KARDINAL VINKO PULJIĆ NA PROSLAVI 75. OBLJETNICE SMRTI IVANA MERZA U BAZILICI SRCA ISUSOVA  U ZAGREBU 10. V. 2003.

Pozdravne riječi na početku sv. mise

Nakon što je na početku sv. mise rektor  Bazilike i superior Rezidencije o. Mijo Nikić izrazio dobrodošlicu, Kardinal Vinko Puljić uveo je u misno slavlje ovim riječima:

Hvala lijepa na dobrodošlici!  I ja od srca pozdravljam sve suslavitelje ove svete Mise, braću misnike i vas dragi vjernici. S radošću sam prihvatio poziv da zajedno s vama, ovdje, u Svetištu Srca Isusova obilježimo 75. obljetnicu smrti časnoga sluge Božjega dr. Ivana Merza, a ovo je zapravo ove godine i zadnji put da se slavi kao godišnjica. Dogodine ćemo, ako Bog da, na ovaj dan slaviti blaženika i moliti njegov zagovor. Radujem se da s vama zajedno mogu podijeliti ovo misno slavlje i s vama doživjeti zajedništvo ovog oltara. Pozivam da pripravimo svoja  srca da možemo dostojno slaviti i vi koji ste ovdje u bazilici, a i vi koji u svojim domovima preko valova Radio Marije pratite ovo slavlje. I vas pozdravljam i pozivam budite s nama jedno srce i jedna duša u ovoj molitvi kako bi večeras doživjeli radost nadahnuća na ovom divnom uzoru katoličke vjere. Nosim pozdrav iz Janjeva koje sam jučer radosno doživio obilježavajući 700-stotu obljetnicu župe Janjevo; a onda donosim pozdrave sa Bilina Polja gdje smo danas prije podne imali ministrantski susret. Sedam stotina ministranata Vrhbosanske nadbiskupije došlo je u Zenicu da obnovi vjeru i vjernost tamo na prostorima gdje su  prije 800 godina naši preci zajedno s Kulinom banom ispovjedili vjeru i vjernost Bogu, Crkvi i svome narodu. Mi smo to danas učinili u Zenici, a večeras sam s vama da zajedno molim i da zajedno slavimo i nadahnemo se na ovom divnom primjeru Ivana Merza; zato se skrušimo kako bi skrušenim srcem i živom vjerom slavili ovu svetu Misu.

IVAN MERZ – MOST PREKO SAVE

PROPOVIJED KARDINALA VINKA PULJIĆA NA MISNOM SLAVLJU U BAZILICI SRCA ISUSOVA

Draga braćo misnici, draga braćo i sestre prisutni ovdje u bazilici, kao i vi draga braćo i sestre koji nas pratite preko valova radio Marije odavde iz Zagreba pa sve do Splita. Kada vidite ove papire u mojim rukama, možda ćete misliti da ću čitati. Neću, jer ne kanim govoriti učeno nego Vam večeras želim progovoriti od srca k srcu. Htio bih u vašem srcu probuditi upravo one plemenite osjećaje dok danas obilježavamo ovaj jubilej, 75. godišnjicu smrti našeg budućeg blaženika Ivana Merza.

Orle, tvoje je letjeti u visine! – Počet ću s jednom pričom koju sam čuo 1978. godine na jednim duhovnim vježbama. (Ovdje je u crkvi taj pater koji nam je davao duhovne vježbe i ispričao tu priču pa neka mi ne zamjeri što ponavljam njegove riječi.) Na završetku duhovnih vježbi taj nam je pater ispričao kako je jedan seljak našao malog orla koji je ispao iz gnijezda. I pitao se što će s njime. Žao mu  bilo ptića i odnese ga kući i stavi pod kvočku; možda će ga kvočka othraniti. I kvočka s pilićima je tako hranila i malog orlića.  Jednog dana tako kvočka vodi piliće i među njima orlić, mali orao. Naiđe jedan lovac. Sablaznio se! Orao među pilićima i to još čeprka po smeću!!!  I kaže onom seljaku:

«Bili mi dao ovo pile?»

«Pa nije to pile. Vidiš da je orao.» – odgovori seljak.

«Bili mi ga dao?» navaljivao dalje lovac.

I na koncu seljak pristane. Lovac uzme malog orlića, podigne ga i kaže mu: «Orle, ma nije tvoje čeprkati po smeću, tvoje je letjeti u visine». Digne ga, baci, a orao opet među piliće. Lovac sav žalostan kaže domaćinu: «Sutra ću ujutro doći rano. Nećeš se ljutiti?»

«Neću.»

«Hoćeš mi dati onda ovog malog orlića?»

«Hoću» potvrdi opet seljak.

I prije nego što je sunce granulo taj lovac dođe, uze orlića i odnese ga ispod planina. Usmjeri ga tamo odakle će sunce granuti iza planina i kaže: «Orle, tvoje je gore letjeti u visine.» I stvarno, kad se zraka sunca pojavila iza planina, u orlu se probudila ona orlovska svijest i poletio je u visine, u planine da se više nikad ne vrati.

          Ovaj primjer mene veže nekako uz časnoga slugu Ivana Merza koji je ovdje u Zgrebu započeo s orlovskim pokretom. Orlovi, koji su bili pozvani na svetost života, bili su utemeljeni u svetosti koju su crpili iz Euharistije. To je izvor svetosti. Bili su usko povezani s Crkvom. Ljubav prema Papi i Crkvi! To je Ivana Merza označavalo! Ali on je znao – ništa se vrijedno u životu ne može ostvariti bez križa. Zato je žrtvu i križ utkao u svoj program. Da bi se moglo letjeti u visine treba u nama probuditi ono utkano, krsnom milošću Bogom dano, da čujemo zov dobrog pastira: «Poleti k meni u visine. Nemoj se zalijepiti za tu zemlju, za tu prašinu, za to smeće, ili kako bi u Bosni rekli, za to bunišće.»

Iz Sarajeva pomoć i ohrabrenje za Ivana orla. – Kako čuti taj zov, zov Boga Oca koji nas ljubi? Kada su braća, oni koji su zajedno s Ivanom Merzom  živjeli njegovu duhovnost, pitali ga: «Brate Ivane, zašto putuješ stalno u Sarajevo?» A u Sarajevu je imao za velikog prijatelja još jednoga Ivana, nadbiskupa Šarića s kojim je posebno prijateljevao. I upravo smo u novom broju Katoličkog tjednika i donijeli jedan članak koji spominje odgovor Ivana Merza na pitanje zašto putuje u Sarajevo, zašto tamo u bogosloviji rado odsjeda, s nadbiskupom Šarićem tako rado razgovara. Merz je odgovorio: «Zato, jer nadbiskup voli Euharistiju, Prečistu Gospu i Olrovstvo». I dok je Zagreb šaptao: «Brate Ivane, to je ‘tvrda riječ’», dotle orlovski biskup tješi i hrabri Ivana pomalo proročki: «Dragi Ivane, nije potrebno da odmah sva orlovska mladež i prijatelji shvate ove tvoje velike ideje, ali počet će oni letjeti.» Neće te svi razumjeti, ali taj duh će ostati, zaživjet će. I stvarno je tako i bilo. Taj duh orlovski, taj let prema visinama mnogi su slijedili.

Pozvani na svetost. – Čitam divnu poslanicu biskupa Hrvatske Pozvani na svetost. Papine su to riječi koje upućuje cijeloj Crkvi na pragu trećeg tisućljeća. Poziv na svetost. I mi stojimo pred tom tajnom. Što znači čuti taj poziv, taj zov nutrine koji nas poziva u visine, k Suncu koje je obasjalo našu tamu, Uskrslom Kristu, Dobrom pastiru, koji umire i smrću i uskrsnućem govori? Dobro je to razumio Toma kada je pao na koljena i rekao: «Gospodin moj i Bog moj». Nije on to rekao zato što je vidio, nego zato što je nutrinom čuo, što je osjetio zahvat Božji iznutra i zato pada na koljena. Samo se Bog malenima objavljuje. Sposoban je vjerovati kada na koljena padne u skrušenosti svojoj. To je jedna tajna i tek je tada čovjek sposoban letjeti u visine, osvajati vrednote, ostvarivati prave vrijednosti.

Glasnik sv. Ante o Ivanu Merzu. – Mi danas spominjemo 75. obljetnicu smrti budućeg blaženika. Glasnik sv. Ante, u Sarajevu, objavljuje u mjesecu lipnju 1928. godine komemorativni članak «Dr. Ivan Merz» u povodu njegove smrti. I čovjek čita ove retke pa se divi. Oni su tada prepoznali tko je Ivan Merz. Upravo ono što je našem Ivanu nadbiskup Šarić govorio za njegova života: «Neće te svi razumjeti, ali će to ostati što ti sada ostvaruješ.» Tako u ovom Glasniku upravo to i piše kako dr. Merz nije samo znao i kazivao drugima kako treba živjeti, nego je on to sve činio tako da su ljudi  gledali u njega kao u sveca. Nitko od njega  nije čuo ružne riječi. On je svaki dan išao na svetu Pričest, a i molio je posebnu službu Gospinu svakog dana. Radnim jutrom prije Mise radio je na orlovskim organizacijama, a onda išao k Misi i na Pričest pa u školu i onda opet, dokasno u noć radio kao organizator i tako redom. To su  napisali  1928. g. u Glasniku odmah poslije Ivanove smrti.

Merz je most preko Save. – Danas, nakon 75. godina od njegova odlaska u Vječnost imamo knjige i knjige zahvaljujući postulatoru koji je puno toga iskopao i složio. Mi to danas proučavamo i divimo se, ali obilježavati ovu godišnjicu i spremati se za proglašenje blaženim zapravo će pokazati koliko i što mi znamo vrednovati. Ivan Merz je na svoj način most preko Save. U Banjoj Luci je rođen, u Zagrebu umro, evo ga ovdje čeka uskrsnuće. 22. lipnja ove godine Papa dolazi u njegov rodni grad da ga proglasi blaženim. Hoćemo li mi Hrvati katolici imati svijesti da odgovorimo na taj divan doživljaj i događaj!? Da se nađemo u što većem broju i da cijelom svijetu zasvjedočimo da mi znamo svoje vrijednosti voljeti, njegovati i na njima se nadahnjivati?! Zar to treba govoriti? To bi trebalo biti očito, vidljivo da mi svoje znamo cijeniti. Ako mi to ne znamo, pa tko će nas onda cijeniti! Što onda očekujemo i vičemo kako ti iz stranog svijeta ne znaju za nas. Kako će znati kada mi ne znamo za sebe! Moramo prvo sami znati vrednovati Božje darove u nama i među nama. Zato očekujem istinski da odgovorimo na taj poziv, da se okupimo u Banjoj Luci i zasvjedočimo nadahnuće novog blaženika za kojega reče blage uspomene, Kardinal Franjo Kuharić, da nam svima ima biti primjer i pravi uzor, i to biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, novacima, a na poseban način vama laicima.

Nek nas novi blaženik nadahne da se ostvarimo u svetosti u ovom vremenu koje nam je darovano. – Poziv na svetost jest jedan izazov koji znači: dići se iznad ove bolesti koja je zahvatila pomalo naš narod. Samo slušamo kukanje. Na svakom koraku samo kukamo, a Bog nam toliko darova dao. Ma koje je vrijeme bilo bolje?! Kada ste se hvalili? Nije nijedno vrijeme bilo za hvaljenje. U svakom vremenu je bilo križeva i poteškoća. Ovo je vrijeme – naše vrijeme. Ovo vrijeme je nama povjereno, da se mi ostvarimo u tom vremenu. To je nama darovano. Što više križeva, više izazova. Što više poteškoća, više šansi da pokažemo i dokažemo iz kakvih vrijednosti živimo. Zato se želimo nadahnuti na ovome našem budućem blaženiku. A u čemu se nadahnuti? Na poseban način nastojati steći onakvu ljubav prema Kristu kakvu je imao Ivan Merz. Danas, kad sam ministrantima govorio o Ivanovom geslu «Katolička vjera je moje zvanje», zanimljivo je bilo da su me ta djeca brzo razumjela. Shvatila su što to znači živjeti iz te vjere. To nam je nadahnuće. Krist je onaj koji osvaja moju nutrinu, moju savjest, moje srce, koji me zapravo ispunja. I ako sam prazan, ako osjećam prazninu u duši onda je samo znak da Kristu nisam otvorio srce. Oprosti Isuse što čekaš pred vratima, jer te ne želim pustiti u kuću. Da ne budemo prazni u sebi otvorimo vrata svoga srca Gospodinu. Dobri Pastiru uđi, skupi moje misli, moje osjećaje, moje nakane i posveti me svojim uskrslim ranama da i ja mogu reći poput Tome: «Gospodin moj, Bog moj!» Da, potrebno je shvatiti upravo tog Krista koji je ostao s nama u sve dane do svršetka svijeta i nalaz se u svojoj Riječi, u Euharistiji. U posljednje vrijeme jako smo otupjeli na osjećaj svetoga. I zato je ljudima postalo svejedno, grešno ili sveto. Potrebno je stvoriti u sebi jasno razlučivanje onih osjećaje što je sveto, a što je zlo. Ako to čovjek u sebi razabere, onda će lakše naći put ostvarenja. 

Ima li išta u vama i katoličkoga i hrvatskoga dođite u Banja Luku. – Drugo što posebno moramo naučiti od našeg budućeg blaženika Ivana jest  voljeti Crkvu; Crkvu koja ima glavu, i to vidljivu glavu – Papu. Mi Hrvati smo kroz povijest bili uvijek vjerni Svetome Ocu. Pa dajmo se nadahnuti na Ivanu Merzu što znači poštivati svoju kuću. To je majka Crkva. To je naša kuća. To smo mi. Ako ne znamo vrednovati svoje dostojanstvo, nemojmo očekivati da nam drugi mogu to vrednovati i prepoznati. Zato je bitno iznutra znati stvari vrednovati. Poštivati svoju majku Crkvu koja u svojim njedrima čuva uspomene naše, ali koja nas hrani iz bogatstva otkupljenja i životom ostvaruje.

          Radujemo se dolasku Svetoga Oca u Hrvatski i u Bosnu i Hercegovinu. Ima li išta u vama i katoličkoga i hrvatskoga dokažite to kod dočeka Svetoga Oca i u Banjoj Luci, tu vam je blizu, a i u drugim mjestima. Pokažite, koliko jesmo, što jesmo.

Tko se ne zna žrtvovati, taj se ne zna radovati. – A onda što još posebno da večeras naučimo od našeg budućeg blaženika? Znate, danas je nastalo vrijeme da svi bježimo od žrtve. I neki dan me pita jedna mlada djevojka: «Kardinale, a zašto tako malo ima radosti u svijetu? Zašto nema više radosti u našoj kući? Prije smo se tako znali za stolom i nasmijati i razveseliti, a sada nekako svi smo oborene glave i čekamo da se jedni drugih riješimo? Zašto je to tako?» Što vi mislite? Zašto toliko tuge među nama? Zašto je toliko malo radosti? Sjećam se 1953. godine kad sam još bio dijete, ljudi idu na posao, pjevaju, ore brda. Pitam pokojnoga oca: «Pa kako tako rano mogu pjevati?» «Sinko moj, pitanje je jesu li doručkovali. To je borba sa životom!» Gdje je danas ona spontana radost i u pjesmi i u razgovoru? Razlog je tome u ovom: tko se ne zna žrtvovati, taj se ne zna radovati. Žrtva je postala strana riječ. A bez žrtve ne može se nasljedovati Isusa Krista. To je križ. Bez žrtve nema uspjeha u životu. Koji puta roditelji znaju reći za svoju djecun a u stvari su ih varali: «Nećete se vi patiti, ako sam se ja patio.» Oprostite, ali reći ću tešku riječ, lažemo im. Nije istina da se neće napatiti. Ima li nekoga u životu da se nije napatio ako je nešto htio ostvariti? Trebaš se znati napatiti, žrtvovati i za to izgarati. Samo ono za što izgaramo to možemo ostvariti. Pa gdje je taj žar u našim srcima, da iz očiju sijeva radost, i svjetlo i jedna nada? Pa gdje je katolička vjera u nama? Probudimo je. Naučimo od Ivana Merza što to znači živjeti svoju katoličku vjeru! Znači križ prigrliti. Ta to je kroz svu povijest nas označavalo! I danas, ako želimo nešto uspjeti, stvarno nešto ostvariti, Krista prigrlimo, ali raspetoga pa ćemo u Kristu i uspjeti.

Znajmo vrednovati naše velikane koji su nam ostavili divan primjer. – Dragi naš Ivane Merz, koga ćemo uskoro radosno slaviti  i moliti kao blaženika, izmoli nam tu hrabrost za život, da se ne bojimo žrtve. Samo oni ljudi koji se ne boje žrtve, jesu pravi ljudi i mogu nešto u životu pravo ostvariti. Učimo tome ove mlade, učimo ih. Dragi  mladi, pred vama je život, preuzet ćete budućnost, bit ćete uspjeli ljudi ako se znate žrtvovati i ako znate izgarati, ako u vama ima vatre, vatre ljubavi da se ne bojiš umirati za prave ideale. Možda ćete reći: «Ovaj došao iz Bosne pa nama ovdje počeo nabrajati ove teške teme!» Ja ću večeras otići, možda ćete nešto od ovoga i zaboraviti, ali mi je bilo na srcu da vam to kažem. Želio bih ne učeno nego srcem probuditi u vama tu vatru vjere da znamo vrednovati naše velikane koji su nam ostavili divan primjer, a i mi po njihovu uzoru da ostavimo nešto svjetlo u svom životu, da nismo uzalud živjeli.

Orle, nije tvoje po zemlji čeprkati! Ima li u nama orlovskog duha, duha za vrednote, za visine, za prave, istinske svetinje? Ako ima, Bože blagoslovi. Neka nam zaista bude katolička vjera životno zvanje, kao što je bila i našem skorašnjem blaženom Ivanu. Amen.