NAŠA KATOLIČKA BAŠTINA
Kratki povijesni prikaz Crkve u BiH
i slavlje 100. obljetnice obnove redovite crkvene uprave
Crkva kojoj pripadamo u Isusu Kristu i koja je „znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“ (LG 1) duboko je ukorijenjena u našem hrvatskom narodu. Naši pradjedovi, odmah po svojem dolasku u svoju novu domovinu, primili su krštenje i tako stupili u zajednicu kršćanskih naroda. U tom prihvaćanju kršćanstva oni su prvenstveno vidjeli jedno više prosvjetljenje te dublju i svestraniju spoznaju o Bogu i o čovjeku kršćanstvo se uglavnom širilo iz starih crkvenih središta Salone i Sirmija. I na području današnje Bosne i Hercegovine također je klijalo sjeme Božje Riječi, istina nešto polaganije nego u ostalim dijelovima naše domovine doseljenog hrvatskog naroda. Razlozi za to mogli su biti u udaljenosti od vjerskih i kulturnih žarišta i u slaboj povezanosti sa središnjom crkvenom upravom u Rimu. Znatan udio u propovijedanju Evanđelja u ovim našim krajevima imali su i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda. Premda su na prostorima naše uže domovine postojale mnoge biskupije i prije dolaska Hrvata, mi ćemo ovdje spomenuti organizirani vjerski životu biskupija koje su ustanovljene nakon toga.
U Hercegovini susrećemo ponajprije Stonsku ili Zahumsku biskupiju koja potječe najkasnije iz IX. Stoljeća, a sjedište joj je bilo u Stonu. Prostirala se skoro cijelom današnjom Hercegovinom. Daleko važnija bila je Trebinjska biskupija osnovana još u X. stoljeću. Obuhvaćala je predjele današnje istočne Hercegovine.
Godine 1253. trebinjski je biskup, pošto je bio protjeran premjestio svoje sjedište biskupijsko na otok Mrkanj kraj Dubrovnika. Stoga se u kasnije doba ta biskupija počela službeno nazivati Trebinjsko- mrkanjskom.
U Bosni, međutim, spominje se bosanska biskupija već u XI. stoljeću a od početka XIII. stoljeća sjedište joj je u Vrhbosni, na području današnjeg Sarajeva. U ovo doba pojavljuje se u Bosni, a djelomično i Hercegovini zagonetna Crkva bosanskih «krstjana» koji protivnici proglasiše kao krivovjerne patarene.
Kroz cijelu tadašnju povijest na ovom području djeluju svećenici glagoljaši koji su se u bogoslužju služili narodnim jezikom. U XIII. stoljeću Sveta Stolica šalje u Bosnu misionare novoosnovane redovnike: najprije dominikance, a krajem istoga stoljeća franjevce. I jedni i drugi umjesto narodnoga jezika u bogoslužje uvode latinski jezik. Iz njihovih se redova postavljaju bosanski biskupi: Tako biskup dominikanac u Vrhbosni gradi katedralu sv. Petra, no već 1252. taj biskup, stranac latinaš, bojeći se tzv. patarena, prenosi sjedište biskupije u Đakovo i tu ostaje. U Đakovu izvan Bosne, postaju i biskupi franjevci od kada je prvi kustos bosanskih franjevaca postao 1349. bosanskim biskupom. Iako je inače djelatnost franjevaca rasla i na dvoru bosanskih vladara i među katolicima uopće, ipak se osjećala potreba da Bosna ima biskupa na svome tlu. Zato je Sveta Stolica u prvoj polovici XV. Stoljeća imenovala biskupe vikare od kojih su neki stolovali u Srebrenici i u Visokom pa se tako spominje Srebreničko-visočka biskupija. Slično je u prethodnom stoljeću bila uspostavljena i biskupija u Duvnu kojoj se sačuvala uspomena u današnjem nazivu Mostarsko-duvanjske biskupije. Ipak ti pokušaji ne donesoše trajnijeg uspjeha, jer je bosansko kraljevstvo 1463. godine palo pod tursku vlast, a Hercegovina 1481.
Krajem XVI. stoljeća od Hrvatskog kraljevstva Turci osvajaju današnju Bosansku krajinu koja postaje dio bosanskog pašaluka, a time i same Bosne. Tako su stvoreni geografski preduvjeti za nastanak Banjalučke biskupije.
Padom pod Turke nastaju sudbonosne promjene za našu Crkvu: osjetno se umanjuje broj katolika radi stalnih ratovanja i iseljavanja, zbog prelaska na islam, a također i poradi nedostatka i nedostatne izobrazbe svećenika uz prekid gotovo svake veze s biskupom u Đakovu. Tako se posebno smanjivao djelokrug i broj biskupijskih svećenika glagoljaša, te glavnu brigu za katolike u našim krajevima u Tursko doba preuzimaju franjevci. Jedino na području Trebinjsko- mrkanjske biskupije djeluju neprekidno biskupijski svećenici.
Kada je 1687. godine ispod Turske vlasti oslobođena Slavonija, veze su s biskupom u Đakovu postale još teže. Sveta Stolica stoga osniva 1735. godine u Bosni Apostolski vikarijat za cijelo područje pod turskom vlašću. Apostolski vikar dobiva biskupski red, a obično se postavlja u misijskim krajevima gdje za Crkvu nema normalnih uvjeta rada.
U Hercegovini se stanje donekle popravilo osnivanjem Apostolskog vikarijata 1846. , ali ni to nije dovoljno da se iziđe ususret duhovnim potrebama naših vjernika. Ipak potkraj Turske vladavine katolicima je krenulo nabolje: dolaze časne sestre milosrdnice i oci trapisti te se pokreće školska i dobrotvorna djelatnost uz podizanje novih župskih crkava, samostana i škola.
Obnova redovite crkvene uprave
Na Kongresu velikih sila u Berlinu 1878. godine bilo je odlučeno da se Bosna i Hercegovina izuzmu ispod turske vlasti i povjere na upravu Austro-ugarskoj monarhiji. Iste godine austrijska vojska zauzima Bosnu i Hercegovinu, a u Sarajevu počinje djelovati pokrajinska vlada. Sada nastaju mnoge promjene i mnogi povoljni uvjeti za život i rad Crkve u Bosni i Hercegovini. Poslije pregovora i sporazuma s austrijskom vladom u Beču 8. lipnja, papa Leon XIII., 5. srpnja 1881., svojim svečanim pismom «Ex hac augusta» obnavlja redovitu katoličku hijerarhiju na području Bosne i Hercegovine, gdje uspostavlja Vrhbosansku crkvenu pokrajinu. Papa se raduje, Bogu zahvaljuje, moli Božju pomoć i zagovor Blažene Gospe, sv. Petra i Pavla, te sv. Ćirila i Metoda da motu priprio tj. na vlastitu pobudu, nakon zrela razmišljanja na slavu svemogućega Boga i na porast vjere – određuje i odlučuje «da se u pokrajinama Bosni i Hercegovini ustanovi i uspostavi redovita hijerarhija redovitih biskupa prema propisima crkvenih zakona» te dokida dotadašnje vikarijate.
Uspostavlja četiri biskupije i to u Sarajevu Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju kojoj dodjeljuje dvije nove biskupije u Banjoj Luci i u Mostaru. Treću Trebinjsku- mrkonjsku privremeno podređuje dubrovačkom biskupu, a 1890. povjerava na upravu mostarsko- duvanjskom biskupu.
Istim pismom Papa dokida uopće sve povlastice što su bile date misionarima Bosne, a njima odaje priznanje za zasluge i dugotrajne napore. Odlučuje da se osnuje nadbiskupska bogoslovlja odakle će izlaziti dijecezanski svećenici te u ljubavi i slozi s redovnicima spremno i vjerno obrađivati vinograd Gospodnji.« Određuju da se uz katedralu u Sarajevu ustanovi Kaptol vrhbosanski. Početkom 1882. dolazi u Sarajevo prvi vrhbosanski biskup dr. Josip Stadler da sve to ostvari.
Zadaća prve obnove Crkve u Hercegovini pripala je fra Pašku Buconjiću, dotadašnjem apostolskom vikaru. On je upravljao našom mjesnom Crkvom sve do 1910. učinivši mnogo za duhovno i materijalno dobro našega naroda. Cijelo ovo razdoblje do I. svjetskog rata obilovalo je uspješnim djelovanjem na vjerskom, prosvjetnom, karitativnom, kulturnom i građevinskom polju. Za pomoć sirotinji nadbiskup Stadler osniva novu družbu sestara, a u Bosnu dolaze isusovci i brojne redovnice. U Hercegovini niču nove crkve i samostani, škole i sirotišta vode sestre milosrdnice i školske sestre sv. Franje. Hercegovačka franjevačka kustodija bi uzdignuta na čast provincije. Između dva rata cvjeta u našoj mjesnoj Crkvi katolički tisak i otvaraju se nove škole. U to doba našom Crkvom u Hercegovini upravljao je fra Alojzije Mišić, u Bosni dr. Ivan Šarić, a u Banjoj Luci fra Josip Garić.
Nakon strahovitih razaranja i ubijanja u II. svjetskom ratu, naša Crkva u Bosni i Hercegovini našla se pred teškim problemima obnove i organiziranja svojih vjerskih objekata i sjemeništa. Osjetio se nedostatak svećeničkog podmlatka, ali jaka vjera našeg naroda nadvladala je teškoće.
Proslava stogodišnjice Vrhbosanske nadbiskupije
Pripreme za proslavu ove obljetnice započeo je već pokojni nadbiskup Smiljan Čekada 1975. godine. Sama proslava otvorena je na sam dan stote obljetnice 5. srpnja 1981., kada je u prepunoj sarajevskoj katedrali svečano započela proslava, koja je trajala godinu dana.
Na dan 5. srpnja 1881. godine, na blagdan sv. Ćirila i Metoda, suzaštitnika Europe, papa Leon XIII. ponovno uspostavlja redovitu upravu u Katoličkoj Crkvi u Bosni i Hercegovini.
Jubilej je u prvom redu imao za cilj duhovnu obnovu „koja bi imala biti trajni poticaj za duhovnu obnovu života naše Crkve“ (Nadbiskup Jozinović, Sarajevo, 21. IV. 1981. g.), zatim složni rad, da i naša sadašnjost bude okrunjena složnom suradnjom naših franjevaca i ostalih redovničkih zajednica s dijecezanskim klerom, koji se … sve više i ostvaruje“ (Nadbiskup Jozinović, Komušina, 20. V. 1981. g.); daljnji cilj su pokora i pomirenje „cijeloga klera u Dijecezi“ (sa sjednice u Komušini, 20. V. 81. g.) kao i vanjske duhovne manifestacije: misije – adoracije – rekolekcije – hodočašće u katedralu.
Veliko metropolijsko slavlje u Sarajevu
Bogato je zamišljeno i vrlo lijepo ostvareno ovo završno slavlje jubileja bosansko – hercegovačke Crkve. Odvijalo se na znanstvenom (povijesno – teološki simpozij od 1. do 3. srpnja), kulturnom (koncert u katedrali 2. srpnja i akademija u crkvi na Banjskom Brijegu 3. srpnja) i čisto duhovnom planu (klanjanje u katedrali 1. srpnja i glavno završno euharistijsko slavlje 4. srpnja u katedrali.
Povijesno teološki simpozij 1. – 3. srpnja
Vrhbosanska visoka teološka škola u Sarajevu je kao svoj doprinos jubileju naše Crkve pripremila, organizirala i uspješno ostvarila povijesno–teološki simpozij pod pokroviteljstvom nadbiskupa dr. Marka Jozinovića i pod vodstvo koordinacijskog odbora (dr. Mato Zovkić, dr. Petar Vrankić, dr. Franjo Komarica).
Cilj simpozija je bio: istražiti i proučiti povijest ove naše Crkve u stoljeću obnove redovite crkvene uprave u njoj, njezin rast i napredak potaknut tom obnovom i istovremeno teološki proučiti neke bitne elemente u odnosu na Crkvu, crkvenost i unapređenje rasta Crkve na ovom području.
Dr. Mato Zovkić je u uvodnom predavanju Cilj i okvir simpozija otvorio simpozij i dao osnovne smjernice i njegovo osmišljanje, a nakon toga su slijedili pozdravi izaslanika naših srednjih i visokih škola.
Dr. Petar Vrankić, profesor crkvene povijesti na Teologiji u Sarajevu, je u prvom predavanju iznio plodove svoga višegodišnjeg istraživanja povijesti naše Crkve u stoljeću obnove njezine redovite crkvene uprave (XIX. st.) na području dvaju dotadašnjih vikarijata (Bosanskog i Hercegovačkog). U kraćem radu don Ivice Puljića prikazana je povijest Trebinjsko–mrkanjske biskupije u istom razdoblju, pa su sudionici i gosti simpozija dobili kompletnu sliku života naše Crkve neposredno pred obnovu redovite crkvene uprave.
Središnja tema i proslave i simpozija bila je obnova redovite crkvene uprave u Bosni i Hercegovini. Vrijedno i zapaženo predavanje o tom trenutku naše povijesti održao je zagrebački biskup dr. Đuro Kokša u temi Ponovna uspostava redovite hijerarhije u BiH 1881., na temelju dosad nepoznate i nedostupne građe iz rimskih arhiva. U diskusiji koja je odmah slijedila, opširnije su izneseni do sada nepoznati momenti i razjašnjena je uloga velikana našeg naroda J. J. Strossmajera u obnovi redovite crkvene uprave u našim krajevima. Njegova je uloga velika i neosporna, što je bio jedan od glavnih momenata predavanja biskupa Kokše.
Centralna osoba našega jubileja bez sumnji je prvi nadbiskup – metropolita dr. Josip Stadler. Na temelju rimskih arhiva o Stadlerovoj ulozi održao je predavanje Josip mr. Petar Babić u temi dr. Josip Stadler kao vrhbosanski nadbiskup (prema rimskim izvorima iz 1903.). Dr. Juraj Kolarić, profesor na zagrebačkom fakultetu osvijetlio je genijalni i dalekovidni Stadlerov pojam ekumenizma u predavanju Ekumenska djelatnost nadbiskupa Sradlera zatim je dr. Ivan Strilić, D.I. prikazao djelo njegova uma u predavanju Dr Josip Stadler – profesor filozofije i pisac filozofskih udžbenika, a sestra Maneta Mioč djelo njegova srca u temi Osnutak i razvoj Družbe Služavki Malog Isusa. Pročitani sažetak predavanja Josefa Haltmayera iz Stuttgarta Nadbiskup Stadler i austrijska vlada bacio je novo svjetlo na ovaj problem.
Seriji predavanja o povijesti naše Crkve s obnovljenom redovitom upravom otpočeo je dr. Ignacije Gavran uspjelim predavanjem Franjevačka provincija Bosna Srebrena od 1881 – 1918., nakon čega je dr. Anto Orlovac iznio plodove svoga istraživanja o povijesti Banjalučke biskupije u temi: Prvih sto godina Banjalučke mjesne Crkve, a biskup dr. Marko Perić o povijesti Mostarsko–duvanjske biskupije istog razdoblja: Mostarsko – duvanjska i Trebinjska biskupija od Buconjića do Čule, oba predavanja puna podataka i stručno sklopljena.
Možda je tu simpozij ostavio jednu prazninu: da je obrađena povijest Vrhbosanske nadbiskupije i Hercegovačke franjevačke provincije kroz isto vrijeme imali bi smo kompletniju sliku Crkve ovog razdoblja. Donekle je taj nedostatak ispravilo predavanje dr. Andrije Nikića Pastoralno–prosvjetno i politički–karitativno djelovanje hercegovačkih franjevaca od 1878. do 1918. Također i predavanje dr. Joze Vasilja Religioznost katolika Mostarsko–duvanjske biskupije – sociološki vid koje je plod njegova višegodišnjeg znanstvenog istraživanja i dobra slika suvremene situacije ove biskupije.
Teološki dio simpozija otvorio je dr. Rudolf Brajčić predavanjem Služba biskupa u mjesnoj Crkvi, govoreći jezikom objave, crkvene tradicije i II. Vat. sabora. U istom smislu, a posebno na temelju saborskih dokumenata govorio je o redovničkoj egzempciji diplomirani teolog i jur. Hrvoje Hadžić OP u predavanju Redovnička egzempcija i pastorizacija u okviru mjesne Crkve. Ovaj dio simpozija zaključio je dr. Mate Zovkić predavanjem Provedenost i provedivost II. vat. sabora u Vrhbosanskoj metropoliji na temelju onoga što se u našoj mjesnoj Crkvi pisalo i radilo u postkoncilskom vremenu. Ne treba zaboraviti ni zanemariti ni dosada vrijedne intervente od kojih je u tijeku simpozija bio zapažen onaj dr. Ignacija Gavrana u samom početku i još više dr. Đure Bazlera na koncu simpozija.
Simpozij je dao vrijedan doprinos ne samo našem jubileju nego i povijesti naše Crkve i naroda, bacio je novo svijetlo na našu noviju povijest i centralni događaj u njoj: obnovu redovne crkvene uprave i života u našoj Crkvi i to na temelju izvorne, mahom do sada nepoznate ili slabo poznate građe i dokumenata. Tako će radovi simpozija biti dragocjena i nužna literatura svim piscima i istraživačima naše povijesti ovoga doba.
Jubilarna akademija
Možda se ljepše mjesto za održavanje jubilarne akademije i nije moglo naći od obnovljene i sada blistave crkve Kraljice sv. Krunice na Banjskom Brijegu. Ne samo zato što je ta crkva obnovljena sada vrlo lijepo, nego i zbog određene simbolike: Kćeri Božje ljubavi, koje je ovdje doveo prvi nadbiskup-metropolita Stadler s jubilejem naše Crkve slave i svoj jubilej, stogodišnjicu svog djelovanja u Sarajevu.
Dana 3. srpnja je organizator, sarajevski dijecezanski odbor za proslavu stogodišnjice pripremio u ovoj crkvi prigodnu akademiju. Akademiju je otvorio nadbiskup Jozinović, a onda su brojni ugledni gosti izrekli pozdrave ne samo sudionicima akademije nego i našem stogodišnjem jubileju. Govorili su nadbiskup Šuštar, Franić i Turk, biskupi Gerbut i Kokša, a u ime austrijskog episkopata mons. Thiel, zatim provincijali M. Mrkonjić, M. Matić, dominikanac H. Hađić i u ime đakovačke bogoslovije prof. Srakić. Treba naglasiti da nisu bili samo pozdravi i govori, nego stvarni dio i akademije i jubileja. I voditelj dr. Mato Zovkić i govornici su odreda isticali živu vezu svojih mjesnih crkava i crkvenih organizacija s ovom Crkvom ovdje i tako se u tim riječima potvrđivala jedinstvenost crkvenog tkiva našeg naroda i uopće njezin katolicitet.
Program akademije je bio prilično bogat. Nekoliko je skladbi izveo mješoviti zbor sastavljen od vjernika, svećenika, bogoslova i časnih sestara pod vodstvom dr. Franje Komarice i uz pratnju na orguljama maestra Anđelka Klobučara, a također i više skladbi u sklopu prigodnog recitala Da budemo sol i svjetlo zemlji ovoj kojeg je uspješno sastavio i protkao prošlošću naše Crkve prof. R. Dunatov, a izveli naši bogoslovi (dobrim djelom u narodnim nošnjama svojih krajeva) u režiji Josipa Bilića. I po ambijentu i sadržajem i uglednim gostima, akademija je dostojan prilog našoj proslavi.
Završno euharistijsko slavlje 4. srpnja u katedrali
Odavno se u sarajevskoj katedrali nije zbio tako svečan čin koji će svim prisutnim ostati u trajnom sjećanju kao ovo završno euharistijsko slavlje. Glasna i dostojanstvena zvona Stadlerove katedrale i istaknuta crkvena zastava na njezinom pročelju bili su znak i poziv.
Duga svečana procesija krenula je iz sakristije katedralnim trgom do njezina portala, a sačinjavali su je samo nadbiskupi, biskupi i dio svećenstva. Svečanom euharistijskom zborovanju predsjedao je Pronuncij i za ovu zgodu Papin osobni izaslanik. Pozdravnim govorom nadb. Jozinović otvorio je euharistijsko slavlje pozdravljajući ugledne goste, hodočasnike i prisutni puk. Prigodnu riječ uputi je prisutnima i provincijal, a na kraju i biskup biskupije Rottenburg – Stuttgart mons. Maser, koji je za ovu zgodu došao da uveliča crkveno slavlje naše pokrajine odakle više svećenika radi u pastoralu njegove biskupije.
Homiliju u euharistijskom slavlju izrekao je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić, vješto ispreplevši povijesno i sadašnje u ovoj Crkvi. Zbor je predvodio pučko pjevanje tijekom misnog slavlja. Tu pod svodovima stare i oronule katedrale, ali još uvijek jake i čvrste i k tome lijepe, živa i nova Crkva slavila je svoje obnovljenje do danas sačuvano i uljepšano stoljećem rasta i napretka usprkos olujama i tjeskobama koje su je pratila. Pa imao je tko i šta slaviti!
Ona je živa Crkva, najživlja od svih mjesnih Crkava našeg naroda. Predvođen obiljem svojih svećenika i biskupijskih i redovničkih, ovaj narod je najbolje ucijepljen organizmu Kristova mističnog Tijela – Crkve, on živi od čvrste veze sa Kristom i njegovom Crkvom i upravo zbog tog života i te čvrstoće veza – slavi! Kako se divno na ovom narodu i ovoj Crkvi ostvaruje Kristovo proroštvo pobjede i pobjeđivanja nad vratima paklenim njegove Crkve utemeljene na čvrstoj stijeni njegovoj – Petru, kome nekad u davnini i ovdje u blizini stari bosanski biskupi posvetiše katedralu i ovu Crkvu. Bijena silom stranih i domaćih silnika : cara Simeona, Emanuela, Komnena, kralja Kolomana, Bele, domaćih krivovjernih velikaša i stranih kaznenih vojni, turskih sultana i njihovih askera.
Svođena je ova Crkva na gorušičino zrno, na iskru što tek tinja… ali se uvijek ponovno rasplamsavala i rasla. Slavlju je bilo prisutno osam nadbiskupa (Cecchini, Kuharić, Jozinović, Franić, Šuštar, Turk, Čule, Oblak) jedanaest biskupa (Žanić, Jablanović, Kokša, Perić, Bezmalinović, Herbut, Prela, Arnerić, Legedi, Kos, Moser), u ime austrijske biskupske konferencije mons. Thiel, nekoliko provincijala (Pejić, Markešić, Matić) i izaslanika drugih redova kako muških tako i ženskih s mnoštvom svećenika od kojih mnogi nisu imali mjesto u koncelebraciji. Završno metropolitansko slavlje našeg jubileja ohrabrenje je našoj Crkvi i poticaj za novi zamah u životu za nova stoljeća i jubileje.
Zrinka Dusper