POSLANICA BISKUPA BOSNE I HERCEGOVINE o časnom sluzi Božjemu IVANU  MERZU za pripremu  njegove beatifikacije

U SUSRET PROGLAŠENJU BLAŽENIM ČLANA KATOLIČKE CRKVE ROĐENOM NA PODRUČJU VRHBOSANSKE METROPOLIJE

      “Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan” (Iv 1,6).

      Draga braćo svećenici i redovnici, štovane redovnice, dragi kršćanski laici nadbiskupije vrhbosanske, biskupija mostarsko-duvanjske, trebinjsko-mrkanske i banjalučke!

Radost najavljene beatifikacije.

      1. – Želimo sa svima vama, kao i mnogobrojnom drugom braćom i sestrama iz hrvatskog kao i iz drugih naroda, podijeliti radost što je upravo ova generacija katolika u našoj vrhbosanskoj metropoliji doživjela vrijeme neposredne priprave za prvo službeno proglašenje blaženim našeg subrata koji je rođen na području jedne od naših biskupija. Riječ je o mladom katoličkom laiku, Časnom Sluzi Božjem Ivanu Merzu, koji se rodio 16. prosinca 1896. u Banjaluci a umro u Zagrebu 10. svibnja 1928. na glasu svetosti.

Istinski svjedoci vjere Crkve u BiH

      2. U dugoj i dramatičnoj povijesti Katoličke Crkve u dijelu hrvatskog naroda na području Bosne i Hercegovine bio je zacijelo ne mali broj istinskih svjedoka vjere i vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju, koji zavređuju da budu službeno čašćeni u Crkvi kao sveci ili blaženici. Za neke od njih vode se biskupijski procesi za proglašenje svetima (Sluga Božji Petar Barbarić, sjemeništarac, Drinske mučenice, redovnice, dr. Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup). Pučka tradicija o svetosti i vjerničko štovanje postoji još kod nekih likova iz naše crkvene povijesti (posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača, Diva Grabovčeva u Rami, fra Lovro Milanović i fra Šimun Filipović u Posavini, fra Lovro Karaula u livanjskom kraju). Nadajmo se i molimo Boga da se On proslavi i u ovim svjedočkim likovima naše domaće crkvene prošlosti, njihovim podizanjem na čast oltara.

Merz – svetac europskog formata

      3. Sada je za čast oltara prvi na redu mladi laik, intelektualac dr. Ivan Merz, za kojega osobe na vrlo odgovornom mjestu u Crkvi nedavno rekoše, da je “suvremeni svetac europskog formata, koji daleko nadilazi granice svoje domovine”. Općenito se može reći da svaki blaženik i svetac sebi krči put do oltara. Redovito se to događa kroz veliki i sustavni rad pojedinaca, zaduženih za vođenje procesa, te uz molitvu Božjeg naroda i utjecanje u zagovor kandidatu oltara. U slučaju Časnog Sluge Božjeg Ivana Merza želimo s iskrenom zahvalnošću, posebno istaknuti veoma dragocjeni rad mons. Fabijana Veraje, svećenika splitske nadbiskupije i dugogodišnjeg podtajnika u Kongregaciji za proglašenje svetaca u Rimu, koji je napisao “Poziciju” Merzove kauze, te upornost p. Božidara Nagya, svećenika hrvatske provincije Družbe Isusove, glavnog postulatora Merzove kauze. Također želimo istaći višegodišnje molitvene akcije mnogih Ivanovih štovatelja, napose u njegovoj rodnoj Banjaluci, u banjalučkoj biskupiji, u Zagrebu i mnogim mjestima Hrvatske ali i izvan nje, sve do Južne Amerike. One su zacijelo pomogle “ubrzanje” dovršenja procesa Merzove beatifikacije.

Proglašenje dekreta o herojskim krepostima

      4. U Vatikanu je 5. srpnja 2002. (na stotinudvadesetprvu obljetnicu uspostave naše metropolije, vrhbosanske nadbiskupije, banjalučke i mostarske biskupije), u nazočnosti Svetog Oca Ivana Pavla II, svečano proglašen Papin dekret o herojskim krepostima Sluge Božjeg Ivana Merza, zajedno s dekretom o herojskim krepostima redovnice s. Marije Petković od Propetog, utemeljiteljice Družbe sestara Kćeri Milosrđa, rođene na otoku Korčuli, i s dekretima još nekoliko kandidata oltara iz drugih europskih i izvaneuropskih zemalja. Tim, do sada najvažnijim i pretposljednjim činom, ovaj proces za Merzovu beatifikaciju, započet u Zagrebu 1958. godine, konačno ulazi u završnu fazu, a Sluga Božji Ivan Merz dobiva naziv “Časni”. Tom, za katolike iz naše metropolije, povijesnom činu bio je nazočan i predsjednik naše BK, biskup rodnoga grada i biskupije budućega našeg prvog    blaženika. Neslužbeno mu je tada priopćeno da se proglašenje blaženim Časnog Sluge Božjega Ivana Merza planira za proljeće iduće, 2003. g. prigodom pastoralnoga pohoda Sv. Oca Hrvatskoj. O samom mjestu proglašenja još službeno nije odlučeno.

Što bolje upoznati svetački lik Ivana Merza prije beatifikacije

      5. Na redovnom zasjedanju BK BiH u Banjaluci, od 16. do 18. srpnja o.g. mi, vaši biskupi odlučili smo pozvati sve vas, članove naših biskupijskih zajednica, da se molitvom ali i na druge načine što temeljitije duhovno pripremimo za proglašenje blaženim Časnog Sluge Božjega Ivana Merza. To činimo ovim pastirskim pismom želeći njime još jednom potaknuti vas, braću svećenike i redovnike i vas, sestre redovnice, vjeroučitelje, članove župskih pastoralnih vijeća, ali i vas mlade i sve ostale članove naših župskih zajednica da uznastojite što bolje upoznati ovaj divni svetački lik. Zašto? Zato što Ivana Merza rese u herojskom stupnju temeljne kršćanske kreposti: vjera, nada i ljubav prema Bogu i bližnjemu, kao i izvanredan apostolski žar za rast Crkve – Mističnog Tijela Kristova i za širenje Kristova Kraljevstva u dušama suvremenika.

Lik, djelo i svetost Ivana Merza i danas veoma aktualni

      6. Njegov lik i djelo nisu bili za divljenje i nasljedovanje samo kod njegovih suvremenika, oni su i danas veoma aktualni. Izvanredna osoba dr. Ivana Merza privlačila je i privlači svakog tko se trudi u svome životu ideal kršćanskog življenja dovesti do savršenosti, do svetosti. A taj ideal stavlja sadašnji Papa Ivan Pavao II cijeloj Crkvi kao prvu točku njezina programa za ovo tisućljeće! Na temelju Ivanova     “Dnevnika”, koji je dragocjen “rudnik” duhovnog blaga, vidljivo je da Ivan nije već neki “rođeni svetac”, nego mladić izvanrednih intelektualnih sposobnosti, koji usred mladenačkih lutanja, usred ratnih stradanja i trpljenja te suvremenih zdvajanja, odlučno traga za pravim smislom ljudskog života. On čezne za vječnom Dobrotom, doživljava iskreno obraćenje Bogu po dubokom iskustvu blaga katoličke vjere. Beskompromisno i dosljedno bori se protiv zla u sebi i oko sebe, pobjeđuje i tako utire siguran put svetosti sebi i mnogima, kojima još za života postaje vođa, učitelj i uzor. Kao devetnaestogodišnjak zapisao je u “Dnevniku”: “Nije dosta samo vjerovati. Naša vjera mora biti sistem, mora biti putokaz života da ne radimo protiv principa pravednosti i vječnosti. I ja kažem `Aut catholicus aut nihil` – (ili katolik ili ništa)”. 

Bio je «stup Crkvi Božjoj»

    Za Merza je rekao njegov suvremenik, istaknuti katolički teolog i publicist, vrhbosanski svećenik dr. Čedomil Čekada (1938. god.): “Danas se svi slažemo u tome koliko je njegova duša bila kreposna, kolika je njegova moralna veličina, intimno jedinstvo s Bogom, njegova uronjenost u božanske i vječne vrijednosti, posebno u pravu nadnaravnu vrijednost Krista, živog u euharistiji, Krista mističnog u Crkvi… U Merzovu životu susrećemo sve probleme koji muče našu današnju generaciju. On se približio svemu što danas predstavlja opasnost za vjeru i vrline… Nikad nije obukao reverendu, a bio je stup Crkvi Božjoj. Osvajao je za Krista gdje god se pojavio. Živio je samo za kraljevstvo Božje. Stotine su ga slušale i nasljedovale. Hvala Ti, Bože, što si nam ga dao. Dao si nam s njim puno, puno, i vođu i zagovornika.” Značajne su i vrlo snažne Merzove riječi iz pisma roditeljima (iz g. 1921.) dok je u Parizu studirao: “Katolička vjera moje je životno zvanje”. Citirajući upravo te Merzove riječi Sv. Otac Ivan Pavao II u Splitu, 4.10. 1998. g. rekao je da “ni u najtežim razdobljima vaše povijesti nisu nedostajali muževi i žene za koje je vjera bila program njihova života”. Jednako tako i moto Merzova apostolskog djelovanja: “Žrtva-Euharistija-Apostolat” nadahnjivao je i danas nadahnjuje veliki broj apostolski djelatnih članova Crkve u našem narodu. Merzove duhovna sljedbenica Marica Stanković, koja je na njegov poticaj utemeljila svjetovni institut Suradnica Krista Kralja, ovako je za njega (1942. g.) posvjedočila: “Uz Merza, i nakon njegove smrti, osjećamo se kao uz vođu, uz učitelja, uz sveca. Upravo ovo naše tmurno i krvlju obilježeno vrijeme, treba velikih uzora, velikih duša koje svojom kršćanskom dosljednošću mogu očuvati i ublažiti pomutnju, bijedu i bolest modernog čovjek. Merz je takav nenadmašivi uzor katoličke osobnosti i sveca, u sebi izvanredno usklađenog.”

Crkva – najjača ideja i stvarnost u Merzovu životu

      7. Jedna od karakteristika svakog katoličkog sveca jest spremnost trpjeti za Crkvu i Papu. Ova spremnost je očita i u životu Ivana Merza. On je,  iako laik a ne svećenik niti redovnik, revno nastojao da riječ Svetog Oca bude slušana, da se sve što se u Crkvi radi, čini pod vodstvom biskupa u jedinstvu sa svećenicima. Temeljito je studirao i promicao u javnom životu Crkve papine enciklike, znajući da je to aktualna nauka Crkve koju ona daje svojim vjernicima da njome učine svoj život što plodnijim za vječnost. Bliski Merzov prijatelj i suradnik prof. Dušan Žanko napisao je o 10-toj obljetnici njegove smrti (g. 1938.) ove riječi: “Nema jače ideje u Merzovu liku od ideje Crkve, Crkve koja kroz papinstvo čuva nauku i jedinstvo, te Crkve koja kroz liturgiju moli i prinosi `žrtve hvale` Ocu nebeskom.” i ‘pomoću koje’ – veli Merz – ‘vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog života Kristova’. Papinstvo i liturgija, to su krila Merzove duše, to su bitne karakteristike njegova bića.”

Neumorni apostol

   8. Postao je pionir Katoličke Akcije u hrvatskom narodu odazivajući se  pozivu tadašnjeg pape Pija XI, da se katolički laici u što većem broju uključe u apostolat Crkve koji predvode biskupi i svećenici. Sve svoje slobodno vrijeme utrošio je u rad katoličke organizacije “Hrvatski orlovski savez”. Nakon hodočašća u Rim i susreta s Papom u Svetoj 1925. godini Merz je izjavio: “Euharistija i Papa trebaju biti korijen, vrelo i počelo Orlovstva.. To je jedina i najčvršća osnovica bez koje je sav rad osuđen na rasulo”.  U odgajanju mladih za kršćanski život i apostolat, i u svojim mnogobrojnim predavanjima i u pisanim člancima, nastojao je promicati načela kršćanskog morala, poticati na izgradnju karaktera i na življenje duhovnim, molitvenim i sakramentalno-liturgijskim životom.

Duhovni život Merz temeljio na liturgiji

      9. Ivan Merz je bio čovjek molitve. Molio je u kući, na ulici, u crkvi. Sav njegov apostolski rad i žrtve plod su njegova intenzivnog molitvenog i sakramentalnog života. Temelj njegova duhovnog, molitvenog života bila je liturgija, katoličko bogoslužje koje je za njega prava škola svetosti. O liturgiji i njezinoj važnosti za kršćanski život vjernika pisao je ne samo u svojoj doktorskoj disertaciji, nego u mnogim člancima i studijama. Posebno je isticao važnost sv. mise i sv. pričesti.  I sam je svakodnevno, kao profesor u Zagrebu išao na misu, na pričest i obavljao duže klanjanje u crkvi pred Presvetim Sakramentom. Osim čašćenja Euharistije, bio je posebno iskreni štovatelj Blažene Djevice Marije i širitelj pobožnosti prema njoj. U svjetlu vjere za Merza je najveća stvarnost bila Crkva, u Crkvi sv. Misa, u Misi sv. Pričest. Upravo ovom dubokom vjerom, hranjenom Euharistijom, i intimnim odnosom s Bogom hranio je svoju pobožnost prema Srcu Isusovu i Muci Isusovoj, te prema Blaženoj Gospi. Nije čudo što je on u hrvatskom narodu postao začetnik liturgijskog pokreta. Njegove ideje o važnosti aktivnog i plodnog sudjelovanja vjernika u liturgijskom životu Crkve, potvrdio je tri desetljeća kasnije i Drugi Vatikanski Sabor.

Srž svakog apostolata – borba protiv grijeha

      10. Merzovo specifično podrijetlo, njegova široka kultura, stjecana od rodne Banjaluke preko Beča i Pariza do Zagreba i Rima, različita životna iskustva i njegov duboki kršćanski osjećaj, čine ga ne samo modernim hrvatskim, nego “europskim svecem” bliskim slavenskom, latinskom, germanskom i francuskom mentalitetu. Iako je živio relativno kratko, svojim apostolskim žarom, zapaljenim na božanskom ognju Kristove nazočnosti u Crkvi, obasjao je životne staze mnogim svojim suvremenicima kao i generacijama koje dođoše iza njega, sve do ove naše generacije katolika. Glavni pokretači ali i ciljevi njegove izvanredne i nezaustavljive  apostolske revnosti, bili su nadnaravni motivi, nipošto neki ovozemaljski interesi. Čitamo u njegovim bilješkama iz duhovnih vježbi (28.3. 1925. god.) i ove riječi: “Srž svakog apostolata mora biti borba protiv grijeha. To je glavni okvir, u koji ulaze druge vrste apostolata – čisto vjerski, prosvjetni, politički, ekonomsko-socijalni. Tko vojuje u redovima Crkve, ima samo jednog neprijatelja – grijeh, sve su ostalo indiferentne stvari kojima se valja služiti za pobijanje grijeha i promicanje spasa duša”. A u pismu vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu E. Šariću ( 3.5.1926 g.), između ostalog, piše ovo: “Mi smo se orlovi stavili u službu svete Crkve, spremni da je milošću Božjom pomažemo u širenju Kraljevstva njezina Božanskog Zaručnika. Nemamo nikakvih uzgrednih ciljeva, već onaj jedini, glavni: što više duše sjediniti s Isusom. Stoga se apsolutno pokoravamo i u tom pitanju, kao i u svim drugima, našim biskupima”.

Ostavio veliku duhovnu baštinu i mnogima pomogao nebeskim zagovorom

      11. Prave osobe ne odlaze s ovog svijeta a da ne ostave prepoznatljiv trag. Iako je živio samo 32 godine, Časni Sluga Božji Ivan Merz iza sebe je ostavio veliku duhovnu baštinu, kako u mnogobrojnim svojim spisima, tako i u svetosti života koja je bila obilježena i spremnošću na trpljenje. Znakovite su u tom kontekstu ove riječi iz njegove duhovne baštine (iz g.1923.): “Bože, daj mi snagu da u dragovoljnom trpljenju postajem Tebi sve sličniji… Tebi za uzdarje, Bože, dajem sama sebe. Daj da kalež trpljenja primim i da zazovem na ovoj zemlji Tvoje ime da Te nakon toga mogu licem u lice gledati.” Zato su i razumljive one riječi sv. Pavla, koje je Merz ostavio u testamentu da mu budu napisane na grobu: “Meni je život Krist a smrt dobitak”.  Do sada je Časni Sluga Božji Ivan Merz pomogao mnogima koji su mu se utekli u zagovor u svojim duhovnim i tjelesnim potrebama. O tome svjedoče mnoge zahvalnice na njegovu grobu u bazilici Srca Isusova u Zagrebu i u Glasilu Postulature. A neobjašnjivo, čudesno ozdravljenje od neizlječive bolesti Anice Ercegović prihvaćeno je u Vatikanu kao Merzovo čudo.

Ugledajmo se u njegov primjer i zazivajmo njegov zagovor

      12. Potičemo sve vas, i mlade i roditelje i odgojitelje i druge kršćanske laike i Bogu posvećene osobe u svećeništvu i redovništvu, i bolesne i u raznim potrebama duhovnim i tjelesnim, da se u svojim potrebama obraćate njemu za zagovor. Merzovu zagovoru posebno preporučujemo naše mlade i sve naše katoličke laike u javnom životu Crkve i zemlje. Vas, braću svećenike molimo da nabavite kod Postulature ili preko (nad)biskupskog ordinarijata sliku Časnog Sluge Božjega i da je uokvirenu stavite na vidno mjesto u crkvi, gdje se vjernici mogu moliti (banjalučka biskupija je to već uradila). Češće propovijedajte i govorite vjernicima, napose mladima o Časnom Sluzi Božjem i njegovu svetom životu i apostolatu. A molite i za Svetog Oca Ivana Pavla II, koji nam želi podariti ovoga prvog blaženika iz naše metropolije, kad bude došao k nama.  Jednako tako potičemo vas, vjeroučitelje da se i sami ugledate u ovoga vrsnog katoličkog pedagoga i odgojitelja mladeži, pa i vi što više oduševite mlade za Krista i njegovu Crkvu, po uzoru na Časnog Slugu Božjeg Ivana Merza. Skrećemo pozornost svima da je za upoznavanje ovog divnog lika naše domovinske Crkve također moguće nabaviti obilnu literaturu, odn. okoristiti se njegovom Internet-stranicom (www.ffdi.hr/ivan-merz/).

      Na sve vas zazivamo obilje Božjeg blagoslova, zaštitu Presvete Djevice Marije i molimo zagovor Časnoga Sluge Božjega Ivana Merza.

Vaši biskupi:

Vinko kard. Puljić, nadbiskup

i metropolit vrhbosanski, v.r.

Mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki,

predsjednik BK BiH, v.r.

Mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski,

trajni upravitelj trebinjsko-mrkanski, v.r.

Mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, v.r.

Sarajevo – Banjaluka – Mostar – Trebinje, 17. rujna 2002.