HRVATSKA PROSVJETA
Zagreb, 25. 9. 1922., god. IX., br. 17-18, str. 431-432
BISTRIČKO PROŠTENIŠTE
Ove godine je hodočastilo u jedno od najznamenitijih hrvatskih pokloništa – u Mariju Bistricu – sto tisuća Hrvata koji su dohrlili iz svih naših krajeva da izvrše svoje zavjete ili iskažu svoju ljubav Majci Božjoj.
Majka Božja Bistrička je zaista jedno od najjačih žarišta vjerskoga života u jugoslavenskim krajevima. Ovdje velik dio hrvatskoga naroda stupa u uski kontakt s natprirodnim carstvom i očituje sav svoj vjerski život. Tko želi proučavati njegovo vjersko poimanje – dakle ono što mora biti najdragocjenije svakomu narodu – neka ide u Mariju Bistricu za velikih proštenja (npr. na Preobraženje!) i neka promatra kako se narod na koljenima povlači oko crkve, kako pjeva i plače pun vjerskoga ushićenja.
Da narod u tako obilnom broju hrli u to svetište, treba umnogome zahvaliti današnjemu g. župniku i njegovim pomoćnicima koji pokazuju zaista onu ljubav i ono shvaćanje koje jedini mogu iz dana u dan uljepšati i uvećati taj centar hrvatske pobožnosti. Tako su oni s osobitim razumijevanjem započeli obnovu crkve i arkadâ oko nje. Narod s osobitim veseljem gleda slike u kojima su na vrlo zoran način prikazane milosti i čudesa koja se pripisuju posredovanju Majke Božje Bistričke. Ove slike u pedagoškome pogledu uglavnom odgovaraju onoj istoj tendenciji koja je inspirirala u srednjemu vijeku umjetnike katedralâ: slika mora biti među ostalim Riječ Božja koja jasno tumači onim ljudima nauku Kristovu i djelovanje Milosti Božje u povijesti čovječanstva koji se ne služe uvijek knjigama. Mi s tih arkada čitamo kako je Majka Božja oživjela utopljenicu, izliječila bolesnika, spasila vojnika iz ropstva i dr. Iako svi ti događaji nisu još do sada kritički proučeni, ipak se u njima zrcali živi stvaralački narodni duh koji instinktivno osjeća djelovanje natprirodnih sila u životu.
No umjetnici, koji budu nadalje izrađivali ovu našu svetinju, moraju biti svjesni svoje velike misije. Nije dostatno da oni za zoran način prikažu ono što narodni estetski instinkt još nije dovoljno izgladio. Umjetnici moraju imati onu istu narodnu dušu koja naivno vjeruje u dobrotu Majke Božje Bistričke, ali oni moraju biti prožeti kršćanskim umjetničkim shvaćanjem. Na žalost uz svu dobru volju i interes koji su pokazali slikari arkadâ, naša dužnost je upozoriti da se slike protive u skoro svakom pogledu posve primitivnome kršćanskom poimanju ljepote. Kada usporedimo npr. ove slike s ilustracijama Panteona u kojemu je Puvis de Chavannes ilustrirao legendu o životu svete Genoveve, zaštitnice Pariza, s u duši moramo gledati kako smo mi zaostali. A ako ustvrdimo da je vjerska umjetnost ekspresija vjerskoga života jednoga naroda, pred ostalim kršćanskim svijetom morali bi se zastidjeti što smo doživjeli vjersku dekadenciju u kojoj se nalazimo danas.
(Svršit će se)
HRVATSKA PROSVJETA
Zagreb, 1922., god. IX., br. 19-20, str. 476-478
IDEJE I POKRETI
BISTRIČKO PROŠTENIŠTE
(Svršetak)
Zorne, ali neukusne slike pod arkadama samo su izraz vjerske pustoši koja vlada među našim obrazovanim slojevima koji više ne mare za svoja svetišta i koji radi toga nisu mogli stvoriti iz svoje sredine jednoga kršćanskog umjetnika, čija bi životna misija bila, da proučava sve što je legendarno i povijesno u ciklusu Majke Božje Bistričke i to izradi u duhu nove kršćanske umjetnosti. (Beuronaca, Denisa, Pugela i dr.!). O, kada bi drugi katolički narodi imali Majku Božju Bistričku, pjesnici bi ju opjevali, književnici opisali, slikari naslikali…
Ovo poklonište bi moralo po tome zadobiti za hrvatske krajeve ono značenje što je sv. Jakov od Compostele [1] imao u srednjemu vijeku za čitav Zapad, a koje danas ima Lourdes za cijelo kršćanstvo. Osim toga, u ovome slučaju radi se o samome prestižu naše sv. vjere pred liberalima. Slike kao ona gdje utvare straše putnika, pa i sve ostale, moraju odbiti od vjere svakoga onog koji se koleba. Taj čovjek na ovaj način argumentira: umjetnička ekspresija jednoga velikog duševnog svijeta mora biti lijepa. Bistričke slike nisu lijepe i prema tome katolicizam nije prava vjera. Mi, dakako, lako nalazimo pogrješku u tim premisama jer znamo da je kršćanstvo stvorilo Fra Angelica i Raffaela, Memlinga i Beuronce; znamo da su bezvjerci postali katolicima kada su se upoznali s kršćanskom umjetnosti (Huysmans); jer su tvrdili da tlo na kojemu niču takve umjetnine mora biti dobro. Umjetnička dotjeranost mora stvoriti od Marije Bistrice jedan apologetski umjetnički centar koji će moći baciti u zagrljaj Kristov i one ljude koji najlakše razumiju istine katolicizma u njihovomu estetskom izričaju.
U Mariji Bistrici Hrvati stupaju u kontakt s Majkom Božjom i njezinim božanskim Sinom. Tamo se saberu molitve iz svih dijelova našega naroda. Tamo napokon, kao kroz kakav golemi žlijeb Providnost izlijeva bujice svoje Milosti, odavde se razlijevaju poput rijekâ i potoka u sve naše krajeve. Budući da ovdje dolazi do izražaja ono što je najvrjednije u našemu narodu – njegov religiozni genij – to naše svetište mora postati ljepše od naše Sveučilišne knjižnice ili od našega Medicinskog fakulteta (jer naš znanstveni genij mora biti ponizni sluga vjere!), ljepše od naših muzejâ i školâ, šetalištâ i kazalištâ.
Trebalo bi radi toga sastaviti jedan odbor u kojemu bi bili, osim naših biskupa, i katolički znanstvenici i književnici – te da ovi djelom i savjetom pomognu toj obnovi Marije Bistrice. Uvjereni smo da bi se g. župnik bistrički i njegovi pomoćnici tome radovali jer se u tome slučaju radi o jednoj stvari u kojoj je angažiran vjerski i umjetnički prestiž s v i h Hrvata.
Marija Bistrica bi osim toga mogla postati jedno središte za obnovu naše crkvene glazbe u gregorijanskome duhu. [2] Mnogi svećenici, koji se tamo sastaju za velikih proštenja, mogli bi pjevati u zboru (barem tercu, misu, sextu, vespere i kompletorij) i tako uputiti i sâm narod u ljepotu crkvene glazbe. Za tim treba težiti to više što su prijašnji župnici imali pravo služiti pontifikalne mise.
Kad bi se to sve provelo i u tu svrhu sakupilo milodarâ, Marija Bistirica bi mogla postati jedan veličanstven umjetnički Kredo katoličkih Hrvata.
Katoličko društvo, koje je od Mahnićeve epohe imalo tu providencijalnu misiju da zaustavi naglu dekristijanizaciju našega naroda i bude uvijek prvoborcem za njegovu vjersku obnovu, moralo bi prvom zgodom organizirati jedno narodno proštenje u kojemu bi ono prednjačilo svojom pobožnošću. Tom prilikom se ne bi morao samo očigledno bojkotirati alkoholizam koji je na žalost još uvijek bitno vezan uz naša prošteništa, [3] već bi morao narod, vođen svojim dušobrižnicima, provesti cijelo vrijeme u molitvi i u postu pjevajući vjerske pjesme i položivši zavjet da će svaki pojedinac sebe obnoviti i nastojati pridobiti za Isusa Krista okolinu u kojoj živi.
Ako dakle želimo da Marija Bistrica zadobije onaj prestiž koji jedno katoličko proštenište mora imati, trebalo bi za sada:
1. osnovati jedan odbor stručnjaka na svim područjima katoličkoga života koji bi djelom i savjetom nastojao pridići ovo svetište,
2. uvesti za vrijeme proštenja obrede kako ih propisuje motu proprio od 22. studenoga 1903. i
3. organizirati što prije jedno uzorno proštenje Jugoslavenskoga katoličkog đaštva.
I. M.
[1] Najveći francuski epovi su nastali na cestama koje su vodile iz različitih francuskih krajeva u to španjolsko svetište i kao što još danas guslari pjevaju po putovima koji vode u Mariju Bistricu, tako isto je to bilo u srednjemu vijeku na Zapadu..
[2] Po motu propriu od 22. studenoga 1903.
[3] Tako npr. u gostioni “Lux” u Mariji Bistrici ima jedna slika, koja p o z i v a narod da se opije…