B.    DUHOVNO-PASTORALNI  VID CRKVE

1. Crkva daje smjernice i odredbe

Prisutnost crkvenog učenja u ekonomiji. –

Uloga Crkve u umjetnosti.

Crkva i školstvo.

Studij filozofije, teologije i crkvenog nauka. –

Načela Crkve u glazbi Orlovstva

Misao na Crkvu u osobnoj korespondenciji.

2. Crkva središte duhovnog života

3. Crkva u službi naroda

Blagotvorni utjecaj Crkve na hrvatski narod.

Orlovstvo preko Crkve koristi narodu.

Zdravo rodoljublje u okviru Crkve.

Povezanost s Crkvom temelj pravog naretka mladeži.

Moralna čistoća kroz vez s Crkvom.

4. Obrana Crkve

5. Zadaća Crkve

6. Rad za Crkvu

****************************************

1. Crkva daje smjernice i odredbe

U tekstu koji slijedi prikazujemo kako Merz provodi u život svoje uvjerenje da Crkva posjeduje istinu, da ona vrši ulogu svjetionika u svijetu. Navest ćemo najprije kako su njegovi prijatelji i znanci doživljavali njegovu privrženost Crkvi, njegovo «disanje crkvenim duhom» koje je bilo veoma uočljivo. Odmah nakon Ivanove smrti «Orlovska misao» ističe tu njegovu karakteristiku:

“Iz Pariza vraća se (Merz) u Zagreb i nastavlja velikom ljubavlju i ustrajnošću proučavati odredbe i upute Svete Stolice i katoličkog Episkopata širom svijeta u svim pitanjima suvremenog života. On nije tražio ‘svojih rješenja’ ni ‘novih putova’, on je uvijek pitao: što o iskrslom problemu sudi Katolička Crkva. A kada je osobnim proučavanjem našao odgovor, tada je uvijek i odmah pokorio svoj razum i dosljedno provodio spoznatu istinu u svom životu i radu.”[1]

Istu misao izražava Ilija Jakovljević kad piše o Ivanovu književnom radu koji bi se prividno mogao učiniti premalo samostalnim, jer je sav svoj talent Merz stavio u službu Crkve i njezine nauke.

“Ali to je samo privid. Jer treba mnogo studija i mnogo milosti da se jedan intelektualac uzmogne toliko izdići da pokraj rješenja koja daje Crkva ne traži posebna svoja rješenja.”[2]

Na njega autor dalje primjenjuje riječi Tome Kempenca da je u spisima tražio istinu, a ne ljepotu izraza. Merz je išao najprije za tim da uputi, pouči, potakne i probudi; do individualnog promicanja sebe nije mu bilo stalo. I. Jakovljević priznaje sastavcima Merza složenost i logičnost, a uz to i snažnu arhitektoniku “jer su njegove brošure i rasprave sazidane na betonskim temeljima crkvene nauke”(str.125). Potom autor nastavlja:

“Dr. Merz po svojim metodama pripadao je onoj savršenoj naučnoj zajednici koja u svojim istraživalačkim naporima, krči prolaze do blještavih istina i konačnih ciljeva… On je pisao samo za katolike… htio je podsjetiti katolike na konsekvencije njihova katoličkog vjerovanja… U svojim brošurama, predavanjima, pismima i govorima on stalno polazi s one osnovne točke: to je Crkva koja naučava uopće, a papinstvo napose. Zato se on u potkrepu svojih misli stalno poziva na papinske enciklike i biskupske okružnice”(str. 123).

Merzu je potpuno jasno: kad Crkva posjeduje istinu, ona ima pravo i dužnost da daje smjernice za ljudsko djelovanje, pogotovo kad se radi o apostolatu i o izgradnji Kraljevstva Kristova. Sastavljajući članak o prosvjetnom radu Orličke organizacije, Ivan postavlja načelo da samo Crkva može dati smjernice njenom prosvjetnom radu kojemu je krajnji cilj apostolat, tj. ostvarenje Kraljevstva Isusova. Piše u tom smislu:

“Bez velikih načela što ih daje Crkva uopće se ne može postaviti društveni poredak na čvrste temelje… niti je moguća obnova ljudskoga društva. Stoga ako želimo uistinu pomoći pri spašavanju suvremenog društva, to ne ćemo usmjeriti naše oči ni prema državnicima, ni prema političarima, ni prema velikim učenjacima, već jedino prema nepogrešivom učitelju istine i ćudoređa, prema sv. Ocu Papi i prema onima, kojima je povjerio sam Duh Sveti da ravnaju Crkvu Božju.”[3]

U spisu “Pismo Orlu” Merz smatra Crkvu nezamjenljivom na području odgoja te je naziva “velikom uzgajateljicom naroda.”[4] Navodeći u istom tekstu sud Crkve o problemu koedukacije, zaključuje riječima: “Tako eto sudi nepogrešiva učiteljica  ćudoređa – sveta Crkva”(str.2). Opravdavajući potom načelnost i strogost Crkve u moralnim stvarima koje se  liberalcima može učiniti kao sputavanje čovječje slobode Ivan u istom članku veli:

“Recimo hvala Bogu da ima tko da nas za vremena upozori na pogibelji koje prijete sa svih strna. Ona (Crkva) ima iskustvo od dvije tisuće godina, nju vodi sam Duh Sveti; zašto da slušamo više sebe i svoju pokvarenu okolicu, negoli Crkvu Božju? Naše orlovske organizacije imaju zadatak, da pokažu kako su odredbe Crkve mudre i prava blagodat za ljudski rod”(str.6).

U dva broja u časopisu “Vrhbosna” Ivan objavljuje opširan članak pod naslovom “Vlast Crkve”, u kojem nastoji pokazati kako se vlast Crkve proteže na sve ono što nosi naziv katoličko, odnosno na sav javni  život i njegove institucije, ali ne kao takve nego ukoliko se odnose na vjeru i imaju s njom bilo kakvu vezu. Članak je u stvari odgovor na mišljenja seniora koji su držali da u Katoličkom pokretu ima niz stvari koje ne spadaju pod vlast Crkve. Tekst je veoma opširan, dobro argumentiran ne samo zdravom logikom nego i citatima iz dokumenata Svete Stolice kao i iz djela teologa. Pri kraju uvoda Ivan kratko sažima cilj do kojega želi doći svojim člankom:

“Iz svega toga ćemo posve jasno razabrati da Crkva ne daje samo načela Katoličkom pokretu i cijelom katoličkom životu, već ona u taj Katolički pokret i život ulazi sa svom snagom svoje kraljevske vlasti, dajući zakone, odredbe i smjernice kako će se ta duhovna načela provoditi u svim njegovim granama i ograncima, brinući se za izvođenje tih svojih načela, sudeći i kažnjavajući. To je stoga što je Krist Gospodin nerazdruživo (istaknuo Merz – op.a.) povezao u nosiocima crkvenog autoriteta učiteljsku i pastirsku (kraljevsku) vlast.”[5]

Potom Merz opširno iznosi i prikazuje vlast Pape i biskupa, te vlast Crkve nad stvarima čisto duhovnim, zatim nad duhovno vremenitim (mješovitim) i napokon nad čisto vremenitim, kad imaju duhovne posljedice. Iako su se danas stavovi što se tiče vlasti Crkve nešto izmijenili i Crkva, napose poslije Koncila, daje mnogo autonomije pojedinim pokretima, institucijama i vremenitim stvarnostima, i veoma je pažljiva u vršenju svoje vlasti puninom svoga autoriteta, ipak ovo Ivanovo nastojanje da prikaže vlast Crkve onako kako se onda shvaćalo, pokazuje kako je Crkvu doživljavao i što je prema njoj osjećao.

Bilo da se radi o vlasti, bilo da se radi o bilo kojem problemu koji se pojavljuje u društvu, zadnji kriterij prosuđivanja jest Crkva i samo Crkva. Ona daje ispravan odgovor na svako pitanje. Analizirajući racionalizam i iznoseći njegove zablude ukoliko ne priznaje ni jedan drugi autoritet istine osim razuma, Ivan tvrdi:

“Kao katolici zabacujemo racionalizam i hoćemo da našim životom ne vlada samo razum već vjera i razum. Stoga ako ne želimo biti racionalisti, moramo se, nakon što smo svojim razumom razmislili, pitati prije svakog našeg čina: ‘A što o tome veli Crkva Božja?'”[6]

Donoseći prikaz romana L’Immolé od E. Baumann-a, Ivan napominje kako se djelo zbiva početkom 20. stoljeća, a još 1891. papa Leon XIII. izdao je encikliku Rerum novarum. Glavni junak Daniel, socijalni radnik, želi raditi na obnovi društva. Ivan nastavlja:

“Mi očekujemo od Daniela da će on na temelju ovoga fundamentalnog djela (Rerum novarum) započeti svoj socijalni rad. Ne, on kao da i ne zna za veliku socijalnu struju, koja teče u žilama Crkve”.[7]

Ivan dalje upozorava kako ni glavni junak, odnosno sam pisac, ne daje dojam da poznaju Association Catholique de la Jeunesse Française, koja je po cijeloj Francuskoj razvila živu akciju da ostvari papinske ideje iz te enciklike. Barem bi to trebao znati onaj koji hoće da socijalno preporađa narod i socijalno koristi svome narodu, naglašava Merz. I iz ove njegove recenzije toga književnog djela vidi se njegovo uvjerenje kako je Crkva i na socijalnom polju ona koja daje rješenje, smjernice, ideje samo ih treba ozbiljno shvatiti i nastojati provesti u djelo.    

Prisutnost crkvenog učenja u ekonomiji. – Prema Merzu Crkva treba utjecati i na ekonomski život te to svoje uvjerenje izlaže u članku «Vjera i gospodarski život»[8]. Crkva ne može biti indiferentna prema ekonomiji budući je ona kao materijalna baza u uskoj ovisnosti s religijom. Ekonomija stvara materijalne preduvjete za dostojan naravni život, a s tim u svezi i za vjerski život, ukoliko treba nastojati da u ekonomskim odnosima vladaju zakoni pravednosti i ljubavi što omogućuje lakše življenje po vjeri. Ivan ističe važnost studija socijalnog nauka Crkve, napose kako ga izlaže papa Leon XIII. u svojim enciklikama, te u istom članku nastavlja:

“Crkva ide što više tako daleko, da ona hoće evanđeoski duh unijeti i u ekonomski život tražeći od katolika da osnivaju katoličke socijalno-ekonomske institucije. Bitna je njihova zadaća da uspostave ekonomsko Kristovo Kraljevstvo. Iako se te institucije bave materijalnim dobrima, one dobivaju svoje smjernice od Crkve, koja nepogrješivo tumači zakone ćudoređa (zakone ljudskih čina koji ga dovode do Boga) kako ovi ravnaju ekonomski ljudskim činima.” Zaključujući članak Ivan tvrdi kako nije čudno “da sav ekonomski život mora biti ovisan od Crkve, nepogrešive čuvarice ćudoređa, i to u toliko, ukoliko ekonomski čini kao svi ljudski čini moraju biti moralni.”[9]

I na kraju Ivan ističe kako u drugim zemljama Crkva šalje u katoličko ekonomsko-socijalne organizacije takozvane “moralne konzultore” koji bdiju da te ekonomske organizacije rade prema načelima pravde i ljubavi. Iz ovog prikaza veoma je jasno koliki autoritet za Ivana predstavlja Crkva. On želi da ona bude prisutna na svim područjima javnog, društvenog života kao garancija i pomoć da i javni život pridonosi religioznom životu i raširenju Kristova Kraljevstva.

Uloga Crkve u umjetnosti. – Također i na području umjetnosti Ivan vidi ulogu Crkve. Njezino shvaćanje treba biti kriterij svakoj kritici koja želi biti objektivna:

“S obzirom na etičko prosuđivanje umjetnosti (tj. da je samo ono lijepo, što je ujedno i dobro) postoji jedna znanost, jedan svjetovni nazor, koji kroz vjekove niže u jednu harmoničnu cjelinu čestice svog kritičkog suda o svim pojavama života, koje se neprestano mijenjaju. Taj organizirani kritički nazor je shvaćanje Crkve, koja se je kao gorušično zrno razvila do velikog stabla. Kritika će prema tome biti relativno najobjektivnija tada, kad promatra djela primijenivši na njih kršćanske istine; istine o kojima vjekovi svjedoče da su istinite.”[10]

Crkva i školstvo. – Posebno na području školstva Merz ističe veliku ulogu i važnost Crkve. S tim u svezi objavio je opširnu studiju o problemu školstva[11] na 22 stranice u časopisu “Za vjeru i dom” u stalnoj rubrici “Vječni Rim”, koju je vodio kroz cijelu Svetu godinu 1925. Ovom studijom Merz želi opravdati važnost i neophodnost katoličkih škola. I kod izrade ove studije Ivan se je služio raznom stručnom teološkom literaturom i napose dokumentima Svete Stolice[12] donoseći u tekstu mnoštvo citata iz papinskih enciklika Pia IX., Pia X. i Leona XIII., koji su obrađivali problem školstva. Ivan polazi od shvaćanja, koje se u njegovo vrijeme zastupalo, da Crkva ima pravo osnivati škole javnog prava, jer je Crkva u istoj tolikoj mjeri savršeno društvo kao i država.[13] Krivo je načelo prema Merzu da su crkvene škole privatne. One moraju imati ista civilna i građanska prava. Nakon povijesnog prikaza o razvoju školstva u kojem prikazuje Crkvu kao majku školstva u čijem su se krilu razvile škole i sveučilišta, Merz donosi devet temeljnih načela o problemu katoličkoga školstva. Svako od tih načela potom detaljno razrađuje s teološkog vida i potkrjepljuje raznim citatima iz papinskih enciklika. Donosimo kako slijedi tih devet načela:

      1. Roditelji imaju prema katoličkom učenju prvu dužnost i pravo da se brinu za odgoj djece i imaju po tom pravo da osnivaju i nadziru škole, poglavito niže.

      2. Sve škole u pogledu vjerskog odgoja potpadaju pod Crkvu.

      3. Država ima pravo osnivati škole i od svih nedržavnih škola ima pravo tražiti  što zahtjeva opće dobro.

      4. Država koja tvrdi da ona jedina ima pravo podizati škole i da može svojom vlašću svim nedržavnim školama ispravno ravnati, ta država: a) krnji prava roditelja, b) krnji naravno pravo svakog pojedinog privatnika da obučava, i c) nanosi silnu štetu.

      5. U nižim /pučkim i srednjim/ školama vjerska je obuka i vjerski odgoj najpotrebnija stvar.

      6. Zabaciti treba takozvane laičke škole.

      7. Zabaciti treba takozvane simultane, tj. mješovite škole (interkonfesionalne).

      8. Katolici se mogu, a često i moraju, opirati nepravednim zahtjevima države. To se pravilo odnosi i na školstvo.

      9. Katolici mogu odobriti samo konfesionalne /katoličke/ škole.(str.174-187).

Na kraju izlaganja Ivan donosi opširne navode domaćih biskupa o školstvu potkrepljujući time važnost katoličkoga školstva. Članak završava riječima: “Ove smjernice naših biskupa za sve su katolike zapovijed. Naša je dužnost da posvuda narod uputimo u stajalište naših biskupa i da ga podučimo poglavito o pravu i dužnosti roditelja da djecu šalju u katoličke škole”(str.189).

S razvojem društva neka od tih načela nisu više aktualna, ali je ipak zanimljivo vidjeti kakvim se žarom i revnošću Merz  bori za katolički odgoj mladeži poštujući i promičući ideje i stavove koji su u ono vrijeme unutar Crkve bili općenito prihvaćeni.

Studij filozofije, teologije i crkvenog nauka. – Merz nije samo proučavao dokumente Crkve, papinske enciklike, i biskupske odredbe, nego je sam kroz dvije godine studirao kršćansku filozofiju i teologiju pod vodstvom o. A. Alfirevića, D.I.[14] Bio je uvjeren da je taj studij osim za njegovu osobnu vjersku izobrazbu, potreban za jedan ozbiljan apostolat. S tim u svezi piše oduševljeni članak “Philosophia perennis” u kojem ističe važnost studija kršćanske filozofije i teologije. Poseban naglasak stavlja na filozofiju koja omogućuje čovjeku da može uočiti zablude u suvremenim filozofskim sustavima. Članak završava ovim riječima:

“Kako li je divna philosophia perennis! Tek kada nju proučimo, ukazat će nam se u pravom svjetlu blistavilo teoloških disciplina, koje iznose pred našu dušu cijeli vrhunaravni univerzum, kako nam je otkrilo Božje milosrđe u Objavi. O tim divotama koje još nadvisuju i naravne ljepote, kao što milost nadvisuje narav, o tim ćemo ljepotama moći pravo govoriti kad se trudom i znojem najprije uspnemo na gordu i ponositu planinu kršćanske filozofije.”[15]

Načela Crkve u glazbi Orlovstva. – Ivan je napisao djelo “Glazba i katolicizam”[16], u kojem obrađuje posebno problem glazbe u Orlovstvu. Detaljno u tome spisu analizira pojam glazbe, razne vrste glazbe, instrumenata te njezinu primjenu. S obzirom na Orlovstvo primjenjuje crkvena načela o upotrebi i bavljenju glazbom u Orlovstvu. Brošuri je dao i podnaslov: glazbeni apostolat Orlovstva. Ističe veliku važnost glazbe u životu HOS-a i na kraju daje praktične smjernice koja glazba i pjesme su dopuštene i preporučene Orlovstvu, a koje nisu. I ovdje, kao i kod svakog problema kojim se bavio, načela Crkve i njezine smjernice jesu Ivanu putokaz i rješenje. U istom djelu donosi posebno poglavlje pod naslovom «Crkva i dobra glazba» te poglavlje «Veliko dostojanstvo glazbe i glazbenika prema katoličkoj nauci». Smjernice i načela koja daje u drugom dijelu brošure jesu sve protkane crkvenim duhom u vidu očuvanja moralnih vrednota koje glazba može favorizirati, ali isto tako im može i škoditi ukoliko se njeguje i izvodi neprikladna glazba.[17] 

Misao na Crkvu u osobnoj korespondenciji. – Kako je Merz duboko zaronio u duh Crkve, vidi se također iz njegove osobne korespondencije. U pismu koje je uputio prijatelju Ćiri Brajši,  koji ga je zamolio da bude kum jednoj njegovoj kćerki, Ivan piše citirajući Zakonik kanonskog prava o dužnostima kumova:

“Radovao sam se što si imao toliko povjerenja u mene te si odredio da postanem kumom Biserki. Znam svoju dužnost: Patrinorum est ex munere suscepto filium spiritualem et sibi perpetuo commendatum habere, et curare ut talem se in vita christiana exhibeat, qualem in baptismo spopondit. (Dužnost je kumova iz preuzete dužnosti da se trajno brinu za duhovno dijete i da nastoje te se u kršćanskom životu tako ponaša kako se obvezao na krštenju.) (CIC,769,1335).” [18]

Drugo njegovo pismo svećeniku dr. Pavlu Lončaru, koje je Merz napisao u svoju osobnu obranu, jer ga je dr. Lončar bio nepravedno napao i izgrdio u vezi s njegovim radom u HOS-u, također svjedoči kako se i koliko Ivan kretao u sferi  crkvenih odredaba i prava “koja mu Crkva daje.»[19] Obiljem citata iz raznih dokumenata sv. Stolice, Kodeksa, te moralke, Ivan opravdava svoj stav i rad u odnosu na nepravedne napade i optužbe dr. Lončara.

2. Crkva – središte duhovnog života

Glavna karakteristika Merzova duhovnog života jest eklezijalnost – crkvenost. Njegov duhovni život neprestano kruži oko Crkve, služi se svim sredstvima koje ona pruža, u Crkvi nalazi svoje središte i uporište. To njegovo uvjerenje dolazi posebno do izražaja u člancima o liturgiji. Ivanov magistralni članak “Duhovna obnova po liturgiji”[20] daje detaljan program kako organizirati svoj duhovni život u sklopu liturgije Crkve:

“A tko je bolja učiteljica duhovnog života od svete Crkve, koja osim svog dvotisućgodišnjeg iskustva djeluje pod uplivom samog Duha Svetoga; koje su bolje metode od onih koje ona sama naučava? Pokucajmo dakle smjerno na njena vrata i zamolimo je da nam Ona bude voditeljica u našem duhovnom životu, zamolimo je, da naš ograničeni, ništavni život postane dionikom njenog beskrajnog unutarnjeg života, da se naša sitna duša proširi do neizmjernosti božanskog života. Crkva to i onako čini po svojoj svetoj liturgiji”(str.12).

Na početku istog članka Ivan navodi tekst o mnogostrukoj raznobojnosti raznih ustanova u Crkvi i kako je svima njima podloga duhovni život:

“Promotrimo li povijest Crkve Kristove, to će nas zadiviti veliko mnoštvo redova, svetaca, institucija, te remekdjela svake ruke… Ipak promotrimo li dublje svu ovu šarolikost Crkve u raznim vjekovima i kod raznih naroda, to ćemo se doskora uvjeriti, da je podloga tom šarenilu duhovni život pojedinca – odnošaj njihovih duša prema Bogu i djelatnost koju Milost Božja vrši u njihovim dušama”(str.11-12).

Konstatirajući kako je pobožnost našeg naroda još dosta neliturgična i sentimentalna Ivan kaže: “A sveta Crkva želi da mi osjećamo s njom, da se molimo s njom, da živimo s njom, i to po liturgiji»[21](str.12).

3. Crkva u službi naroda

Blagotvorni utjecaj Crkve na hrvatski narod. – Povezanost s Crkvom, život s njome i u njoj Merz smatra garancijom ne samo individualnog napretka i sreće nego garancijom za opstanak i prosperitet cijelog naroda i čovječanstva. Prigodom proslave 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva Ivan piše opširan članak pod naslovom Katoličanstvo i hrvatski narod.[22] Već na početku Ivan ističe cilj članka: “Iz svega ćemo jasno vidjeti da se hrvatski narod odnjihao u krilu svete Crkve katoličke i od nje dobio mnoštvo duhovnih i vremenitih dobara”(str.201). I sada Ivan opširno na mnogim povijesnim primjerima pokazuje “blagotvorni utjecaj Crkve na razvoj hrvatskog naroda” kroz sva stoljeća.

“Sudbina je hrvatskog naroda bila nerazdruživo spojena sa sudbinom Crkve katoličke; zatajiti taj blagotvorni utjecaj Crkve na sav razvoj naroda bilo bi djelo najveće nezahvalnosti… Svaki pravi Hrvat mora biti duboko uvjeren da će koristiti svome narodu samo onda, kada narod bude odgajao u pravom katoličkom duhu”(str.202).

Isti je članak Merz želio objaviti kao posebnu brošuru, no do toga nije došlo. U njegovoj ostavštini sačuvao se samo predgovor i skica opreme. U predgovoru brošure koja je trebala biti namijenjena cijeloj mladeži Ivan navodi kako Orlovstvo dovikuje cijeloj omladini u tisućitoj obljetnici Hrvatskoga kraljevstva ove riječi:

“Katolička je vjera bila vjera tvojih otaca; njoj sav hrvatski narod ima zahvaliti  svoju slavnu prošlost. Želiš li da u ovo sudbonosno doba hrvatski narod ponovo ojača na svim područjima života, to neka postavi kao temelj svojemu radu velika i jedina istinita načela Crkve Kristove, Crkve Katoličke. Neka ti geslo, hrvatska omladino u ovoj jubilarnoj godini bude: preporod naroda u Kristu po katoličkoj konfesionalnoj organizaciji. Svaki narodni rad, koji se ne obazire na vječna načela Katoličke Crkve i kršćanskog ćudoređa urodit će prije ili kasnije sudbonosnim posljedicama i po sav narod.”[23]

Orlovstvo preko Crkve koristi narodu. – Istu misao Ivan veoma sugestivno obrađuje u članku «Katoličkim roditeljima»[24], gdje pokazuje kako je Orlovstvo sposobno raditi na obnovi i preporodu hrvatskog naroda samo zato jer se drži Crkve i njezinih načela. Ivan navodi dalje u članku riječi orlovske zakletve, gdje između ostalog ističe “da je Crkva katolička jedina prava Crkva, da jedino nauk Crkve Katoličke može preporoditi i usrećiti hrvatski narod.” I to ne samo hrvatski narod nego svaki narod:

“Jedino je katolička Crkva u stanju svojim učenjem usrećiti države: ona ispovijeda načelo da istina i zabluda ne smiju biti ravnopravne…”[25]

Na primjeru Katoličke Akcije u Italiji Ivan pokazuje “kako blagoslov Božji prati djela onih koji se ravnaju po smjernicama Svete Stolice; ova naime sve promatra s jednog uzvišenijega gledište i uz pomoć Duha Svetoga mudro ravna Crkvom Kristovom.”[26]

Vezu s Crkvom Merz smatra jamcem opstanka i napretka orlovskih društava kojima su počela konkurirati omladinska društva što ih je osnovao Seniorat s namjerom da oslabe Orlovstvo:

“Za Orlovstvo se tako dugo ne smijemo bojati njihove konkurencije dok budemo zastupali u svim pitanjima čisto crkveno gledište, želeći da predusretnemo same želje sv. Crkve. Postanemo li popustljivi, naša organizacija odstupa od cilja radi kojeg je stvorena i tada bi neminovno morala nastati dekadenca i propast.”[27]

Zdravo rodoljublje u okviru Crkve. – U članku “Zdravi nezdravi nacionalizam»[28], koji je izradio prema međunarodnoj anketi o odnosu katolicizma i nacionalizma, objavljenoj u pariškom časopisu Les Lettres, Ivan na mnoštvu citata raznih uglednih svjetskih intelektualaca pokazuje kako su povezanost i vjernost Crkvi i papi uvjet zdravog nacionalizma i rodoljublja, dok nezdravi nacionalizam koji se pretvara u šovinizam i poganstvo počinje i rađa se onda kad se prekine životna veza s Katoličkom Crkvom. Citira s tim u svezi književnika Vaussarda: “Jedan je jedini lijek: povratak k Evanđelju kako ga Rim tumači.»[29]

Povezanost s Crkvom temelj pravog napretka mladeži. – Iz cijelog Merzova pisanja i djelovanja vidi se koliko je on smatrao bitnom ovu povezanost s Crkvom za duhovni život i napredak, ne samo pojedinca nego sveukupne mladeži. Ivan je to veoma jezgrovito i jasno izrazio u poznatom predgovoru priručnika Orlovske organizacije «Zlatnoj knjizi» koji je nažalost od strane Seniorata bio neposredno prije tiska odstranjen, ali ga je Ivan naknadno objavio. U tom tekstu sadržan je Ivanov apostolski program, metoda i ciljevi rada s mladima, kao i duh kojim odiše Zlatna knjiga kako ju je on redigirao. Donosimo najvažnije misli iz toga važnog predgovora iz kojeg se očito vidi kako je Ivan smatrao povezanost s Crkvom sredstvom za pravi napredak hrvatske mladeži:

“Najnovija katolička generacija pošla je za jedan korak dalje. Nju su danas zahvatili valovi onih rijeka koje potekoše iz vječnog Rima već godine 1905. kada je blage uspomene Papa Pio X. izdao breve o čestoj i svagdanjoj svetoj Pričesti. Mladi naraštaj gaji zanosnu ljubav prema našem Spasitelju, koji je uvijek s njime u presv. Euharistiji; tu crpe svoju snagu za svoje djelovanje, za svoj apostolat… Ona (nova generacija) je u neprestanom i intimnom dodiru sa Isusom koji kraljuje i vlada njenim dušama. S time je u vezi zanosna ljubav mladih prema svetoj Crkvi, Isusovoj neokaljanoj zaručnici, te njenim biskupima i svećenicima. Oni su se uvjerili da svećenika zapada prva i najvažnija uloga u širenju Kraljevstva Božjega, a da se svjetovnjaci moraju njima pridružiti, moraju postati njihovim pomoćnicima…

Iz ove se Zlatne knjige vidi da omladina ima oči uvijek upravljene spram Rima, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. Iz samog Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice koje računaju s Katoličkom Akcijom i koje na veoma precizan način zacrtaše njezinu ulogu… Mi smo radi toga odredili sasvim u potankosti, koje su vjerske dužnosti Orla, koliko puta najmanje mora primiti svetu Pričest, koji mora biti njegov odnos prema Crkvi i njenim službenicima.”[30]

Moralna čistoća kroz vezu s Crkvom. – Navedimo još Ivanov odgovor na pitanje ankete za očuvanju čistoga života, iz kojeg se također vidi kakvu ulogu po njegovom mnijenju ima Crkva za očuvanje čistoće kod mladih. Pitanje koje mu je bilo postavljeno glasilo je: Koje je po mome mišljenju ili iskustvu najsigurnije sredstvo za očuvanje čistoće života? Ivan odgovara: “Oduševljenje za sv. Crkvu, koje se temelji na poznavanju vjere. Dnevna sv. Pričest sistematsko dnevno svladavanje tijela… te ne tražiti žensko društvo.”[31]

4. Obrana Crkve

S nastojanjem da proširi ljubav i shvaćanje Crkve usko je povezano i njegovo nastojanje da je obrani od napada protivnika. Tako u polemici sa sokolima razbija njihove predrasude o papi citirajući im encikliku «Rerum novarum» pape Leona XIII. te ih potiče da “proučavaju suvremene katoličke pokrete kod kulturnijih naroda, i neka napokon čitaju originalne dokumente, koji iz dana u dan izlaze iz rimske kurije pak će vidjeti što je i gdje je istina koja oslobađa.”[32] U «Pismu Orlu»[33] brani Crkvu i njezine moralne zahtjeve i zapovijedi koje se liberalnijim mišljenjima mogu učiniti pretjerano strogima te kaže. “Recimo hvala Bogu da ima tko da nas za vremena upozori na pogibelji, koje prijete sa svih strana. Crkva ima iskustva od dvije tisuće godina; nju vodi Duh Sveti.”[34]

U obranu Crkve i smjernica sv. Stolice Merz ustaje i u članku “Na adresu Hrvatskog Sokola”. Hrvatski sokol bila je  organizacija mladeži liberalnih načela koji nisu imali vezu s Crkvom i više su bili skloni starokatolicima. Ivan brani Crkvu i smjernice Sv. Stolice od sokolskih napada. Upozorava kako organizacija «Hrvatski sokol» nije u stanju učvrstiti i pridići hrvatski narod upravo zbog svojih liberalnih načela, svoje metodologije, svojim proglašavanjem vjersko ćudoredne autonomije i odbacivanjem crkvenog učiteljstva. Ivan iznosi svoje stajalište u vezi s hrvatskim narodom:

“Graditi treba na čvrstim vjersko-ćudorednim, te znanstvenim temeljima, a nadograđivati valja na katoličkoj tradiciji hrvatskog naroda. I hrvatski sokoli neka budu uvjereni da je jedino Katolička Crkva luka istine i tvrđa spasa narodu hrvatskome: ako od nje ne zatraže pomoć, uzalud će je tražiti. To im u ovo teško i sudbonosno vrijeme dovikuju braća po krvi.”[35]

U članku “Katolička Akcija  i stranačka politika» Merz ističe načelo kako katolici moraju na izborima birati one političare za koje su sigurni da “temeljito poznaju politička načela svete Crkve kako ih sveta Stolica naučava i da su oni uvijek spremni da se zauzimaju za prava Crkve.”[36]

Iako nije izravna obrana Crkve, ali ide njoj u prilog, jest njegova opširna kritika Zolinog romana “Lurd”, koji je u hrvatskom prijevodu činio velike duševne štete čitateljima. Ivan je sa znanstvenog i književnog gledišta raskrinkao Zolu pokazavši neistinu njegovih navoda i zablude kojima je zavodio neupućene čitatelje.[37]

U Ivanovoj ostavštini nalazi se tekst predavanja o herezi i inkviziciji koje je sigurno negdje održao, i u kojem trijezno i objektivno prikazuje s povijesnog gledišta njihov postanak i razvoj. Predavanje je Merz sastavio više u apologetskom tonu, što je i razumljivo, jer je trebalo obraniti Crkvu od nepravednih sudova koji su joj se s tim u vezi pridavali; nadalje je povijesno nastojao osvijetliti cijelu problematiku.[38]

Merz se nije ograničio samo na idejnu obranu Crkve preko tiskane riječi. Kada se radilo o tome da se Crkva i materijalno obrani, Merz je spremno priskočio u pomoć. Riječ je o vrlo poznatom slučaju obrane katoličke crkve u Stenjevcu, blizu Zagreb. Starokatolici, kojih je bio u tom mjestu priličan broj, odlučili su zaposjesti katoličku crkvu i nju pretvoriti u svoju bogomolju. Ivan je doznao za namjeru i organizirao je među orlovima lijepi broj mladića koji su pošli braniti crkvu. Dalje donosimo opis cijelog slučaja od župnika iz Stenjevca vlč. Josipa Mokrovića:

“Orlove je vodio dr. I. Merz i on je dao svu pobudu za tu obranu. Starokatolici su bili zbog neuspjeha tako bijesni da su svom žestinom stali pogrđivati naše katolike različitim uvredama i pogrdama osobito im predbacujući papu, te su se prijetili i batinama, a po dr. Merzu, koji im je neustrašivo uskliknuo ‘samo preko naših lešina doći ćete u crkvu’ oni su svom mržnjom pljuvali… Mi svi videći njihov uzmak, ujedno i poraz spontano u slavlju oduševljenja zapjevasmo pred župnom crkvom Tebe Boga Hvalimo i Lijepu našu Domovinu.”[39]

Dalje župnik piše kako mu je na njegov upit kakvu zadovoljštinu dati za ovo svetogrđe, Merz predložio da se iduće nedjelje organizira u župi čitav dan klanjanje pred izloženim presvetim Sakramentom.  Merz je sam te nedjelje došao i više sati proboravio u sabranom i pobožnom klanjanju.

5. Zadaća Crkve

U svojoj brošuri o Katoličkoj Akciji Merz opširnije govori o Crkvi i njezinoj ulozi u ljudskom društvu i povijesti.  “Posebna je zadaća Crkve da spasava i posvećuje duše, tj. da širi unutarnje Kraljevstvo Kristovo i tako pripravi u dušama Kristovo Kraljevstvo slave – eshatološko Kraljevstvo.”[40] Potom Ivan razlaže tri načina kojima Crkva postizava taj svoj cilj: spasavanjem pogana, posvećivanjem onih koji se već u njoj nalaze pomoću sakramenata i stvaranjem preduvjeta u ljudskom društvu tzv. socijalnog Kraljevstva Kristova da bi mogla lakše širiti ono pravo unutarnje Kristovo Kraljevstvo u dušama. Ivan potom ističe kako svjetovnjaci također pomažu Crkvi u toj njezinoj misiji. To ilustrira raznim primjerima iz crkvene povijesti (str.14). U kratkoj biografiji sv. Ivane od Arka stavljajući je za uzor Orličkoj organizaciji Merz na mnogo mjesta govori kako orlice poput svete Ivane trebaju pomagati Crkvu u njezinu apostolatu i poslanju.[41] Cijeli taj dio knjižice prožet je spomenom na Crkvu i naglašavanjem povezanosti s njome.

6. Rad za Crkvu

Ivan ne doživljava Crkvu samo kao zajednicu kojoj se pripada i od koje se dobivaju koristi time što je netko njezin član. On je osjetljiv za njezine potrebe, osjeća da treba raditi za Crkvu, želi da se Crkva proširi i da on pridonese svoj udio u njezinom proširenju. On uvijek ima pred očima univerzalnu Crkvu koja nadrasta granice pojedinog naroda. Iznoseći svoje dojmove o Don Sturzu veli za njega da “poznaje unutarnje potrebe talijanskog naroda, ali ne poznaje potrebe Crkve u svijetu.”[42] Među ostalim ciljevima njegova apostolata i molitava, korist Crkve mu je također pred očima. Jednog prijatelja koji se tuži na poteškoće u radu ohrabruje  riječima:

“Naravno sve ovisi o Onome koji daje život i svetost svojoj Crkvi; stoga uz rad sjedinjujemo naše neprestane molitve i molimo sve naše prijatelje da ne prestaju moliti Božanskog Kralja da ova mala kušnja bude na korist životu Crkve u našem narodu.”[43] Franjevcu fra Kreši Pandžiću navodi u pismu načelo apostolskog rada: “U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve i to onako kako si to dobro zamišlja Svete Stolica.”[44] Njegovo je uvjerenje nadalje, koje izražava u istom pismu,  da trpljenje kad je sjedinjeno s Isusovim trpljenjem pridonosi raširenju Crkve.

Nakon jednog susreta s engleskim katoličkim laikom zapisuje svoje dojmove u  svoj dnevnik, te tvrdi da su  engleski laici još nesamostalnije odgojeni od Francuza. Ne opaža kod njih da bi netko kao laik sam zastupao stanovište Crkve u stvarima koje ne spadaju strogo u djelokrug svećenstva, koje za njih misli i vodi ih. Uspoređujući s hrvatskim Katoličkim pokretom Ivan veli:

  “Naš je katolički pokret jedinstven. Svaki je član svjesna jedinica u radu za Crkvu. Samo treba nastojati da veza s Crkvom bude sve jača, da uz sposobnost i svijest vođa bude u njih heroizam poniznosti i pokoravanja.”[45]

***************************

A. DOGMATSKO–TEORETSKE  DIMENZIJE CRKVE

B. DUHOVNO-PASTORALNI  VID CRKVE


[1] ANONIMUS, «Studij dr. Ivana Merza», Orlovska Misao, Zagreb,  1928., br.9, 129.

[2] Ilija JAKOVLJEVIĆ, «Dr. Ivan Merz u književnom radu», Orlovska misao, Zagreb, 1928., br.9, 124.

[3] Ivan MERZ, Naš ovogodišnji prosvjetni rad, Rukopis, Zagreb, Arhiv I. Merza, F36.

[4] Ivan MERZ, Pismo Orlu, rukopis. Zagreb, Arhiv I. Merza, F36.

[5] Ivan MERZ, «Vlast Crkve», Vrhbosna, Sarajevo, 41/1927., br 4-5, 76.

[6] Ivan MERZ, «Kršćanski društveni poredak», Orlovski vjesnik, Zagreb, 1928., br.2, 8.

[7] Ivan MERZ, «Emile Baumann: L’Immolé», Luč, Zagreb, 18/1922., br.1-2, 30.

[8] Ivan MERZ, «Vjera i gospodarski život», Katolički tjednik, Sarajevo, 3/1927., br. 27, 5.

[9] Isto.

[10] Ivan MERZ, «Objektivna kritika», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 7/1920., br. 4-5, 119.

[11] Ivan MERZ, «Školstvo», Za vjeru i dom, Zagreb, 15/1928., br.5,111-117;  br.6 i 7,175-189.

[12] Popis literature kojom se poslužio Merz donosi odmah na početku članka.

[13] Ivan MERZ, «Školstvo», Za vjeru i dom, Zagreb, 15/1928., br.5, 111.

[14] D.KNIEWALD, nav.dj., 136-137.

[15] Ivan MERZ, «Philosophia perennis», Nedjelja,  Zagreb, 14/1942., br. 29, 3.

[16] Ovo je djelo do danas ostalo u rukopisu. Nalazi se u Arhivu I.Merza, Zagreb.

[17] Ivan MERZ, Glazba i katolicizam, rukopis. Arhiv Ivana Merza, Zagreb.

[18] Ivan MERZ, Pismo dr. Ćiri Brajši, 27. VII. 1927., Korespondencija, Arhiv I. Merza, Zagreb.

[19] Ivan MERZ, Pismo dr. Pavlu Lončaru 21. X. 1927., Korespondencija, Arhiv I. Merza, Zagreb.

[20] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po liturgiji», Luč, Zagreb, 20/1924., br.1, 11-17.

[21] Ivan MERZ, «Isus prijatelj malenih», Katolički list, Zagreb, 76/1925., br.43, 552.

[22] Ivan MERZ, «Katoličanstvo i hrvatski narod», Mladost, Zagreb, 1924., br.11-12, 201-214.

[23] Ivan MERZ, Hrvatskoj omladini prigodom tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva, Rrukopis. Arhiv I Merza, Rr7

[24] Ivan MERZ, «Katoličkim roditeljima», Nedjelja,  1925., br.18, 1-2.

[25] Ivan MERZ, «Kršćanski društveni poredak», Orlovski vjesnik, Zagreb, 1928., br.2, 8.

[26] Ivan MERZ, «Katolici i politika», Nedjelja, Sarajevo, 1924., br.17, 1924, 1-2.

[27] Ivan MERZ, Pismo Marici Stanković 21.II.1928., Korespondencija, Zagreb, Arhiv I. Merza.

[28] Ivan MERZ, «Zdravi i nezdravi nacionalizam», Život, Zagreb, 5/1924.,  br. 6, 350-358.

[29] Isto, 357.

[30] Ivan MERZ, «Iz povijesti hrvatskog Orlovstva», Katolički tjednik, Sarajevo, 3/1927., br.25, 8. 

[31] B. NAGY, nav. dj., 273.

[32] Ivan MERZ, «Orlovsko slavlje u Međimurju», Narodna politika, 14.VII.1923.

[33] Ivan MERZ, Pismo Orlu, rukopis. Zagreb, Arhiv I. Merza, F36.

[34] Isto, 6.

[35] Ivan MERZ, «Na adresu Hrvatskog Sokola», Katolički list, Zagreb, 76/1925., br.2, 21.

[36] Ivan MERZ, «Katolička Akcija i stranačka politika», Katolički list, Zagreb, 75/1924., br.25, 296.

[37] Ivan MERZ, «Zolin Lurd», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 10/1923., br. 7, 316-329.

[38]Ivan MERZ, Nacrt predavanja o herezi i inkviziciji, Zagreb, Arhiv I. Merza, F39/3

[39] Josip MOKROVIĆ, Pismo p. Josipu Vrbaneku 25. 9. l942., Arhiv Ivana Merza, Zagreb. Materijali o.J. Vrbaneka za biografiju I.Merza.

[40] Ivan MERZ, Katolička Akcija, Šibenik, 1927., 13-14.

[41] Ivan MERZ, Junački život sv. Ivane od Arka, Zagreb, 1926., 98-101

[42] Ivan MERZ, «Moj dnevnik», Narodna Politika, Zagreb, 6/1923., br.2, 3.

[43] Ivan MERZ, Pismo jednom orlu od 25.V.1927.,  Zagreb, Arhiv I. Merza, F2/32.

[44] Ivan MERZ , Pismo fra Kreši Pandžiću 10.VI. 1927, Zagreb, Arhiv I. Merza, F2/32.

[45] Ivan MERZ, Dnevnik, 16.11.1920., Arhiv I. Merza, Zagreb.