IV. CRKVENA HIJERARHIJA
A. RIMSKI BISKUP – PAPA, SREDIŠTE JEDINSTVA CRKVE
1. Papinstvo
Tko je papa za katolike?
Učenje o papinstvu za katolika stvar najdubljeg osvjedočenja.
«Vječni Rim» za Svetu Godinu.
Papa, živi Krist na zemlji.
Važnost papinstva za narod.
Obrana papinstva.
Temelji papinske vlasti.
Okolnosti Merzovog promicanja papinog autoriteta.
Odgovori na teškoće u prihvaćanju papinstva.
Papinstvo i zdravo rodoljublje.
2. Merz provodi papinsko učenje
Konkretni primjeri Merzovog korištenja papinskih dokumenata.
Neumoran u promicanju papina autoriteta.
Vjeran papi do smrti.
*******************************
Mjerilo odnosa prema Crkvi jest stav prema crkvenoj hijerarhiji. Kako je Merz shvaća i što za njega znače papa, biskupi, svećenici, izložit ćemo opširnije u ovom poglavlju. Upravo u tom njegovom odnosu prema hijerarhiji vidi se koliko je duboko ušao u misterij Crkve i kako ga je intenzivno proživljavao.
1. Papinstvo
Ako glavnu karakteristiku Merzove duhovnosti možemo izraziti riječju eklezijalnost, onda je bit te karakteristike bilo papinstvo, tj. ljubav, odanost i poslušnost rimskom biskupu kao Kristovu namjesniku. Papinstvo se provlačilo kroz sav Ivanov život posljednjih godina, bilo da se radilo o njegovu osobnom duhovnom životu i studiju, bilo da se radilo o njegovu apostolatu. Ono je u stvari davalo osnovni ton i njegovoj osobi kao katoličkog laika i njegovu radu. To je bilo tako uočljivo te su njegovi prijatelji ovo njegovo nastojanje da papu približi hrvatskom narodu i proširi njegov ugled i štovanje, nazivali revolucijom. “Češće smo znali Ivanu reći da je revolucionar, da provodi revoluciju unoseći papinske ideje o Katoličkoj Akciji u našu javnost. On bi na to odgovorio: ‘Čudne mi revolucije ponavljati ono što papa govori!'”[1] Isto navodi i drugi Ivanov prijatelj: “Osobno sam često slušao iz njegovih usta misao: Pa zar je to kakav problem? Pa to su stare vjekovne bitne istine kršćanstva? Zar je to revolucija ako čovjek ponovi danas ono, što je jučer rekao papa? “[2]
Neosporiva je činjenica da je Merz bio prvi među hrvatskim katoličkim laicima koji je uveo u hrvatsku katoličku javnost novo poimanje papinstva i njegove uloge u životu kršćana. Proširio je štovanje pape i u mnogim katolicima probudio je svijest što znači papa za Crkvu, za svakog kršćanina i za hrvatski narod. Mnoštvo njegovih pisanih dokumenata kao i činjenica iz njegova apostolskog rada o tome nam svjedoče. Navest ćemo samo one najvažnije.
Tko je papa za katolike? – Započinjemo poznatim Ivanovim odgovorom na pitanje iz jedne ankete: “U Svetom Ocu papi pod prilikama čovjeka vidim Boga svoga i Gospoda svoga.”[3] Tu je temelj Ivanove odanosti papi i svega onog što je za papinstvo učinio; on u papi vidi Krista na zemlji, Krista koji po čovjeku, koji nosi teret papinstva, nastavlja svoju papinsku misiju u povijesti, svoju trostruku zadaću učiteljsku, pastirsku i kraljevsku. To svoje uvjerenje da po papi, kao rimskom biskupu imamo Krista na zemlji, Merz će izraziti u bezbroj varijacija, često puta i na poetičan način prožet oduševljenjem, ali uvijek sa željom i namjerom da kod drugih koji ga slušaju ili čitaju njegove članke, probudi ljubav, poštovanje i poslušnost prema papi. Ivan je napisao nekih desetak članaka o papi i Rimu kao središtu kršćanstva. No time njegovo pisanje o papi nije iscrpljeno; papu kao Kristova namjesnika spominje veoma često i u drugim svojim spisima.
Učenje o papinstvu za katolika stvar najdubljeg osvjedočenja. – U «Đačkom orlu», časopisu za članove Orlovske organizacije, objavljuje Merz seriju pisama. Svako pismo obrađuje jedan problem aktualan za mladog čovjeka. Pisma su pisana u povjerljivom tonu kao osobno pismo. U jednom od tih pisama pod naslovom «Pismo bratu Orlu» [4] Ivan obrađuje temu papinstva i tu veoma jasno pokazuje što on misli, drži i osjeća o papi i što želi kod drugih postići kad im govori o papi. To je njegov najsnažniji spis u kojem je izložio i razvio svoje shvaćanje papinstva. Donosimo samo važnije izvatke.
“Kako katolička nauka o papinstvu ima postati svakom suvremenom katoliku stvar njegova najdubljeg osvjedočenja i njegovo uma kao i stvar njegovog srca, to mislim da je upravo pismo najpodesnije da ti otvorim svoje srce i da ti kao bratu o tome iznesem svoje misli, svoje nade, svoje teškoće”(str.83).
Navodeći izjavu starješine Katoličkog omladinskog saveza “da je ljubav i odanost prema papi za život, privatni i javni, vremeniti i vječni svakog vjernika od najveće i bitne važnosti”, Ivan nastavlja:
“Ova Te je posljednja rečenica iznenadila: ljubav i odanost prema papi jest za život svakog vjernika od najveće i bitne važnosti. No Tvoje će iznenađenje biti još veće ako odmah ne dodam, da ta ljubav i odanost prema papi nije samo za pojedinog vjernika od bitne važnosti, već je od isto tako bitne važnosti za društveni život: za život u obitelji i školi, za štampu i umjetnost, za gospodarski i politički i međunarodni život. Isto kao što je Krist središte cijele povijesti, isto tako je i papa središte te povijesti, ta on je vidljivi i živi Krist na zemlji. I kao što je Krist bio kamen smutnje mnogima, razumljivo da i njegov živi zastupnik mora imati svoje neprijatelje, kao što ih je i Krist imao… Neprijatelji Crkve vrlo dobro znaju da mi katolici papu smatramo vrhovnim, neprevarljivim učiteljem. Oni znaju da smjernice za sav naš vjersko-ćudoredni rad, privatni kao i javni dobivamo od pape. On tumači nauk Kristov, pokazuje što je dobro i zlo»(str.84-85).
U nastavku Merz navodi gotovo sva područja života gdje papa daje svoje smjernice katolicima za djelovanje i ponašanje, da bi istaknuo kako “nema uistinu djelatnosti kojoj papa ne bi dao svoje smjernice.” Potom nastavlja:
“Sve je ovo dužnost pape, jer je papi Krist odredio da narode poučava u vječnim istinama da im pokaže kako će pojedinci svojim privatnim i javnim djelovanjem postići vječno blaženstvo. Iz ovoga posve očito proizlazi da je papa ona podloga i nepomična pećina na kojoj je sazdana sva Crkva. Kako Crkva obuhvaća sve krajeve svijeta, sve biskupije svijeta, tako se podloga papinstva otajstveno proteže na sve biskupije svijeta. Ta kamena podloga je nepomična i sva Crkva, koja se na njoj uzdiže dobiva svoju snagu i svoju čvrstoću od te podloge. Papinstvo je također pećina i podloga duhovnom životu svakog vjernika . Zgrada našeg duhovnog života, našeg vjerskog zvanja i djelatnosti mora se podizati na nepokolebljivoj podlozi istina što ih Papinstvo neprevarljivo naučava. Papinstvo mora biti po tome bitni dio i podloga našeg duhovnog života i naših misli, našeg htijenja i osjećanja; papa stoga mora biti predmet našeg posebnog štovanja i naše ljubavi; dio života naše duše”(str.85-86).
Ivan završava članak ističući kako je veliki zadatak Orlova da budu “u našem narodu nosioci papinske ideje.” Stoga treba posvuda širiti “ljubav prema Sv. Stolici i papi”. Orlovi trebaju proučavati u svojim društvima papinske smjernice, odnosile se one na bilo koje područje života. «U svemu neka nam bude vođa papa!»(str.86). To treba biti tim više, jer je u zbrci koja vlada svijetom veoma teško razlikovati istinu od zablude, dobro od zla. Ali je zato Providnost postavila na goru “jedan svjetionik koji svijetli vjekovima i svom zemljom. Budemo li se u našem apostolskom životu ravnali po tom svjetioniku, možemo biti uvjereni, da nećemo udariti u klisuru i da ćemo sebe i svoj narod dovesti u luku spasenja. Uz Bog živi, Tvoj u Kristu Kralju odani stariji brat!”[5]
«Vječni Rim» za Svetu Godinu. – Kroz cijelu Svetu godinu 1925. vodi Merz u časopisu «Za vjeru i dom» rubriku «Vječni Rim». Kao motto toj rubrici stavlja riječi pape Pija X.:
“A koliko ga valja ljubiti, Papu? Ne riječima niti jezikom, već djelom i istinom (1 Iv 3,18). Kada se ljubi jedna osoba, to se u svemu nastoji prilagoditi njenim mislima, izvršiti njena htijenja, protumačiti njene želje… želimo li dokazati našu ljubav Papi, potrebno je slušati ga (Papa Pio X,18. XI 1912.).“
Očito je da se Merz identificirao s tim Papinim riječima; upravo je njih izabrao kao moto toj rubrici jer je svojim člancima upravo želio postići ono što je Papa tim riječima izrazio. U toj rubrici «Vječni Rim» Merz donosi članke u kojima komentira papinske enciklike i dokumente Svete Stolice koji se odnose na razne suvremene probleme. Već u prvom članku uvodne rubrike “Vječni Rim” Merz naglašava smisao i svrhu ove rubrike:
“Jedna je od bitnih karakteristika svakog katolika, da ljubi Sv. Oca Papu i da sve svoje misli i sva svoja dijela ravna prema njegovim odredbama i željama. Rimski je Papa vidljivi Krist među ljudima, zaručnik sveopće Crkve. On je nepogrešiv u pitanjima vjere i ćudoređa, kada govori službeno ex cathedra… Program je rubrike Vječni Rim da što više učvrstimo u srcima našim uvjerenje da nam je dužnost da ljubimo svetog Oca Papu i da prema smjernicama koje on daje sveopćoj Crkvi i mi upriličimo naše privatno kao i javno djelovanje.”[6]
Papa, živi Krist na zemlji. – Često Ivan u svojim člancima opetuje misao kako je papa «živi Krist na zemlji». Opisujući jednu audijenciju katoličke mladeži, govori kako su mladići žurili da što prije vide “Papu – živoga Krista na zemlji.”[7] Njegovi su tekstovi kad piše o papi puni nadnaravnog zanosa i oduševljenja. Stil mu je živ, uvjerljiv i upravo se vidi kako iz svake riječi izbija ljubav prema Kristu kojega vidi u papi. Ovakvim riječima opisuje audijenciju hrvatskih orlica koje je poveo na hodočašće u Rim i na susret sa Svetim Ocem:
“Nas pedeset u odorama čekali smo sa zebnjom u srcu u grimiznoj sobici Vatikana. Sad će doći On – Papa – Nasljednik sv. Petra – blagi Kristov Namjesnik. Evo ga! Ukaza se njegova bijela pojava. Pokleknusmo. Polako i dostojanstveno je išao blagoslivljajući lijevo i desno, prema svome prijestolju. Najedanput, kao da se začuo preobraženi glas s neba: Petar i Krist prozboriše na usta Pija…”[8]
Potom Ivan citira glavne misli iz Papina govora upućena orlicama da bi dalje nastavio:
“Čule smo tvoje riječi, o sveti Oče, i nikad ih ne ćemo zaboraviti. Koga da slušamo, ako ne Tebe? Koga da slijedimo ako ne Tvoj pastirski glas. Posvuda nas obilaze razdirući vuci i hoće nas upropastiti… Kome ćemo ići, o Sveti Oče? Ta ti imaš riječi vječnoga života. Radi Tebe je, kako veli pjesnik, sam Krist postao Rimljaninom. Koje god ime nosiš, na Tvoja usta govori Petar, a mi smo kćeri Petrove. Tko se od Tebe udaljuje odmiče se od pravoga puta; tko se na Tebe tuži već je suđen; tko te sudi i optužuje već je osuđen. Tko nije s tobom, nije s Isusom Kristom, nije s Bogom.”[9]
Merz uvijek naglašava kako papina vlast potječe od samoga Krista. Govoreći o mladeži Katoličke Akcije, Ivan piše: «Omladina mora biti apostolska, tj. kao što je autoritet rimskog pape kao zlatnim karikama povezan s autoritetom apostola sv. Petra i po ovome sa samim Kristom, isto tako internacionalna katolička omladina treba da je verigama poslušnosti i discipline povezana s biskupima, preko biskupa s papom, s apostolom Petrom, i Kristom.”[10]
Važnost papinstva za narod. – Merz gleda papinstvo u još široj dimenziji. Uočava njegovu ulogu za korist svakog naroda. Pišući članke o školstvu na temelju dokumenata Svete Stolice, Ivan veli:
“Kada ovako kroz više brojeva pratimo sve ove upute i svu tu nauku koja se kao iz kakvog bistrog vrela vječnog grada razlijeva u sve krajeve svijeta, dolazimo do spoznaje da papinstvo nije samo za katolike temelj vjere, već da svim narodima donosi neizmjernu korist.”[11]
U članku “Papa” Ivan još jasnije iznosi što znači papinstvo za narod općenito:
“U ovoj smo Svetoj Godini dublje shvatili što znači Papinska nadčovječnost. Shvatili smo da veličina naroda ovisi o njihovoj vjernosti Papi: ovisi o tome kako se oni ravnaju prema zapovijedima i željama Kristova Namjesnika. U papinskom duhu ležala je u prošlosti snaga Hrvatskoga katoličkog pokreta; u orijentaciji prema njemu leži i naša budućnost.”[12]
Od kolike je važnosti papinstvo kao takvo za Orlovstvo, Ivan posebno naglašava u članku «Orlovi u Rimu» u kojem opisuje hodočašće u Rim u Svetoj Godini:
“I kad je Sveti Otac u svom govoru dao nama orlovima smjernice za naš rad, osjetismo svu veličinu i sve značenje papinstva; shvatismo ako Orlovstvo hoće da ostane na pravoj liniji i da bude ispravan pokret u velikom sklopu svih mogućih pokreta u krilu Svete Crkve, mora biti pokretom papinskim. Euharistija i Papa trebaju biti korijen, vrelo i počelo Orlovstvu. Euharistiju i Papu valja dati našem narodu. I kada Orlovstvu uspije da ove dvije ideje učini kraljicama hrvatske narodne duše, tada može mirne duše reći sa sv. Pavlom: ‘Dobar boj vojevah.’ To je jedina i najčvršća osnovica, bez koje je sav rad osuđen na rasulo. Eto do te su spoznaje Orlovi ponovno došli na svom rimskom hodočašću.”[13]
Obrana papinstva. – Kad ustreba Merz se stavlja u obranu papina autoriteta protiv neosnovanih prigovora, neistinitih tvrdnji i predrasuda kao što to čini u članku «Orlovsko slavlje u Međimurju», u kojem opisuje zanimljivu debatu koja se vodila u vlaku nakon povratka sa slavlja između sokola i orlova. Sokoli su napadali papu, vjernost Hrvata Rimokatoličkoj crkvi itd. Merz je ustao u obranu svih katoličkih vrijednosti i svetinja i to argumentirano, kako i navodi u članku, a koji završava ovim riječima:
«Ponovo se dakle uvjerismo da naši sokoli još čame u predrasudama… Neka proučavaju suvremene katoličke pokrete kod kulturnijih naroda, neka napokon čitaju originalne dokumente koji iz dana u dan izlaze iz Rimske kurije, pa će vidjeti što je i gdje je istina, koja oslobađa.» [14]
Temelji papinske vlasti. – Usporedo s nastojanjem da proširi i potakne svoje bližnje na ljubav i poslušnost prema papi, Ivan često ističe teološki temelj koji opravdava ne samo našu ljubav nego u prvom redu poslušnost i pokornost papi. Zato često ističe da papin autoritet i njegovu vlast imaju temelj u božanskom pravu nad kršćanima koji pripadaju Katoličkoj Crkvi. Tako u veoma opširnom članu “Vlast Crkve”[15] Ivan detaljno obrađuje temu vlasti u Crkvi. Treba odmah napomenuti da je neposredan povod ovom članku bilo pitanje Katoličke Akcije. Da opravda provođenje Katoličke Akcije, u čemu je bio pionir među hrvatskim katolicima, kao i da opravda Papine zahtjeve u svezi s provođenjem Katoličke Akcije, Merz donosi taj opširan članak pokazujući teološke temelje vlasti u Crkvi, napose papinske i biskupske vlasti. Obrađujući papinu vlast, donosi analizu i komentar konstitucije Pastor aeternus, dokument Prvog vatikanskog sabora, u kojoj se iznose biblijski i teološki temelji papine vlasti naučavanja, vladanja i posvećivanja. Ivan se posebno zadržava na prva dva vida papinske vlasti, dok treći u ovom članku ne obrađuje posebno. Navest ćemo samo neke njegove zaključne misli:
“S vlašću naučavanja nerazdruživo je vezana vladalačka vlast. Po volji Kristovoj papa ima također i vlast vladanja. Naime vlast papina po toj volji Kristovoj ne bi bila potpuna, kada bi papa imao dužnost da širi ispravnu nauku, da objavljuje načela, a ne bi imao vlast da ih i provodi.”[16]
Merz potom navodi u čemu se sastoji ta papina vlast vladanja: to je izdavanje zakona i odredaba koje vežu u savjesti, sudačka vlast, vlast kažnjavanja. Potom nastavlja:
“I što je važno, kraljevska papinska vlast je neposredna. Papa je duhovni član svakog naroda i svake države i ni jednoj državi nije tuđinac. Papa je biskup svake biskupije, on je biskup svakog vjernika. Stoga u provođenju papinskih smjernica u raznim narodima bilo u privatnom životu bilo u Katoličkom pokretu i u Katoličkoj Akciji, papa nije samo neposredni učitelj već je i neposredni zapovjednik toga katoličkog života; izdaje zakone sudi i kažnjava.”[17]
Okolnosti Merzova promicanja papina autoriteta. – Možda će nam se nakon Drugog vatikanskog sabora, gdje je napose došlo do izražaja načelo kolegijaliteta među biskupima u vršenju vlasti u Crkvi, ova gledišta činiti malo prenaglašena u odnosu prema papinskoj vlasti; no treba imati na umu tadašnje teološko shvaćanje papinske vlasti pa će se vidjeti da je Merzovo shvaćanje bilo potpuno u skladu s takvim shvaćanjima vlasti u Crkvi. Da napiše ovaj članak, Merz nije bio samo motiviran željom da opravda provođenje Katoličke Akcije, nego i stanjem koje je postojalo u hrvatskoj javnosti prema papi i njegovoj vlasti. Unutar samih katoličkih redova postojao je Seniorat koji je vodio Hrvatski katolički pokret i koji nije puno mario ni za papu, niti za provođenje papinskih dokumenata, posebno o Katoličkoj Akciji, i koji se tome dapače i opirao. Osim toga u hrvatskoj javnosti postojala je jaka liberalna struja koja je svoj izraz našla također i u liberalnom omladinskom udruženju «Sokol», čiji su članovi izričito govorili protiv pape i papinskog autoriteta predbacujući neosnovane prigovore o papinskoj talijanskoj nacionalnosti, svodeći papinstvo na uski vidokrug nacionalnih interesa. Osim toga, bila je tada veoma aktualna opasnost starokatolicizma koji je uzimao maha među hrvatskim katolicima. Među svećenstvom je bio raširen tzv. “žuti pokret”, koji se borio protiv svećeničkog celibata, a čije su pristalice često završavale među starokatolicima. Na toj pozadini odvijalo se Ivanovo nastojanje oko širenja ljubavi i poštivanja papina autoriteta i njegove osobe kao Kristova Namjesnika među hrvatskim katolicima.
Spomenimo još jedan podatak koji ilustrira gore opisanu situaciju u hrvatskoj javnosti u odnosu na papu. Kad su se orlovi vraćali s hodočašća iz Rima i u povorci prolazili Zrinjevcem praćeni svojom glazbom koja ih je dočekala na kolodvoru, protivnici su im podrugljivo dobacivali povike “papinska garda”, što je Merz međutim smatrao samo kao počast.”[18]
Odgovori na teškoće u prihvaćanju papinstva. – Merz je svjestan raznih teškoća koje uočava u hrvatskom narodu u odnosu prema papi i njegovoj službi pa o tome piše:
“U dušama nekih Hrvata laika iščeznuo je uopće svaki smisao za ovu neposrednu papinsku vlast. Papa je daleko u Rimu, on je Talijan. Još kako tako se u ograničenom krugu u katoličkim redovima govori o njegovim smjernicama, ali da bi on vršio vlast nad svakom župom, da on i njegove smjernice moraju biti nazočne u svim našim katoličkim nastojanjima, da je papa blizu i da je on naš neposredni gospodar i Otac naših duša, na to skoro nitko ne misli.”[19]
Zaključujući taj odsjek o papinskoj vlasti Merz ističe kako je dužnost Katoličke akcije “da nam papu opet približi i da nas pouči kako se sva naša nastojanja moraju ravnati prema smjernicama našeg neposrednog učitelja i pod vlašću tog našeg neposrednog zapovjednika.”(Podcrtao Merz u izvornom tekstu.) U nastavku Ivan ističe kako prikaz ove “bitne i najvažnije osnovice za katoličku djelatnost” ne bi bio potpun ako se ne bi odmah nadovezao na prikaz o vlasti mjesnog biskupa “preko kojega se redovito, prema volji Isusovoj, širi nauka Božja u duše vjernika i koji je također neposredni vladar nad svakom katoličkom djelatnošću u svojoj biskupiji.»[20]
1927.g. Merz objavljuje članak «Papina država» u kojem iznosi sve razloge zašto je papi potreban zemaljski, materijalni teritorij, tj. da može vršiti u potpunosti i ispravno svoju duhovnu misiju povjerenu mu od Krista.[21] Prije Lateranskih ugovora iz 1929.god., papa je u stvari bio podanik talijanske države, što je sputavalo vršenje njegove duhovne misije u svim narodima. Ivan u zaključku članka iznosi zahtjeve hrvatskih katolika za papinsku neovisnost:
“I mi Hrvati katolici, kao što je to tražio Hrvatski kongres godine 1900. u Zagrebu, tražimo ovu neovisnost. Znamo da je Apostolska Stolica nerazdruživo vezana s Rimskom Stolicom i da je prema namisli Božjoj neovisnost Rimske Stolice nužan i jedini uvjet da rimski papa uzmogne potpuno slobodno voditi sve narode svijeta.”[22]
Ivan Merz je umro 1928.g., a godinu dana nakon njegove smrti 1929.g. Lateranskim ugovorima riješen je taj problem koji je trajao šezdeset godina, od 1870. nakon što je vojska pokreta za ujedinjenje Italije bila silom okupirala o dokinula papinsku državu. Lateranskim ugovorima riješeni su brojni problemi i papa je od tada ponovno potpuno slobodan u vršenju svoga duhovnog poslanja koje mu je preko Petra Krist povjerio.
Papinstvo i zdravo rodoljublje. – U zaključku svoga članka “Zdravi i nezdravi nacionalizam” Merz ponovno naglašava koliku važnost ima papinstvo za shvaćanje i življenje ispravnog rodoljublja, i daje odmah metode i lijek kako predusresti posljedice lošeg nacionalizma.
“Ako iskreno želimo predusresti loše posljedice krivog nacionalizma (npr. podjarmljivanje vjerske slobode, novo poganstvo, narodne borbe, osnivanje vjerskih i narodnih sekti i crkvi), onda treba javni i privatni život opet kristijanizirati i u narodu probuditi žarku ljubav k Svetoj Stolici. Najprije moraju svećenici biti što bolje prožeti tim duhom i odanošću. Tu mnogo pomaže organizacija ‘Pro Ecclesia et Pontifice’… Svim katolicima treba danas više no ikada da upiru oči u Rim i da ljube papu kao djeca svoga oca; treba da se po svećenstvu poveže narod sve užim sponama ljubavi i privrženosti Crkvi i papi… Kriza će nacionalizma tek onda proći, kada kršćanstvo opet osvoji život pojedinca i naroda i kada u životu naroda papa opet zadobije ono mjesto, koje mu pripada kao ‘gospodaru cijelog Božjeg vlasništva… tj. svega ljudskog roda’. Samo će se onda narodi moći umiriti, ako se okupe oko Božje ustanove ‘Petrove Stolice, toga sidra nade i luke spasa’.»[23]
2. Merz provodi papinsko učenje
Dok smo u prijašnjem poglavlju govorili općenito o papinstvu kako ga Ivan shvaća i što za njega znači, ovdje ćemo konkretnije pokazati s nekoliko primjera kako Ivan provodi u praksu papino učenje i papinske smjernice. Kao uvod navodimo najprije nekoliko izjava Merzovih prijatelja i znanaca o toj temi. Ivanov pristup papinskim dokumentima bio je sasvim nov, posve jedinstven i originalan, što je budilo iznenađenje u okolini u kojoj je djelovao, a kod nekih koji put i protivljenja. Neki su ga smatrali čak i revolucionarom na tom području.[24] Evo kako bliski Ivanov suradnik D. Žanko opisuje Ivanov žar u proučavanju enciklika:
“Danas mirne duše mogu za sebe reći da mi je to bilo pravo čudo promatrati kroz četiri godine toga mladoga profesora kojemu je, bez truna pretjerivanja, bila prva i glavna briga studij enciklike… Enciklike, enciklike! Samo su lepršale oko naših ušiju poput lastavica. Lovili smo pogdjekoju kap iz tih čarobnih rimskih vaza i ne dosižući im slatkoće i vrijednosti. A on je samo crpao i crpao… Magična je bila moć dr. Merza i samo se njoj ima zahvaliti da je ta strana i nepoznata riječ našla neku toplinu u našoj duši… Zrak je najednom postao prepun enciklika. Sve se počimalo i svršavalo s njima.”[25]
Malo dalje autor navodi riječi samog Ivan koji mu je pokušao dati obrazloženje toga svoga “encikličkog žara”: «Radi se o Papinoj odredbi, a Papa ne može odrediti nešto, čime bi se žrtvovala istina. Dakle radi se na koncu konca samo o tome da ljudi žrtvuju zabludu.”[26]
Drugi Ivanov prijatelj, Don Ante Blašković, ovako opisuje svoj dojam o Merzu kad je iznosio crkvenu nauku: “A kada je govorio o papi i njegovim pismima, o Crkvi Katoličkoj i njezinoj uzgojnoj metodi, koju je htio do u tančine uvesti u Orlovsku organizaciju, onda si imao pred sobom potpunog stručnjaka i najvjernijeg sina sveta Crkve.”[27]
Sam Merz ovako obrazlaže važnost studija papinskih dokumenata:
“Kada dakle velimo da želimo raditi prema katoličkim načelima u Katoličkoj Akciji, u Katoličkom pokretu ili uopće u životu, to ta čista i neporočna kršćanska načela dobivamo od pape i od drugih izvora, ali u suglasju s njime… Ako dakle želimo raditi kao katolici prema ispravnim načelima bilo gdje, potrebno je, da proučavamo nauku Kristovu na vrelu: u bulama, enciklikama, govorima Svetog Oca itd. Štoviše ovi dokumenti živog učiteljstva imaju za pretežni dio katolika veće značenje od samog Svetog Pisma, jer nam Sveto Pismo ne govori uvijek jezikom našeg vijeka, i jer neupućeni laik nema uvijek dovoljnu naobrazbu da bi bio u stanju nauku Svetog Pisma uvijek primijeniti na današnje životne prilike koje znaju biti veoma komplicirane. A eto to čine dokumenti Svete Stolice koji nam govore današnjim jezikom i rješavaju nam na temelju filozofije i Objave današnje poteškoće i daju siguran pravac našoj djelatnosti.”[28]
Dalje Ivan citira misli pape Pija XI. iz “Ubi arcano Dei”, gdje Papa naglašava važnost studija papinskih dokumenata prošlih papa ističući kako nepoznavanje njihove nauke dovodi do raznih vrsta socijalnog, moralnog i pravnog liberalizma. I kako je Merz bio aktivno angažiran u Katoličkoj Akciji, posebno naglašava podcrtavajući te riječi “da u bitni dio radnog programa Katoličke Akcije spada upravo to proučavanje i primjenjivanje dokumenata Svete Stolice»(str.79).
Merz je, kako navodi njegov duhovnik o. Vrbanek, prostudirao sve važnije dokumente Svete Stolice i enciklike papa u zadnjih sto godina, počevši od Pape Grgura XVI. do svoga vremena.[29]
Navodimo još jednu izjavu Merzova prijatelja Z. M. u vezi sa studijem enciklika.
“Kad sam jednog dana sjedio s dr. Merzom u sobi i razgovarao o onda aktualnim problemima, zapitao sam ga otvoreno: ‘Gdje ste, gosp. doktore, stekli ovako jasne katoličke principe s obzirom na tako teška pitanja?’ On mi je na to otvorio svoju biblioteku i pokazao na papine enciklike s primjedbom: ‘Evo, to sam sve studirao. Ako što nisam razumio…, onda sam se dao poučiti od svećenika, koji su teološki naobraženi.”[30]
Konkretni primjeri Merzova korištenja papinskih dokumenata. – Pojedini Merzovi članci jesu njegovi prikazi i komentari papinskih enciklika, dok u drugima veoma često izravno navodi papine misli, ili citate iz crkvenih dokumenata. Navest ćemo sada nekoliko konkretnih primjera kako Ivan komentira enciklike, odnosno kako se njima nadahnjuje za svoje članke. U časopisu «Nedjelja» objavljuje članak «Vlast i poslušnost».[31] Članak je ustvari prikaz i komentar enciklike pape Leona XIII. «Diuturnum illud» od 29. VI. 1881. Već smo gore spomenuli kako u članku «Vlast Crkve» Ivan komentira konstituciju Prvog vatikanskog sabora “Pastor aeternus.”[32] Kao izabrani predsjednik Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza Merz započinje svoj pozdravni govor članovima Saveza okupljenima na skupštini lozinkom pape Pija XI. “Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu”. Ističe kako sva katolička mladež treba težiti za istim ciljem. Tu Papinu lozinku stavlja kao program djelovanja Saveza. Taj je svoj pozdravni govor Ivan objavio kasnije kao poseban članak.[33]
U stalnoj rubrici «Vječni Rim» koju vodi u časopisu «Za vjeru i dom» Ivan objavljuje članak «Sveta godina».[34] U njemu donosi citate i svoje komentare papinskog apostolskog pisma «Infinita Dei misericordia» od 29. V. 1924, kojim Papa naviješta Svetu godinu 1925.
U Ivanovu arhivu čuva se rukopis njegova komentara enciklike Pija XI. «Quas primas», koji je kasnije, nakon njegove smrti Marica Stanković objavila pod naslovom «Krist Kralj».[35]
U svome članku “Školstvo”[36] donosi Merz mozaik citata iz papinskih enciklika i dokumenata Svete Stolice i drugih autora o problematici katoličkoga školstva. Posebno navodi dokumente i izjave papa Pija IX., Leona XIII. i Pija X.
U časopisu «Nedjelja» Merz objavljuje članak “Katolička Akcija – katolička politička stranka- katolički dnevnik”, koji je u stvari kratki sadržaj dvaju papinih govora, koje Ivan smatra veoma važnim o odnosu katolika i politike.[37]
Posebno važno jest Ivanovo veliko djelo “Načela katoličke političke akcije”, koje je do sada ostalo u rukopisu.[38] Merz je sastavio ovo djelo, kako sam kaže u podnaslovu, “prema spisima Svete Stolice, nadopunjeno odredbama koncila, okružnicama biskupa, člancima bogoslova i novinara, izjavama glasovitih političara itd.»
Merz je osim objavljivanja članaka često držao i predavanja o papi i papinskim enciklikama. Neka od tih nacrta predavanja sačuvala su se u rukopisu u njegovoj ostavštini. Tako je npr. sastavio opširno predavanje o sv. Franji na temelju enciklike pape Pija XI. «Rite expiatis» prigodom 700. obljetnice smrti sv. Franje. U njemu donosi obilne citate iz enciklike i potom svoj komentar.[39] Neke je papinske dokumente i sam preveo kao npr. encikliku «Immortale Dei», te encikliku o kršćanskom braku.[40]
Neumoran u promicanju papina autoriteta. – Navest ćemo još nekoliko zgodica iz Ivanova djelovanja koje osvjetljuju njegovu privrženost papi, njegovo uvjerenje kako treba studirati papinske enciklike i slijediti smjernice koje daje.
Ivanov prijatelj D. Žanko opisuje u svome eseju o Merzu[41] kako je zajedno s njime prisustvovao proslavi 700. obljetnice smrti sv. Franje na Hvaru, gdje je Žanko trebao održati predavanje. Merz je inzistirao na tome da glavna ideja predavanja ima biti ljubav prema papi, biskupima i svećenicima jer da je to za sv. Franju najznačajnije kao i za moderni svijet, koji je izgubio jedinstvo, budući da na vrhu čovječanstva ne priznaje više papu kao živi autoritet. Kad je Žanko to nastojao zaobići, jer nije vidio kako se to može uklopiti u predavanje, Ivan ga je neposredno prije predavanja uhvatio i rekao: “Ako ispustiš ono o Crkvi i papi, onda ću ja nastupiti poslije tebe i objasnit ću ljudima, da je to za današnje doba najznačajnije.” I Žanko je morao poslušati Merza.
Drugom zgodom Merz se bio dogovorio s trojicom studenata i osnovali su mali klub duhovnog života koji je imao za cilj da se pod njegovim vodstvom malo dublje upućuju u duhovni život. Među njima bio je i Žanko. Već na prvom susretu Merz je svakom dao u ruke encikliku pape Leona XIII. “Immortale Dei” koju im je sam tumačio. “Svaku je stavku tumačio s toliko žara, da smo bili naprosto svladani uvjerenjem da o svakoj Leonovoj misli ovisi sudbina svijeta.” Iako je taj kružok brzo prestao s radom “jer je to ipak za studente bila pretvrda hrana,” veli Žanko, ipak “je trajno ostalo ono uvjerenje, duboko i iskreno, da o enciklikama ovisi hoće li se Europa moći osloboditi liberalnih i modernističkih zabluda na svim područjima života.”[42]
Vjeran papi do smrti. – Nakon orlovskoga hodočašća u Rim za Svetu godinu 1925. Ivanovom inicijativom uvedeno je u našu katoličku javnost slavljenje Papina dana što je bila jedinstvena manifestacija vjernosti, ljubavi i odanosti papi koju je Merz širio u hrvatskom narodu.[43] Spomenimo još i to da je Ivan kao profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji na svome školskom satu uveo molitvu za papu, koju su učenici zajedno s njime molili na kraju sata.[44] Ležeći na samrti ovaj veliki apostol odanosti i vjernosti prema Kristovu namjesniku primio je i rijetku utjehu u tim posljednjim časovima svoga života: Papa Pijo XI. poslao mu je brzojavno svoj apostolski blagoslov. Dan prije smrti posjetio ga je na klinici i sam papinski nuncij, Msgr. Hermenegildo Pelegrinetti.[45]
************
A. – RIMSKI BISKUP – PAPA, SREDIŠTE JEDINSTVA CRKVE
B. – BISKUP I SVEĆENICI
C. – O CRKVI U RAZNIM SITUACIJAMA
[1] B.NAGY, nav. dj., 294.
[2] D. ŽANKO, «Duša dra Ivana Merza», Život, Zagreb, 19/1938., br.5, 247.
[3] B.NAGY, nav. dj., 275.
[4] Ivan MERZ, Pismo bratu Orlu, Rukopis. Zagreb, Arhiv I. Merza, F 39/25. Objavljeno u: I.Merz, Put k suncu, Zagreb, 1978., 82-86.
[5] Isto, 86.
[6] Ivan MERZ, «Vječni Rim», Za vjeru i dom, 12/1925., br.1, 15.
[7] Ivan MERZ, «Suze Sv. Oca Pape», Katolički tjednik, Sarajevo, 2/1926., br.51, 9.
[8] Ivan MERZ, «Njegovoj Svetosti Papi Piju XI.», Za vjeru i dom, Zagreb, 14/1927., br. 1-2, 3-4.
[9] Isto.
[10] Ivan MERZ, «Vječni Rim – Papa», Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925., br. 12, 338.
[11] Ivan MERZ, «Vječni Rim – Školstvo», Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925., br. 5-8, 175.
[12] Ivan MERZ, «Vječni Rim – Papa», Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925., br. 12, 339.
[13] Ivan MERZ, «Orlovi u Rimu», Katolički tjednik, Sarajevo, 1/1925., br. 13, 5-6.
[14] Ivan MERZ, «Orlvosko slavlje u Međimurju», Narodna politika, Zagreb, 14.VII. 6/1923.,
[15] Ivan MERZ, «Vlast Crkve», Vrhbosna, Sarajevo, 41/1927., br. 4-5, 75-80; br.6, str. 94-96; br.7, 105-108.
[16] Isto, br. 4-5, 79.
[17] Isto.
[18] Dragutin KNIEWALD, Dr. Ivan Merz – život i djelovanje, Zagreb, 1932., 181.
[19] Ivan MERZ, «Vlast Crkve», Vrhbosna, Sarajevo, 41/1927., br. 4-5, 80.
[20] Isto, br. 6, 94.
[21] Taj je članak Merz napisao 1927. god. tj. prije Lateranskih ugovora iz 1929.g. između Italije i Svete Stolice kojim je i to pitanje papinske države konačno riješeno i papa je opet postao slobodan u vršenju svoje službe..
[22] Ivan MERZ, «Papina država», Katolički tjednik, Sarajevo 3/1927., br.26, 5-6.
[23] Ivan MERZ, «Zdravi i nezdravi nacionalizam», Život, Zagreb, 5/1924., br.6, 357-358.
[24] Usp.: poglavlje Crkvena hijerarhija – Papinstvo.
[25]Dušan ŽANKO, «Duša dr.Ivana Merza», Život, Zagreb, 19/1938, br.5, 254-255.
[26] Isto, 254.
[27] D(on) A(nte) B(LAŠKOVIĆ), «Anđeo tješitelj», Orlovska misao, Zagreb, 1928./29., br.8, 106.
[28] Ivan MERZ, «Vlast Crkve», Vrhbosna, Sarajevo, 41/1927., br. 4-5, 78.
[29]Josip VRBANEK, Vitez Kristov Ivan Merz, Zagreb, 1943., 99.
[30] Z.M, «Navod iz privatnog pisma», Misao, Zagreb, 1929., br.3, korice lista.
[31] Ivan MERZ, «Vlast i poslušnost», Nedjelja, Zagreb, l3. i 20. II. 1927.
[32]Ivan MERZ, «Vlast Crkve», Vrhbosna, Sarajevo, 41/1927., br. 4-5, 75-80; br.6, 94-96; br. 7, 105-108.
[33]Ivan MERZ, «Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu», Mladost, Zagreb, 1923, br. 7, 95-96.
[34]Ivan MERZ, «Vječni Rim – Sveta Godina» , Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925., br.4, 83-86.
[35]Ivan MERZ, «Krist Kralj», Za vjeru i dom, Zagreb, 32/1943., br. 8-9, 3.
[36]Ivan MERZ, «Vječni Rim – Školstvo», Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925., br.5, 111-117; br. 6,7,8, 175-189.
[37]Ivan MERZ, «Katolička Akcija – katolička politička stranka, katolički dnevnik», Nedjelja, Sarajevo, 1925, br.1, 3-4.
[38]Ivan MERZ, Načela katoličke političke akcije, Rukopis., Zagreb, Arhiv I. Merza.
[39]Ivan MERZ, Franjevački duh, rukopis F39/14. Objavljeno pod naslovom: «Merz o sv. Franji», Ivan Merz–Glasilo Postulature, Zagreb, 4/1976., br.1-2, 9.
[40] Ovi prijevodi Ivana Merza čuvaju se u njegovu Arhivu u Zagrebu.
[41]Dušan ŽANKO, “Duša Dr. Ivana Merza”, Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, 256.
[42] Isto , 225
[43] Josip VRBANEK. Vitez Kristov Ivan Merz, Zagreb, 1943., 129; Marica STANKOVIĆ, Mladost vedrine, Zagreb, 1944., 79.
[44] D.KNIEWALD, nav.dj., 136.
[45] D.KNIEWALD, nav.dj., 225.