ŽIVOT
Zagreb, rujan 1924., god.V., br. 5, str. 260-267

NEŠTO O LJEPOTI RIMOKATOLIČKE LITURGIJE

Svjedočanstva suvremenih francuskih književnika

U nas se mnogo govorilo o problemu katoličke umjetnosti, a posebno katoličke književnosti. Nitko se tom prigodom nije obazirao na katoličku liturgiju; nije se pomišljalo na to da je u jedinstvenoj liturgiji najljepši umjetnički izražaj. I zaista, katoličku liturgiju uljepšavaju sve umjetnosti: poezija i slikarstvo, ritmičke umjetnosti kao i kiparstvo, glazba i arhitektura itd. Sve one tvore jedinstvenu cjelinu, stavljajući se u službu hvale Božje. – Liturgija je dakle umjetnost u pravome smislu riječi – l’Art par exellence.
Posve je naravno da su prvi velikani spoznali te ljepote i u svojim su nam djelima ostavili svjedočanstvo o utjecaju liturgije na njihov život i rad. U ovome referatu nećemo govoriti o civilizatorskoj moći liturgije koja je u srednjemu vijeku odgajala barbarske narode, ni kako se je iz nje razvila srednjovjekovna drama. Uzeli smo si za zadaću pokazati s kojim su ushićenjem francuski književnici devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća govorili o ljepotama ove umjetnosti i kako su zanosno hvalili umjetničke vrline gregorijanskoga pjevanja. Neka, dakle, sami citati govore, a mi ćemo se zadovoljiti time da ih povežemo u jedinstvenu cjelinu.

Liturgija je potrebna. Sama je ljudska narav zahtijeva. Vjere i ljudi koji tvrde da se može Bogu odavati čast bez ustaljenih obreda ne poznaju nepromjenljivu bît ljudske duše. Evo što o tome kaže francuski filozof Bontroux (nekatolik): “Vjera nastoji uspostaviti između svih ljudi vezu ljubavi kao potporanj, kao načelo materijalne veze. U tome smislu ona brižljivo čuva obrede koje prenose tolika stoljeća i narodi i ovi su na taj način neusporedivi simboli trajnosti i opsežnosti ljudske obitelji.” (Bontroux, Science et Religion, str. 340). Ljudi koji su odrasli izvan djelokruga katoličkih načela osjećaju u svojoj duši nesvjesnu čežnju za ustaljenim liturgijskim normama; čežnju koja se često poistovjećuje s traženjem Boga. Ernest Psichari, Renanov unuk, polako je u afričkim pustinjama dolazio do Božje spoznaje i tom je prigodom napisao: “Oh! Sretni i presretni su oni koji su po milosti sakramenata prodrli u vrtove vrhunaravne spoznaje, sretni i presretni oni koji počivaju u srcu svoga Boga i koji se griju na živoj toplini sretni, na vijeke bili sretni oni za koje se cijelo nebo nalazi u maloj hostiji koja sadržava Isusa Krista…!” (Psichari, Voyage d’un Centurion, p. 221).

Protestantizam je sa svojim iskrivljenim tumačenjem Spasiteljevih riječi: “Pravi će obožavatelji obožavati Oca u duhu i u istini”. (Joan 4., 23.) zbacio divnu rimsku liturgiju i na taj je način i sama umjetnička vrijednost njihovih obreda izgubila sav čar. Louis Veuillot, veliki francuski novinar i obraćenik, o svome posjetu Germanikumu u Rimu kaže: “Mala je crkva Germanskoga kolegija… jedno od svetišta gdje se bolje izvodi rimsko pjevanje…”
Luther koji je pjevao ove božanske molitve po ovim božanskim ritmovima, sve je zanijekao. Molitve i ritmove, sve je nadomjestio riječju. Luthera ne osuđuje samo vjera, već i sam umjetnički instinkt i ovaj traži od njega da vrati poeziju koju je odveo od ljudskoga srca. (Veuillot, Parfum de Rome, II. p. 67. – 70.).

Taj proces umjetničke dekadencije vidimo kod svih crkava koje se bore s Rimom i već nam sama njihova liturgija jasno govori da ni njihova vjera nije prožeta dobrim životnim načelom. Paul Bourget, katolički romanopisac, prikazao nam je u svojemu djelu “Demon de Midi” takozvane modernističke mise koje nas podsjećaju na mise naših siromašnih starokatolika koji još nisu pokazali dosta smjelosti da prekinu s baštinom katoličkih vjekova i koji su robovi obredâ one vjere koju su izdali.

U ovu osudu ne uključujemo pravoslavlje kojemu je beskrajno Božje milosrđe dopustilo da sačuva veličanstvene istočne obrede – divnu okaminu bez duše – ali čija nam ljepota jamči kako će jednom opet novi život prostrujati tim umjetničkim oblicima.

Vratimo se našoj temi. Sam umjetnički smisao osuđuje Lutherovu revoluciju i nije čudo što protestanti u svojoj duši osjećaju nesvjesnu čežnju za katoličkim obredima. Margareta u Goetheovu Faustu počinje jecati i pada u nesvijest slušajući sekvenciju Dies irae, a Faust se također ne može oprijeti poeziji katoličkoga Uskrsa. Evo o tome Veuillotova suda: “Kojom li veličinom Faust uništava načelo moderne zablude, slobodno istraživanje, ovu nevrijednu igračku bića koje misli. Kako li on drhti, kako li plače slušajući zvuk zvonâ katoličkoga Uskrsa”. (Veuillot, Parfum de Rome, str. 268. – 269.).

1. Općenite oznake rimske liturgije

Svečana liturgija u neku je ruku projekcija neba na zemlju. Središte je neba, ako nam je dopušteni izraziti se na ljudski način, sam Trojedini Bog, a anđeli i sveci oko njega obavljaju liturgijske čine. Kada si, naime, u mašti zamišljamo nebo, obično se služimo slikama iz Otkrivenja sv. Ivana Apostola, a on nam ga je predočio kao najuzvišeniji hram u kojemu se obavljaju neusporedivo lijepe liturgijske funkcije.

Kao što je prema sv. Ivanu Jaganjac središte neba, isto tako se sv. liturgija kreće oko Presvete Hostije, oko samoga Isusa Krista.

“Riječi i kretnje mise, molitve časoslova, sva sveta liturgija bježi prema Tebi (Kriste) kao rijeke prema oceanu”, veli nizozemski obraćenik Waleheren u svojemu djelu “Journal d’un Converti”, str. 249.

Nadalje, bitno obilježje katoličke liturgije jest preobraženi mir. Evo, kako dubokim riječima o tome govori veliki katolički filozof Ernest Hello:“Jedna je od oznaka Crkve katoličke njezin nepomućeni mir. Ovaj mir nije hladnoća … Usred gromova i topova ona slavi nepobjedivu slavu Miroljubivih i ona je slavi pjevajući: brda se svijeta mogu srušiti jedna na druga. Ako je toga dana svetkovina jedne male pastirice, svete Germaine, na primjer, ona će slaviti malu pastiricu s nepomičnim mirom koji joj dolazi od Vječnosti. Pa makar kakvu buku oko nje činili narodi i kraljevi, ona ne će zaboraviti jednoga od svojih siromaha, jednoga od svojih prosjaka, jednoga od svojih mučenika. Dok gromovi tutnje, ona će se vratiti tijekom stoljeća da slavi besmrtno slavlje neke djevojčice koja je za života bila nepoznata, a koja je umrla još prije tisuću godina.

Uzalud se svijet prolama. Crkva broji svoje dane po svojim svetkovinama. Ona ne će zaboraviti na jednoga od svojih staraca, na jedno od svoje djece, na jednu od svojih djevica, na jednoga od svojih pustinjaka. Vi je proklinjete; ona pjeva. Ništa ne će uspavati i ništa ne će zastrašiti njezino neizrecivo pamćenje“. (Hello, Physionomies des Sáints, str. IX. – X.).

Vanjski izražaj toga mira koji dolazi iz nepromjenljive vječnosti jest latinski jezik. Osim toga, on uspostavlja jedinstvo među svim katolicima svijeta; on je materinji jezik katoličkih naroda, bez obzira na njihovu rasu i podrijetlo. Zato razumijemo sljedeći ushićeni usklik francuskoga romanopisca Emilea Baumanna: „Ne možemo zamisliti da bi Blaženi pjevali na nebeskim poljanama ljepše pjesme od pobjedničkih psalama, jezikom koji je Riječ za svoju Crkvu posvetila za sve vijeke vjekova“. (Baumann, Paix du Septieme jour, 163.).

Ali osim nepromjenljivoga jezika, čitava liturgija ima obilježje stalnosti. Njezine molitve i melodije, njezine nošnje i kretnje potječu iz pradavnih vremena i ostat će do konca svijeta. Narodi i države dolaze na poprište ljudske povijesti, sa sobom donose svoje običaje i mode, ali stablo liturgije, usred valovlja ovih promjena, ostaje nepomično kao stijena. Istina je da ona od svih stoljeća uzima ono što je najbolje i to se stablo s vremenom razgranjuje i postaje bujnijim, ali njegovi temeljni oblici ostaju uvijek isti. Nije čudo što mnogi književnici vide u rimskoj liturgiji onu stijenu koja počiva na vječnosti i čovjek se mora za nju uhvatiti, ne želi li propasti u uzburkanu moru prolaznih nauka i nazora.

Duboko je to osjetio obraćenik i pisac života sv. Augustina Louis Bertrand, prigodom svojega puta na Istok.

“I to je također možda bio jedan drugi osjećaj koji me je na to sklonuo (naime, da prisustvujem misi na brodu na Sredozemnome moru): usred ovih neograničenosti što su se gibale i na kojima je lađa plovila, bila je to tamna potreba da sâm sebi dokažem kako sam se prislonio uz nešto čvrsto, trajno ili, štoviše, vječno. Nisam htio biti samo putnik na brodu koji putuje, prolazni brzi odraz života koji sklizne i na oceanu izbriše trajanja, kao vodena brazda u zelenim morskim beskrajima”. (Mainage, Temoins du Reneuveau catholique, str. 124. – 125.).

I kod samih katoličkih naroda ima tako malo stvari koje stoljećima ostaju nepromijenjene. Liturgija je ona tradicionalna veza koja povezuje žive s mrtvima i s budućim naraštajima i koja ulijeva u čovječju dušu svijest da nije osamljen, već da je i on jedna stanica u povijesti svojega naroda. To je istom prigodom utvrdio g. L. Bertrand: “Katolička se misa služila pod jarbolom. Veoma me se dojmila… Prisustvovao sam joj da posvjedočim kako sam tu s onima moje domovine i moje rase, s Latinima i Francima koje ujedinjuje stara rimska disciplina” (Ibid., str. 124. – 125.).

No, ona ne povezuje samo jedinice jednoga naroda u jedinstvenu cjelinu, već uspostavlja niti među svim narodima i čini ih braćom i djecom jednoga Oca na nebu. Narodi koji prekidaju liturgijsko jedinstvo zapadaju u poganstvo koje vjeru podređuje narodu, a narod dovodi u opreku s cijelom ljudskom zajednicom:

“Vaša Njemačka pjeva, ali više ne pjeva hvale Bogu: Svet, Svet, Svet. I nebesa i zemlja puni su tvoje slave. O, Nijemci, da ste vi poznavali ovu pjesmu, da su je ovi veliki duhovi Goethe, Hegel, Fichte poznavali…, kojim bi danas sjajem blistalo čelo velike Njemačke i koja bi žetva prave slave napunjala njezine učene duše”. (Veuillot, Parfum de Rome, II. str.71). To su Veuillotove riječi.

Stanemo li razmišljati o velikom milosrđu Božjemu koje obdaruje ljudski rod svojim vlastitim bićem pod prilikom Kruha i Vina, moramo se diviti Božjoj ljubavi i mudrosti koja zemaljsku kuglu opasuje pojasom svojega bića i rijekama Krvi Svoga Sina povezuje ljude svih krajeva svijeta u jedinstvenu mističnu cjelinu. Evo razmatranja već spomenutoga romanopisca Emila Baumanna: “U trenutku kada je svećenik prikazivao na plitici kruh koji će posvetiti, Danill je istodobno s njim, sa strahom punim strahopočitanja, izgovarao posvetne riječi. Već se ponavljaše pred milijunima svetohraništa otajstvo Kruha i otajstvo s Vinom pomiješane Vode i danas, jer se svagdje čitaju mise, gdje se propovijeda Krist, to jest na cijeloj nastavanoj zemlji, i danas ne postoji niti jedna minuta trajanja, niti jedna točka zemlje okrenuta prema izlazećem suncu u kojoj se ne bi prema obredima blagovali Kruh i Vino. Vječnost muke obnavljala se u nizu satova zbog ovoga neumornoga nizanja žrtava; cijela je zemlja bila opasana jednom jedinom svetom bujicom; krv je Kristova tekla u njezinim žilama, tako duboko da ona, nezahvalnica, više nije ni osjećala strujanje kroz njih”. (Baumann, Immole, str. 273. – 277.)

Ako je, dakle, u sv. misi prisutan sam tvorac svjetova, nestvoreni Bog, razumljivo je da je prisustvovanje misi vrlo važan čin; da je napokon život s liturgijom koja nam donosi razne faze iz života Boga – Čovjeka, bitan život, a sav naš ostali red, usporedimo li ga s tim proživljavanjem Isusova života prema liturgiji, neznatan je i nebitan. “Što se događa u Crkvi za vrijeme liturgijske godine jest bitnost, jest sva zbilja. Vani su ljudi svijetli, zabliješteni varkama”. (Waleheren, Journal d’un Converti, str. 214. – 215.).

A Peguy, kojega ubrajaju među najveće francuske pjesnike našega stoljeća, kao da nastavlja tu misao govoreći da je Podizanje uopće najuzvišeniji čin koji se događa na ovoj zemlji. Samo kukavice koje pred svakim moćnikom ovoga svijeta prigiblju glavu, ne reagiraju na taj liturgijski čin. Sam Bog otac govori:

“Narode francuskih baruna, narode koji znaš dignuti glavu i koji znaš govoriti s moćnima.I prema tome sa mnom, sa Sve-Moćnim.
Oni, koji uvijek sagiblju glavu,
Ne vidi se da ovi također sagiblju glavu
Na Prikazanje i na Podizanje Tijela mojega Sina.
Ali ovi Francuzi koji uvijek pridižu glavu
Koji imaju uvijek uspravljenu glavu
I visoku
Kada u jednoj crkvi sto i pedeset ili dvije stotine nizova pokleklih Francuza
Zajedno sagiblje glavu istodobno po tri puta, kada zvonce zazvoni tri puta,
Za Pristup i za Prikazanje
I za posvetu i za podizanje tijela mojega Sina,
Vidi da oni sagiblju glavu i sav svijet razumije
Da se to isplati
Da je to svečan čas i najveće otajstvo i najuzvišeniji čas, koji uopće može
postojati na svijetu.” (Peguy, Saints-Innocents, str. 76. – 77.).

Liturgija ima posebnu moć da djeluje na ljude i dovodi ih k spoznanju vjere. Osobito se to može ustanoviti onda kada okolnosti dopuštaju njezinu izvedbu na tradicionalan način, sa svim sjajem i popraćenu gregorijanskim pjevanjem. Waleheren opisuje svečanu Božju službu u kapelici benediktinki u ulici Monsieur, jednom od središta liturgijskoga apostolata u Francuskoj, i pokazuje kako su božićni obredi izvedeni prema čisto gregorijanskim propisima, uz pratnju samoga korala, duboko djelovali na njegovu umjetničku dušu:

“To se ne da izraziti riječima. Divan je sjaj božanstvenih riječi i glazbe prodro u mene, kao bura u praznu kuću. Podvrgao sam se slavnomu nasilju i moja je duša slušala kao što dijete otvorenih očiju, dršćućih usana prisluškuje čarobnu priču. Crkva je vidljiva projekcija Boga na zemlju. Kada je poglavarica… imenom nazivala imena Isusovih predaka, pjevajući jednoglasnu melopeju (jednoglasni recitativ) i kada su svi ovi muževi i sve ove žene prolazili tako pred nama u svečanoj procesiji, shvatio sam, pun sve većega i većega ushićenja, značenje ljubavi – karitasa. Moja se duša s riječima penjala prema vrhovima, unutarnja napetost postala je nesnosnom. Zatim poglavarica zapjeva zadnja imena rodoslovlja: Jakob zatim, rodi Josipa zaručnika Marijina iz koje se rodi Isus, nazvan Kristom. I iznenada, kao da se veliko svjetlo rasprsnulo i mir, neograničeni mir dubokih voda. Koja li noć! Nisam li bio u Betlehemu u štali, kada se rodi dijete?” (Walcheren, Journal d’un Converti, str. 222. – 223.).

Današnji pokvareni ukus nema više shvaćanja za ljepotu liturgijske, gregorijanske glazbe. Ne pomišlja se na to kako upravo ta glazba preporađa ljudske duše i čini ih boljima; po njoj čovjek dobiva intuiciju o stvarnosti vrhunaravnoga svijeta. Zato razumijemo riječi iz Walcherenova dnevnika koje je napisao nakon što je prisustvovao takvomu obredu: “Nije moguće da je to puka igra, ovaj sveti sjaj… Negdje mora postojati neka zbilja, a sve ove stvari samo su vidljivi znaci”. (Waldeheren, Journal d’un Converti, str. 110.).

I zaista, liturgija je poprilično djelovala na njegovu dušu i postao je katolikom: “Prisustvovao sam ovoga jutra u kapelici benediktinki misi Gluhe nedjelje. Koji li široki simbolizam u obredu ili liturgiji ovoga dana! Isusov život je središte vremenâ; godine se razvijaju oko ovoga u slijedu svetih dana i svetaca koji se vječno obnavljaju. Pipam vječnost”. (Walcheren, Journal d’un Converti, str. 192.; 207. – 210.).

Ove su analize od vrlo velike važnosti i otvaraju nam poglede u jedno dosta zanemareno carstvo katolicizma. Želimo li, naime, nekoga uvjeriti o istinitost katoličke vjere, iznosimo mu svu silu razumnih, apologetskih dokaza. A eto, iz toga vidimo kako ima mnogo ljudi koji su posve drugim dokazima mnogo pristupačniji: prava, neoskvrnjena ljepota znatno dublje djeluje na njih i oni osjećaju da jedino Istina može biti tvorcem prave ljepote. Tako Huysmans i Waldcheren nisu mnogo razmišljali o katoličkim dogmama, već su prisustvujući liturgiji i prateći gregorijansko pjevanje osjetili opstanak vrhunaravnoga svijeta i došli do zaključka da je jedino Duh Istine mogao stvoriti ljepotu liturgije i njezine nebeske melodije. Waldcheren doslovno kaže: “Jednoga od ovih dana bio sam u kapelici benediktinki i osjećao kako mi srce lupa zbog velikoga unutarnjeg uzbuđenja. Bilo mi je posve jasno i neprijeporno sam bio uvjeren da Bog postoji..” (Waldcheren, Journal, d’un Converti, str.187.).

2. Liturgija je sredstvo borbe

Umjetnost nije puka igra. Ona je potrebna ljudskomu rodu. Isto se može reći i za liturgiju. Zamislite si da dnevno tolike stotine tisuća svećenika čita svetu misu i časoslov i to gotovo doslovno iste dijelove i riječi pa ćete razumjeti kako je sv. liturgija jedno od najmoćnijih sredstava sveopćega mira. Dok milijuni novina šire narodnu mržnju i laž, Crkva mirno stoljećima obavlja svoju miroljubivu misiju i daje u ruke svojim službenicima stotine tisuća časoslova i milijune misala koji govore o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. L. Veuillot je iznio misao na sličan način: “Divno li predviđanje Crkve koja hoće da njezini svećenici uvijek imaju u rukama Sveto pismo da se neprestano uzmognu napuniti njegovom snagom; i mi, poput rose mudrosti, neprestano primimo ovaj nebeski nauk! Manje se bojim bezbroja ljudi koji pišu. Kažem sâm sebi kako je Bog predvidio ovu poplavu. On je učinio svoju knjigu, Crkva je tumači, istina će nadvladati knjižnice, akademije i novine. Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi ne će proći”. (Veuillot, Parfum de Rome, II. str. 266.).

Dok danas ljudi navještaju borbu klasa i dok mnogi demagozi govore o jednakosti, Crkva svojom liturgijom posve naravno propovijeda kako ne poznaje razlike između bogataša i siromaha, učenjaka i priprostih ljudi. Pučki pripovjedač i obraćenik François Coppée veli: “Radi siromaha služba Božja služi se s punim sjajem, svećenik i dva đakona odjeveni su u bogate nakite i izvode pred oltarom svete kretnje i pokrete, glasovi pjevača i djece hitaju prema zvučnome svodu dostojanstvene melopeje liturgije, velike se orgulje uzbuđuju, sada grde, plaču, snivaju, jecaju i prolijevaju u širokim valovima molitvu i ekstazu prema svima onima pognutima … Ove je nedjelje Crkva često prosula toliki sjaj svojih obreda jer je ona, unatoč svim prigovorima, velika škola demokracije. Kada bijesni demokrat koji snuje kako će sve pognuti na isti stupanj, ugošćuje siromašnoga rođaka, on međutim ne pali veliki svjetiljnak u salonu i ne silazi u podrum da donese u košari boce staroga vina. Ma kako neznatni bili vjernici, kršćanski ih svećenik prima sa svim sjajem kojim raspolaže, kao što se to dostoji ljubljenoj braći”. (Coppée, Bonne Souffrance, str. 130. – 132.).

Tko dobro poznaje liturgiju imat će također temeljitu apologetsku spremu kojom će se moći poslužiti u borbi s protivnicima. Vrlo je zanimljiva sljedeća činjenica: Maurice Barres, netom minuli francuski nacionalist i romanopisac koji je inače uvijek branio katolicizam, iako sam nije vjerovao, htio je dokazati francuskim framasonima, a osobito Briandu, da uzalud uništavaju francuske crkve jer su, kaže, one samo simboli one Crkve sazdane od živoga kamenja – od ljudskih duša. Sav svoj parlamentarni borbeni materijal crpio je iz himna Celestis urbs Jerusalem koja potječe iz VII. stoljeća, a Crkva ga pjeva kod posvete hramova. Barres hoće razuvjeriti ministra Brianda i posve jednostavno analizira taj poznati himan. Evo nekoliko stavaka iz tih dokazivanja:

“Evo već od prve kitice duboke ideje Crkve: postoji trostruka analogija između kamenja građevine, blaženih nebeskoga Jeruzalema i vjernikâ koji se ovdje dolje bore. I od početka pa do konca himna ova će se tema razvijati na podlozi ove namjerne zbrke i zapravo se nikada ne zna radi li se opipnoj ili mističnoj zgradi. Ova kamena građevina istodobno je duhovna građevina, zajednica vjernika i zaručnica Kristova … Kako će se ući u ovu kuću, u ovo društvo, u ovaj nebeski Jeruzalem? To će nam reći treća kitica. Svi koji trpe u Kristovo ime imaju pravo na ulaz… Ova trpljenja, što otvaraju ulaz u Crkvu, također su prethodila njezinoj gradnji. Kako udarcima čekića radnik oblikuje, uređuje kamenove tako i nebeski radnik oblikuje, uređuje duše. Kamenje i duše usavršavaju se pod trpljenjem i ono im daje mjesto u hijerarhiji građevine.

I radnika i graditelja ove crkve, Krista, ovamo je postavio njegov otac: on ostaje na podlozi građevine, on je kutni kamen, on spaja dvostruki zid. I vjernici po vjeri u Krista tvore jedno društvo i ostaju u vezi s mrtvima …

Budući da je pročitao ovu staru, uvijek suvremenu pjesmu, koja se ponavlja svake godine, već punih četrnaest stoljeća u svim francuskim crkvama… g. Brand bi znao iz najpouzdanijeg izvora što je, prema katoličkim načelima, značenje vjerske zgrade; duše koje je slijepila ista vjera, veza živih s mrtvima, jedan visoko sagrađeni stan da se vjera uzmogne navijestiti, učvrstiti i sačuvati, ukratko, jedino snagom prožeto vjerovanje usred i iznad gradova…

Zaista bi bilo važno kada bi g. Briand znao zašto nam se svojim stoljetnim autoritetom pjevaju stare latinske kitice i neka dobro zapamti kako je prema nazorima vjernika prava Crkva u prvome redu sagrađena od živoga kamenja, ne od neisklesanoga.

«Construitur in coelis Vivis ex lapidibus».

(Barres, La Colline inspirée, str. 54. – 55.)

Barres dakle, tvrdi da g. Briand uzalud misli kako će uništiti Katoličku crkvu, ako uništava njezine kamenite hramove. Liturgija je, dakle, za svakog katolika moćno oružje kojim će širiti i braniti vjeru.

Pégny je tu misao izrazio u sljedećim naivnim stihovima:”Isusovo oružje, Mojsijev je zakon,
Deset zapovijedi liturgijskog puka.
I koga nije izbrisao iz apostolskog Rima…
Isusovo oružje buduće je pokoljenje
Bogati misal, te minijatura,
I nebo i pakao i zemlja u slikama”.
(Peguy, Tapisserie de Ste Genevieve, str. 301. – 306.).

Dr. I. Merz