nikad, ni u rodnoj Banjoj Luci, ni u vojarnama Bečkog Novog Mjesta, ni na alpskim kotama prvog svjetskog rata, ni u Parizu, ni u dragom mu Zagrebu nije prestao misaono obrazlagati smisao svog katoličkog opredjeljenja i svjedočenja nade koju mu je vjera pružala.
Duboko utkan u organizam Crkve
Merčevo nastojanje da što više upozna Boga i njegovo djelo spasenja razbuktalo je u njemu ljubav i prema Bogu i prema čovjeku. Ta dvostruka njegova ljubav našla je svoje pravo, realno mjesto u Crkvi, toj Zaručnici Kristovoj. Ona ga je utkala duboko u organizam Crkve, ona, ljubav prema Bogu i čovjeku, ona ga je tijesno povezala s utjelovljenim Bogom Isusom Kristom, nazočnim u Euharistiji i svakom članu Njegove Crkve, ona ga je posebno tijesno sinovskom odanošću povezala s Petrovim nasljednikom, Svetim Ocem i mjesnim biskupima. Tako u svome razmatranju o Rimskom misalu piše: “Svatko tko sistematski u sebi proživljava Kristov život, uzvisuje i preporađa svoju dušu i izgrađuje od nje jedan univerzalni tip, jer Krist je univerzalan: uzor svim narodima i vjekovima.”
Dva svijeta u borbi za čovjeka
Takav “čovjek uronjen i sjedinjen s Kristom” u svom unutarnjem i izvanjskom životu snažno osjeća da se za čovjeka bore dva svijeta za dvije različite vječnosti. On sam ulivenom otvorenošću duha još u mladoj svojoj dobi velikodušno prima istinu, dobrotu i ljepotu s ljubavlju. On s njima živi i postaje i sam pun duhovne ljepote, pun dobrote, pun oplemenjujuće patnje i pun istine – o Bogu i o sebi, čovjeku. Za njega je najveći zakon spasenje duše – “salus animae suprema lex”. I ako tome zakonu njegova unutarnjeg osvjedočenja nešto smeta, on to nesmiljeno odbacuje: on prelazi preko ljepote ako je ona samo puka senzualnost ili erotika, on prelazi i preko boli ako je ona samo naravnog reda, tj. bez povezanosti s Kristom na križu – on prelazi i preko same istine ako je treba iskapati i ispirati iz mnoštva laži. Tako govori o njemu jedan vrlo uvaženi njegov suvremenik i poznavatelj njegove duše.
Plodovi pšeničnog zrna bačena u zemlju
Nije čudo što je Merz u svom kasnijem životu ne samo shvatio, nego i u djelo proveo dragovoljno prihvaćanje sudbine pšeničnog zrna bačena u zemlju, da bi umrijevši sebi donijelo bogati plod. Iz toga mučeničkog predanja u smrt u naponu životne snage (u 32. godini života, 1928.) razvio se život hrvatske katoličke mladeži koja je mogla izdržavati sve strahote rata, krivih optužbi i u mnogim članovima zadobila je nagradu martira Krista i Crkve. Iz Merčeve pisane ostavštine struje misli i glasno zovu na obnovu kršćanskog ukorjenjenja u Krista. Zove nas Merz da u ovom pluralističkom društvu otkrivamo trajne i nepobitne vrednote, da za njih živimo i umiremo, da poštujemo dostojanstvo svakog čovjeka, da prihvatimo radosnim predanjem u Volju Božju križ vlastitog života, da svijetu svjedočimo nenadoknadivu vrijednost i izvornu ljepotu svake duše, jer zabilježio je: “Bolje da cio jedan narod u vremenu strada, nego samo i jedna duša neprijatelja da u zlu vječnost propada.”
Iz molitava pridolaze vodopadi Božje milosti
I mnogo toga lijepog i za život korisnog mogli bismo ovdje iznositi, no nedostaje nam vremena. Poručio bih vama, dragi slušatelji, vama, molitelji za dobro svog naroda i ovog grada, ne sustajte! Molite i molite, i vjerujte da i iz vaših molitava pridolaze vodopadi Božje milosti na vaše suvremenike. Upravo onako kao što se u svoje vrijeme milost slijevala po molitvenim glasovima banjalučkih trapista na malog jedinca oca Mavra i majke Terezije Merz.
Svakome uzor
Vama, koji u duši nosite rane djetinjstva ili mladosti svjedočim po Merčevu primjeru da Bogu nije ništa nemoguće. U svakom vremenu i stupnju života uz dobru volju i isprošenu milost On može od Savla učiniti Pavla, Kristovu izabranu posudu za spasenje drugih. Vama svećenicima i redovništvu poručujem riječima Merza: “Treba nastojati da u našem katoličkom pokretu veza s Crkvom bude što jača … Bolje je da se jedno djelo, organizacija, akcija ne učini, nego da se učini mimo ili protiv biskupa. Ako se poduzimaju same po sebi lijepe i dobre stvari, ali ako ih ne odobrava vlastiti pastir (biskup), nije to gorljivost hvalevrijedna, niti je to iskrena pobožnost” (Za vjeru i dom, 3/1925. str. 44-45).
Slijediti njegov put
O tomu istinskom velikanu uma i srca, nadasve velikom vjerniku i katoliku uistinu se još mnogo dobroga i pobudnog može reći. Važnije je za nas ugledati se u njegov put, pokušati poput njega što tješnje koračati ovozemaljskim vremenitim životnim stazama u društvu s Kristom u njegovoj Crkvi; ulagati snage uma i srca u izgradnju Kraljevstva Božjeg na zemlji – kako bismo se utemeljeno mogli nadati zajedništvu Presvetog Trojstva i svetaca Božjih kroza svu vječnost.
Našeg sugrađanina sveta života – slugu Božjega Ivana Merza zajednice koje postoje ne samo u njegovu rodnom gradu, nego i ovdje, i u cijelomu našem hrvatskom narodu imaju pravo i dužnost još temeljitije i svestranije upoznati njega našega sugrađanina sveta života, jednog od svojih do sada najvećih sinova; trebaju proširiti njegovo djelo među svoje članove i suvremenike – uzeti ga za svoj uzor, utjecati mu se u zagovor i žarko moliti Gospodina da ga se udostoji što skorije uzdignuti i službeno na čast oltara.
Neka tome posluži i ova večerašnja naša služba Božja, naše molitve i naše zajedničko razmišljanje o njegovu divnom liku. Amen.
GLASILO POSTULATURE IVAN MERZ, br.1-2(16), 1991, str. 11-14.