ŽIVOT
Zagreb, siječanj 1925., god. VI, br.1, str. 41-43

KATOLIČKA LITURGIJA I NEKOJI OBRAĆENICI

Liturgija duboko djeluje na ljudske duše i mnogi su se ljudi pod njezinim utjecajem obratili na katolicizam. Taj je utjecaj ona imala tijekom svih stoljeća. Citiramo list prvaka francuskoga helenista Lancelota koji opisuje obred odijevanja jedne klarise:
“Kad sam je ugledao kad se pojavila pokraj rešetke, odjevena u svoje redovničko odijelo, opasana debelom uzicom, bosonoga, s trnovom krunom na glavi, s križem u jednoj, a s gorućom svijećom u drugoj ruci, priznajem, taj me prizor dirnuo jer nikada nisam prisustvovao takvim obredima. I tako me zanijelo njezino izvanredno veselje koje joj je obasjavalo lice te sam ušao u sebe i videći je u nekom raju dok sam ja još živio u svijetu, udario sam u silan plač i nisam znao gdje sam (Sainte-Beuve, Port-Royal II., str. 272. – V. Kat. list, od 16. VIII. 1923., str. 395).
Veliki promatrač i romanopisac Lesage prikazuje u svome inače vrlo sumnjivome romanu “Gil Blas” utjecaj liturgije na dva lopova. Možda ni sam Le Sage nije bio svjestan golemog značenja riječi koje je napisao. Njegovo je oštro oko zapazilo taj utjecaj, ali zasigurno nije znao kako je njegova konstatacija najljepši hvalospjev katoličkoj liturgiji kojom se Bog poslužio da takne duše grješnika i tako ih privuče u svoj očinski zagrljaj:

“Slučaj je htio te uđemo u kartuzijansku crkvu upravo kada su redovnici u koru pjevali psalme… mi slušamo i stanemo sanjariti što je za nas bilo spasonosno. ‚Lamela’, reče mi don Rafael kada smo bili izvan crkve, ‚kako ti je nakon onoga što smo čuli i vidjeli? Što se mene tiče, ne mogu ti zatajiti, ja sam nemiran. Nešto me nepoznato dira, prvi put u životu predbacujem si svoje pogreške.’ ‚I meni je isto tako’, odgovorim mu ja. ‚Moja zla djela koja sam počinio dižu se u ovome času protiv mene i moje srce koje nikada nije osjetilo grižnju savjesti, sad je kao izgriženo!’ ‚Ah! Dragi Ambrozije’, nadoda moj drug, ‚mi smo dvije zalutale ovce koje Otac nebeski hoće iz smilovanja natrag dovesti u tor’”. (Le Sage, Gil Blas X/6. str. 454.).

Ovim je zadnjim riječima pisac barapskoga vremena “Gil Blas” izrekao sav problem liturgije i obraćenja: Kod obraćenika, koje ćemo odmah citirati, vidjet ćemo kako Otac nebeski hoće iz smilovanja zalutale ovce natrag odvesti u svoj tor. Evo ispovijesti protestantskog teologa Baviera, čiji opis obraćenja pripada najboljim djelima ove ruke:
“Kao što se nisam razumio u geste i u položaje, tako mi se misa kojoj sam prisustvovao jedan ili dva puta pričinila nenaravnom i nešto teatralnim obredom i ponosno sam uspoređivao isprazni sjaj katolicizma s našim protestantskim bogoslužjem u duhu i u istini”. (Mainage, Temoins du Renouveau catholiuque, str.173. – 174.).

“Kupio sam si mali misal i ljepota rimske liturgije me osvojila. Katoličke molitve bile su istodobno gorljivije i nježnije. Rimski misal bio je veliki hvalospjev obožavanja ljubavi koji je malo sličio našoj liturgiji” (Ibid. str. 191. – 192.).
Isto tako je Huysmans, dekadentni i perverzni Huysmans; Huysmans, Zolin učenik, usred moralnoga kala u kojemu je živio, osjećao kako na njega djeluje liturgija, poglavito gregorijansko pjevanje. Evo kako nam ovaj pročišćeni umjetnički kritik opisuje svoje dojmove prije obraćenja:
“… prisustvujući obredima, osjećao je samo neku malu jezu i ono malo drhtanje koje se javlja nakon slušanja ili gledanja kojega lijepog djela” (Huysmans, A. Rebours, str. XXII.)

“Koliko li puta des Esseintes nije bio ščepan i pognut od neodoljivoga vjetra, kada se Christus factus est gregorijanskoga pjeva podigao u lađi, čiji su stupovi drhtali u oblacima tamjana. Ali poglavito je osjećao neizrecivu radost slušajući koral”. (Ibid. str. 268.).
Huysmans još uvijek govori prije obraćenja: “Uspoređujući ovo veličanstveno pjevanje koje je stvorio nepristrani, anonimni genij Crkve … svaka druga religiozna glazba činila mu se svjetovnom … Odsada, odlučno protivnik… ovoga provaljivanja svjetske umjetnosti u liturgijsku, des Esseintes (Huysmans) je izbjegavao ova sumnjiva djela”. (Ibid. str. 270.).
Oduševljeni pristaša gregorijanskoga pjevanja, Huysmans se obratio zbog čisto umjetničkih razloga: uvjerio se kako ljepota gregorijanske glazbe ne nosi na sebi pečat ljudskih tvorevina:
“Bog me je iznenada zgrabio i vratio Crkvi, služeći se mojom ljubavlju prema umjetnosti, mistici, liturgiji, koralu”. (Huysmans Cathedrale, str. 472.).
Isto se tako obratio Paul Claudel, veliki francuski pjesnik čiju su “Blagovijest” izvodili i u zagrebačkome kazalištu. Evo što nam on veli o svojemu liturgijskom obraćenju.

“U takvom sam raspoloženju … s osrednjim veseljem prisustvovao svečanoj misi. Kako nisam imao boljega posla, navratio sam i k vesperama. Djeca u bijelim odijelima i učenici maloga sjemeništa Saint-Nicolas-du Chardonet pjevali su (što sam poslije doznao) Magnificat … I u tom času zbiva se događaj koji nadvisuje cijeli moj život. U jednom trenu moje je srce bilo ganuto i ja povjerovah. Povjerovao sam tako silno, s tolikim uznesenjem cijelog svoga bića, tako snažno uvjeren, s tolikom izvjesnošću, te je nestalo i najmanje sumnje. Suze i jecaji nadošli su i nježni je pjev Adeste još pojačao moje uzbuđenje” (Mainage, Les Temsins du Renouveau catholique. str. 66.).
Claudel se obratio kod pjevanja Magnificata, a Coppée tvrdi kako bi ceremonija Pepelnice morala obratiti i najzagriženijega nevjernika kada bi joj prisustvovao s iskrenom nakanom:
“Gledalac će biti ganut. Gledajući gdje se na njihove glave stavlja pepeo koji možda prema Hamletovim riječima sadržava atom Aleksandra ili Cezara i u neku ruku predočava sliku tolikih razorenih civilizacija, tolikih ponestalih naroda, sjetit će se da je povijest jedan dugi krik boli, da se posvuda i uvijek usud slabih i malenih jedva mogao podnijeti i nikada nisu našli boljih olakšica za svoje patnje negoli dignuvši oči k nebu. U ovome vjerskome zraku, pred ovim siromasima u molitvi, nevjernik …bi povjerovao u Isusa Krista”. (Coppée, Bonne Souffrance, str. 217.).

A siromašni je lirik Paul Verlaine spjevao, kao i Claudel (Corona Benignitatis Anni Dei) iza njega, liturgijski ciklus pjesama (Liturgies intmes). U svojoj je slabosti slutio snagu liturgije i izrazio svoju nadu kako će ga ona spasiti od bijede iz koje se nije mogao izvući:

O moeurs plus initmes du culte,
Eh oui, c’ est encore vous, en dépit de l’ insulte,
Qui nous sauvez peut-etre, a tel moment donné.”
O običaji vrlo tajnih obredâ
Da, to ste opet vi, unatoč napadajima,
Koji ćete nas možda spasiti u jednome određenom času.

Dr. I. Merz