LUČ
Zagreb, 6. 11. 1923., br. 1-2., str. 14-16
STICANJE PODMLATKA*
Naslov ovoga referata mogao bi glasiti: “Kako će jedan organizirani katolički đak spašavati duše?” Već same zadnje riječi “spašavati duše” upućuju nas na ideju pastorizacije koja je isto tako stara kao i čovječanstvo, a u kojoj Crkva ima najtemeljitije iskustvo. Ogledajmo zato temeljne principe “spašavanja duša” i primijenimo ih zato na konkretne prilike u kojima živi naše đaštvo.
Onaj koji želi spašavati duše drugih mora ponajprije znati kako će spašavati svoju vlastitu dušu. “Prima sibi charitas” jer tek onda kad budemo znali kako ćemo vlastitu dušu prikazati Gospodu Bogu, moći ćemo to učiniti s dušama naših bližnjih. Temelj našega apostolskog rada i uspjeha leži prema tome u nama samima, u našemu odnosu s Isusom koji u nama mora živjeti. Izobrazba našega uma i volje i čuvstva preduvjet je našega rada izvan naših redova u kojima želimo djelovati.
Koja su dakle sredstva u izgradnji ponajprije samih sebe? To je dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje sv. misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnoga štiva. Činimo li to, Isus će u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kojom ljubavlju naša Ljubav – Isus – ljubi svaku pojedinu ljudsku dušu. I jer Isus čezne i strepi za svakom pojedinom dušom, jer je ona stvorena za vječno blaženstvo, ta se čežnja i ta strava za dušom naših bližnjih prenosi od Isusa na nas i u nama se rađa želja da stavimo sve te duše u Isusovo naručje, za koji su one stvorene.
Mi smo čvrsto odlučili da ćemo s Isusom nastojati osvojiti dušu ovoga ili onoga. Prvi smo korak učinili već time što smo našu slobodu stavili u službu Isusove volje. Drugi je korak naš osobni susret s drugovima. U svakoj zgodi, posve nehotice, mora iz nas strujati onaj nadnaravni mir, ono počivanje u Bogu čiji smo mi sudionici. Mi ćemo u duši našega bližnjeg, koji nije naš pristaša, razmatrati jedan predmet od neizmjerne vrijednosti koji bi se poput stakla razbio kada bismo ga nezgodno primili. Budimo zato oprezni, budimo puni milosrđa i strpljivosti s našim protivnicima; u svakomu času oni moraju biti svjesni da mi u njima ljubimo nešto čiju vrijednost oni sami ne spoznaju i da smo im spremni pomoći u najznatnijim kao i najneznatnijim stvarima.
Bude li naš svaki član s tom ljubavlju općio sa svojim drugovima, oko same organizacije stvorit će se kao neki ugođaj, neka misteriozna i miomirisna atmosfera i čim koji od naših drugova stupi u kontakt s jednim od naših članova, imat će taj osjećaj da se tu radi o jednome velikom svijetu koji on tek naslućuje, a još ne spoznaje.
Ovo stvaranje atmosfere snošljivosti nesvjesnih prijatelja oko organizacije potrebno je stoga da sada među ovima izaberemo neke elitne duše koje moramo ugrabiti. Elitne duše, rekao sam! Jer, obično je izgubljen sav naš trud ako želimo privući u naše redove ljude koji su sami po sebi pokvareni; koji su psovači ili bludnici. Da se ti ljudi obrate, potrebna su jača sredstva od onih o kojima želimo govoriti. Mi poglavito moramo gledati privući one mladiće koji su sami po sebi plemeniti, požrtvovni, ali radi predrasuda ili drugih razloga nisu imali zgode prigrliti istine kršćanstva.
Iz navedenoga možemo zaključiti slijedeće: naše đačke organizacije nisu društva za spašavanje u koja se prima svatko sa željom da se u ovima popravi, već su ona odgojilišta onih đaka koji su spremni pokoravati se njezinim pravilima koja teže za tim da odgoje elitu.
Do sada smo istakli pozitivnu stranu kod stjecanja podmlatka. Rekli smo da karitas mora posvuda upravljati našim stopama. A što se obično događa kod naših ljudi? Praksa je pokazala dvoje: mi obično ne mrzimo samo krive protivničke ideje, već naš prezir prenosimo i na osobe. Inerficite errores, diligite personas, stara je kršćanska poslovica. Posve je krivo, što se često događa, da napadamo naše protivnike, ne razlikujući pri tome krive ideje koje zastupaju njihove besmrtne duše koje valja spasiti. Posljedica toga neispravnog držanja spram zastupnika krivih ideja je ta da se članovi katoličkih društava, poput kakve velike klike posve odvajaju od svojih drugova i ne mogu proširiti svoj djelokrug. Karitas mora probiti uske zidine naše organizacije i mora se izliti na svu okolinu u koju nas je postavila Providnost.
Jedan od psiholoških razloga ovoga duha separacije i klike u našim organizacijama je taj što vjera pojedinih članova nije sazdana na dosta čvrstom temelju i što ima instinktivni osjećaj da su im protivnici intelektualno superiorni. Naravno da je takvim članovima daleko lakše živjeti izolirano od protivnika jer tu im nitko ne će ugroziti njihova labava osvjedočenja. To ne smije ostati. Charitas Christi urget nos – goni nas da sa svetim mirom i vrućom ljubavlju iziđemo iz kruga naše organizacije i govorimo i radimo s našim protivnicima. Mnogi među njima osjetit će da naš unutarnji život počiva na jednoj visokoj pećini s koje njegovi pogledi mirno kruže nad talasanjem života koji je daleko pod njom u dubini. U kontaktu s nama osjetit će naš protivnik duh vječnosti; bit će mu poticaj da razmišlja o problemima koji su u njemu zaspali, ali koji se dadu razbuditi.
Ima još jedna pogrješka u koju zapadaju naši članovi pri stjecanju podmlatka, a to je upravo kontrast onome duhu “klike” koji smo malo prije analizirali. Čuje se naime često opravdani prigovor da naši članovi premalo zalaze među protivnike i poradi toga je njihovo djelovanje omeđeno na odviše malen broj ljudi. Istina je. Ali oni koji tako prigovaraju, zalaze među svoje protivnike, druže se i prijateljuju s njima i po cijele im sate katkada d o k a z u j u ispravnost svojih načela. To neprestano drugovanje na posljetku dovodi do toga da oni postupno poprimaju običaje svojega društva, paktiraju s njima, sklapaju kompromise, a često i otpadnu. Zato valja staviti princip da jedan naš član ne može im ti prijatelja (u pravome smislu te riječi) izvan naših redova, jer pravo prijateljstvo počiva samo na vjeri u iste vječne istine. Sve ostalo može biti sklad raznih zemnih interesa, egoizama – ali nije prijateljstvo. Naš član može da ima prijatelja samo među uvjerenim katolicima, a počinje li se družiti s protivnicima, mora biti u najsitnijem trenutku svoga života svjestan da je on apostol među njima, predstavnik Isusa Krista, o kojemu on daje svjedočanstvo. Takav čovjek mora imati čvrstu vjeru koju će mu dati presv. Euharistija i pokora. On će se poput Poyeta svaki dan nanovo obraćati, moliti se i pričestiti i prikazivati samoga sebe za ovu ili onu dušu. On će biti svjestan da on iz vlastitih sila ne može obratiti nikoga, već je on samo oružje u Božjim rukama, kojima se on ponizno pokorava. On zna iz dnevne prakse da ovaj ili onaj argument, s kojim je on htio djelovati, nije polučio nikakav efekt, a neznatna riječ, koju je samo usput rekao, bila je povodom obraćenja. O Bogu sve ovisi. Čovjek neka samo svoju dušu raspoloži da postane zgodnim sredstvom za Božju djelotvornost.
Do sada smo govorili o djelovanju pojedinaca na okolinu koja je nepristupačna katoličkim idejama. Za stjecanje podmlatka također je od osobite važnosti da se članovi organizacije međusobno potpomažu i vole. Nije dovoljno da su njihove veze samo službenoga karaktera, već se u organizaciji moraju njegovati prava kršćanska prijateljstva koja su rezultat istih ideala i koja traju vječno jer su im ideali vječni. Često se događa da koji od drugova posrne i uslijed lošega društva, života počinje napokon i misliti onako kako je živio. Daleko manje apostazija (otpadništva) bi bilo u našim redovima da je u ovima kult prijateljstva bio jače razvijen. Prijateljske veze bi mnoge opet natrag povukle u krilo svojih pravih drugova.
Ovoliko o radu oko stjecanja podmlatka. Da nam stvar ostane jasnije na pameti, izvest ćemo iz čitavoga referata ove zaključke:
1. U našim društvima treba više nego dosad njegovati iskrena prijateljstva između pojedinaca.
2. Moramo susretljivošću i požrtvovnošću apostolski djelovati među našim drugovima koji još nisu u našoj organizaciji tako da oko naših društava stvorimo atmosferu u kojoj će nam ljudi biti skloni.
3. Kod pridobivanja pojedinaca treba računati na mladiće koji već sami po sebi imaju dobra svojstva (požrtvovnost, značajnost), uvjereni da naše organizacije nisu društva za spašavanje, već odgojilišta elite.
4. Nijedan naš član ne može drugovati s protivnicima radi samoga drugovanja; on mora biti njima predstavnik naših načela i svjestan da je među protivnicima samo zato, da radi za spas njihovih duša.
Na temelju debate dodana:
5. Srednjoškolska društva neka stupe u izravni dodir s organizacijama “Mladih junaka” u svome mjestu i okolini i neka se brinu da se mladi junaci iza završetka osnovne škole valjano priprave za stupanje u naša društva. Za odgoj gostiju neka se ustanove u svakome društvu funkcije “učitelja” koji će se naročito brinuti da podmladak bude što valjaniji.
Dr. Ivan Merz
* (Ovaj je referat održao dr. Merz na Liginom tečaju prigodom Euharist. kongresa.)