OPIS OBLAČENJA NOVAKINJE BENEDIKTINKE
KAKO JE DOŽIVIO IVAN MERZ U PARIZU
Na Akademiji kao uvod u prikaz Obreda oblačenja pročitan je ovaj tekst:
„Prošlo je pedeset devet godina kako je Ivan Merz prisustvovao ulasku u samostan ove 19 godišnje generalove kćeri kojoj čak nije ni imena znao, niti je ona znala da je jedan 25 godišnji student iz Hrvatske prisustvovao njezinom oblačenju. Stjecajem zanimljivih okolnosti pronašli smo mu ovu sestru Benediktinku još na životu u Parizu. 59 godina proživjela je u vjernosti Bogu i svome zvanju upravo onako kako je to Ivan na dan njezinog oblačenja predvidio. Danas joj je već 79 godina. Njezina vanjština odaje dušu punu vedrine jer tko se Bogu posveti ostaje u duši vječno mlad. Tek lanjske godine sestra je doznala za Ivana Merza i bila je duboko ganuta kada je čitala opis svoga oblačenja od prije 59 godina kako je to Ivan doživio. U Ivanu je našla još jednog svog nebeskog zaštitnika. U ovom samostanu sestra Marie Denise Chevillotte u vjernosti Bogu i svome zvanju živi svoj redovnički život i očekuje čas da prođe kroz druga vrata koja vode u Kristovo Kraljevstvo.
Ovdje donosimo najprije opis iz Dnevnika Ivana Merza kako je doživio njezin ulazak u samostan nakon što mu je prisustvovao prigodom svečanog oblačenja 4. studenog 1921.g. Potom donosimo fotografije sestre Marie Denise Chevillotte, te njezin samostan u kojem je provela 70 godina. Umrla je prešavši prag koji vodi u samostan neba 1991. godine u 90. godini života.“
IZ DNEVNIKA IVANA MERZA:
Pariz, 4. studenog 1921. g.
Prisustvovao sam kod Benediktinki oblačenju novakinje. Liturgija veličajna; dojam kao da djevojče ide pod giljotinu, u smrt. Umire svijetu, postaje struna, koja će pjevati na vijeke slavu Božju. Izgarat će poput vatre i ući poput mudre djevice s užganom svjetiljkom u bračne dvore Zaručnika…
Valja svijet zaboraviti i sve sile koncentrirati u radu za Isusa. Zaboraviti prijatelje, planove, sve – iščeznuti sa zemlje, izgoriti da zaista uđem sa što više bližnjih gdje nas čeka Otac, Sin, Blažena Djevica Marija u Duhu Svetome, Apostoli, Mučenici, Anđeli, Djevice, Toma, Mahnić, Rogulja svi oni beskrajni svjetovi Apokalipse.
Kada su u staro doba ljude žrtvovali (Ifgenija) da umire Božanstvo, prisutne je prošla jeza. Mlada redovnica benediktinka ulazi u zatvor, da iz njega nikada ne iziđe. Prešla je prvi prag smrti, koji vodi u nebo.
Stare su poganske ceremonije naslućivale velike misterije, kršćanstvo ih je tek ekspliciralo.
Generalova kći, napušta svijet (obučena kao bijela zaručnica), da ne utone. Post, jesti stojećki, ustati u tamnoj noći, studenoj sobi – križ naprtiti na leđa, da se spasi pogani Babilon – tisuće prostitutki i razbludnika.
Bože, velik si, koji sitnim dušama ulijevaš nadnaravnu snagu i sramotiš članove znanosti, akademičare, političare, koji stvaraju velike govore, a nijesu spremni da žrtvuju ni najmanje od svoje udobnosti.
Da, zrno mora biti bačeno u zemlju i tamo umrijeti, ako želi da donese ploda.
Kraljice Djevica, ulij ulje svetosti u njenu dušu i njeno tijelo. Neka miomiris izgarajuće žrtve napuni zemlju svojim parama.
Danas čovjek mora pročitati knjižnicu, a ljudi ne znaju da Crkva posjeduje ljepšu dramsku poeziju od svih mogućih Sofokla i Shakespeara.
Ceremonija osim ljepote teksta ima tu prednost nad svjetskom dramatskom poezijom, što posljednja fingira nešto što je bilo, dok mi kod liturgije prisustvujemo samoj drami.
Oh, kako li su velike duše, koje se posve odriču života! Adamovo sjeme je zgriješilo ne htijući slušati Boga, postalo je robom tijela, koje je ispod čovjeka. Jedina poniznost uspostavlja poremećeni poredak; ne tražeći za se ništa, uništavajući sve u sebi što odvaja od Boga, nastojeći samoga sebe posve zaboraviti je protuteža Adamova grijeha, po kojem je on htio postati jednak Bogu.
Oh, silno je žalostan čovječji život! Koliko li je stotina tisuća djevica, lijepih, zdravih, mudrih napustilo život, sreću, roditelje, da se uzida u samostanu i da joj ime nestane. I danas, generalova kći, ostavi poput tih stotina tisuća svoga oca dekoriran svakakvim medaljama, da nikada ne iziđe iz zidina rue Monsieur.
Što li je mislila? Misterij života morao ju je dugo i dugo mučiti. Napokon je uvidjela, da je najbolje – pošto je ovaj život samo predradnja – što prije započeti, pa makar s mnogo muke, onaj život, koji će vječno trajati. Kod kuće je jedva čekala, da što prije započne redoviti redovnički život, jer su je svi mogući poslovi od toga odvraćali. Kada je danas prešla prag samostana, što li je mislila? Da će sada zapravo započeti prava priprava na onaj život. Nije li je obuzeo strah da bi se mogla priviknuti na samostanski život i ovaj joj postati navikom? Oh da, morat će svim mogućim sredstvima da sama sebe budi, da bude uvijek spremna na dolazak Zaručnika. Morat će joj ovaj život postati tako nemio, da želi čas, da prijeđe preko drugog praga, koji vodi u Samostan Neba.
Bože moj, daj da iščezne poganstvo u kome živimo.
Marie Denise Chevillotte prije ulaska u benediktinski samostan
Unutrašnjost samostana Benediktinki u Parizu ciji je prag prešla generalova kcerka da bi služila Bogu
Kapela Benediktinki u Parizu gdje se odvio obred redovnickog oblacenja mlade benediktinke Marie Denise i na kojem je sudjelovao Ivan Merz
Benediktinski samostan u kojem je živjela i umrla sestra Marie Denise tocno onako kako je prorocki navijestio Ivan Merz na dan njezina ulaska
Sestra benediktinka Marie Denise 1979.g. u svome samostanu nakon što ju je pronašao postulator Merzove kauze
Generalova kcerka, sestra benediktinka Marie Denise 1979.
Jedna od posljednjih fotografija s. Marie Denise 1990. Umrla je 1991. g. u 90. godini svoga života i u 70. godini redovničkog života. Sve se kod nje ispunilo onako kako je na dan njezina ulaska u samostan proročki predvidio i opisao Ivan Merz.