KATOLIČKI LIST
Zagreb, 1923. g. br. 33, str. 394-397
UTJECAJ LITURGIJE
NA FRANCUSKU KNJIŽEVNOST
OD CHATEAUBRIANDA (1801.g.)
DO DANAS (1922.g.)
PREDGOVOR UREDNIŠTVA KATOLIČKOG LISTA
U povodu euharistijskog kongresa donosimo predgovor iz disertacije dr. I. Merza. Upravo kada se tisuće pripadnika hrvatskoga naroda skupe oko žrtvenika da molitvom i pjesmom proslave svoga Božanskoga Kralja, treba govoriti o važnosti liturgije, oko koje se mora koncentrirati život svekolikog katoličkog naroda.
Karakteristika je ove opsežne disertacije (400 str.) ta što je nehotice postala obranom (apologijom) liturgije. Osobito je važno istaknuti kako se golemo značenje gregorijanskoga pjevanja pokazalo u potpuno novome svjetlu i gotovo cijela ova disertacija mogla bi služiti kao komentar sljedeće rečenice sv. Hildegarde: Sicut corupus Jesu Christi de Spiritu sancto ex integritate Virginis Mariae natum est, sic etiam canticum laudum, secundum coelestem harmoniam per Spiritum sanctum in Eclesiaradicatum. Duh Sveti je u neku ruku autor gregorijanske glazbe. Poznato je da su srednjovjekovni ratnički barbarski narodi, kada bi ih netko poveo u koju samostansku crkvu, u kojoj su se obavljale ceremonije popraćene gregorijanskim pjevom prema egzaktnim tradicionalnim zahtjevima, pitali: “Jesmo li ušli u nebo?”.
Pitanje svećeničkog podmlatka dobrim dijelom ovisi o poduci djece gregorijanskom pjevanju. Crkvena je praksa to pokazala, a posve nove vijesti iz Francuske potvrđuju nam da se u schola cantorum vrlo uspješno njeguju svećenička zvanja.
Ova je disertacija zanimljiva i stoga što sadržava popis velikoga dijela crkvenih službenih molitava i po tome se mogu naći u samoj radnji njihove estetske analize i najljepši izvadci iz djela onih književnika koji su bili pod njihovim utjecajem. Sam pisac je osobno pohodio razna središta liturgije u Francuskoj – Montmartre, Chartres, Lourdes, benediktinsku ulicu Monsieur u Parizu – i druga i tako provjeravao opise književnika koje je obradio. Neka ovih nekoliko riječi potakne u našemu svećenstvu ljubav prema gregorijanskoj glazbi, kako ju je želio sv. otac Pio X. i neka još više prionu uz ljepote misala i brevijara, knjiga, koje su prema nazoru velikih francuskih književnika, s čisto umjetničkoga stajališta, najveća remek-djela literature što ih čovječanstvo uopće posjeduje. Disertacija je pisana francuski.
UREDNIŠTVO
Motto disertacije:
“… latinskih se naroda… dojmila osjetima pristupačna vanjština i pompa bogoslužja…; oni pridaše najveću važnost obredima, vanjskim djelima, vidljivim činima, kojima se očituje pobožnost.”
Taine, Filozofija umjetnosti (III., str. 242.)
UVOD
I. Srednjovjekovna drama rodila se iz liturgije. – II. liturgija u to je vrijeme imala civilizacijsku ulogu. – III. Sve umjetnosti mnogo duguju liturgiji. – IV. Sve srednjovjekovne književne vrste nose tragove njezina utjecaja pa i neka djela iz XVII. stoljeća. – V. XVIII. je stoljeće bilo posve antiliturgično. – VI. U ovom su radu, s obzirom na liturgiju, francuski pisci podijeljeni u 3 grupe: liturgijski pisci, antiliturgijski pisci i indiferentni. – VII. Don Guéranger ponovno je u Francuskoj uveo liturgijsko jedinstvo i pridonio proširenju liturgije. – VIII. Kratak sadržaj. – IX. Rimska liturgija čini francusku nacionalnu baštinu i njezini tekstovi pružaju francuskomu narodu često životnu doktrinu. Također se prema liturgiji obavljaju obraćenja.
I. – Proučavajući utjecaje liturgije na francusku književnost od Chateaubrianda do danas, ne treba smetnuti s uma ono sjajno doba francuske povjesnice kad je sav vjernički narod jatomice hrlio u benediktinske samostane da tamo pribiva svečanom prikazivanju vjerskih tajni. Svatko dobro pozna liturgijsku dramu srednjega vijeka, koja je proizišla iz potrebe da se puku na zoran način predoče tajne liturgije i koja se uspela do visokoga stupnja savršenstva na čitavome području Rimokatoličke crkve od kraja IX. do kraja XIII. stoljeća.
“Misteriji” su postali temelj francuske dramske umjetnosti. Njima se ima pripisati onaj povoljan utjecaj što ga je srednjovjekovno kazalište imalo na svoju publiku te bi tako još i danas u tome pogledu moglo služiti kao uzor našemu modernom kazalištu.
II. – Poznato je vrlo dobro kakvu je važnu ulogu imala r i m s k a liturgija u srednjovjekovnome društvu.[1] T a i n e, koji je svojim djelom Origines de la France contemporaine uspio dati vrlo točnu sliku toga utjecaja, ispravno je naglasio civilizacijsku ulogu liturgije. “Svojim mnogobrojnim svetačkim legendama, svojim katedralama i njihovom strukturom, svojim kipovima i njihovim izražajem, svojim bogoslužjem i njegovim još prozirnim smislom, srednji je vijek učinio vidljivim i osjetljivim Kraljevstvo Božje i na ovaj realni svijet dogradio idealni svijet, poput veličanstvenoga barjaka od zlata na močvarnoj bari.”
III. – Odgojen liturgijskom ljepotom, srednjovjekovni je puk nužno morao stvoriti umjetnička djela koja odaju taj duh. Povjesničari umjetnosti mogli bi nam to dokazati postajanjem i razvitkom slikanih minijatura[2], slikarstva (a) ili vitraja (b).
Nema, naime, doista umjetnosti koja ne bi pridonijela ukrašavanju hrama Božjega. Sve su umjetnosti, bez iznimke, služile liturgijskim potrebama. Dodamo li tomu da je do velike revolucije od godine 1789. “od baltičkoga mora do sirskih obala i od zelene Irske do stepa poljskih”[3] postojalo tridesetak tisuća benediktinskih samostana, kojima je stoljećima glavno zanimanje bila liturgija, onda si možemo donekle zamisliti kolika je bila civilizatorska snaga liturgije u kršćanskih naroda, što su je ti samostani izvršavali. Taj se utjecaj benediktinskoga djelovanja zrcali u svim umjetničkim djelima; sve književne vrste o njemu govore (c).
Dostatno je samo otvoriti 4 sveska “Institutions liturgiques”, don Guérangerova glavnog djela o povijesti liturgije, i pročitati poglavlja posvećena našemu predmetu. Premda je ova studija tako zanimljiva, treba je sada prijeći da možemo bolje uočiti mnogostruke odnose liturgije i književnosti tijekom stoljeća.
IV. – Osim vjerskoga i svjetovnoga srednjovjekovnog kazališta i junački epovi chansons de geste, životinjski ep Roman du Renarti rimovane novele tzv. fabliau, kao i neke druge vrste često nam predočuju pojedinosti vjerskih obreda. Dapače, i sam njihov stil često odaje dubok liturgijski utjecaj. Na kraju ove studije dodali smo listu srednjovjekovnih djela u kojima smo se namjerili na mjesta koja se odnose na naš predmet. Ne imajući težnji biti potpuna, ta lista hoće samo predočiti neprekidnu suvislost utjecaja liturgije, počevši od IX. stoljeća, te bi mogla poslužiti onima koji bi se dali na istraživanje ove ruke u raznim književnim vrstama srednjovjekovne knjige. Mi smo toj listi dodali i imena nekih pisaca, koji su poslije bili pod utjecajem liturgije. Ipak, treba istaknuti vrlo važnu činjenicu da su najveći pisci iz stoljeća Luja XIV. bili liturgijski pjesnici. Racinei Corneille preveli su Himne rimskoga brevijara. P a s c a l je s neizrecivim zanosom i veseljem pratio sve obrede kartuzijanskih pustinjaka (solitaires) dok je boravio u Port-Royalu.[4] I veliki se B o s s u e t nadahnjivao liturgijskom godinom za svoje “Propovijedi”. Literarni kritik Saint-Beuve utvrđuje tu moć liturgije na duše XVII. stoljeća uskršavajući u svojoj Povijesti Port-Royala (I, str. 430.-431.) život “jednog od najsavršenijih učitelja Portroyalovih škola… humanista, helenista, matematičara” – Lancelota . Mi ćemo sada navesti odlomak iz toga života jer dobro predočava sav onaj liturgijski duh kojim je odisalo obrazovano društvo Velikoga stoljeća (XVII.). “Kad sam je ugledao[5] kad se pojavila kraj rešetke, odjevena u samostansku halju, opasana debelom uzicom, bosonoga, s trnovom krunom na glavi, s križem u jednoj, a s gorućom svijećom u drugoj ruci, priznajem, taj me je prizor dirnuo jer nikada nisam prisustvovao takvim obredima. I bio sam tako dirnut izvanrednim veseljem koje se čitalo na njezinu licu te sam ušao u se i vidjevši je u nekom raju, dok sam ja još živio u svijetu, udarih u silan plač i nisam znao gdje sam.”
Čitajući ovo mjesto kako da se ne sjetimo Renéa Chateaubrianda koji je prisustvujući oblačenju svoje sestre gotovo poludio, ili Huysmansova romana Enroute u kojem opisuje sve pojedinosti jednog takvog prizora.[6]
Mi ćemo o tome opširnije govoriti tijekom naše rasprave. Mogli bismo navesti još brojna mjesta koja se odnose na liturgijski život XVII. stoljeća. Ali, zbog obujma ovog rada ne možemo to učiniti.
¸ V. – Sa stajališta liturgije, XVIII. stoljeće još je zanimljivije, ne stoga što bi liturgijski pisci bili brojniji, dapače, tu ćemo se sresti s jednom posebnom pojavom, to jest s onim individualističkim duhom koji su naučavali i propagirali enciklopedisti i “filozofi” i koji je napokon zarazio i samo francusko katoličko svećenstvo. Don Guéranger, čije će se ime u ovom radu često spominjati, stvorio je u tom smislu poseban tehnički termin “antiliturgijska hereza”, nazivajući tim imenom sva ona nastojanja koja su u Francuskoj nakon dekadentnog stoljeća dovela do sloma jedinstvene liturgije, stvorene prema Karlu Velikom. Ako uočimo da se 80 od 130 crkava 1791. godine odreklo rimske liturgije kako bi je nadomjestili djelima bez ikakve doktrinarne i estetske vrijednosti, sastavljenima često od slobodnih mislilaca, onda možemo lako zamisliti da takva epoha doista nije mogla nadahnuti velike umjetnike.
Što se tiče filozofa, oni su bili posve protiv zamisli socijalnoga kulta. Rousseau, koji je poznavao liturgiju i koji se bavio teorijom gregorijanskoga pjeva, bio je posve antiliturgijski duh. Držao je da čovjek ne treba bogoslužje koje je više ili manje vezano uz umjetnosti, niti pak društvene veze da se uzdigne Bogu.
Savojski vikari Heloiza su antiliturgijski tipovi koje ćemo uz zastupnike liturgije sretati tijekom XIX. stoljeća. Musset, Lamartine, Vigny i mnogi drugi pisci stupali su Jean-Jacquesovim stopama.
VI. – Od koristi je, dakle, zabilježiti važnu činjenicu da je uz liturgijske pisce uvijek bilo pisaca koji su se radije priklanjali teoriji protestantizma, tj. da je svaki vanjski kult neko oskvrnuće vjere, koja je nešto bitno unutarnje.
Velik broj pisaca, kao Balzac, Flaubert i drugi, budući da su glede liturgije u početku bili posve ravnodušni, morali su je napokon u svojim djelima navesti i priznati joj presudnu ulogu u nacionalnome životu svoje domovine. Mi smo ove pisce nazvali “indiferentnima”, te ćemo samo letimice spomenuti neka mjesta iz njihovih djela, koja će služiti kao uzorak duševnoga raspoloženja ove grupe prema liturgiji.
VII. – Te tri grupe – liturgijski, antiliturgijski i indiferentni pisci – daju posebno obilježje cjelokupnoj književnosti XIX. stoljeća, ali i današnjoj. Ipak, trebamo označiti okvir liturgijske povijesti ovoga doba koji smo si uzeli u zadaću da ga proučimo i zatim okarakteriziramo najvažnije struje koje su se tu očitovale.
Čim je izišao, Chateaubriandov “Genij kršćanstva” (1802.) za francuske je pisce označavao očitu revoluciju u shvaćanju liturgije. Dok je većina prosvijećenih ljudi slijedila Rousseauovo shvaćanje koje je od sebe odbijalo sve što je disalo katoličkim kultom, Chateaubriand je bio prvi koji je počeo promatrati taj kult s estetske strane. Svoje brojne analize stanovitih ceremonija uspoređivao je s remek-djelima svjetovne književnosti. Ipak, unatoč povratku francuskoj liturgijskoj tradiciji u intelektualnoj sredini, većina naroda nije imala koristi od preporoda, zbog jednostavnoga razloga što je Francuska u prošlome stoljeću bila raskinula jedinstvo rimske liturgije. Tako se 1828. godine u Francuskoj koristilo dvadeset raznih brevijara i dvadeset raznih misala, velikim dijelom bez ikakve doktrinarne i estetske vrijednosti. Dakle, tamo gdje tada nije bilo dobrih misala i gdje se nije moglo slijediti bogoslužje prema gregorijanskoj estetici, naravna je posljedica da liturgija nije mogla ostaviti dubokih tragova.
Ali baš u to doba nađe se jedan genijalan čovjek, nadaren rijetkom znanstvenom spremom i osobitim estetskim odgojem te on sam vrati liturgijsko jedinstvo Francuskoj. Don Guérganger ime je tomu divnome benediktinskome redovniku, koji je uspio svladati ponajprije otpor reakcionarnoga episkopata i klera i napokon uništiti sve nakazne uspomene na liturgijske knjige osamnaestoga stoljeća. Godinu dana prije njegove smrti, (+1875.) orleanska je biskupija opet prihvatila (i to zadnja po redu) rimski časoslov i don Guéranger je s veseljem mogao gledati na svoje djelo okrunjeno uspjehom. Od toga su se doba u svim francuskim crkvama i svetištima mogle čuti one lijepe himne koje se pjevaju od prvih stoljeća poslije Krista i svatko je mogao pratiti one tekstove koji su prava remek-djela. Dakle, poznavanje djela “Institutions liturgiques” (1840.) prijeko je potrebno svakomu tko želi proučavati i razumjeti liturgiju promatranu s različitih aspekata. Osim tog djela, taj je benediktinac izdavao i “Liturgijsku godinu”, nastojeći francuskoj publici, u neku ruku trajnim komentarom, predočiti sve ljepote liturgijske godine.
Treba istaknuti da su najveći pisci druge polovice XIX. stoljeća kao i današnji poznavali i poznaju to djelo i mnogi od njih priznaju da je na njih utjecalo. To je, dakle, popularno djelo, zahvaljujući don Guérangeru, utjecalo na cijelu jednu generaciju prijatelja liturgije i pridonijelo da mnogi Francuzi ponovno postanu liturgična bića. Tako umjetnost jednog Huysmansa, Verlainea ili Claudela i tolikih drugih književnih prvaka mnogo duguje liturgiji. 28 djela objavljenih od 1910. do 1920., za koje smo doznali, tvore u neku ruku apologiju liturgijskih ljepota. Premda je hvale vrijedno, djelovanje beuronskih benediktinaca u Njemačkoj, koje se cijeni u cijelom svijetu zbog poznatih publikacija danskoga pisca Joergensena, ipak nije ostavilo onako dubokih tragova u književnosti i u raznih pisaca kao što je npr. djelovanje benediktinaca iz Solemnesa ili benediktinske kapelice iz pariške ulice Monsieur.[7] U Francuskoj je 1921., kad je oko Božića u svim crkvama pariške biskupije rimski izgovor latinskoga jezika zamijenio francuski izgovor koji je činio taj jezik nerazumljivim svakome strancu i vrijeđao uho svakoga artista, dovršeno don Guérangerovo djelo.[8]
VIII. – Mi smo, dakle, time napravili okvir liturgijske povijesti i u nj uvrstili ove tri struje, koje se doduše ne daju strpati u uske granice, ali ipak u francuskoj knjizi djeluju originalno.
IX. – Razni pregledi, što smo ih dodali ovoj studiji, olakšat će donekle analizu glavnih zastupnika ovih triju struja i pomoći nam da shvatimo sve pojedinosti. Budući da smo proučili najveći dio moderne književnosti, možemo utvrditi: rimska liturgija tvori nacionalnu baštinu koja, stoga, i ima veliku ulogu u životu francuskoga naroda. Svi slojevi naroda, od zadnjega seljaka do člana francuske akademije, stoje pod moćnim dojmom sjaja što ga pružaju rimski obredi. Osim ovoga vanjskog i estetskog utjecaja treba zabilježiti i doktrinarnu važnost liturgije. Svi vjernici imaju svoje male misale, pomoću kojih s razumijevanjem prate obrede. Sveti im tekstovi i napose izvadci iz epistola i evanđelja, što ih tu nalaze, pružaju filozofiju života, kojoj oni podređuju svoje djelovanje. Balzac je to točno primijetio u svom Seoskom župniku, a P. Bourget izvrsno analizirao u svom romanu Divorce. Taj je utjecaj doktrine često bio tako snažan i dubok da je pokrenuo čitava obraćenja.[9]
Bilješke:
a) “Te su knjige bile oruđe božanske hvale, kanali Božje milosti. Kršćanska je estetika često činila od njih čitava čudesa; ona je p o s t u p a l a s knjigama razmjerno k a o i s c r k v a m a i sa svetim posuđem”. (don Guéranger, Inst. lit. III./str. 400.).
“Liturgijske knjige; rimske, pariške i navlastito one iz Antwerpena su uopće n a j l j e p š e knjige što su tiskane latinskim slovima.” (ibid. III./328.).
“Po liturgijskim rukopisima sačuvali su se crtež i slikarstvo kao umjetnost”.
(ib. III./348.). “Počevši od VII. stoljeća inicijali su se ukrašavali svim sredstvima crteža”
(ib. III./349.). “Namjera da se s najvećim sjajem ukrase inicijali i naslovi, stvori minijaturistička umjetnost.” (ib. 357.)
“Crkveno slikarstvo je čedo liturgije. Liturgija je, shvaćena, osjećana i izvođena otkrivala ljudima molitve i osame nebeske tipove koje su oni onda s toliko sreće slikali (ib. 382.). “Samostani su bili poglavito radionice zlatarskoga i cizelirskoga liturgijskog umijeća.” (ib. 423.)
b) „Isto će se tako trebati, ako hoćemo shvatiti simpatiju puka za čuda što ih je kist srednjovjekovnih umjetnika predočavao njihovim pogledima po vitrajima i zidovima crkava, sjetiti da je liturgija umjetnički izvođena u cijelosti tijekom cijele godine, od početka do kraja u tolikim stolnim, školskim i samostanskim crkvama, u vjernicima podržavala živi smisao za svrhunaravne stvari.” (ib. III./383.).
c) “Ako je studij liturgije nužan za kulturnog povjesničara i istraživača starina, on nije manje nužan za umjetnika. Ali tko danas zna što sve razne umjetnosti, graditeljstvo, slikarstvo, kiparstvo, glazba duguju liturgiji, a time i katolicizmu.”
(II., 131. ibidem).
“Mi nećemo ovdje govoriti o utjecaju katoličke liturgije na umjetnosti, o uzvišenom nadahnuću kojim je ona prožela glazbu, slikarstvo, poeziju ni o besmrtnim spomenicima što ih duguju kiparstvo i graditeljstvo. Povijest bi svake od ovih umjetnosti, promatrana u samom odnosu s našim obredima, pružila prostrano polje za golemu erudiciju.” (ib. II./35. Mgr. Affre: Etudes écclésiastiques).
***************************
KATOLIČKI LIST
Zagreb, 1923. g. , br.37, 446-448.
UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKU KNJIŽEVNOST OD CHATEAUBRIANDA (1801.) DO DANAS
PRVI DIO
LITURGIJSKI PISCI
Prvo poglavlje
Povijesni pregled
I. Zbog konkordata iz 1801. godine prisustvujemo novomu procvatu vjerskih svečanosti. To je razdoblje karakterizirano Chateaubriandovim djelom „Genij kršćanstva“. – II. Romantičarsko doba od temelja je antiliturgijsko. – III. Već oko 1848. osjeća se u Francuskoj djelovanje don Guérangera. Barbey d’ Aurevilly je preteča liturgijskoga pokreta među francuskim piscima. Huysmansov »En route« (1896.) označava prvo doba procvata liturgijskoga utjecaja u francuskoj književnosti. Claudelova zbirka „Corona Benignitatis Anni Dei“ (1913.) drugi je takav vrhunac utjecaja liturgije. – IV. Liturgija će ubuduće imati važnu ulogu u životu francuskoga naroda. Ne znamo koja će umjetnost odsada biti više pod njezinim utjecajem.
I. Tko baci letimičan pogled na kronološki pregled na kraju ove studije, radi lakšeg shvaćanja, uočit će veliki broj liturgijskih pisaca koji su ponikli u Francuskoj nakon konkordata iz 1801. Crkve, koje su za strašnih godina revolucije bile zatvorene, otvorile su se.
Francuske su katedrale iznova postale svjedocima veličanstvenih vjerskih ceremonija. Te su ceremonije u francuskome puku prouzrokovale neopisivo veselje i nasta, neki bi rekli, liturgijski entuzijazam u cijeloj Francuskoj. Sve više se tu uživalo u liturgijskim manifestacijama koje su prije nekoliko godina bile zabranjene drakonskim zakonima. Ipak, ne valja zaboraviti da je Napoleonova krunidba bila liturgijski čin od velike važnosti, koji je bio kadar pokrenuti sav onaj sjaj ceremonija koji smo spomenuli. Ovaj preporod liturgijskoga poleta, koji u literaturi označavaju prva Chateaubriandova djela i ona koja su tada citirana na kraju „Genija kršćanstva“,[10] kratko je potrajao.
2. Istina je da nam je francuski romantizam dao remek-djela lirske poezije, ali se dao povući u posve protuliturgijske vode. Vjerska inspiracija Lamartinea, V. Hugoa, Musseta ili De Vignyja posve je individualistička i potpuno neodređena. Jer, dok je vjersko nadahnuće liturgije sama točnost i dok ono traži od svakoga, bio on kojeg mu staleža ili odgoja drago, vjerske i u isti čas socijalne ushite, ali vrlo određene, romantičari su ponajviše pjevali o Bogu tako da se nisu htjeli podvrgnuti pravilima bilo kojega obreda već unaprijed određenoga. Možemo reći da je takvo duševno raspoloženje neprijeporno vladalo u francuskoj književnosti sve do izbora Luja Napoleona (1848.) za predsjednika republike. U taj čas Lamartine ostavlja javno poprište i drugi si utjecaji utiru put kroz svijet još pun individualizma.
III. Tada su započeli Année liturgique i druga djela don Guérangera preobražavati unutarnji život tolikih pisaca, a posljedica je bila što je 40 biskupija prihvatilo rimsku liturgiju.
Prvi romani B a r b e y a d’ A u r e v i l l y a navijestili su liturgijski preporod u francuskoj književnosti. Doduše, B a r b e y d’ A u r e v i l l y nije se namjeravao posvetiti liturgijskom apostolatu. Ali važna uloga koju liturgija ima u njegovim sotonističkim romanima i efekti groze koje on iz nje izvlači na način romantičara (V. Hugo: Lukrecija Borgia) dokazuju kako mu liturgija nije izmaknula iz vida, kao tolikim drugim piscima prije njega. Međutim, baš pravi liturgijski preporod koji su navijestili Huysmans svojim Areboursom (1884.), Bloyi Verlaine, popeo se na svoj vrhunac 1895. godine kad je izišao Huysmansov roman Enroute. Kapela benediktinki u ulici Monsieur, koju je on tu opisao i proslavio, postade pravim utočištem umjetnika.[11] Tu su se najprije našli Copéei Brunetiere, poslije Holandez de Walcheren i R. Salome. Salome je toj kapeli posvetio zanimljiv članak u Revuedes Jeunes iz 1917. (25. siječnja) koji ćemo spominjati u ovoj studiji. Ta moć liturgijskoga duha nije prestala sve do naših dana i čini se kako je postigla svoj najviši vrhunac u godinama prije svjetskog rata. Taj vrhunac označava prava lirska djela Paula Claudela, a napose njegova zbirka Corona Benignitatis Anni Dei.
IV. Opasno je graditi se prorokom, ali će liturgija nesumnjivo i ubuduće imati važnu ulogu u životu francuskoga naroda. Međutim, budućnost će nam reći hoće li se njezin utjecaj na knjigu uvijek očitovati u tako odličnom stupnju ili će možda u tom pogledu književnost natkriliti slikari, glazbenici, arhitekti ili koreografi.
Time se, međutim, iza poduljeg uvoda, evo, vraćamo na našu izlaznu točku i sad ćemo moći udobno analizirati u obliku liturgije onaj niz pisaca koji su se temeljito nadahnjivali vjerskim i svetim tekstovima.
Drugo poglavlje
REAKCIJA PROTIV XVIII. STOLJEĆA
Chateaubriand
(1768. – 1848.)
SAŽETAK. – I. René Chateaubriand uspostavlja kult u očima javnoga mnijenja. Ali njegovi dokazi nisu znanstveni. – II. On opisuje najpoznatije ceremonije i čini se da tako prosvjeduje protiv antiliturgijskoga duha Rousseauovih pristaša. – III. Njegovo je poznavanje liturgije površno. – IV. On se služi liturgijom da iz nje izvabi sentimentalne i romantične efekte, a ne da njome preobrazi svoj vlastiti etički život. – V. On je s uspjehom reagirao protiv “antiliturgijske kuge”. VI. Jedna od njegovih zasluga je da je pokazao sklad koji postoji između prirode i vjerskih ceremonija. Njegove logične dedukcije nisu baš točne. – VII. Liturgijske ceremonije često izražavaju narodni polet Francuza. – VIII. Zaključak.
I. Chateaubriand je uspostavio, kako smo rekli, katolički kult u očima javnoga mnijenja. Onih dvanaest poglavlja u „Geniju kršćanstva“ što ih je posvetio (4. dio I. knjige) kultu, analiza su istoga sa stajališta estetike i doktrine. Dokazi koje je Chateaubriand navodio za potvrdu izvrsnosti kršćanske estetike mogli su imati apologetsku vrijednost samo u njegovo vrijeme. Danas su izgubili mnogo od svoje solidnosti. Sustav njegove apologetike daleko je od toga da bude znanstven. On je svoj posao organizirao tako kako bi ljudima svojega doba protumačio najobičnije ceremonije. I zato se ne čudimo ako odmah u početku njegova razlaganja nalazimo jedno poglavlje o zvonima (IV./I./1. str. 370.). On tu na svoj način govori o poetičnosti liturgijskoga teksta kojim se služi Crkva služi kada blagoslivlja zvona.[12]
“Bijaše to, čini nam se, dosta divna stvar, naći način, kako će se jednim jedinim udarcem čekića poroditi u isti čas isti osjećaji u tisućama raznih srdaca te prisiliti vjetar i oblaci da prenose ljudsku misao. Promatrajući zatim zvono sa stajališta suzvučja, ono je bez dvojbe nadasve lijepo…” (str. 370.)
“Isti noćni glasovi zateknu često” “uho žene preljubnice”, ili “bezbošca”, koji se za svoga bezbožnog bdijenja usudio napisati da nema Boga. Pero mu ispadne iz ruke, on sluša sa strahom mrtvačku zvonjavu koja kao da mu govori: Zar dakle nema Boga?” (str. 371.)
To je sve krasno rečeno i vrlo pjesnički, ali je takvo dokazivanje bez ikakve apologetske vrijednosti.
II. – Chateaubriand u je bilo dostatno da jedan običaj bude kršćanski te da se odmah požuri dokazati da je dobar i lijep, pun poezije. Odijela i sveti nakiti njega su ispunjavali udivljenjem jer oni čine “jedini ostatak one starine koja je došla do nas.” Taj je dokaz mogao služiti nepobitnim njegovim suvremenicima koji su se zagrijavali za klasičnu starinu te njezin ugled nije bio uzdrman razornim valovima velike revolucije. Danas se čvrstina tih dokaza ne može održati.[13]
Tako se isto nalaze u „Geniju kršćanstva“ opisi ceremonija koje puk najbolje poznaje: Krštenje (pogl. 6., I./1.), Misa kod ženidbe i ženidbeni blagoslov (II/I/10, str. 42.). Molitva umirućih, Oficij Sv. tjedna (str. 378., 391.), Spomen svih mrtvih (397. str.), Prvi dolazak u crkvu iza porođaja, Pogreb.
Evo, kako se Chateaubriand izražava o dvama zadnjim obredima:
“Molitve kršćanskih ceremonija, koje se odnose na građanske ili vjerske predmete ili, dapače, samo na obične događaje iz života, predočuju nam savršena spominjanja, uzvišene osjećaje, velike uspomene u jednome stilu, koji je u isti mah priprost i veličanstven”.
Što se tiče Pogreba, on tvrdi kako “u tom obredu samom za sebe ima više ljepota nego u svemu što znamo o kultu mrtvih u starih klasičnih naroda”. (str. 391.)
On hoće z n a n s t v e n o dokazati tu tvrdnju i predočuje nam “svećenika … odjevena u bijelo… ćelave glave, blijeda lica, zatvorenih očiju”, gdje govori Bossuetov “Mrtvački govor nad lijesom kraljice Velike Britanije”.
Ili dodaje malu skicu, doduše vrlo lijepu, ali bez svake apologetske vrijednosti:
“Lijes se pokriven mrtvačkim suknom zibao, poput crnoga maka iznad zlatnoga klasja i purpurnog i azurnog cvijeća.” (str. 394.)
Ponovne analize Molitava za umiruće, Obreda zadnje pomasti koje nalazimo posvuda u Chateaubriandovu djelu, čine nam se danas kao jedan silni protest protiv Rousseaua koji je u tim molitvama i obredima vidio samo strahotu i “grozu”. Autor Duha kršćanstva divno ih prosuđuje. “Sad su to krikovi boli, sad krikovi nade: bolesnik se tuži, veseli se, dršće, primiruje se, uzdiše i moli”.[14]
III. – Sve nam to pokazuje kako je Chateaubriandovo poznavanje liturgije puno više sjaja, negoli dubine. Kult u njegovim očima čini dražesnu i ljupku stranu vjere, onu stranu koja treba biti pristupačna svakomu:
“Bog ne brani kićene putove kad služe tomu da se njemu povratimo; ni zalutala ovca ne vraća se uvijek oporim i uzvišenim brdskim putovima u ovčarnicu.” (Uvod u Genij).
Kad Chateaubriand analizira ljepotu stanovitih ceremonija, riječi koje obično dolaze njemu pod pero čine nam se nešto neodređene i nejasne.[15] Istina je kako on zna predati čitaocu svoje dojmove u povodu jedne vjerske ceremonije, ali su ti dojmovi, žalibože, odveć površni za sve one koji su proučavali don Guerangera ili su čitali neke duboke Huysmansove analize:
“Većina je psalama uzvišena svojom ozbiljnošću. Služba Božja mrtvačko je remek-djelo; čini se da čovjek čuje muklo odzvanjanje groba… U službi Velikoga tjedna ima muka po svetome Mateju. Povjesničarevo pričanje, krikovi gomile, otmjeni odgovori Isusovi čine jednu patetičnu dramu.” (str. 284.)
**************************************
KATOLIČKI LIST
Zagreb, 1923.g., br. 38, str. 459-461
UTJECAJ LITURGIJE NA FRANCUSKU KNJIŽEVNOST OD CHATEAUBRIANDA (1801.) DO DANAS
(Svršetak)
V. – Ipak njegovo sentimentalno shvaćanje liturgije nesumnjivo čini pečat, i to jedan od najbitnijih ove prve epohe romantizma, koji označavaju René i druga slična djela.
Kao što će liturgija stoljeće poslije dati Louisu Vemillotu u ruke moćno oruđe za njegov politički rad, a Francoisu Coppée u pružiti dokaz o demokratskom shvaćanju katolicizma, tako ona sada pruža Chateaubriandu jedno od oruđa da pokaže brojnim Renéima svojega stoljeća kako je katolička vjera najosjećajnija na svijetu. Evo tomu dokaza:
“Noć se primicala. Kako prolazismo između ograde zidova u jednoj pustoj ulici, iznenada glas orgulja dospije do naših ušiju i iz dubine susjedne crkve začuše se riječi kantika: Laudate Dominum omnes gentes … Mi ne možemo opisati osjećaje koje probudiše u nama ti vjerski pjevi. Činilo nam se, da čujemo glas s neba”. (Génie III/5/111.)
Ili:
“Još uvijek mi se čini da čujem zvono koje za noći zazivaše opatice na bdijenje i molitvu. Dok je ono polagano zujalo i djevice se tiho približavale žrtveniku Svemogućega, ja potrčah k samostanu: i tamo samotan podno zidova slušah u svetoj ekstazi zadnje zvukove kantika, koji se pod svodovima hrama miješahu s laganim šumom valovlja”. (René, str. 98.)
H u y s m a n s bi na Renéovu mjestu bio analizirao kantike koje recitiraju opatice i dokazao ljepotu stanovitih mjesta gregorijanskog pjeva. Možda bi bio našao koju prispodobu sa slikama Primitiva Angelico, Memling. Čini se kako C h a t e a u b r i a n d uopće nije ni poznavao te tekstove.
Liturgija može također potresti u našoj duši osobne i duboke žice prema mnijenju našega pjesnika te nam može s u g e r i r a t i osjećaje s t r a h o t e koje su pisci romantične književnosti toliko njegovali u Francuskoj i u stranom svijetu.[16] Obred oblačenja redovnice, kako ga opisuje R e n é , uspoređen s onim što se iscrpno analizira u djelu Enroute, [17] savršeno nam otkriva ponor koji dijeli Chateaubriandov liturgijski romantizam od Huysmansova realizma. Liturgija je u očima naših romantičara samo sredstvo pridizanja sjaja jednog prizora ili isticanja jednoga značenja:
“Golemo mnoštvo naroda napunjaše crkvu. Odvedoše me do klupe u svetištu i ja se bacih na koljena, a da nisam ni znao gdje sam i što kanim. Svećenik već čekaše pri žrtveniku. Iznenada se otvori tajnovita rešetka i Amelija se pojavi ukrašena svim sjajem ovoga svijeta. Bijaše tako lijepa, na njezinu licu bijaše nešto tako božansko da pobudi iznenađenje i udivljenje. Svladan slavnom boli svetice, shrvan veličinom vjere, svi moji planovi otmice iščezoše. Snaga me ostavi, ja se osjetih vezan od neke svemoguće ruke, i u m j e s t o d a k u n e m i p r i j e t i m, u s r c u s e m o m e n a đ e s a m o d u b o k o u d i v l j e n j e i p o n i z n o j e c a n j e. (Utjecaj liturgije!)
Amelija pođe pod jedno nebo. Počne žrtva uz svjetlo baklji sred svijeća i mirisa, od kojih je žrtva imala postati ugodna. Na prikazanje svećenik skine svoju odjeću i zadrži na sebi samo platnenu halju, uspne se na propovjedaonicu i u priprostom i patetičnom govoru ocrta sreću djevice koja se posvećuje Bogu. Kad je izgovarao riječi: “”Ona se učini poput tamjana koji na žeravi izgorijeva”” činilo se da se slušateljstvom širio veliki mir i nebeski miris. Sve se osjećalo kao pod zaštitom zakriljeno mističnom golubicom i kao da anđeli silaze na oltar i dižu se opet k nebu s mirisima i cvijećem.
Svećenik dovrši svoj govor, opet se odjene i nastavi misu. Amelija poduprta dvjema mladim opaticama klekne na zadnju stubu oltara… Vjera je slavila slavlje. Moja se sestra posluži mojom zabunom i smjelo pruži glavu. Sa svih strana pada njezina kosa pod svetim željezom. Duga odjeća od etamina nadomjesti njezino svjetsko odijelo, ali ona ostade jednako lijepa. Jadi se njezina čela sakriše pod platnenom vrpcom i njezina se glava, zauvijek ošišana, okruži tajnovitim velom vjere…
Međutim, još Amelija nije bila položila zavjete i da bi umrla svijetu, trebala je proći kroz grob. Moja se sestra polegne na mramor. Prekriše je mrtvačkim pokrovom, a s četiri strane postaviše četiri baklje. Svećenik, sa štolom o vratu i knjigom u ruci, započne oficij mrtvih, a mlade ga djevice nastaviše. O veselje vjere, što si golemo, ali š t o s i s t r a š n o”. (René, 95. – 96. str.)
Pošto se čovjek nadivi lijepom opisu ove dirljive vjerske ceremonije, tko bi mislio da će Amelija priznati pod grobnim velom kako odavno izgara plamenom jedne rodoskrvne strasti.
Liturgija je bila, dakle, u ovoj zgodi samo jedno romantično sredstvo. “Nesretni René nije vidio u liturgiji drugo doli zgodu da se njegova mašta razvije i afirmira njegov genij…” kako zaključuje A. Mortier[18] u članku koji je ponešto začudio liturgijske krugove u Parizu.[19] A nama se njegova tvrdnja da je C h a t e a u b r i a n d bio “epikurejac” katoličke mašte čini opravdana što se tiče liturgije. Jer, doista se kod njega osjeća onaj posve vanjski smisao za sjaj i ljepotu kulta, dok su u njega vrlo rijetka mjesta na kojima bismo mogli osjetiti, kao npr. kod P. Claudela, napor da svoj život uredi prema doktrini koju sadržavaju sveti tekstovi.
VI. – Chateaubriandovo liturgijsko shvaćanje mogli bismo kritizirati i s drugih gledišta, ali ako se zamislimo u njegovo doba, ne možemo ne priznati njegove silne zasluge za liturgijski preporod u Francuskoj. Don Guéranger je u svojim Institutionsliturgiques (II, 587.) analizirao umnom oštrinom i svojom neprijepornom kompetencijom djelo našega pjesnika. On kaže:
“Pojava D u h a k r š ć a n s t v a, pravi uspjeh za vjeru, započinje reakciju na antiliturgijsku kugu.” I dalje: Pisac je neizrecivim darom predočio harmoniju vjerskih obreda s najvećim prizorima u prirodi. (II, 587.)
VII. – Pokušali smo tim redcima dokazati prvu d o n G u é r a n g e r o v u tvrdnju, odnosno da Chateaubriand započinje borbu protiv antiliturgijskoga duha koja je iza žestokih prepiraka morala napokon dovesti Francusku do velikog liturgijskoga rimskog jedinstva. Sada se trebamo malo zaustaviti kod druge spomenute tvrdnje. I doista nam pisac A t a l e izričito kaže: „kako su kršćanske svetkovine divno koordinirane prizorima u prirodi. Svetkovina Stvoriteljeva pada u doba kad nebo i zemlja očituju njegovu moć, kad šume i polja vrve novim porodom”.
Budući da nam je tako opisao neke vjerske obrede, npr. rogacije; (str. 367.) i pokazao kako postoji sklad između njih i prirode, on pokušava dokazati da je utjecaj tih obreda na puk uvijek bio od izvanredne moralne snage: “U našim svečanostima, kaže, sve je bitno etično”. (str. 385.)
Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli navesti sva mjesta koja se odnose na ove tvrdnje. Evo samo nešto. “Tri kralja uvijek su bila veselje obitelji, jer su ju sakupili oko običajnih kolača, koji označuju darove mudraca.”
Zatim liturgija sretno utječe na estetski odgoj puka: “U noći kad se rodio Mesija, gomile dječaka obožavaju ga u jaslicama, crkve su rasvijetljene i cvijećem okićene[20], puk se gura oko kolijevke svog Boga, kršćani se povuku u kapelicu da se pomire nebo i zemlja, čuje se veselo ‘aleluja’, orgulje zvone i zvona bruje, a sve to pružalo je prizor sjaja puna nedužnosti i veličanstva”.[21]
Već smo citirali izvadak iz Renéa, u kojem se “Zadnji zvuci kantika… miješahu s lakim šumom valovlja”. (str. 98.)
Isto tako, prisustvujemo u A t a l i obredu zadnje pomasti (str. 62.) sred divlje prirode i divimo se u istom djelu onoj slikovitoj m i s i gdje se sve natječe u podizanju sjaja toga divnog obreda.[22]
Kad tu m i s u izbliže pogledamo, nalazimo u njoj cjelokupno Chateaubriandovo liturgijsko shvaćanje. Nedostižnom i sjajnom pejsažistu pridružuje se tu apologet neoprostive lakoumnosti. Jer se on raznježuje nad ljepotom tog i tog prizora, on odatle zaključuje kako je jedino kršćanstvo prava vjera. Doista, to je apologetika kakvu ne bi valjalo nigdje zazivati. Evo za rečeno dokaza:
“Čim je božanski svećenik odjenuo bijelu tuniku od dudove kore , izvukoše svete posude iz tabernakula podno križa, pripraviše oltar na jednoj špilji, zagrabiše vode u susjednome potoku, a divlja loza dade vino za žrtvu. Mi svi pokleknusmo u visoku travu i tajna započne.
Zora se pojavi za brdima i istok je gorio. Sve bijaše u samoći zlatno i ružičasto. Zvijezda koju je toliko sjaja navijestilo iziđe napokon iz ponora svijeta i njezin prvi trak pade na posvećenu hostiju koju je svećenik baš u taj čas podizao u visine. O čaru vjere, o veličanstvenosti kršćanskoga obreda. Žrtvovatelj je, evo, jedan stari pustinjak, oltar špilja, crkva pustinja, a puk nedužni divljaci. N e, n e, j a n e s u m n j a m d a s e j e u č a s u k a d s e b a c i s m o n a k o l j e n a i z v r š i l a v e l i k a t a j n a i da Bog nije sišao na zemlju, j e r j a o s j e ć a h da on ulazi u moje srce. (A t a l a, str. 49.)
Tomu možemo pridodati opis u kojemu je Chateaubriand na savršen način opisao ljepotu jednoga kantika što ga pjevaju mornari na golemom Atlantskom oceanu. Doista se rijetko može naći u književnosti jedno mjesto u kojem je ljepota kulta tako usko združena sa sjajem naravi. (Vidi G e n i j 2/V/12. str. 114.)[23]
VIII. – Zbog njegove dokazane snage evo još prizora u kojem je Chateaubriand htio skladati između naravi i liturgije, pridruživši nacionalno oduševljenje, koje u Francuskoj često u liturgiji nalazi svoj posve naravni izraz:
“Napokon je sam zanos potaknuo pjev T e b e B o g a h v a l i m o. Kad je jedna francuska vojska na ravnici kod Lensa ili kod Fontenoya sred krvi i prašine, izbrazdana ratnom vatrom, prigibala koljeno i začinjala Bogu himnu bitaka ili kad su sred svjetiljaka, zlata, baklji i miomirisa, uz zvuk orgulja, uz njihanje zvona, uz trublje i gudala od te himne odzvanjali vitraji, podzemlje i svodovi jedne bazilike, ne bijaše tada čovjeka koji se ne bi osjećao zanesen, ne bijaše čovjeka koji ne bi osjećao neko gibanje onoga zanosa koji je tresao Pindarom u olimpskim šumama ili Davidom na potoku Cedronu.“[24]
Vidjet ćemo kako su ovi opisi liturgijsko-domorodnih obreda poslije postali sve brojniji u francuskih pisaca i da su dostigli svoj vrhunac za svjetskoga rata (vidi Henri Ghéon: Temoignage d’ un Converti).
IX. – Sve u svemu, Chateaubriand zauzima važno mjesto među liturgijskim piscima. Premda njegovo poznavanje liturgije nije ni opsežno ni duboko, i čini se kako nije niti znao za poeziju časoslova.[25]
Premda njegovo poznavanje liturgije zaostaje za onim velikih klasika XVII. stoljeća, ipak mu pripada čast što je uspješno reagirao protiv antiliturgijskoga shvaćanja u prošlome stoljeću.
I tako je utro put don Guérangeru koji je srednjovjekovnu civilizaciju, obuzet zanosom prema njoj, koju ju je uzdizao i Chateaubriand, poslije znanstveno proučavao kako bi otkrio dotada neslućenu umjetnost liturgije. Ako pak Chateaubriandove zasluge promotrimo samo s čisto književnoga gledišta, one se sastoje u tome što nam je ostavio mnogo majstorskih opisa u kojima obredi i prirodne ljepote tvore harmonično i pjesničko jedinstvo. Njegovi ga nasljedovatelji, zvali se oni Renaudiere, Delille ili Fontanes nisu dostigli. Njihovi opisi liturgijskih i pučkih ceremonija nemaju one pjesničke veličine, koja je pravi pečat C h a t e a u b r i a n d o v a djela.[26] Oni zanimaju povjesničara liturgije samo kao svjedočanstvo koji su obredi bili više obljubljeni za prvoga carstva, i ništa više.
B i l j e š k a:
a) “Kroz lyonske ulice išla je od god. 1801. Tijelovska procesija, a narodi su joj klicali opijeni radošću. Tada se pitao u Mercure de France u onaj književnik, koji je upravo počeo da piše Genij kršćanstva: “Koje je ona izvanredna moć, koja podiže ovo sto tisuća kršćana na noge i vodi ih po ovim ruševinama?” (Sličan je bio naš upit povodom zadnjega euharistijskog kongresa!) “Zbog kojega se čuda križ opet u trijumfu pokazuje u ovome gradu, gdje ga još nedavno jedno užasno ismjehivanje vuklo kroz blato i kroz krv? Odakle li dolazi ovo netom još prognano slavlje? Koji li je pjev smilovanja tako naglo nadomjestio grmljavinu topova i jauk umirućih kršćana? Jesu li to očevi, majke, braća, sestre, djece onih žrtava koji se mole za neprijatelje vjere i koje vi vidite posvuda, klečeći po prozorima razbijenih kuća i na hrpama kamenja, gdje se još puši mučenička krv? Ovi brežuljci puni samostana, koji su duboko religiozni i ako su prazni; ove dvije rijeke u koje se tako često bacao prah ispovjednika Isusa Krista; sva ova mjesta, koja su prvi galski misionari posvetili; ova špilja sv. Potina, ove katakombe sv. Ireneja – sve ovo nije vidjelo većega čuda od onoga, koje se danas događa”.
(Don Guéranger, Institutions liturgiques, II/p. 584-585.) Ovaj izvadak jasno dokazuje, do kakve je liturgičke eksplozije došlo u Francuskoj nakon terora francuske revolucije od 1789.
[1] Sertillanges Vie de Saint-Lous (str. 21.). Detalji o liturgičkom životu velikog kralja Ljudevita Svetog.
[2]Martin: Les peintres des Manuscrits et la Miniature en France (Ed. Laurens).
Dom Guéranger par un moine bened ctin I/p. 254.
[3] La Vie et les Arts Liturgiques VI/67 (L’esprit liturgique de Pascal).
[4] Radi se o oblačenju jedne reformirane klarise. Vidi Port-Royal II. str. 272.
[5] Ovaj je opis preveden u ovogodiššnjoj Luči (Br.11. – 12).
[6] Revue des jeunes od 25. 1. 1917. (La vocation d’une chapelle).
[7] Motu proprio de S. S. Pie X. en forme d’instruction (1910. Schola cantorum).
[8] Revue des jeunes od 25. 11. 1921. (Vincent d’Indy: Musique sacrée et M. profane).
[9] U jednom od sljedećih brojeva donijet ćemo cijelo poglavlje o “Utjecaju rimske liturgije na književnike – obraćenike”.
[10] Npr. La Harpe, Fontanes, De la Renaudière, Delille.
[11] Vidi Luč 1923. (9. – 10., Obraćenje pomoću lat. liturgije).
[12] Et cum melodia illius auribus insonuerit populorum, crescat in eis devotio fidei, procul pellantur omnes insidiae inimici, fragor grandinum, procella turbinum. (Vidi Ponfificale Romanum)
[13] Vidi također René, str. 79.
[14] Vidi str. 44., 394. – 396.
[15] On npr. kaže: “i te d i v n e molitve i te krasne ceremonije”. (Génie, str. 10.)
[16] Hugo: Lukrecija Borgia; E. T. A. Hoffmann itd.
[17] Cijeli je taj prizor preveden u Luči (1923., 9. – 10.)
[18] A. Mortier, La Liturgie dans le roman (Revue pratique d’Apologétique 1918. str. 481. 483.
[19] Vidi Annaire de la Société des Amis de l’art liturgique, 1918. Art catholique (str.113. – 114. i bilj. 10.)
[20] V.Sully Prudkomme, str. 333.
[21] V. analiza Mise, str. 381.
[22] “G. L e v r a n t je također ispravno konstatirao kako nam C h a t e a u b r i a n d nastoji predočiti poeziju kulta: misu prikazivanu na zidovima špilje, krštenje i ženidbu na otvorenom polju, procesiju gdje se blagoslivljaju polja. I iz svega toga proizlazi jedno nepomiješano blaženstvo”. (L e R o m a n, str. 74.)
[23] V. Genij III./V./5. “Ils ont passé…” sve do riječi “étaient descendues”.
[24] Katol. filozof J. de M a i s t r e osjećaše gotovo jednako za pjevanje T e b e B o g a h v a l i m o.
[25] Sve što smo mogli konstatirati u tom pogledu jest to da je cijenio P r i j e v o d H i m n a i z B r e v i a r a, kako ga je izveo R a c i n e (vidi Genij, str. 375.)
[26] Vidi te opise u dodatku G e n i j u.