A. O LITURGIJI OPĆENITO S DOGMATSKOG GLEDIŠTA

1. Bl. Ivan Merz otkriva ljepotu i važnost liturgije

2. Definicije liturgije bl. Ivana Merza

Projekcija neba na zemlju.

Razgovor Zaručnice i Božanskog Zaručnika.

Umjetnički refleks unutarnjeg Božjeg života.

Duh Sveti inspirator liturgije.

Liturgijom se svaka duša odgaja.

Sve stvoreno usmjereno prema liturgiji.

3. Plodovi  liturgije

Po liturgiji postajemo dionici Božanstva.

Liturgija promiče jedinstvo među narodima.

Liturgija je sredstvo sveopćeg mira.

U liturgiji osjećamo kucaje vječnosti.

4. Misa – središte  liturgije

5. Liturgija sadržava crkveno učenje

6. Vrijednost liturgijskih tekstova za duhovni život

Prijevod Misala epohalna pojava.

Književne vrijednosti liturgijskih tekstova.

******************************

1. Bl. Ivan Merz otkriva ljepotu i važnost liturgije

U prijašnjim poglavljima opširno smo prikazivali Merzovo shvaćanje Crkve. U ovom poglavlju prikazujemo dušu njegova “sentire cum Ecclesia – osjećanja s Crkvom”, a to je njegov liturgijski život. I na tom području Merz je unio nešto novo u katolički život u Crkvi u Hrvata, tako da je dobio naziv “pionir liturgijskog ostvarivanja”[1] u Hrvatskoj. O njegovoj ulozi na području liturgijskog preporoda u Hrvatskoj na poseban način svjedoči i prva doktorska disertacija koja je o Merzu napisana 1975.[2]  Autor ove disertacije dr. Marin Škarica govori u svojoj radnji opširno o genezi Ivanova zanimanja za liturgiju[3] pa tu temu ne obrađujemo ovdje detaljnije, nego polazimo od činjenice da je liturgija samo jedan, i to onaj najintimniji i najdublji vid Merzova proživljavanja misterija Crkve. Tu dimenziju Crkve Ivan živi svim intenzitetom. Ali ne zadovoljava se samo da sam uživa u liturgiji i da u njoj nalazi duhovnu hranu. Ozbiljno nastoji da liturgijskim duhom prožme i Orlovsku organizaciju i vjernike s kojima je dolazio u dodir, vršeći tako pravi liturgijski apostolat.

Što je za Merza značila liturgija, govori u prvom redu činjenica da je za temu svoje doktorske disertacije  uzeo i obradio utjecaj liturgije na francuske književnike. Ovu je temu Merz odabrao još u Parizu, gdje je za nju prikupljao materijal. Napisao ju je u Zagrebu i obranio je na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta 1923.g.[4]  Nakon završetka rata, iz kojega izlazi kao novi čovjek, obraćeni kršćanin, svoj duhovni život Merz živi usko povezan sa liturgijskom molitve Crkve.

Poseban poticaj za svoj liturgijski život doživio je Merz još kao student u Beču kad je obavio liturgijske duhovne vježbe koje su bile održane u samostanu St. Gabrielu kod Mödlinga kroz Veliki tjedan 1920.g. Prisutnost 300 bogoslova koji su se pripremali za odlazak u misije još je samo potenciralo njegov intenzivni duhovni doživljaj ovih duhovnih vježbi, o čemu nam je ostavio opširan zapis u svom dnevniku. Tu nailazimo također na prve ozbiljnije Merzove refleksije o liturgiji, koja je sve više počela zanimati toga mladog studenta. On ovdje promatra liturgiju i pod vidom umjetnosti; čini se da je upravo umjetnost bila onaj prolaz kroz koji je liturgija ušla u njegovu dušu. No poslušajmo samoga Ivana koji nam u svome dnevniku opisuje doživljaj tih duhovnih vježbi:

“Bio je to moj najljepši Uskrs: proživljavao sam umjetnički refleks velikih događaja – Kristovu muku i njegovo uskrsnuće – uživjevši se u liturgijsku umjetnost… (Slijedi opis pojedinih dana Velikoga tjedna i liturgijskih obreda). Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost. Ona je sasvim objektivna i odgovara Wagnerovu idealu, koji je htio sve umjetnosti sjediniti u jednu. Liturgija je izražaj duše Crkve, na njezinim bi temeljima bilo lako izraditi teoriju umjetnosti. U liturgiji se kao u zrcalu ogleda život Kristov, ali ne onakav kakav nam se u povijesti čini, nego onakav kako ga gleda objektivni gledalac, koji nije vezan na vrijeme ni na mjesto već promatra život iz visine, videći nadnaravni savez svih događaja, recimo kako ga promatra anđeo. Na taj način umjetnost postaje objektivno zrcalo života, koje hvata i one niti što ih obični čovjek ne opaža. Liturgija je dosegla vrhunac, ona je najveća umjetnička tvorevina koja postoji na svijetu, a uz to je centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov koji je centar povijesti. Sve ostale umjetnosti moraju se služiti istom metodom kao Duh Sveti u liturgiji; umjetnik mora recimo motiv rata, ljubavi, bluda, ubojstva i razne ostale teme umjetnički prikazati u nadnaravnom savezu i što on to bolje učini, to je umjetnina vrednija. Naravno za to se traži da umjetnik bude svet.”[5]

S ovakvim uvjerenjem o liturgiji Ivan polazi u Pariz u jesen 1920.god., gdje nastavlja studij književnosti i sakuplja materijal za svoju disertaciju o utjecaju liturgije na francuske književnike. Merz se odlučio za temu svoje disertacije uzeti upravo spoj liturgije i književnosti. To su dva područja koja su ga veoma zanimala. S jedne strane tu je njegov literarno-umjetnički i  profesionalni interes, a s druge strane pokazuje njegovu duboku religioznost, duboko vrednovanje religioznih sadržaja koji upravo u liturgiji nalaze svoj umjetnički izražaj, što je Merza posebno privlačilo. Za svoju disertaciju Ivan je sakupio obilje materijala iz djela mnogih francuskih pisaca koja je morao pročitati.[6] U svojoj disertaciji Merz pokazuje kako je rimska liturgija najuže povezana sa životom francuskoga naroda, ona mu često daje pravac života, proizvodi obraćenje i djeluje čak i na one koji joj hoće biti sasvim oprečni, te se u sadržajima djela gotovo svih francuskih pisaca nalaze liturgijski tragovi.

Dolaskom u Zagreb Merz se nije ograničio samo da osobno vodi svoj duhovni život crpeći iz liturgijskih vrela i da duhovna bogatstva dobivena iz liturgije zadrži za sebe. Uviđajući važnost i korist liturgije za kršćanski život, Ivan širi liturgijsku misao u svoju okolinu. Započinje liturgijski apostolat sasvim ozbiljno. Napisao je nekih dvadesetak članaka u raznim katoličkim časopisima o liturgiji.[7] Osim toga u časopisu Posestrimstvo vodio je rubriku Liturgijski kutić od rujna 1922. pa do kraja 1924. godine. Iz svega onoga što je Merz o liturgiji napisao sažet ćemo  ukratko njegovu liturgijsku misao, te što je liturgija, kao službena molitva Crkve za njega značila.

2. Definicije liturgije

Pišući o liturgiji Merz je redovito u svojim člancima donosio njezinu definiciju, odnosno definicije, koje su proizlazile iz njegova osobnog uvjerenja i proživljavanja otajstva kršćanskog bogoslužja.

Projekcija neba na zemlju. – Govoreći o duhovnom životu o kojem ovisi unutarnja snaga Marijinih kongregacija Ivan smatra liturgiju jednom od bitnih stvari u duhovnome životu:

“Što se tiče same sv. liturgije, to je ona najbolji vod koji nam otkriva na vrlo pedagoški način u toku jedne crkvene godine sve pojedinosti iz života našega Spasitelja. Crkva je naime Zaručnica Isusova, a duševni život savršene zaručnice je savršeni odraz duševnoga života Zaručnika. Ona je nutarnji život te nebeske zaručnice izražen na umjetnički način u sv. Liturgiji. Njezine molitve i kretnje, njezine melodije  i njezini miomirisi projekcije su Neba na zemlju, fotografije su unutarnjega Božjega života. U Liturgiji najlakše možemo spoznati sve ljepote unutarnjega života Božjega; po Liturgiji najočitije spoznajemo da je Bog, tvorac svjetova, Bog stroge Pravednosti, Bog ljubavi, također Bog apsolutne ljepote koja nas opaja svojim sjajem i blistavilom i koja nam čini sve teškoće naše vjere, sve križeve i sramote mnogo lakšima.»[8]

Razgovor Zaručnice i Božanskog Zaručnika. – U drugom članku Ivan tvrdi da je liturgija “službena molitva Crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i Božanskoga Zaručnika.»[9] I zato prisluškivanje toga razgovora između Krista-Boga i njemu slične Crkve, nastavlja Merz u istom članku, treba “dići naš život do neizmjernih visina božanskoga života»(str.13).

Umjetnički refleks unutarnjeg Božjeg života. – Uspoređujući liturgiju i književnost u članku «Razmatranja o rimskom misalu»[10] Merz naziva svjetsku literaturu “muzej okamina raznih stadija ljudske duše koje su boravile na zemlji.” Naprotiv prema njegovom uvjerenju s liturgijom je sasvim drugačije:

“Gospodin Bog je život, kretanje; ljudske su duše ono ogledalo na kojemu se to kretanje Božje zrcali. Umjetnički refleks unutarnjega Božjega života je naša sveta liturgija. Ona bez prestanka, dan i noć, zimi i ljeti  od generacije do generacije svira poput kakvoga orijaškog orkestra i šalje svoje raznoglasne zvukove i melodije natrag prema začetniku. Liturgija je dakle umjetnost ‘par excellence’, jer je ona život, kao što je i naš Gospodin živ”(str.84).

Duh Sveti inspirator liturgije. – U svojim člancima Merz također jasno uočava odnos između Duha Svetoga i liturgije. Govoreći o sekvenci-posljednici “Stabat mater” u spomenutom članku ističe njezinu liturgijsku vrijednost time što potpuno odgovara osjećajima sveukupne Crkve. Potom ustvrđuje: «Slobodno možemo ustvrditi da je sam Duh Sveti inspirator te pjesme jer On djeluje u duši Crkve: On je autor liturgije”(str.82). Proučavajući liturgiju, piše Merz na drugom mjestu, dolazimo do uvjerenja “da je liturgija u svojoj veličajnoj i raznoličnoj cjelini najdivnije umjetničko djelo, prožeto i vođeno Duhom Svetim, posvećeno vjekovima svetoga života u Crkvi i vječito puno neusporedivoga čara.”[11]  Koliko god je Duh Sveti inspirator liturgije, isto tako Isus Krist “vjernicima govori na osobito mio, sladak način pomoću svete Liturgije.”[12] 

Liturgijom se svaka duša odgaja. – Liturgija je za Merza pedagogija. Govoreći o liturgijskom razmatranju prema kojemu svaki katolik  postaje velik i univerzalan i počinje osjećati što osjeća sama Crkva Merz tvrdi:

“Na temelju se liturgije svaka pojedina duša odgaja. Može se reći da je Liturgija pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnoga Kristova života.[13]

“Ima li dakle išta ljepše i plodnije negoli je duševno proživljavanje crkvene godine?!”- pita se Merz[14] i dodaje da to upravo omogućuje misal jer donosi najmarkantnije ideje iz Spasiteljevoga života. Potom nastavlja: “Liturgija ima prema tome veliko odgojno značenje i s punim pravom možemo reći da je Rimski misal najpedagoškije djelo što ga imamo: on je pedagogija ‘per excellence’.”

Sve stvoreno usmjereno prema liturgiji. – Merz smatra liturgiju veoma važnom za kršćanski život vjernika:

“Ako je dakle u sv. misi prisutan sam Tvorac svjetova, nestvoreni Bog, to je razumljivo, da je prisustvovanje misi veoma važan čin, da je napokon život s liturgijom, koja nam donosi razne faze iz života Bogo-Čovjeka, bitni život, a da je sav naš ostali rad, usporedimo li ga s tim proživljavanjima Isusova života prema liturgiji, neznatan i nebitan.»[15]   

Za Merza je sve centrirano u liturgiji; svu zemaljsku stvarnost on gleda usmjerenu prema liturgiji kao nešto što u sebi ujedinjuje sva ljudska nastojanja i stvorene zemaljske vrednote:

“Liturgija je u neku ruku projekcija neba na zemlju. Sam Bog – presv. Euharistija – središte je Liturgije. Svećenstvo i narod obavlja razne kretnje, čita divne molitve, krasi hram Božjim cvijećem i djelima svih umjetnosti. Nema nijedne stvari na cijelom svijetu, niti ijednog zvanja među ljudima, koje ne bi surađivalo kod božanske Liturgije. Cijele kretnje svemira, sav žar sunca, svi vjetrovi i sve kiše napokon dovode do toga, da pšenica sazori, koja će postati nosiocem samoga Boga. Seljaci i vinogradari pripravljaju svete česti, pobožne duše priređuju raznovrsna misna ruha, zlatari izrađuju kaleže, slikari nabožne slike, kipari kipove itd. A sam trojedini Bog nadahnjujući Crkvu stvarao je sv. Liturgiju, koja nosi na sebi pečat trojednosti.”[16]

3. Plodovi  liturgije

Svoju misao o plodovima liturgije Merz je najbolje izrazio u svome magistralnom članku “Duhovna obnova po liturgiji”.[17] Već sam naslov sugerira da smatra liturgiju izvorom duhovne obnove. U članku detaljnije razrađuje taj pojam, tj. pokazuje u kojem smislu i pod kojim vidovima liturgija donosi duhovnu obnovu i u čemu se ta obnova sastoji.

Po liturgiji postajemo dionici Božanstva. – Najprije nam liturgija omogućuje divne spoznaje o božanskim stvarima kada slušamo njezin govor, koji je u stvari razgovor Krista i njegove Zaručnice – Crkve. I taj idejni svijet toga razgovora izražen u liturgiji uzdiže “naš život do neizmjernih visina božanskoga života”(str.13). Razmatrajući tako po liturgiji o Kristovu životu “naša duša postaje odrazom same neizmjernosti”(str.14). Isto tako promatrajući otajstva što nam ih Crkva stavlja u liturgiji kroz povijest koja se odražava u njezinim predstavnicima – svecima “već na zemlji postajemo dionicima Božanstva”(str.14). Liturgija također omogućava da proživljavamo sve faze Isusova života roneći u njegovu dušu (str.13). Kad zavirimo pomoću liturgije u unutarnji Božji život, to iz njega crpimo cijelu metodu akcije za osnivanje kakve nove organizacije, odgajanje jedne duše, obraćenje protivnika (str.15). Liturgijsko razmatranje omogućava da katolik postane “velik i univerzalan”, da ostavi po strani svoje osobne interese i “počinje osjećati što osjeća sama Crkva, taj velebni odraz samog neizmjernog Krista”(str.17). Liturgija odgaja, ona je «pedagogija u pravom smislu riječi jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova  života”(str.17). Po liturgiji koja u isto vrijeme na cijeloj zemlji razmatra o istim stvarima “učvršćuje se svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda” i napokon po liturgiji čovjek “na najsavršeniji način odaje Bogu onu čast, koja ga zapada”(str.17). Po liturgijskoj molitvi vjernik se pridružuje korovima anđeoskim “i čovjek se već na zemlji počinje vježbati u službi koju će pun radosti i ushićenja obavljati u vječnosti.”[18]

Liturgija promiče jedinstvo među narodima. – Govoreći o oznakama rimske liturgije u članku «Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije»[19] Merz ističe kako je njezino “bitno obilježje preobraženi mir” te u tom smislu navodi izjavu katoličkog filozofa Ernesta Hello-a (str.262). Osim toga Ivan uočava kako liturgija ima karakter vitalnosti s jedne strane, a s druge strane “ostaje usred valovlja svih promjena nepomična kao stijena”(str.260 i 267). I zato nije čudo da mnogi književnici vide u rimskoj liturgiji onu stijenu koja počiva na vječnosti «i da se čovjek mora za nju uhvatiti ne želi li propasti u uzburkanom moru prolaznih nauka i nazora»(str.262). Iz toga Merz izvodi oznaku liturgije koja se sastoji u tome da povezuje “žive s mrtvima i s budućim pokoljenjima i koja ulijeva u čovječju dušu svijest da nije osamljen, već da je i on jedna stanica u povijesti svoga naroda”(str.263). Osim toga liturgija ne povezuje samo pojedince jednoga naroda u jedinstvenu cjelinu, “već ona uspostavlja niti između svih naroda i čini ih braćom i djecom jednoga Oca na nebu”; naprotiv oni narodi koji prekidaju liturgijsko jedinstvo “zapadaju u poganstvo, koje vjeru podređuje narodu, a narod dovodi u opreku s cijelom ljudskom zajednicom.” (str.263). U potvrdu ove tvrdnje Ivan navodi izjavu Veuillot-a, koji govori o Njemačkoj i njezinim ljudima koji raskinuše jedinstvo s Katoličkom Crkvom i s njezinom liturgijom.[20] Osim toga liturgija ima posebnu moć da djeluje na ljude i da ih dovodi k spoznaji vjere. I to čini ne razumskim i apologetskim dokazima već svojom umjetničkom ljepotom koja dublje djeluje na ljude i proizvodi u njima osjećaj da “jedino istina može biti tvorcem prave ljepote”(str.265). U nastavku Merz navodi primjer Hysmans-a i Walcheren-a koji nisu mnogo razmišljali o katoličkim dogmama, “već prisustvujući liturgiji i prateći gregorijansko pjevanje osjetili su postojanje vrhunaravnog svijeta i došli do zaključka da je jedino Duh Istine mogao stvoriti ljepotu liturgije i njezine melodije»(str.265).

Liturgija je sredstvo sveopćeg mira. – Ivan smatra liturgiju jednim od “najmoćnijih sredstava sveopćega mira”(str.266). Dok milijuni novina šire narodnu mržnju i laž “Crkva mirno vrši kroz vjekove svoju miroljubivu misiju i daje u ruke svojim službenicima mnoge stotine tisuća brevijara i milijune misala, koji govore o ljubavi k Bogu i bližnjemu”(str.266). Isto tako Crkva svojom liturgijom posve naravno propovijeda “da ne poznaje razliku između bogataša i siromaha, učenjaka i priprostih ljudi” nasuprot onih koji naviještaju borbu klasa, te je Crkva sjajem svojih obreda unatoč svim prigovorima “velika škola demokracije”(str.266). Poznavanje liturgije omogućuje stjecanje temeljne apologetske spreme koja služi u borbi proti vjerskim protivnicima. I tu svoju tvrdnju Merz potvrđuje opširnim citatom Maurica Barres-a koji je iz himna “Celestis urbs Jerusalem»  crpio sav svoj parlamentarni borbeni materijal u obranu Crkve i katolicizma protiv slobodnih zidara (usp.str. 266-267).

U  tri članka Merz opisuje kako je liturgija utjecala na obraćenje pojedinih književnika, odnosno kako pojedini književnici opisuju obraćenje svojih likova pod utjecajem liturgije. Posebno se zaustavlja na prikazivanju obraćenja Haysmans-a[21] i Paul Claudel-a.[22] U jednom dijelu svoje disertacije prikazuje također obraćenja pojedinih književnika pod utjecajem liturgije čemu posvećuje i poseban članak u «Životu».[23]

U liturgiji osjećamo kucaje vječnosti. – Liturgija Ivanu omogućuje da osjeti vječnost i smisao za koji je čovjek stvoren. Opisujući sudjelovanje na sv. misi prilikom posjeta trapističkom samostanu u Rajhenburgu, Ivan piše: “Nakon nekih dugih molitava započe svečana konventualna misa. Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucaje vječnosti. Čemu se žuriti kada čovjek pjeva hvalu Božju, radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri.”[24]  U istom članku Merz opisuje kako liturgija daje smisao redovničkom životu  trapista “koji su već ovdje na zemlji počeli pjevati hvalu Tvorcu, ne iščekujući zato, kao mi što živimo u svijetu, čas smrti”(str.517). Za ilustraciju trapističkog načina života Ivan donosi usporedbu rozete na katedrali. Izvana ništa posebno, a uđemo li unutra vidimo sve šarenilo i sjaj rozete. Isto tako i trapistički redovnički život. Ako se gleda izvana, vide se samo stvari koje odbijaju: odricanje, siromaštvo i ostalo. Svjetovnim ljudima ili bezvjercu čini se takav život veoma stran i nerazumljiv:

“Ne će moći razumjeti jer sve promatra izvana; ali neka uđe u katedralu  njihove duše, u kojoj tinja vječno svjetlo Duha Svetoga i koju rasvjetljuje sunce posvetne Milosti to se neće moći nadiviti čarobnom sjaju i ljepoti, što će ih otkriti. A za nas katolike, koji živimo u svijetu, sveta je liturgija ona vratašca, pomoću kojih možemo zaviriti u to svetište”(str.516-517).

Govoreći kako liturgijski život ne znači samo praćenje sv. mise iz misala nego i život s crkvenom godinom, tj. sa svim onim što liturgija kroz cijelu godinu živi i slavi, Merz veli: “Život prožet liturgijom, život s crkvenom godinom, donijet će u naše misli sređenost, u naše želje mir, a u naše srce će utisnuti Kristov Božanski Obraz.”[25] Odgovarajući na upit jedne djevojke kako organizirati duhovni život, Merz joj daje savjete o dva stola: jedan je stol svetog žrtvenika, a drugi božanskog zakona – Riječi Božje. «A oboje stoji divno organizirano u liturgiji kako nam nuđa sv. Crkva.»[26]

4. Misa – središte  liturgije

Centar liturgije za Merza je sveta misa. O tome veoma jasno govori u već spomenutom svome programatskom članku “Duhovna obnova po liturgiji”. Ističući kako po liturgiji dolazimo do divnih “duhovnih spoznaja s područja naše vjere i naglašavajući potrebu da je što temeljitije upoznamo i njome se što više okoristimo, Ivan nastavlja svoje obrazlaganje:

“Najveća stvar koja opstoji na svijetu jest sv. Crkva, najveća stvar u Crkvi jest sveta misa, a u misi pretvorba. I kao što je Krist za svoga zemnoga života bio usmjerio sve svoje misli prema Golgoti, tako Zaručnica Kristova, Crkva upire svoje poglede prema oltaru; što se dakle događa na oltaru, to je najveća stvar koja se uopće dešava na svijetu. Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji i koju katolička hijerarhija – taj nosilac svećeničkog reda Kristova – javno prikazuje Bogu za sve ljude i u ime njih svih. No da uzmognemo razumjeti svu veličinu toga čina i okoristiti se njime, to je sveta misa odjevena u posebno ruho. Molitve, koje se tom prilikom mole i pjevaju, prava su remek djela književnosti i glazbe, odijela i kretnje, koje uljepšavaju čar bogoslužja, obogaćuju našu spoznaju. Razni nas liturgijski ciklusi upoznaju tijekom godine s najvažnijim otajstvima naše sv. vjere. Tako se tijekom godine upoznajemo s cijelim Isusovim životom.”[27]

Već smo spomenuli kako Ivan intenzivno doživljava sv. misu u trapističkom samostanu u Rajhenburgu, kamo je bio poveo skupinu đaka kongreganista na “liturgijski izlet”[28]. Za njega je svečana konventualna misa “cilj” i tu treba samo da se promatra; cilj je u stvari pjevanje hvale Božje radi koje je čovjek stvoren. Za Merza međutim sv. misa nije potpuna ako se čovjek kod nje i ne pričesti. Tek onda čovjek  ima potpunog udjela u svim milostima i blagodatima koje liturgija pruža:

“Budite uvjereni da je sveta misa bez svete pričesti donekle fragmentna… Žrtva je tek onda potpuna ako se u misi najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom. To činimo po sv. Pričesti… U tom činu, gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, mora biti vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne sv. Liturgije.”[29]

Za vrijeme boravka na ratištu Ivan pronalazi vrijeme da prisustvuje sv. misi. Svoje doživljaje s jedne sv. mise u Bolzanu (Bozenu) opisuje svome prijatelju Nikoli Bilogriviću:

“Direktno se osjeća kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnoga mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica, što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovoga života, proizlazi u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod stola Gospodnjega – neko čudno nadnaravno svjetlo, koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim, kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka.»[30]

Napominjemo da je Merz svakodnevno išao na sv. misu i pričešćivao se, te sve što je o sv. misi napisao dolazilo je iz njegova vlastitog iskustva i proživljavanja.

5. Liturgija sadržava crkveno učenje 

Merz naglašava također kako je u liturgiji sadržano crkveno učenje, istine vjere, prema staroj izreci “lex orandi – lex credendi”. Stoga brani vrijednost misala za vjerski život, te objavljuje recenziju molitvenika za djecu.[31]  Potvrđuje to i primjerom iz Francuske, gdje je liturgijski život veoma razvijen, također i kod mladeži, te nadodaje: “I budući da je misal riznica teološkog znanja, razumije se, da su plodovi toga liturgijskog života veliki.”[32] Istu misao Ivan ističe u svom prijevodu crkvenog himna Jesu, corona virginum-Isuse, kruno djevica: «Budući da je sv. Liturgija riznica kršćanskog nauka, to i prijevod liturgijskih tekstova mora do u sitnice odgovarati originalu.»[33] Zbog toga je Merz u tekstu ispod bilježaka donio prijevod istog himna.

Kritizirajući izvođenje lamentacija u zagrebačkoj katedrali kada su priređivači ispuštali neke tekstove da bi dali više mjesta umjetničkom izvođenju drugih liturgijskih tekstova Velikoga tjedna, Merz ovako piše u Narodnoj politici:

“Čudno je da oni (priređivači) ne znaju da Crkva zabranjuje ispuštanje i preskakanje liturgijskih tekstova. Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije, jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk sv. Crkve.”[34]

6. Vrijednost liturgijskih tekstova za duhovni život

Kao profesor književnosti Merz je bio zainteresiran i za književnu stranu liturgijskih tekstova, odnosno kao čovjek koji je duboko shvaćao i živio liturgijski život razumio je vrijednost sadržaja liturgijskih tekstova za duhovni život.

Prijevod Misala epohalna pojava. – Kada je prvi puta izišao u prijevodu Rimski misal na hrvatskom jeziku, Merz donosi opširnu i upravo oduševljenu recenziju ovoga izdanja misala koji tako omogućuje vjernicima da s razumijevanjem mogu prisustvovati sv. misi i liturgijskim obredima. U samom članku govori općenito o liturgiji, o njezinoj vrijednosti, te nastavlja:

“Iz ovog izlaganja lako je zaključiti, da je prijevod ovako fundamentalnoga dijela epohalna pojava u našem književnom životu. Mogli bismo smo što više reći da je to najvrednija knjiga što je mi uopće imamo na hrvatskom jeziku.”[35]

Svakome preporučuje da si nabavi tu knjigu, posebno članovima Katoličkog pokreta te da si po njoj usklade život, pa nadodaje:

“Uvjereni smo da će ona odgojiti cijeli niz solidnih, požrtvovnih, katoličkih radnika i osobito molimo Boga da probudi u mnogima čitaocima želju za svećenički, odnosno redovnički stalež»(str.84).

Donoseći recenziju dječjeg molitvenika “Isus prijatelj malenih“[36], Merz ističe kako je sav molitvenik liturgičan i s puno riječi hvali njegovu liturgijsku orijentaciju, zadovoljan što su “se valovi liturgijskog pokreta počeli prelijevati i u naše krajeve”(str.552). Recenziju završava, isto kao i prethodni članak, molitvom Gospodinu da “mnoga dječica koja se budu služila tom knjižicom osjete u sebi zvanje da jednom postanu misnicima Božjim i da taj mali misal odgoji takav naraštaj koji se neće dosađivati pod misom već će shvatiti da je sv. Žrtva središte kršćanskoga života”(str.552).

Književne vrijednosti liturgijskih tekstova. – Kao profesor književnosti Merz je u liturgijskim tekstovima nalazio ostvarene i literarne vrijednosti. Tako članak “Ljepota crkvene godine”, u kojem donosi mišljenja raznih književnika o crkvenoj godini i općenito o liturgijskim tekstovima, započinje riječima:

“Mnogima će se ovi zanosni hvalospjevi o liturgiji učiniti posve novim; mnogi katolici kod nas ne poznaju riznica crkvene poezije i ne slute da se najveća remek djela svjetske književnosti ne mogu ni usporediti s djelima koja je stvorio Duh, što vodi Crkvu.”[37]

Merz je posebno bio osjetljiv za ljepotu crkvene poezije – crkvenih himni. Tako himan «Jesu, corona virginum» naziva “pravim biserom kršćanske poezije” i samo je kršćanstvo moglo dati “tako zanosni pjesnički izražaj djevičanstvu.”[38] Kako je duboko unišao u duh i smisao crkvenih himana, vidi se i u članku «Razmatranja o rimskom misalu» gdje recenzirajući hrvatski prijevod misala za puk hvali prijevod pojedinih himana i ujedno donosi sugestije što bi trebalo u idućim izdanjima popraviti.[39]  No, iako je Merz bio osjetljiv za estetsku i literarnu stranu liturgije i liturgijskih tekstova, nikako to nije bilo prvotno u njegovim refleksijama. U mnogim svojim komentarima o liturgiji Merz s estetske strane prelazi na ono bitno, tj. njihov religiozni sadržaj i poruku. Njegova rubrika “Liturgijski kutić” u časopisu «Posestrimstvo» koju je vodio kroz dvije i po godine od 1922. do 1924. uz općeniti uvod u liturgiju i liturgijski život, donosi mnoštvo komentara liturgijskih tekstova crkvenih blagdana, pojedinih svetkovina ili svetih vremena. Tih Merzovih članaka o liturgiji objavljenih u rubrici “Liturgijski kutić” ima oko tridesetak i predstavljaju jedan cijeli mali liturgijski tečaj.

Iz tih tekstova vidi se kako je Merz duboko zaronio u liturgiju, živio je usko s njom i na temelju liturgijskih tekstova davao smjernice za konkretan kršćanski život. U stvari predlagao je samo ono što je i sam živio.

Osim «Liturgijskog kutića»,  Merz je držao i razna liturgijska predavanja u orlovskim društvima. Tako su nam se u njegovu arhivu sačuvali rukopisi liturgijskih predavanja, tj. njegovi komentari liturgijskih tekstova iz misala i brevijara od blagdana Bezgrešnoga Začeća[40]   te blagdana sv. Stjepana i sv. Ivana[41]  koja je održavao u orlovskim društvima. Tako predavanje o Bezgrešnom Začeću počinje sljedećim mislima:

“Među omladinom svih prosvijećenih naroda razmahao se liturgijski pokret. Ovaj ide za tim da vjernike upozna sa sjajem ljepote koja se nalazi u službenim molitvama Crkve; tom pokretu je cilj da aktivno sudjelovanje kod sv. mise učini bitnim žarištem duhovnog života svakog katolika i da tijelo i dušu svakog vjernika što bolje pripravi i uresi za dolazak Neokaljanog Jaganjca – za Sv. Pričest, koja je najvažniji i najveličanstveniji čin u životu svakog vjernika.”[42]

Potom komentira tekstove blagdana Bezgrešne iz brevijara i misala promatrajući Bezgrešnu posebno pod vidom uzora svake hrabrosti u borbi protiv zla, jer Orlovska organizacija u svojim članovima treba uzgajati duh kršćanske jakosti. I tako postavlja Bezgrešnu za uzor orlovima u njihovu nastojanju u borbi protiv zla.

Slične misli iznosi Merz u spomenutim komentarima tekstova liturgijskih blagdana sv. Stjepana i sv. Ivana. Njegovi komentari uvijek smjeraju na praksu. Liturgija pruža uzore i naputke za konkretan kršćanski život, a Merz potom nadodaje još svoje prijedloge i zaključke.

******************************

A. O LITURGIJI OPĆENITO S DOGMATSKOG GLEDIŠTA

B. PASTORALNO-PRAKTIČNI VIDICI LITURGIJE

[1] UREDNIŠTVO, «Prvoborcu…», natpis na drugoj  stranici korica, Život, 19/1938., br.5, 2, korice.

[2] Dr. Marin Škarica, svećenik splitsko-makarske nadbiskupije napisao je prvu doktorsku disertaciju u Ivanu Merzu i obranio ju je u Rimu 1975.g. na Papinskom liturgijskom institutu «Anselmianumu». Naslov disertacije, koja je napisana na talijanskom jeziku, glasi: “Ivan Merz – začetnik liturgijskog pokreta u Hrvatskoj.” Moderator disertacije bio je prof. Tommaso Federici. Objavljen je izvadak pod naslovom: «Ivan Merz, iniziatore del movimento liturgico in Croazia», Spalati-Romae, 1989., 102 str.

[3] Marin ŠKARICA, rukopis disertacije, str. 100-143, Arhiv I.Merza, Zgreb.

[4] usp. D. KNIEWALD, nav. dj., 134.

[5] Ivan MERZ, Dnevnik 5.4.1920. Taj dio objavljen je u: B. NAGY, nav.dj., 184-185.

[6] Kratki sadržaj njegove disertacije donosi dr. D. KNIEWALD, nav.dj., 134.

[7] Vidi popis članaka o liturgiji u Bibliografiji.

[8] Ivan MERZ, «Unutarnja snaga kongregacije», Katolički list, Zagreb, 74/1923., br.51, 618.

[9] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po liturgiji», Luč, Zagreb, 20/1924, br. 1, 12.

[10] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskome misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9/1922, br. 3-4, 84.

[11] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1923, br.10, 185.

[12] Ivan MERZ, «U krilu svete Liturgije», Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 11/1924, br.12, 510.

[13] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po liturgiji», Luč, Zagreb, 20/1924, br.1, 17.

[14] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskome misalu, Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9/1922, br.3-4, 82.

[15]Ivan MERZ, «Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije», Život, Zagreb, 5/1924, br.5, 264.

[16] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić. Božić i Bogojavljenje», Posestrimstvo, 1924, br.5.

[17] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po liturgiji», Luč, Zagreb, 20/1924, br.1, 11-17.

[18] Isto, 17.

[19]Ivan MERZ, «Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije», Život, Zagreb, 5/1924, br. 5, 260-267.

[20] usp. Isto, 263.

[21] Ivan MERZ, «Yoris Karl Huysmans», Luč, Zagreb, 18/1923., br. 5-6, 129-130;  «Umjetnički utjecaj latinske liturgije na obraćenje jednog naturalističkog književnika», Luč, Zagreb, 18/1923., br. 9, 204-209.

[22] Ivan MERZ, «Paul Claudel i liturgija», Hrvatska Prosvjeta, 10/1923, br. 9, 414-421.   

[23] Ivan MERZ, «Katolička liturgija i nekoji obraćenici», Život, Zagreb, 6/1925., br.1, 41-43.

[24] Ivan MERZ, «U krilu sv. liturgije», Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 11/1924., br. 12., 510-518. 

[25] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1922., br.1.

[26] Isto, 1923., br.2.

[27] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po liturgiji», Luč, Zagreb, 20/1924, br.1, 13.

[28] usp. Ivan MERZ, «U krilu sv. liturgije», Hrvatska prosvjeta, Zagreb, 11/1924., br. 12., 510-518 

[29] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po liturgiji», 20/Luč, Zagreb, 1924, br.1, 17.

[30] Ivan MERZ, «Tri neobjavljene karte s ratišta Nikoli Bilogriviću», Život, Zagreb, 19/1938., br. 5, 299.

[31] Ivan MERZ, «Isus prijatelj malenih», Katolički list, Zagreb, 76/1925., br. 43, 551-2

[32] Isto., 552.

[33] Ivan MERZ, «Himan djevica», Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925., br.5, 107.

[34] Ivan MERZ, «Domaće vijesti», Narodna politika, Zagreb, 6/1923., br.75, 4.

[35] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskom misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9/1922, br. 3-4, 84.

[36] Ivan MERZ, «Isus prijatelj malenih», Katolički tjednik, Sarajevo, 1/1925., br. 43, 551-552.

[37] Ivan MERZ, «Ljepota crkvene godine», Život, Zagreb, 7/1926., br.4, 214.

[38] Ivan MERZ, «Himan djevica», Za vjeru i dom, Zagreb, 12/1925., br. 5, 107.

[39] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskom misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9/1922, br. 3-4, 86.

[40] Ivan MERZ, Bezgrešno Začeće, rukopis, Zagreb, Arhiv I.Merza, F39/13.

[41] Ivan MERZ, Bilježnica s liturgijskim komentarom blagdana, Zagreb, Arhiv I. Merza, Fascikl osobnih duhovih bilježaka.

[42] I.MERZ, Bezgrešno Začeće,  nav.mj., 1.