B. PASTORALANO-PRAKTIČNI VIDICI LITURGIJE
1. Božanski časoslov je najljepši molitvenik
2. Liturgijska godina – fotografija ekonomije spasenja
3. Latinski jezik u liturgiji
4. Crkvena glazba u liturgiji
Odnos vjere i glazbe.
Kriteriji za izvođenje glazbenih djela u crkvi.
5. Gregorijanski koral je glazba svetosti
6. Crkvena je glazba kanal Božje milosti
7. Glazbeni apostolat
8. Liturgija je umjetnost «par excellence»
9. Bl. Merz promiče liturgijski apostolat
Promicanje liturgijske obnove.
Za uključenje Orlovstva u liturgijski pokret.
Načela liturgijskog života.
Obrana franjevaca zbog provođenja liturgijske obnove.
Prava kršćanska pobožnost treba biti liturgijska.
Aktivno i s razumijevanjem sudjelovati u liturgiji.
Raduje se i potiče liturgijsku obnovu.
**********************
1. Božanski časoslov je najljepši molitvenik
I Božanski je časoslov, kao sastavni dio liturgije sv. Crkve, Merz držao u visokoj cijeni. Sam ga je često molio premda kao laik nije bio obavezan. Njegovi znanci su ga često nalazili s brevijarom u rukama.[1] Iz onoga što je Ivan o časoslovu pisao, vidi se da ga je dobro poznavao. Evo nekih njegovih razmišljanja:
“Uz misal je najljepši molitvenik Časoslov. Ne, on nije samo molitvenik, on je s Misalom najljepše književno djelo, što ga čovječanstvo posjeduje.”[2] Potom opisuje kako je sastavljen časoslov, koji su mu dijelovi, ilustrirajući to primjerom kontemplativnih redova koji ga mole redovito da bi potom nadodao:
“Sa zemlje se, eto, neprestano dižu molitve k nebu. Među katoličkim narodima, (nažalost kod nas to još nije provedeno), nema sata ni časa, kada redovnici ili svećenici ne bi molili božanski oficij. Tako je to raspoređeno da čim jedni prestanu, drugi nastave i kontinuitet je uvijek uspostavljen. I kako sunce kreće od istoka k zapadu, tako se sati i molitve kreću od istoka prema zapadu i ne prestaju nikada. O, divne li Crkve koja bez prestanka u zajednici s nebeskim vojskama pjeva hvalu svome Tvorcu!”[3]
U članku “U krilu sv. liturgije”[4], gdje opisuje “liturgijski izlet” u Rajhenburg, Ivan je cijeli članak napisao u obliku komentara Božanskog časoslova kojemu su mladići, članovi Marijine kongregacije s Ivanom prisustvovali u samostanu otaca trapista. Evo podnaslova u članku: Na putu, Terca, Misa sv. Ivana Evanđeliste, Seksta, Nona, Vespere, Komplentorij, Unutarnji sjaj. Zanosnim riječima, pun oduševljenja opisuje izvođenje Božanskog časoslova kako to čine trapisti. Završava članak konstatacijom da će za iduću “liturgijsku ekskurziju” trebati temeljito pripraviti tekstove onih dijelova obreda kojima se kani pribivati, tako da sudionici ne budu samo gledaoci, nego također da aktivno sudjeluju u samim obredima. Merz je prije rastumačio đacima značenje pojedinih dijelova tako da su mogli ovaj put tek naslutiti ljepotu svečane liturgije. Pri završetku Ivan dodaje:
“Mi smo tom prilikom nastojali upiti osjećaje svete Crkve i podali smo se dojmu onih nostalgičnih melodija koje izražavaju čežnju Zaručnice za svojim božanskim Zaručnikom.”[5]
Merz je također zauzet za liturgijsku reformu, posebno što se tiče crkvenog moljenja i pjevanja božanskog časoslova prema Motu proprio Pija X. Tako svoj članak “Preporod crkvene glazbe” završava riječima:
“Sjemeništa bi morala u prvom redu izvoditi što uzornije gregorijanska bogoslužja. Našim franjevačkim samostanima ne bi bilo teško da se ugledaju na svoju braću u drugim zemljama i da lijepo mole barem ponajglavnije točke božanskoga oficija (primu, tercu, sekstu, vespere i kompletorij). Velik broj naših duhovnih škola, što muških i ženskih, isto bi mogao postati pobornikom za Motu Proprio Pija X. Jednom valja započeti i izvesti posve točno npr. u katedrali jednu pontifikalnu misu s tercom i sekstom i jedne svečane vespere – sudionici kod bogoslužja bi smjeli biti samo praktični katolici, a nipošto članovi kazališta – i onda bi se tek mnogi začudili kakvo blago poezije u sebi krije Katolička Crkva, a njezini vjernici ga zanemaruju.”[6]
2. Liturgijska godina – fotografija ekonomije spasenja
Opseg Ivanova liturgijskog života vidi se iz činjenice što je svoje liturgijsko zanimanje proširio na cijelu liturgijsku godinu. U svojim člancima ističe njezino značenje i potiče čitatelje da uoče njezinu ljepotu i da ju žive. Posebno to čini u Liturgijskom kutiću u Posestrimstvu, gdje vodi čitatelja kroz cijelu liturgijsku godinu komentirajući najvažnije blagdane i crkvena razdoblja.[7]
U članku “Razmatranja o rimskom misalu” ovako pak definira crkvenu godinu:
“Ova crkvena godina kao u kakvom pomičnom ogledalu reflektira život Isusov od svoga boravka unutar presv. Trojstva – zemaljski život – pa sve do drugog dolaska (sudnji dan). U ovaj su okvir uklopljeni svetački dani koji su opet umjetnički refleks djelovanja zaručnice Kristove na zemlji. U njima Crkva razmišlja o životu prvoboraca čovječanstva i daje nam uzore kako valja u najrazličitijim životnim prilikama, u najčudnijim historijskim epohama primjenjivati Spasiteljeve ideje na život.”[8]
Na drugom mjestu Ivan naziva liturgijsku godinu “fotografijom cijele ekonomije spasa.”[9] Merz objavljuje također poseban članak “Ljepota crkvene godine“[10], u kojem donosi mišljenja i sudove raznih književnika o crkvenoj godini i popratnim liturgijskim tekstovima. Nastoji kod čitatelja probuditi osjećaj za ljepotu crkvene poezije naglašavajući ujedno kako se “najveća remekdjela svjetske književnosti ne mogu ni usporediti s djelima koja je stvorio Duh što vodi Crkvu”(str.214).
Kako je Merz duboko zaronio u liturgiju i njezino proživljavanje kroz crkvenu godinu, svjedoči još jedna zanimljiva činjenica iz njegove privatne korespondencije. U svojim brojnim pismima koja je pisao raznim osobama umjesto datuma, Ivan stavlja blagdan ili sveca koji se toga dana slavio u liturgiji. Navest ćemo samo nekoliko primjera:
Već iz Pariza piše Merz prijatelju Dragi Maroševiću “na dan Uzašašća Gospodinova 1921.»[11] Drugo mu pismo upućuje “na dan sv. Luke 1921.”[12]. Majci iz Pariza piše “na dan sv. Dionizija Areopagita,1921”.[13] Povratkom u Zagreb nastavlja datirati svoja privatna pisma na isti način. Obitelji Belić u Đakovu piše na “Svetkovinu Presv. Srca u svibnju 1924”.[14] Dr. I. Protulipcu upućuje jedno pismo datirano na “Sv. Ivanu Francisku Chantal 1926”.[15] Pismo odboru HKS nosi datum “na Svetkovinu presv. Trojstva 1926.”[16] O. Petru Perici D.I. šalje pismo na dan “Sv. Mauricija 1926”.[17] Pismo fra Karlu Vitkoviću piše “na blagdan sv. Ivana Zl(atoustog) 1927.”[18] Svećeniku P.Čuli piše “na Blagovijest 1927.”[19]
U svojim se pismima Ivan obično potpisivao sljedećom formulom: «U Presv. Srcu odani».[20] Ili ista misao, ali na latinskom: «In Smo Corde Jesu».[21] Upotrebljavao je, ali rjeđe, također i drugu formulu: «u Kristu Kralju»,[22] ili istu na latinskom “in Xto Rege”[23].
Evo još jednog malog primjera njegova intenzivnog liturgijskog života koji spaja s pažnjom prema bližnjemu. Jednoj članici Sveze hrvatskih Orlica – SHO šalje Ivan čestitku za imendan sljedećeg sadržaja:
“Ugledajte se u Mariju – ‘jer ona nosi slavnog Kralja nove svjetlosti; evo stoji Djevica, noseći na rukama Sina, rođenoga prije Danice’. Iz sv. liturgije na Svijećnicu – Dr. I. Merz.”[24]
3. Latinski jezik u liturgiji
Kao mladić Merz je zastupao mišljenje da bi trebalo liturgiju prevesti na narodne jezike.[25] No kasnije, upoznavši se izravno s bogatstvom liturgije izražene latinskim jezikom i s gregorijanskim pjevanjem, nije više zastupao to mišljenje. Budući da je posebno doživljavao ljepotu latinske liturgije, jer je latinski jezik razumio, to je u svojim spisima isticao važnost latinskog jezika, tim više što je želio svjesno slijediti smjernice pape Pija X. iz Motu proprio od 22. XI.1903. koji polazi sa stanovišta da “izraz univerzalnih ideja jednoga univerzalnog (kršćanskog) naroda mora biti i jedan univerzalni jezik.» Svoje misli o latinskom jeziku u liturgiji iznio je u članku «Razmatranja o rimskom misalu».[26] Merz je potpuno prihvatio ideje Pija X. i dalje ih u tom članku obrazlaže te ističe “da je latinska liturgija onaj idealni stupanj, kome teže sve narodne liturgije”(str.85). Ipak je svjestan problema narodnih jezika u katoličkoj liturgiji i navodi kako se mišljenja bogoslova u tome razilaze. Merz smatra narodne liturgije više taktičkoga značenja, kao polugu koja treba “nacionalne elemente dići k univerzalnome rimskome svijetu”. U svakom slučaju zastupa latinski jezik u liturgiji, ali ne radi njega samoga ili radi estetskih motiva, nego zbog jedinstva Crkve i vjere (str.86). Istu misao Merz izražava u članku “Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije”.[27] Ističe kako latinski jezik uspostavlja jedinstvo između svih katolika svijeta; on je «materinji jezik katoličkih naroda, bez razlike na njihovu rasu i podrijetlo»(str.262).
No s druge strane Merz pozdravlja izdanje prijevoda Rimskoga Misala[28] na hrvatski koji će omogućiti vjernicima praćenje svete mise s razumijevanjem. Kako ćemo vidjeti u poglavlju o liturgijskom apostolatu Merz je nastojao da mladi što bolje razumiju liturgiju, da je tako mogu što bolje slijediti i od nje imati duhovne koristi. Piše o. I. Jäger:
“Kad sam polazio ne koji orlovski tečaj, prije vlaka trebalo je još posjetiti Ivu da mi dade upute za tečaj. A on je uvijek natrpao moju tašku “Svetim Misama” od dr. Kniewalda i uputio me da učim dečke, da na tečaju zajednički recitiraju sv. Misu. To je uvijek bilo najvažnije što je imao preporučiti.”[29]
4. Crkvena glazba u liturgiji
Kako je Ivan bio svestrano umjetnički nadaren, također i glazbeno, ozbiljno se pozabavio problemima glazbe u Crkvi i napose u liturgiji. O tome je napisao tri članka: «Preporod crkvene glazbe», «Art pour Dieu», «Gregorijanska glazba», te posebno djelo «Glazba i katolicizam», koje je ostalo u rukopisu. Osim toga često u drugim svojim člancima o liturgiji obrađuje usput i teme iz crkvene glazbe.
Odnos vjere i glazbe. – U članku “Art pour Dieu”[30] Merz opširno obrađuje problem glazbe i njezin odnos s vjerom, te s crkvenom liturgijom. Već u početku iznosi mišljenje da bi glazba već po svojoj prirodi bila religiozna, jer “ona veže najužom i najčvršćom estetskom vezom Boga s ljudima, a zatim ljude međusobno»; naglašava njezinu socijalnu karakteristiku i naziva je “umjetnošću ljubavi i bratstva”(str.73). Zatim razlaže uski odnos između glazbe i riječi, odnosno između crkvene glazbe i Riječi Božje. Naglašava kako glazba, više negoli sam govor “ističe misli, na njima se zaustavlja, k njima se povraća i ako je potrebno pred očima duha dulje zadržava istinu”(str.74). Ivan potom naglašava kako nas crkvena glazba veže s Bogom i s ljudima, a ljude međusobno. “U srcu će svakog čovjeka stvoriti kao neki predjel nevinosti (regionem innocuam), gdje se popravlja naša međusobna nepravednost, gdje se briše zlo što ljudi čine jedan drugom»(str.74). Ivan pritom razlikuje liturgijsku glazbu – gregorijanski koral od svete ili pobožne glazbe. Opširno opisuje i razlaže povijest gregorijanske glazbe i slijedi u potpunosti smjernice iz Motu proprija Pape Pija X. iz 1903.god. te ističe njezino prvenstveno mjesto u Crkvi. Pored nje, ali na drugo mjesto, Merz stavlja liturgijsku polifonu glazbu, te u nastavku članka donosi teoretski prikaz te glazbe, njezinu povijest i njezinu vrijednost za liturgiju. U nastavku članka, u 4. i 5. dijelu obrađuje religioznu glazbu izvan Crkve te kazališnu vjersku umjetnost. Uspoređujući je s liturgijskom glazbom Merz svakako daje prednost liturgijskoj glazbi iz sljedećeg razloga:
“Crkva je tijesno spojila glazbu s riječima i s duhom svojih molitava. I radi toga tijesnog sudjelovanja liturgijska je glazba iznad svake druge glazbe, u nju ulazi više istine i više svetosti.”[31]
Ivan uspoređuje potom izvođenje liturgijske glazbe kako je vrše redovnici koji ništa ne glume, niti izmišljaju, s umjetnicima koji izvode glazbu što redovito nije njihovo uvjerenje, oni samo glume. Dok je kod redovnika liturgijska glazba “izražaj njihova cijelog bića, ona je usko stopljena s istinom u koju vjeruju i koju ljube. I ta njihova istina nadmašuje sve istine svijeta”(str.125). Istine međutim koje se iznose u dramama i operetama samo su dio istine drugoga reda i relativne vrijednosti i sve one iščezavaju “pred glavnom, nužnom, apsolutnom Božanskom istinom koja se ne mijenja i ne prolazi.”[32] I zato liturgijska glazba sve druge nadilazi jer “obrađuje i izražava ono što je glavno, bitno, jedino nužno – ljubav k Bogu”, i to prema načelu koje Ivan navodi da “najviši stupanj zauzimlje umjetnost, čiji je direktni, neposredni predmet prvi princip i konačni cilj svega – Bog”(str.125).
Kriteriji za izvođenje glazbenih djela u crkvi. – Osim gregorijanskog korala Ivan dopušta i druge pjesme, kao i polifoniju za izvođenje u crkvi, ali im postavlja stroge kriterije prema kojima se jedna pjesma može izvoditi u Crkvi.[33] U prvom redu mora biti liturgijska, stil i sadržaj pjesme mora se podudarati s crkvenim propisima i liturgijom. Ne smije buditi nikakva burna i strastvena čuvstva koja bude drugačije asocijacija, niti treba podsjećati na profanu glazbu. Crkvena pjesma ne treba pogodovati nečijoj taštini pa je potrebno što manje izvoditi solo dionice ili tehničke bravure. Crkvena pjesma mora biti svima razumljiva i odgovarati vjerničkim dušama, te podizati dušu k Bogu. Treba točno odgovarati činu sv. Mise i dobi crkvene godine. Ne smije biti dosadna i zato se treba mijenjati s drugim pjesmama. Na kraju dobro pjevanje približava se sve više “onoj najuzvišenijoj liturgiji, koja je praizvor liturgije i koja se vrši od vjekova u nebu, gdje korovi anđeoski slave Boga, gledajući ga licem u lice i pjevajući ‘Svet, svet, svet Gospod Bog Sabaot’»(str.86). Ivan također daje kriterije i načela za izvođenje koncerata religiozne glazbe u crkvi izvan liturgijskih čina. U prvom redu trebaju služiti slavi Božjoj i spasu duša. Program mora biti u duhu crkvene liturgijske godine. Izvođači moraju biti uvjereni katolici. Prisustvovati mu trebaju ljudi koje veže međusobna ljubav. Sva je ova načela Ivan iznio u članku «Crkveni koncert» [34], u kojem je oštro iskritizirao jedan takav koncert izveden u Zagrebu koji nije zadovoljio niti jedan od spomenutih kriterija. Ivan smatra takav koncert profanacijom crkve koja mora služiti za molitvu i za bogoslužje, a ne da se pretvori u koncertnu dvoranu. Završava članak riječima:
“Crkveni koncert, kao što je bio posljednji, ne samo da ne obraća nevjernika već u mnogima učvršćuju vjerski indiferentizam. Ovakve profanacije svetišta duboko vrijeđaju uvjerene katolike”(str.3).
5. Gregorijanski koral je glazba svetosti
Posebnu pozornost Merz posvećuje gregorijanskoj glazbi, koju je veoma cijenio. Upotrebljava često upravo zanosne riječi da izrazi vrijednost, veličinu i uzvišenost gregorijanskog korala. Definira ga kao “ljubav – caritas koja je poprimila zvučni oblik”.[35] Gleda na gregorijansku glazbu kao na onu koja je nastala “po uzoru nebeskih melodija”.[36] I sama je treća Božanska osoba, Duh Sveti, djelovala na razvoj ove umjetnosti; gregorijanska glazba “dočarava nebeske ugođaje”.[37]
U članku «Art pour Dieu» Ivan iznosi glavne oznake gregorijanske glazbe: ona je u prvom redu samo pjevanje, potom rječitost, tj. glazba koja je proizašla iz same riječi u kojoj je bila zatvorena. Riječ nije ropkinja nego gospodarica zvukova. Jednoglasna je što omogućava stvoriti jedinstvo među vjernicima koji pjevaju. Ima dugu tradiciju, što povećava njezino vjersko obilježje. Odrasla je s kršćanstvom. Posjeduje u sebi čar dalekih zemalja i čar tajanstvenosti. Melodije, jer su anonimne, ne znamo im autora, to su i ponizne. One su neosobne, ne pogoduju ničijoj taštini, proizašle su iz puka za puk.[38] Članak Merz završava hvalospjevnim riječima gregorijanskoj glazbi:
“Gregorijanska liturgijska glazba uvijek je svjesna prisutnosti Božje. Ona nije podijeljena između Stvoritelja i stvorenja… Ništa zlo, ništa nečisto je ne kalja ni ne uznemiruje, ne dotiče je se. Ona je glazba svetosti. Njen je odnošaj prema profanoj, ali u sebi ćudorednoj glazbi, kao sakrament sv. reda prema sakramentu braka, kao Milost prema prirodi.”[39]
6. Crkvena je glazba kanal Božje milosti
U opisu religioznih doživljaja u Lurdu, gdje je posebno doživio ljepotu gregorijanskog korala Merz piše: «Zaista, jedino gregorijanska glazba može u nama probuditi najdublju čežnju za nebeskom domovinom.»[40] Osim ovoga efekta Merz naglašava kako gregorijanska glazba djeluje na obraćenje:
“Mnogi su se ljudi obratili slušajući gregorijansku glazbu (Huysmans, Walcheren) i ne bi bilo teško sastaviti cijelu knjigu literarnih dokumenata (od sv. Augustina pa do Paul Claudela ) iz kojih bi se vidjelo, da je tradicionalna crkvena glazba jedan poseban kanal Božje milosti, koji se ne da ničim drugim nadomjestiti.»[41]
7. Glazbeni apostolat
Uvjeren u važnost glazbe, posebno gregorijanske, za religiozan život, Merz nastoji oko glazbenog apostolata. U svojim člancima potiče da se provode smjernice pape Pija X. iz njegova Motu propria, te navodi primjere iz Italije, gdje se te smjernice već uvelike ostvaruju.[42] Iste misli iznosi Ivan i u Liturgijskom kutiću, gdje ističe važnost i ljepotu gregorijanskog pjevanja i potiče njegovo provođenje i aktualiziranje kod službe Božje. Ovdje moramo spomenuti i njegovo neobjavljeno djelo Glazba i katolicizam. Drugom dijelu toga djela dao je naziv “Orlovski glazbeni apostolat”, u kojem iznosi 30 načela kojih bi se orlovi trebali držati što se tiče glazbe i pjevanja. 20. i 21. načelo glasi: “20. Budući da Orao teži za svetošću, to njegovim nastojanjima najbolje odgovaraju gregorijanska i palestrinska višeglasna glazba, koja je glazba svetosti. – 21. Ne bi smjelo biti orlovskog društva, koje ne bi znalo pjevati bar najvažnije gregorijanske stvari.”[43] U daljnjim načelima Merz insistira da cijelo Orlovstvo treba biti nosiocem liturgijskog glazbenog preporoda, a orlovi trebaju biti nosiocima obnove liturgijskog pjevanja u našim župama (23. i 24. načelo). U nastavku Merz daje konkretne smjernice orlovskog apostolata na području glazbe.
8. Liturgija je umjetnost «par excellence»
Merz promatra liturgijske tekstove Misala i Brevijara i s književnog stanovišta te ih smatra da su «ljepši od svih djela sveukupne svjetske književnosti”,[44] a hrvatski prijevod misala drži “najvrednijom knjigom što je uopće imamo na hrvatskom jeziku”(str.84). Cijelu liturgiju Ivan smatra “za umjetnost par excellence, jer je ona živa kao što je naš Gospodin živ”(str.84). Navodeći razne primjere obraćenja književnika, umjetnika i intelektualaca na temelju liturgije, Ivan veli:
“Tko se je jednom uživio u ljepotu liturgije, taj se popeo na one vrhunce umjetnosti, da mu se sva i najviša djela čine niska”(str.81-82).
Navodeći primjere kako sve umjetnosti sudjeluju u katoličkoj liturgiji i uljepšavaju je ostvarujući u njoj svoj najljepši umjetnički izražaj, Merz zaključuje: “Liturgija je dakle umjetnost u pravom smislu riječi -l’art par excellence”.[45] U istom članku navodi razne primjere, napose iz Francuske, kako je liturgija utjecala na europsku kulturu kroz povijest. Piše i poseban članak «Liturgija i umjetnost» koji započinje tvrdnjom: “Liturgija je umjetnička cjelina u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti.”[46] Svojim djelovanjem na razna osjetila kroz umjetnički izražaj liturgija “postaje nekom pripravom umjetničkim užicima života blaženika u nebu”(str.336). Merz potom navodi razne citate i primjere umjetnika koji svjedoče “kako liturgija ostavlja dubok dojam u dušama pravih umjetnika”(str.337) i kako ostavlja tragove svoga utjecaja u svim mogućim umjetničkim djelima. Članak završava tvrdnjom: “Liturgija su i umjetnost u tako tijesnoj vezi da prva postaje pravom školom svim katoličkim umjetnicima”(str.340).
Donoseći kritičku analizu romana Francis Jammesa Gospodin župnik u Ozeronu nakon što je upozorio na mnoge nedostatke romana, Ivan završava svoj kritički osvrt riječima:
“Kako katolička kritika promatra sva umjetnička djela sub specie aeternitatis (pod vidom vječnosti), to je naravno da ona i na najvećim književnim djelima – pa makar se ona zvala Divina Commedia ili Sagesse – nalazi pogreške. Upravo zato što su naši ideali neizmjerni, to se mi teško zadovoljavamo malima. Jedina katolička liturgija može posve zadovoljiti naše umjetničke zahtjeve -jer je njen autor sam Duh Sveti.”[47]
Koliko god je Merz naglašavao umjetničku stranu liturgije, ipak se nije gubio u nekakvom estetizmu, nego je veoma jasno, i to u mnogo navrata, isticao funkcionalnost umjetničke strane liturgije koja pridonosi bržem dovođenju do cilja koji ima liturgija: sjedinjenje s Bogom u pjevanju hvale Stvoritelju. Završimo ovaj dio Ivanovim riječima:
“Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda… da čovjek koji je jednom osjetio njene čare, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć, bez prestanka hvalospjeve Presvetome Trojstvu.”[48]
9. Liturgijski apostolat
Promicanje liturgijske obnove. – Gdjegod su mu mogućnosti dopuštale Merz je širio liturgijske ideje i poticao na liturgijski život, napose mladež s kojom je radio. Već navedeni njegovi brojni članci o liturgiji, pa vođenje «Liturgijskog kutića» u Posestrimstvu, govore koliko mu je bilo na srcu da proširi ideju liturgijskog pokreta koji je Dom Gueranger započeo u Francuskoj polovinom 19. st. i pomalo se proširio i na ostale evropske zemlje, a s Ivanom je dobio i u našim krajevima jakog vođu i promicatelja. Merz je svjestan “da je pobožnost našega naroda još dosta neliturgična”, da je još odviše pod utjecajem sentimentalizma”, ali da su se “valovi liturgijskog pokreta počeli prelijevati i u naše krajeve i moramo biti zahvalni svakome tko nešto pridonese da se narod liturgijski odgoji”.[49]
U članku “Liturgijska predavanja u Zagrebu” Merz izvještava kako je Marijina kongregacija zasnovala predavanja o liturgiji s nakanom da pobudi zanimanje obreda sv. Crkve i za gregorijansko pjevanje. On je sam, kako u članku izvještava, održao prvo predavanje o umjetničkoj vrijednosti rimokatoličkih obreda. U nastavku članka naglašava kako se liturgijski pokret, kako ga je započeo Papa Pio X. i nastavio biskup Mahnić, treba širiti i po našim krajevima:
“Narod treba polako učiti, kako se prati sv. misa, mora polako zamijeniti svoje često vrlo nezgodne molitve malim misalićima kao što je to u drugim zemljama. Prigodom većih svečanosti i kongresa trebalo bi uvježbati mise na točno gregorijanski način, i veličanstvenost će tih obreda mnoge zalutale ovce opet povratiti u majčino krilo svete Crkve. A praksa drugih naroda uvjerava da je gregorijansko pjevanje bilo mnogome djetetu pobuda da probudi u njemu želju stupiti u vojsku Kristovu, u svećenike.”[50]
Za uključenje Orlovstva u liturgijski pokret. – U bilješci svoga liturgijskog predavanja o Bezgrešnoj Ivan donosi sugestije što bi trebalo učiniti u Orlovstvu u smislu ostvarenja liturgijskog pokreta kao što je to kod drugih naroda. Osim što treba zamoliti duhovnike da članove upute «u svestrano bogatstvo sv. liturgije”, Ivan preporučuje:
“Ponajprije bi svaki orao trebao znati ministrirati. Na sastancima treba da se tumači sv. Misa i da se članstvo uputi u sastav misala. Članovi koji imaju nešto sredstava, neka si nabave Rimski misal (hrvatski prijevod)… i po njemu trebaju pratiti svetu misu. Kod većih svetkovina duhovnik može članstvu prevesti i protumačiti najljepše stavke iz Brevijara, tako da Orlovi dođu do istinskog uvjerenja, da Misal i Brevijar svojom bogoslovskom vrijednošću i svojom umjetničkom ljepotom daleko nadmašuju najljepša remekdjela umjetnosti, što ih je uopće stvorio ljudski duh”.[51]
To su Merzovi prijedlozi koje bi trebalo provesti u orlovskom pokretu što se tiče ostvarivanja ciljeva liturgijskog pokreta. Visoki ideali koje je najprije on sam ostvarivao u svome djelovanju.
Načela liturgijskog života. – Slične ideje i načela Ivan iznosi za katoličke djevojke. U posljednjem broju Posestrimstva, školske godine 1922./23. Ivan sažimlje ukratko četiri temeljna načela liturgijskog života, što je već sve bio opširno obradio kroz deset brojeva cijelog godišta Posestrimstva.
«1. Svoju pobožnost treba ujediniti s činom i smislom liturgijskih obreda, a za to je potrebno da ih prije proučimo.
2. Kod toga se treba služiti obrednim molitvama jer su najljepši i najdublji izražaj kršćanske vjerničke zajednice, općinstva živih i mrtvih.
3. Molitve treba mijenjati prema crkvenim vremenima u okviru stalnih molitvenih obrazaca Crkve, po čemu stalno obnavljamo i proživljujemo život našega Spasitelja i njegovih svetaca.
4. Treba proučavati liturgiju, što će nam omogućiti stjecanje praktičnoga teološkog znanja i dovesti nas do uvjerenja “da je liturgija u svojoj veličajnoj i raznoličnoj cjelini najdivnije umjetničko djelo, prožeto i vođeno Duhom Svetim, posvećeno vjekovima svetoga života u Crkvi i vječito puno neusporedivoga čara.» [52]
U Luči, časopisu za katoličku omladinu, Merz objavljuje poznati članak “Duhovna obnova po Liturgiji”[53], u kojem pokazuje čitateljima kako organizirati duhovni život na osnovi liturgije. Daje tri savjeta (str.15), odnosno načela koja potom dalje u tekstu detaljno objašnjava.
1. Čitaj dnevno duhovno štivo.[54]
2. Razmatraj dnevno na temelju Misala.
3. Ne prisustvuj sv. misi, a da se tom prilikom i ne pričestiš.
Obrana franjevaca zbog provođenja liturgijske obnove. – Merz je posebno osjećao potrebu sudjelovanja naroda u liturgiji i zato se zalaže kako bi narod s razumijevanjem pratio liturgijske obrede. Tako u članku “Božićno bogoslužje kod otaca Franjevaca[55] Ivan brani oce franjevce koji su za Božić 1924. kod polnoćke pjevali gregorijanski koral i radi toga bili napadnuti u tisku što se nisu pjevale uobičajene božićne pjesme. Ivan obrazlaže kako je to u duhu liturgijske reforme koju je započeo Papa Pio X. Osporavajući tradicionalno uvjerenje da sve mora ostati pri starom, da su naše narodne pjesme vrhunac poezije i da se u crkvu dolazi poradi pjesme iznosi liturgijsko načelo:
“Načelo je katoličke liturgije da se pod misom ne pjeva već da se misa pjeva. Ako smo mi u našim zemljama još uvijek pod uplivom liturgijskog liberalizma i ne osjećamo kako smo nazadni, moramo to većim oduševljenjem pozdraviti ovaj početak reforme zagrebačkih otaca franjevaca”(str.36).
Ističući zasluge franjevaca na području liturgijske reforme, posebno hvali rad o.Vlašića, franjevca, koji je počeo prevoditi dijelove časoslova, što će omogućiti narodu da s vremenom počne “razumijevati svetu liturgiju i da se pomoću nje posvećuje”. Pri koncu članka Merz zahvaljuje ocima franjevcima na njihovoj reformi, preporučuje da i nadalje goje narodnu crkvenu pjesmu “ali pod uvjetom da svečano i službeno crkveno bogoslužje ostane posve netaknuto i da se s vremenom uznastoji, da i sam narod počne razumijevati njegove ljepote, da započne aktivno u njemu sudjelovati”(str.37).
Prava kršćanska pobožnost treba biti liturgijska. – Istu misao o važnosti sudjelovanja naroda u liturgiji Merz ističe u «Liturgijskom kutiću» kad govori o ne-liturgijskoj vrijednosti pučkih pjesama:
“Danas se nažalost te pučke pjesme pjevaju za tihe mise. To je loše, jer narod mora znati što svećenik moli na oltaru i mora moliti ili moleći pjevati, što traži sv. Liturgija dotičnoga dana.”[56]
«Liturgijski kutić» u Posestrimstvu sa svojih 25 članaka, koje je Ivan ondje objavio, predstavlja gotovo kompletan Ivanov liturgijski nauk. Tu je gotovo razvio svoju liturgijsku misao sukladno s liturgijskom reformom i liturgijskim pokretom tadašnjega doba. Još ćemo navesti nekoliko značajnijih misli koje Merz ondje navodi a odnose se na liturgijski život prema načelima liturgijske reforme. Tako prvi svoj članak u prvom broju započinje riječima:
“Naša će pobožnost biti samo onda valjana i djelotvorna ako je liturgijski točna i ispravna. Neodređeno čuvstvovanje, koje često vodi naročito mlade djevojke kod molitve, donosi sobom mnogo puta različite zablude praznovjerja i krivih vjerskih nazora. Naša nabožnost treba živjeti s Crkvom, ona će biti najčišća i najljepša, ako se drži onih oblika, koje je Crkva odredila i posvetila kao oblike molitve i duhovnog života.”[57]
Nastavljajući svoju misao, Ivan ističe kako svijest zajedništva s tolikim drugim katolicima, koji na isti način i u isto vrijeme odaju Bogu čast ili mole od njega milost “daje takvoj pobožnosti naročitu snagu i osjećaj velike kršćanske zajednice, po kojoj su svi udovi mističnog Tijela Kristova.”[58] Već u idućem broju Ivan odgovara na prigovor da sredina ne može pratiti svećenika jednakom brzinom na oltaru prema misalu sve ono što on moli jer čovjek ne može u toj brzini sve dobro razmisliti i naći duhovnu korist. Ivan zato daje savjet:
“Trebaš češće za svoga slobodnoga vremena izvan sv. mise čitati liturgijske molitve, o njima razmišljati i nastojati što dublje ući u njihov smisao.»[59]
Aktivno i s razumijevanjem sudjelovati u liturgiji. – Koliko Merz inzistira na razumijevanju liturgijskih tekstova, vidi se iz još jednog teksta iz «Posestrimstva»:
“Hoćemo li da proživimo liturgiju, tj. da svaki određeni čin dobije svoj pravi smisao i da svaka molitva djeluje na dušu onako, kako joj uistinu odgovara, trebamo i mi doživljavati ono što doživljava svećenik za oltarom. Drugim riječima liturgijsko praćenje svete mise je ne samo najbolja priprava za sv. Pričest, kako smo prije jednom rekli, nego je sveta Pričest u vezi s misom njegov bitni u uvjet.»[60]
Ako pak nije moguća sakramentalna sv. Pričest, Ivan preporuča svakako “duhovnu svetu pričest”.[61] Daje potom i sasvim konkretne savjete o ponašanju u crkvi i za vrijeme liturgijskih obreda.[62] Navodi ih čak dvanaest. Očita je njegova zauzetost da se kod službe Božje i u kući Božjoj čovjek što doličnije ponaša i da time dobije što više duhovne koristi za sebe. Ivan se osvrće također na sudjelovanje žena u liturgiji. Prema tadašnjim propisima ženi je bila uloga veoma ograničena, dok su muški imali više prednosti. Ivan naglašava kako djevojke, premda ne mogu ministrirati, mogu “mnogo pridonijeti za svečanost, ljepotu i dostojanstvo svetih mjesta.”[63] I sada nabraja razne službe koje djevojke mogu obavljati u okviru liturgije: pospremanje oltara, uređivanje cvijeća, svijeća, uređivanje crkve, izrada misnog ruha, unašanje narodnih motiva u izradi misnoga ruha, ali sve prema liturgijskim propisima.
Raduje se i potiče liturgijsku obnovu. – Mjesec dana prije svoje smrti Merz objavljuje opširan članak “Liturgija i sv. Franjo Saleški”[64], u kojem sa zadovoljstvom konstatira kako se Liturgijski pokret kod nas počeo širiti.
«Sve se više članova Katoličke Akcije počinje zanimati za službenu molitvu Crkve. Naši listovi donose članke o Liturgiji i uvode tzv. Liturgijske kutiće, a u našim se prosvjetnim društvima dosta često predaje o sv. Liturgiji. Tako i valja! To je želja Svete Stolice, a dobra djeca ne čine samo ono što im se nalaže, već i ono što želi njihov otac (istaknuo Merz)”(str.100).
U samom članku Merz nadalje iznosi misao sv. Franje Saleškog o liturgiji. Čini se da je bio potaknut napisati ovaj članak činjenicom što je Sveta Stolica proglasila sv. Franju Saleškoga zaštitnikom katoličkih književnika i novinara, a što Ivan smatra od osobite važnost za katoličke književnike, od kojih su neki osobito cijenili liturgiju (str.100). Bez sumnje da je Merz, uz dr. Dragutina Kniewalda najzaslužniji za liturgijski pokret među Hrvatima. Svojim liturgijskim apostolatom mnogo je pridonio u sredini u kojoj je živio i djelovao da se liturgiji počelo ozbiljno pristupati i da su mnogi katolici potaknuti njegovim primjerom i djelovanjem u njoj nalazili pravo vrelo za svoj duhovni život.
*******************************
A. O LITURGIJI OPĆENITO S DOGMATSKOG GLEDIŠTA
B. PASTORALANO-PRAKTIČNI VIDICI LITURGIJE
[1] B.NAGY, nav.dj., 232-233.
[2] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskom misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9/1922., br. 3-4, 83.
[3] Isto, 84.
[4] Ivan MERZ, «U krilu svete Liturgije», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 11/1924, br.12, 510-518.
[5] Isto, 518.
[6] Ivan MERZ, «Preporod crkvene glazbe», Narodna Politika, Zagreb, 6/1923, br. 6, 2-3.
[7] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1923., od br. 4, tj. od Adventa, pa kroz cijelu sljedeću crkvenu godinu 1924.
[8] Ivan MERZ, «Razmatranje o rimskom misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9/1922., br.3-4, 82.
[9] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1923., br 4.
[10] Ivan MERZ, «Ljepota crkvene godine», Život, Zagreb, 8/1926., br. 4, 214-220.
[11] D.KNIEWALD, nav.dj., 124.
[12] Isto.
[13] Isto, 129.
[14] B. NAGY, nav.dj., 267.
[15] Ivan MERZ, Pismo I.Protulipcu, Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija MP 6
[16] Ivan MERZ, Pismo odboru HKS, Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija
[17] B.NAGY, nav. dj., 314.
[18] Ivan MERZ, Pismo fra Karlu Vitkoviću, Zagreb, Arhiv I. Merza, F 27/5.
[19] Ivan MERZ, Pismo P. Čuli, Zagreb, Arhiv I. Merza, F 52/17.
[20] usp. I.MERZ, Pisma, Zagreb, Arhiv I. Merza, F50/4 i F50/5.
[21] usp. I.MERZ, Pisma, Zagreb, Arhiv I. Merza, F52/17 i F2,31.
[22] usp. I.MERZ, Pismo Biskupskoj Konferenciji 2.I.1928.g., Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija.
[23] Ivan MERZ, Pismo svećeniku, 22.II.1928., Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija.
[24] A., «Sigurnim putem», Za vjeru i dom, Zagreb, 21/1932., br. 1,1.
[25] Ivan MERZ, Dnevnik, 12.IV.1914.; 18.XII.1918.
[26] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskom misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 73/1922., br.3-4, 81-87.
[27] Ivan MERZ, «Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije», Život, Zagreb, 5/1924., br. 5, 260-267.
[28] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskom misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 73/1922., br.3-4, 84.
[29] Ivan JÄGER, «Moj susret s Ivanom», Život, Zagreb, 19/1938, br.5, 303.
[30] Ivan MERZ, «Art pour Dieu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 12/1925., br.3, 73-76.
[31] Isto, br. 5,124.
[32] Isto, 125.
[33] Ivan MERZ, Liturgijski kutić, Posestrimstvo, Zagreb, 1923, br. 5, 84-86
[34] Ivan MERZ, «Crkveni koncert», Narodna Politika, Zagreb, 6/1923, br.69, 2-3.
[35] Ivan MERZ, «Liturgijska predavanja u Zagrebu», Nedjelja, Sarajevo, 1924, br.18, 2-3.
[36] Ivan MERZ, «Gregorijanska glazba», Život, Zagreb, 9/1928, br.1, 35.
[37] usp. Isto.
[38] usp. Ivan MERZ, «Art pour Dieu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 12/1925., br.3, 75.
[39] Isto, br. 5, 125.; Iste misli i to još opširnije, Merz izlaže u Liturgijskom kutiću časopisa Posestrimstvo (Zagreb, 1925., br.7, i br. 9-10). Sve te prikaze prožima Merzovo oduševljenje i zanos što ga je osjećao u odnosu prema gregorijanskoj glazbi.
[40] Ivan MERZ, «Lurd», Katolički list, Zagreb, 75/1924., br 39, 478.
[41] Ivan MERZ, «Crkveni koncert», Narodna Politika, Zagreb, 6/1923, br.69, 2-3.
[42] Ivan MERZ, «Gregorijanska glazba», Život, Zagreb, 9/1928, br., 1, 36-37.; Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1924., br.3; 1925., br. 9-10.
[43] Ivan MERZ, Glazba i katolicizam, rukopis; Zagreb, Arhiv I. Merza.
[44] Ivan MERZ, «Razmatranja o rimskom misalu», Hrvatska Prosvjeta, Zagreb, 9/1922., br. 3-4, 83.
[45] Ivan MERZ, «Nešto o ljepoti rimokatoličke liturgije», Život, Zagreb, 5/1924., br.5, 260.
[46] Ivan MERZ, «Liturgija i umjetnost», Život, Zagreb, 5/1924, br.6, 336.
[47] Ivan MERZ, «Francis Jammes, Monsier le Cure d’Ozeron», Luč, Zagreb, 17/1922., br. 9-10, 265.
[48] Ivan MERZ, «Liturgija i umjetnost», Život, Zagreb, 5/1924, br.6, 337
[49] usp. Ivan MERZ, «Isus prijatelj malenih», Katolički list, Zagreb, 76/1925., br. 43, 551-552.
[50] Ivan MERZ, «Liturgijska predavanja u Zagrebu», Nedjelja, Sarajevo, 1924., br.18, 2-3.
[51] Ivan MERZ, Bezgrešno Začeće – nacrt predavanja, rukopis, Zagreb, Arhiv I. Merza, F39/13, bilješka 6.
[52] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1923., br. 10, 185-187.
[53] Ivan MERZ, «Duhovna obnova po liturgiji», Luč, Zagreb, 20/1924., br. 1, 11-17.
[54] Ovaj prvi savjet treba shvatiti u ovom smislu: kroz itanje duhovnog štiva čovjek si obogaćuje svoje vjersko znanje koje će mu omogućiti dublje shvaćanje misala i liturgijskih tekstova.
[55] Ivan MERZ, «Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca», Katolički list, Zagreb, 76/1925., br.3, 35-37.
[56] Ivan MERZ, «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1925., br.8.
[57] Ivan MERZ, nav. mj., 1922., br.1.
[58] Isto.
[59] Isto, 1922., br.2.
[60] Isto, 1923.,br.1.
[61] Isto.
[62] Isto, 1923., br.7.
[63] Isto, 1923., br. 6.
[64] Ivan MERZ, «Liturgija i sv. Franjo Saleški», Franjevački vjesnik, Sarajevo-Visoko, 1928., br. 4, 100-105.