C. USPON PREMA SVETOSTI KROZ ASKEZU
1. Osobno nastojanje oko kršćanske savršenosti
Duhovno vodstvo prvi uvjet za uspon prema svetosti.
Pariške «direktive za život».
Duhovne vježbe temeljno sredstvo za uspon prema Bogu
Osjećaj podijeljenosti između slabosti i ideala
Odlučni početni koraci prema kršćanskoj savršenosti
2. Zagrebačke odluke iz duhovnih vježbi za moralno usavršavanje
Odluke iz Duhovnih vježbi 1923. god.
Odluke iz Duhovnih vježbi iz 1926. god.
Asketsko-duhovni program iz 1928. god
Dnevni duhovno-molitveni program
Borba za savršenošću treba biti svagdanji kruh.
Princip svetosti sadržan u rečenici Oče naša: Budi volja tvoja.
Obrana asketskog usavršavanja duše.
Ne skriva svoje nedostatke i slabosti.
Čitanje duhovnog štiva.
3. Potpuno Bogu posvećen život bl. Ivana Merza
Razmišlja o duhovnom pozivu.
Ivan osjeća želju da se potpuno posveti Bogu.
Ozbiljno razmišlja o ulasku u redovničku zajednicu.
Što savršenije služiti Bogu u već postojećem zvanju.
Odlučuje ostati u svijetu.
Problem vezanosti uz roditelje.
Molitva da može Isusa slijediti.
*************************
1. Osobno nastojanje oko kršćanske savršenosti kroz askezu
Već u svojoj mladosti Merz osjeća težnju za moralnom savršenošću koja će s vremenom poprimiti sasvim određeni oblik težnje za kršćanskom svetošću. O tome nalazimo brojne zapise u njegovu dnevniku. U toj težnji, koja je bila tako prisutna u njegovoj duši i koja se ne može objasniti naravnim načinom, jer je bila zov Milosti koja ga je poticala na svetost, Ivan je primjenjivao sva sredstva koja Crkva preporuča onima koje Bog poziva na savršeniji kršćanski život. Osim pozitivnih sredstava koja smo već naveli (Euharistija, molitva, duhovno štivo) Merz ozbiljno i svjesno, čvrstom voljom zahvaća u svoju nutrinu, u svoju narav da iz nje ukloni sve ono što nije u skladu s kršćanskim moralnim normama i s načelima o kršćanskom savršenstvu. U tome je slijedio asketska načela duhovnih učitelja koji su tada bili od Crkve priznati i preporučivani. Ovdje ćemo prikazati samo najbitnije karakteristike toga Ivanova asketskog nastojanja kojim je želio uskladiti svoje težnje prema onom idealu koji mu je Crkva preporučivala.
Duhovno vodstvo prvi uvjet za uspon prema svetosti. – U prvom redu tu je bilo duhovno vodstvo i redovita sv. ispovijed. Već u članku “Unutarnja snaga kongregacije” dajući program duhovnog života, odnosno program za ostvarivanje kršćanske svetosti, Ivan veli:
«Tko spomene obnovu unutarnjeg života pomoću svete Pričesti mora se i nehotice sjetiti svete ispovijedi. Ova su dva sakramenta izvor stalne i uspješne obnove unutarnjeg života svakog katolika. S tim je u vezi i izbor stalnog ispovjednika. Bog naime hoće da vodi ljude pomoću ljudi. Ispovjednik od Boga dobiva posebne milosti da nam pokaže volju Božju. On će nas uputiti koje mane da izbjegavamo i u kojim krepostima da se vježbamo.”[1]
To što Merz drugima preporuča u prvom redu je sam činio i savjesno provodio praksu. Već u Parizu imao je stalnog ispovjednika u osobi o. Pressoir-a, sulpicianca, duhovnika jednog pariškog sjemeništa.[2] Dolaskom u Zagreb Ivan si je kod oo. isusovaca izabrao o. Vrbaneka za stalnog ispovjednika i duhovnog vođu koji mu je to bio svih šest godina do kraja života. Kako sam o. Vrbanek izjavljuje, Merz mu je redovito dolazio na ispovijed jednom tjedno[3] i to subotom poslije podne, te se potom zadržavao kod njega i na duhovnom razgovoru.[4] Poslušnost ispovjedniku veoma je ozbiljno shvaćao. Njegovi znanci izjavljuju:
“Kad god je trebalo donijeti neku važniju odluku, pa i u organizacijskom radu, običavao bi reći: ‘Moram pitati duhovnika.’ Nakon savjetovanja s njime bio je siguran da je na pravom putu.”[5]
Duhovne vježbe temeljno sredstvo za uspon prema Bogu. – Kao posebno sredstvo u napretku na putu usavršavanja i svetosti Merz je smatrao duhovne vježbe. Već kao student obavio ih je odmah nakon rata u Beču i ostavile su na njega dubok dojam kako je sam zabilježio u dnevniku.[6] Isto tako nastavlja ih obavljati kao student u Parizu.[7] Dolaskom u Zagreb Ivan ih redovito obavlja svake godine. Koliko ih je cijenio i shvaćao njihovu važnost, vidi se iz činjenice što je i druge poticao na to i želio da se uvedu u katolička udruženja za mladež.[8]
Iz nekih njegovih duhovnih vježbi sačuvale su nam se dragocjene bilješke koje nam daju uvid u stanje njegove duše i u stupanj duhovnog života na kojem se Ivan nalazio. No ono što je posebno vrijedno u tim duhovnim vježbama jesu njegove odluke koje je redovito činio, zapisivao i sasvim ozbiljno provodio u život. Tako nam se sačuvalo nekoliko redakcija njegovih odluka. No i prije nego je počeo obavljati duhovne vježbe Ivan je donosio određene odluke za svoj duhovni život. O tome nalazimo podatke u njegovu dnevniku. Sve te odluke pokazuju Merzovo ozbiljno nastojanje oko postizavanja kršćanske svetosti. S druge pak strane kroz njih imamo uvida i u njegove pogreške i nesavršenosti koje je ozbiljnim voljnim naprezanjem želio ukloniti u nastojanju da stekne kršćanske kreposti.
Osjećaj podijeljenosti između slabosti i ideala. – Prve naznake o jednom programu duhovnog života nalazimo u njegovu dnevniku od 28. 1. 1916. Tek je bio navršio 19 godina. Dobio je poziv za vojsku, morao je prekinuti studij, te je iz Beča došao je u Banju Luku k roditeljima odakle je nakon mjesec dana krenuo u vojsku i potom u rat. Osjeća u sebi težnju za savršenošću, ali je još uvijek slab da bilo što konkretnije provede u život. Svjestan je svojih slabosti. Sve ostaje međutim tada samo na razini želja za jednim savršenijim životom; izražava se u kondicionalu, «trebalo bi». Ipak ovaj tekst je veoma dragocjen jer se vidi kako je Milost Božja već ozbiljno počela kucati na njegovu dušu i rasvjetljivati njegovu nutrinu pokazujući mu smjer kojim treba ići u budućnosti.
«Uviđam da sam silno daleko od ikoje savršenosti. (Mislim na relativnu savršenost i to biti bolji od svoje okoline). Jako me to boli. Tu si umišljam nešto na svoj dobar primjer i vidim da sam samo na jeziku kršćanin, ali na djelu ne. Kršćanstvo mi još nije zašlo u krv. Nema ništa težega nego biti dobar kršćanin… Tu mi Gusti predbacuje – s pravom – neku bezobzirnost, surovost. Jesam takav uistinu i nastojat ću da u duši postanem što nježniji, što ponizniji. Oh, Bože, samo još sam ne znam kako ću. Uz to uvijek kod kuće mnogo jedem, kasno ustajem, ne gimnasticiram. Cijeli život je protiv mojih želja. Slabost, slabost. Trebao bih se dulje moliti Bogu, da ne izgubim onu mističnu vezu s njim, da ga osjetim u svakoj misli, kod svakog pogleda i posla. A ovako se pomolim jutrom i večerom, zapravo misli mehanički izgovaraju svete riječi. Trebao bih dnevno čitati makar pola sata evanđelje, razmišljati o tome, pa onda u podne i za Zdravo Marijo predočiti sebi neke transcendentalne stvari i tako cijeli dan, cijeli život provoditi u tom mističnom svjetlu stvarajući od svoje duše remek-djelo i tražeći Istinu – Svrhu.»[9]
Odlučni početni koraci prema kršćanskoj savršenosti. – Prvi ozbiljan dokument u kojem Merz pokazuje svoju odlučnost da krene pravim kršćanskim životom, ostavio nam je ponovno u svome dnevniku. Bilo je to već na kraju rata kad ga je iskustvo boravka na ratištu, susret s patnjom i smrću dobro zdrmalo i otrijeznilo. Kroz plamen i krv bojišta došao je do sasvim konkretnih spoznaja za svoj budući život kako ga urediti i organizirati. Taj je tekst Merz zapisao 5. veljače 1918. g. kad je već ušao u 22. godinu:
«Izišao je proglas po kojemu bih mogao dobiti tromjesečni dopust za nastavak studija. Strah me je toga. Bojim se gladi i držim da se neću moći posvema posvetiti studiju. Gledat ću ponizno vršiti Božju Volju, da ne budem odviše pohlepan za znanjem i da radim toliko, koliko mogu. Nauka ne smije biti sama sebi svrhom, ona mora da uza svu ljepotu, koju sama u sebi krije, pridonese nešto Kraljevstvu Božjem na zemlji. Mislim zato da uza svu ljubav k svojoj struci, svaki čovjek mora socijalno živjeti, potpomagati one koji trpe. Jer nauka je produkt trpljenja; tehnika olakšava čovjeku materijalne nezgode, a umjetnost promatra mukotrpni život ljudi i povlači idejne konsekvencije…
Mislim kao đak raditi u društvu Sv. Vinka – internacionalna religiozna pozadina – i u «Hrvatskoj» (katoličko društvo hrvatskih studenata u Beču – op.a.), nacionalna religiozna pozadina. Nastojati valja da samo dva puta dnevno jedem, tako sam materijalno slobodan. Iz principa ne jesti u ostalo vrijeme, pa makar netko i ponudio. Na svladavanje tijela ne smijem zaboraviti. Tvrd ležaj, rano ustajati, katkad strogo postiti, tako da u svakom momentu mogu raditi sa svojim tijelom što je meni volja.
Njega zdravlja i tjelesne ljepote isto je važna… Nova generacija mora biti zdrava, vesela, lijepa. Ono što je ružno posljedica je grijeha. Zato se treba čovjek svladavati i njegovanje zdravlja i ljepote smatrati kao sredstvo da sebe svlada i da ojača volju.
Boga nikada zaboraviti! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan – ponajbolje zoru – upotrijebiti jedino za razmišljanje, molitvu i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. mise. Taj sat mora biti izvor dana, u tome satu valja čovjek zaboraviti na cijeli svijet, izgubiti sve brige svijeta, svu nervozu života, biti miran kao u kolijevci. U tome satu se moraju stvarati planovi za budući dan, tu se svladava sva slabost. Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakve duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novo spoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam iz sebe ne može ništa!» [10]
Pariške «direktive za život». – Boraveći na studiju u Parizu Merz ozbiljno nastavlja svoj rad na svome moralnom usavršavanju i usponu prema svetosti. U dnevniku spominje da si je sastavio pravila za život: «Rob sam Božji. Rezultat trpljenja (oči) je da sam stvorio direktive za život i dnevno molim cijelo čislo (krunicu – op.a.).»[11] Već i letimičan pogled na ta pravila, tj. odluke pokazuje da je Ivan provodio veoma strog život. Taj strogi život nije ublažio nego je nastavio dolaskom u Zagreb kao što će se vidjeti iz kasnijih njegovih odluka. Ovim svojim odlukama dao je naslov: Asketske regule.[12] Donosimo ih u cijelosti:
Asketske regule
1. Na sasvim tvrdom ležati.
2. Cijelo tijelo dnevno ledenom vodom umivati.
3. Izjutra ništa ne jesti.
4. U petak glad osjećati.
5. Češće u najboljem teku prestati.
6. Gimnasticirati svaki dan u kojim god prilikama.
7. O sebi nikada ne govoriti.
8. Samo ručati i večerati.
9. Jednom mjesečno 24 sata ništa ne jesti ni piti.
10. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti.
11. O svojoj boli nikada ne govoriti.
12. Što manje govoriti.
13. Svaki dan bar se jednom posvema Bogu pomoliti.
14. Ići u neugodne situacije.
15. Vlastitu bol blagosivati.
16. Katkada si svojevoljno bol zadavati. (Sjećanje na muke u paklu!) (U potaji).
17. Materijalija vršiti što skrivenije od svijeta.
18. Katkada iz najboljega sna ustati i gledati zvijezde.
19. Ići po najtamnijoj noći na strašiva mjesta. (Pobijediti strah, ojačati vjeru).
20. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti.
21. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti.
22. Biti sa životom u najužem kontaktu.
23. Kad sunce pomoli lice biti spreman za materijalni život.
(Ljeti u 4 s., zimi u 5 s. ustati).
24.Čuvati se jednostranosti u nauci, koja ubija veselje.
2. Zagrebačke odluke iz duhovnih vježbi za moralno usavršavanje
Iz zagrebačkog perioda njegova života sačuvale su nam se tri redakcije njegovih odluka, tj. asketskog programa: iz 1923. g. , 1926. g. i 1928. g.
Odluke iz Duhovnih vježbi 1923. god. – U duh. vježbama koje je obavio u isusovačkom samostanu u Zagrebu, Palmotićeva 31, od 7. XI. do 9. XI. 1923. Ivan je bio posebno zaokupljen problemom izbora staleža. Odlučivao se da li da stupi u redovnički stalež ili da ostane u svijetu kao katolički laik. U tim duhovnim vježbama odlučuje da će ostati u svijetu “služiti Gospodinu Bogu kao korektiv u katoličkim organizacijama, jer spoznajem permanentne odstupe od pravih doktrina (Sen., Orl., Domag.).»[13] Kako tvrdi o. Vrbanek, u tim je duhovnim vježbama Merz odlučio položiti vječni zavjet čistoće što je i učinio za blagdan Bezgrešne, 8. XII. 1923.[14] Osim ovih radikalnih odluka za svoju budućnost u bilješkama iz tih duhovnih vježbi ne nalazimo neke konkretne, pojedinačne odluke. Više su to lijepa razmišljanja o temama iz duhovnih vježbi.[15]
Odluke iz Duhovnih vježbi iz 1926. god. – Odluke iz ovih Duhovnih vježbi koje je Merz obavio od 27. do 29. III. 1926. obiluju detaljima i pojedinostima. Ove su odluke napisane na dva listića veličine 8,4 cm x 14 cm, crnom tintom. Podcrtane riječi označio je sam Merz u originalu.
1. Sav rad mora ići bez žurbe , sve u tempu, s ritmikom.
2. U odlučeno vrijeme naglo iz kreveta skočiti (Bolje kasnije odrediti ustajanje negoli ne ustati naglo).
3. Prije razmatranja točno odrediti vrijeme (trajanje – bez žurbe!).
4. Hod po ulici redovito umjerenim tempom, oči preda se; misli se bave jutarnjim razmatranjem. Prije otići.
5. U zbornici raditi samo najnužnije poslove; ostalo vrijeme govoriti s drugim profesorima da zavole Krista.
6. U razred ući polako i sabran, znajući unaprijed koju materiju valja prijeći.
7. Bez velike nužde ne propustiti u određeni čas podnevno ispitivanje savjesti. Redovito treba barem 10 časaka da traje. Prije toga Anđeo Gospodnji. Moliti za Dragu i Biserku (nadodano olovkom – op.a.).[16]
8. S roditeljima sabrano govoriti, osobito s majkom.
9. Ne žuriti se s instruentima.
10. Večernje ispitivanje savjesti redovito barem 10 časaka. Kontrolirati posljednju ispovjednu cedulju.
11. Savjesno vršiti staleške dužnosti i to smatrati za križ moga života, za moje dnevno razapinjanje, koje donosi blagoslova u radu za spašavanje duša u Katoličkoj Akciji.
12. Da ne uspregnem pred poteškoćama, tjelesnim naporima, neću sam prosuđivati, već ću pitati osobnog duhovnog vođu za savjet.
13. Ustati uvijek da dospijem 1/4 sata prije početka sv. mise da razmatranje uzmognem u miru obaviti do sv. Pričesti. Ostati dok svećenik ne ode s oltara ako je još sv. Pričest nakon sv. mise, ako nije, barem još 5 minuta nakon sv. mise ostati. Najkasnije ustati u 5 3/4 pod uvjetom da sna nije ispod 6 sati.
14. Majci češće donositi što je veseli. Dolaziti joj kada me zove i to podnositi kao žrtvu za nju (makar pri tome djetinjast izgledao). Gospin oltar!
15. U nedjelju redovito dvije mise slušati. Posvetiti se roditeljima, prijateljima. (Lagan razgovor…). 1 sat u nedjelju adorirati (redovito pod večer).
16. Kaniti se precipitacije (naglosti – op.a.).
17. U sebi bez prestanka pobuđivati čine ljubavi prema dragome Bogu, Spasitelju. (Krećem se kao riba u moru u dragome Bogu!) To će me očuvati od brzine, dati mir i u drugima ljubav probuđivati.
18. Kada javno predajem, mirno govoriti, stvarno se dobro pripraviti; barem se razmatranjem pripraviti. Ne govoriti ex abrupto. Inače ne primati predavanja.
19. Nakon večere ne raditi osim duh. štiva.
20. Samo u najnužnijem slučaju ići ili razgovarati s gospojicom (kućna pomoćnica – op.a.).
21. Kolača jesti minimalno, kada ima drugog (jela) hranjivog.
22. Prije svake ispovjedi uzeti odluku i referirati kako sam se držao prošle odluke.
23. Najozbiljnije se čuvati i najmanje aluzije na VI. zap.
Asketsko-duhovni program iz 1928. god. – Polazeći u bolnicu na operaciju, nakon koje je umro, Merz je ponio sa sobom svoj misal i u njemu je bio papirić s odlukama ispisanima mašinom crvenom bojom, bez datuma i naslova. Očito je da se radilo o posljednjoj redakciji njegovih odluka kojima je ostao vjeran sve do smrti. Ovdje ih donosimo kako slijedi prema originalu:
1. Prije svake molitve sjetiti se jutarnjeg razmatranja
2. Kad ima dosta druge hrane, što manje kolača.
3. Prije svake molitve /adoracije, razmatranja/ odrediti trajanje.
4. Ne raditi nakon večere svoje poslove.
5. Mala tajna: Isuse, želim da Te po Mariji svaki dan više ljubim! /Ili: Bouquet spirituel/.
6. Kao pokoru što savršenije vršiti staleške dužnosti.
(7. Kao pokoru smatrati redovnim pravilom tek svaki drugi dan se naspavati.) (Zagrada je naknadno stavljena olovkom-op.a).
8. Pričestiti se svaki dan i po mogućnosti pohoditi presv. Oltarski Sakrament.
9. Bezuvjetno, kao pokoru vršiti električno brzo ustajanje, uvijek i bez iznimke. Ustati bezuvjetno u onaj čas, kada sam to na večer zaključio (pa makar morao radi umora po danu počivati). Ne leći po drugi put.
10. Kod svakog obroka učiniti koju pokoru za spas duša.
11. Qui regulae vivit Deo vivit: stoga bez važnih razloga ne mijenjati svoje odluke.
12. U adventu nikome ne dati povoda da se smije.
13. Smijati se samo u znak duhovne radosti.
14. Kada se služim tehničkim sredstvima na širenje slave Božje, biti barem na onoj visini na kojoj su liberalci (s istim potrebama) kada oni rade za sticanje novca.
15. Moj govor i ponašanje prema bližnjemu mora podupirati, a ne rušiti njegovu kontemplaciju.
16. Biti što uredniji.
17. Ama nesciri et pro nihilo reputari! (Nastoj da se za tebe ne zna i da se do tebe ništa ne drži.)
18. S ljudima koji nemaju osobnu krivnju da nisu katolici govoriti u duhu animae Ecclesiae i prosuđivati vrše li ono što naravni zakon od njih traži i nadovezivati na ono naravno dobro što je u njima.
19. Nikada ne prigovarati jelu.
20. Nikada ne bockati, pogotovo ne majku.
21. Ljubiti sv. šutnju.
22. Kod jutarnjeg ustajanja, umivanja, hoda u crkvu misliti na presv. Euharistiju.
Dnevni duhovno-molitveni program
Još jedan vrijedan dokument nalazi se u Ivanovu arhivu što ga je napisao vlastoručno. Nije jasno je li to bio njegov program prema kojem se ravnao za vrijeme obavljanja duhovnih vježbi ili je to bio njegov stalni dnevni duhovno-molitveni raspored. U svakom slučaju, to je još jedan pokazatelj kako je ozbiljno shvaćao duhovni život i nastojao se usavršavati u molitvi:
Fundament je unutarnjeg života razmatranje, i to: nakon spavanja i po 1/2 sata dnevno. – Nedjeljom uvečer iz misala (malog) čitaj Evanđelje i u mislima na pročitano zaspi.
Raspored:
Jutro: “Dođi Duše presveti” – Mali misal str. 345.; “Molitva sv. Ignacija” – M. m., str. 922; “Zdravo Kraljice” – Mali misal str. 536; i nakon razmatranja o grijehu: Molitvu sv. Bernarda: “Spomeni se o najmilostivija…”; “Dušo Kristova – posveti me” M. misal str. 920;
Podne: prije podne ispitaj si savjest (do 5 minuta) i oko 10 minuta “De imitatione Christi)
Večer: ispitivanje savjesti (5 minuta). – “Pod obranu se Tvoju utječemo…” i za duše u čistilištu: “De profundis”.
Meditacija:
1) Prisutnost Boga: sam si s Bogom – ili u crkvi; Isus je zaručnik naše duše.
2) Čitav dan mora biti u duši jutarnja meditacija.
3) Po mogućnosti ne radi in continuo više od 2 s., a tad meditiraj.
Izgrađuj se tako da se formiraš u duhu protivno amerikanizmu, tj. mišljenju američkih katolika, koji drže da katolici treba da su agilni i svestrani; ustuk su tome pasivne kreposti.[17]
Iz svih gore navedenih raznih redakcija Ivanovih odluka možemo razabrati tri zajednička elementa njegova duhovnog programa za rast u svetosti:
1.Tu je njegova odlučna volja da ide prema usavršavanju, svetosti. Ne samo da osjeća težnju nego spremno odgovara poticajima Božje milosti u svojoj nutrini.
2. Ivan puno pozornosti polaže na nutarnju pokoru – mrtvljenje volje, na nutarnje svladavanje svojih nesavršenih nagnuća. Kao što se vidi, tu su mnoge odluke koje za cilj imaju pobijediti volju, svladati narav, «agere contra», kako sugerira sv. Ignacije u duhovnim vježbama, a sve s ciljem da se postigne nutarnja duhovna sloboda.
3. Ivan cijeni i tjelesna djela pokore i samozataje koja su se u prvom redu sastojala od veoma čestoga posta i spavanja na tvrdom ležaju. Čini se da je prema tadašnjim asketskim običajima prakticirao i ostale vanjske pokore. O tome i sâm nešto spominje u svojim odlukama iz Pariza[18], a to potvrđuju i njegovu znanci. Kada mu je zdravlje bilo bolešću znatno oslabjelo, posljednje je godine po nalogu ispovjednika, a zatim i liječnika, Ivan ublažio svoj strogi vanjski način života, tj. post i spavanje na tvrdom.[19] O njegovom tvrdom ležaju imamo zanimljiva svjedočanstva od osoba koje su tome bili sami svjedoci.[20]
Borba za savršenošću treba biti svagdanji kruh. – Kako je Merz visoko cijenio askezu, tj. težnju za moralnim usavršavanjem, vidi se iz njegova članka «Novo doba» koji je bio prvi tiskani rad njegova duševnog života, a objavio ga je odmah po završetku rata. U njemu iznosi sažetak mnogih svojih spoznaja koje je stekao tijekom ratnog iskustva. Veli Ivan u članku:
“Borba za savršenošću, askeza mora da je naš svagdanji kruh. Ona nam otvara nutarnje vidike, stvara od nas nesebične ljude, podržava u nama borbu sa zlim i daje nam snage da ne podlegnemo. Askeza rađa sposobnost podnašanja boli i čuva nas od malodušnosti, kojoj su mnogi ljudi podlegli kod prve nezgode.”[21]
Princip svetosti sadržan u rečenici Očenaša: Budi volja tvoja. – I u članku “Unutarnja snaga kongregacije”[22] dajući program duhovnog života naglašava važnost svladavanja volje samozatajom duha i trapljenjem tijela, čime se odstranjuju iz naše duše mane nastale uslijed grijeha. Dapače, ovo neprestano naprezanje naše volje u dobru Ivan smatra temeljem duhovnog života. No on ide i dalje te pokazuje cilj kamo treba dovesti ovo nastojanje oko usavršavanja nutrine i svladavanja volje sklone na zlo i zaražene neurednošću:
“Mi želimo postati slični Spasitelju, želimo da naš unutarnji život postane odraz Njegovoga. Mi se želimo pokoriti i podrediti Vječnome Zakonu koji ravna svijetom, – koji sva priroda s najvećom točnošću izvršava, a jedino čovjek poremećuje”(str.618).
Drugim riječima, želeći postati “nosiocima Božjega poretka… moramo vršiti volju duhovnog zakonodavca”(str.618). Ivan potom citira rečenicu iz Očenaša “Budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji,”(Mt, 6,10) i nadovezujući na nju veli:
“U tome je princip svetosti; u ovoj je rečenici sadržana srčika svih onih molitava, koje su rečene od početka svijeta i koje će se reći do konca svijeta. Poniznost, tj. ponizno je pokoravanje Volji Božjoj dakle temelj svim ostalim krepostima; na ovoj mora počivati zgrada našega unutarnjega života.”[23]
Važno je uočiti kako Ivanovo nastojanje oko svladavanja volje i tijela askezom ne ostaje na razini nekih naravnih ciljeva, vježbi duha, taštoj nadmoći duha nad tijelom, nego ima sasvim jasne nadnaravne ciljeve: tijelo podložiti duhu, postati slični Spasitelju, ponizno se pokoravati Volji Božjoj.
Obrana asketskog usavršavanja duše. – Liberalna organizacija «Sokol» kritički se odnosila na kršćanske stavove i načela na kojima se temeljilo Orlovstvo. Nazivali su to “floskulama jednog zagrižljivog katoličkog askete”. Merz javno u Katoličkom listu odgovara na te nepravedne napade. Pokazuje u prvom redu kako pisac takvih kritika nema točan pojam što je to asketa, pokazuje kako su «zagrižljiv» i «asketa» dva proturječna pojma. Potom objašnjava što je askeza i asketa:
“Askeza – (askezis) – znači lijepo, fino izrađivanje… Onaj čovjek koji savjesno upotrebljava sredstva da se razvije u potpunoga čovjeka kršćanina jest “asket”. Kako vidimo, riječ “asket” označuje divno, idealno čovječje nastojanje. Svaki kršćanin treba biti asket.”[24]
Opširniji prikazi Merzova pokorničko-asketskog života mogu se naći u njegovim biografijama.[25]
Ne skriva svoje nedostatke i slabosti. – Naglasimo još na kraju važnu značajku i preduvjet Ivanova nastojanja oko svoga usavršavanja: sasvim realnu svijest svojih nedostataka, tj. neskrivanje svojih mana ni pred sobom, a niti pred drugima i odlučno nastojanje da ih popravi i ukloni. U svome dnevniku veoma često govori o svojim slabostima i nedostacima, uočava ih, analizira, pokušava otkriti korijen i želi ih nadvladati, izdići se.[26]
U odnosu na vjeru Merz je prošao u studentskim danima kroz krizu rasta. Vjerske sumnje i njega su salijetale. Još 1921. god. Ivan osjeća neke sumnje, nesigurnost, no nakon hodočašća u Lurd i to iščezava. Prijatelju D. Maroševiću nakon posjeta Lurdu piše:
“Da, u Lurdu sam naučio što je krunica i to mi je odsele drugi najbolji prijatelj. Prije Lurda iskreno priznajem bila je u dnu duše neka sumnja, neki osjećaj, ne molim li se ja kakvome fantomu moje mašte!? Molio sam, dakako, jer da sam prestao, znači ne vjerovati u Bl. Djevicu Mariju. A kuda onda? Okreni se od katolicizma, sve je oko tebe mračno i ružno.”[27]
U Ivanovoj ostavštini sačuvala su se i tri mala zapisa o njegovim pogreškama.[28] Dragocjeni dokumenti iz kojih se vidi koje je pogreške Ivan još imao, ali isto tako kako ih je sam pred sobom i pred Bogom priznavao i protiv njih se borio. Protiv dviju sklonosti Ivan se posebno bori: to je sklonost jelu i sklonost isticanju, a ponavljaju se u bilješkama na sva tri listića. Svi koji su Merza poznavali nigdje nisu to zapažali, nego upravo suprotno. Radilo se očito samo o tendencijama kojima je Merz, premda ih je osjećao, već bio potpuno zagospodario.
U spomenutoj anketi spominje i svoju glavnu pogrešku: precipitatio (naglost) u molitvi i radu koju je, kako sam veli, upoznao na duhovnim vježbama[29] a na koju ga je, čini se, upozorio njegov duhovnik.[30]
Na posebnom listu Ivan je zabilježio probleme koji su ga mučili i o kojima je razgovarao s duhovnikom. Za razumijevanje njegovih nastojanja oko savršenosti i ovo je jedan dragocjen dokument. Između ostaloga Ivan si postavlja sljedeća pitanja:
“Kako ću se odgojiti k trpljenju i žrtvi (Veselim se jelu. To bi mi moralo biti indiferentno). Kako bih započeo školu pravog trpljenja? (Kojim zavjetom? Hranom? Jer tu nisam indiferentan. Ne jesti do sita u podne?).
Premda nema datuma, čini se da ovaj list potječe iz prvih godina Ivanova boravka u Zagrebu, vjerojatno iz duh. vježbi 1923. jer navodi i ovo razmišljanje: “Da stupim u red, moram li iskati dozvolu roditelja?» [31]
Čitanje duhovnog štiva. – Sredstvo koje je Merz posebno cijenio za napredovanje u duhovnom životu jest duhovno štivo. Sam veoma rado čita duhovne knjige i drugima toplo preporučuje.[32] O svojem čitanju duhovnih knjiga ostavio nam je važno svjedočanstvo u spomenutoj anketi. Evo pitanja i Ivanovih odgovora:
Koje i kakve knjige najradije čitam?
– Filozofske (skolastičke) i teološke.
Koje su mi knjige dosad najviše koristile?
– Donat: Ethica; Brevijar, Misal, Stari, Novi Zavjet.
Kakvu su mi korist donijele?
– Kanio se estetičko-literarnog gledanja na svijet i počeo promatrati život kakav je u stvarnosti u koncepciji Stvoriteljevoj.
Kako su dosad djelovali na mene romani koje sam čitao?
– Horizont su mi jako proširili (čitao sam djela samo literarne vrijednosti), ali u njima sam razmjerno našao prazninu filozofsko-teoloških istina.
Koju sam pobožnu knjigu čitao?
-Vrlo mnogo klasičkih djela bogoslovske (asketske) književnosti.
Koja mi korist od toga?
-Jedino klasična djela (sv. Franjo Saleški, Scheben, sv. Augustin) daju mi solidne upute u duhovni život.
Koje časopise i novine čitam?
-Katoličke sve – francuske i talijanske.[33]
************************
A. TEORIJA DUHOVNOG ŽIVOTA PREMA BL. I. MERZU
B. PRAKSA MOLITVENOG ŽIVOTA BL. IVANA MERZA
C. USPON PREMA SVETOSTI KROZ ASKEZU
D. VRIJEDNOST BOLI I TRPLJENJA U ŽIVOTU BL. IVANA MERZA
[1] Ivan MERZ, «Unutarnja snaga Kongregacije», Katolički list, Zagreb, 74/1923., br.51, 619.
[2] J.VRBANEK, nav.dj., 217.
[3] Isto, 176.
[4] Isto, 218.
[5] B. NAGY, nav.dj., 240.
[6] B. NAGY, nav.dj., 184-186.
[7] Ivan MERZ, Bilješke iz duhovnih vježbi u Manrese, Clamart kraj Pariza, Zagreb, Arhiv I. Merza, F Osobne bilješke. Dr. Đuro Gračanin u jednom pismu o. Miroslavu Vaninu spominje kako je s Merzom obavio duhovne vježbe u isusovačkom samostanu u Clamartu početkom srpnja 1921. Zagreb, Arhiv I. Merza.
[8] usp. J. VRBANEK, nav.dj., 114, 115, 156.
[9] Ivan MERZ, Dnevnik 28. I. 1916., Zagreb, Arhiv I.Merza.
[10] Ivan MERZ, Dnevnik, 5. II. 1918. Zagreb, Arhiv I.Merza.
[11] Isto, 4. XI. 1921.
[12] Ivan MERZ, Asketske regule, rukopis. Zagreb, Arhiv I. Merza, F Osobne bilješke.
[13] B. NAGY, nav.dj., 244.
[14] J. VRBANEK, nav. dj., 183.
[15] Ivan MERZ, Put k suncu, Zagreb, 1978., 38-42.
[16] Drago Marošević bio je Ivanov prijatelj, bolestan od tbc-a. Biserka Brajša bila je Ivanovo krsno kumče.
[17] Ivan MERZ, Autograf o duhovnom životu svakoga dana, Zagreb, Arhiv I.Merza, F Osobne bilješke.
[18] Ivan MERZ, Put k suncu, Zagreb, 1978., 48.; Odluka br. 16: “Katkada u potaji sebi bol zadavati.”
[19] J. VRBANKE, nav. dj.,176.
[20] B. NAGY, nav. dj., 195 i 316.
[21] Ivan MERZ, «Novo doba», Luč, Zagreb, 14/1919., br 9-10, 213.
[22] Ivan Merz, «Unutarnja snaga kongregacije», Katolički list, Zagreb, 74/1923., br.51., 618.
[23] Isto, 618-619.
[24] Ivan MERZ, «Na adresu ‘Hrvatskog Sokola’», Katolički list, Zagreb, 76/1925., br.2, 20.
[25] D.KNIEWALD, nav. dj., 211-213; J.VRBANEK, nav. dj., 172-179; B. NAGY, nav. dj., 237-239.
[26] Ivan MERZ, Dnevnik, 19.VII.1916.; 15.VIII.1916.; 20.IV.1917.; 28.V.1918.; Zagreb, Arhiv I.Merza.
[27] Ivan MERZ, Pismo D.Maroševiću, sv.Luka 1921., Zagreb, Arhiv I. Merza, Korespondencija.
[28] Ivan MERZ, Autografi, Zagreb, Arhiv I.Merza, F Osobne duhovne bilješke
[29] B. NAGY, nav. dj., 270.
[30] Ivan MERZ, Put k suncu, Bilješke iz Duh. vježbi 27.-29.III 1926., Zagreb, 1978., 43-47.
[31] Ivan MERZ, Autograf Questions, Zagreb, Arhiv I.Merza, F Osobne duhovne bilješke.
[32] Ivan MERZ, «Unutarnja snaga kongregacije», Katolički list, Zagreb, 74/1923., br. 51., 619; «Liturgijski kutić», Posestrimstvo, Zagreb, 1923., br. 2 i br. 3.; Dušan Žanko bilježi ovu zgodicu: «1926.g imao sam sreću biti s Merzom u duhovnim vježbama. Prije šutnje mi je rekao: Uzmi za čitanje jednu ozbiljnu, težu stvar npr. sv. Ignacija, sv.Augustina, sv. Pavla. Nemoj se gubiti u religioznoj sentimentalnosti.” (D. ŽANKO, «O Božjem čovjeku», Nedjelja, Zagreb, 1/1929., br.22, 2).
[33] B.NAGY, nav.dj., 270-271