Prvi dio
L I T U R G I J S K I P I S C I
POGLAVLJE I.
Povijesni pregled
I. – Konkordat iz 1801. godine potaknuo je širenje religioznog sjaja. Ova je epoha bila obilježena pojavom Génie du Christianisme.
II. – Epoha romantizma bila je u potpunosti antiliturgijska.
III. – Već oko 1848. godine u Francuskoj se počinje osjećati djelovanje DOM GUÉRANGER-a. BARBEY D’AUREVlLLY jest preteča liturgijske obnove među francuskim piscima. En route (1896.) od HUYSMANS-a označuje prvi vrhunac utjecaja Liturgije u francuskoj književnosti. Zbirka Corona Anni Dei Benignitatis (1913.) PAUL CLAUDEL-a jest drugi vrhunac tog utjecaja.
IV. – Liturgija će u budućnosti igrati važnu ulogu u životu francuskog naroda. Za sada još ne znamo u kojoj će se umjetnosti njezin utjecaj najviše osjetiti.
* * * * * *
I. – Nakon što smo letimično pogledali kronološki pregled, izrađen na kraju ove studije da olakša opće shvaćanje, lako ćemo primijetiti veliki broj liturgijskih pisaca koji su se pojavili u Francuskoj nakon sklapanja Konkordata iz 1801. godine. Ponovno se otvoriše crkve što su bile zatvorene bogoštovlju za vrijeme burnih godina revolucije.
Ponovno se vidjelo kako se sjajne ceremonije odvijaju u brojnim francuskim katedralama. One su kod ljudi uzrokovale neopisivo veselje te je to bila kao jedna eksplozija liturgijskog oduševljenja po čitavoj Francuskoj. Liturgijske manifestacije su bile tim više cijenjene, što su nekoliko godina ranije
(25) ———————————–
bile zabranjene drakonskim zakonima.75 Ne smije se ipak zaboraviti da je Napoleonova krunidba bila liturgijski čin najveće važnosti koji je dao zamah razvoju vjerskog sjaja koji smo upravo spomenuli. Bio je ipak vrlo kratkog trajanja taj preporod liturgijskog oduševljenja, označenog u literaturi CHATEAUBRIAND-ovim prvim djelima
onima koje možemo naći citirane na kraju “Génie du Christianisme“a.
II. – Francuski romantizam, uistinu, dao nam je remek-djela lirskog pjesništva, ali dopustio je da ga zahvati jedna izričito antiliturgijska struja. Vjersko nadahnuće kod LAMARTINE-a, HUGO-a, MUSSET-a ili DE VIGNY-a bijaše ono najindividualističnije i najmaglovitije što je francuski romantizam imao. Dok je vjersko nadahnuće Liturgije bilo obilježeno samom preciznošću, i dok je od svakog čovjeka bez razlike na klasu ili odgoj zahtijevalo vrlo određen kako vjerski, tako i sociološki elan, romantici su većinom pjevali Bogu, ali se nisu htjeli podložiti pravilima bilo kojeg unaprijed određenog bogoštovlja. Može se tvrditi da je takvo duhovno stanje vladalo kao kakav neosporni vladar među francuskim piscima sve do izbora Louis Napoleona za predsjednika Republike. To je trenutak kada je LAMARTINE napustio javni život i kada su drugi utjecaji počeli krčiti sebi put kroz toliko duhova još uvijek ispunjenih individualističkim konceptom svijeta. ostavio općenito utabani put i kad su drugi utjecaji počeli si krčiti put kroz toliko duhova još zadojenih individualističkom koncepcijom svijeta.
III. – U to doba “L’Année liturgique” i drugi spisi DOM GUÉRANGER-a počeli su mijenjati unutarnji životi mnogih pisaca što je rezultiralo time da su 40 dijeceza ponovno preuzele rimsku liturgiju.
Romani pisca BARBEY D’AUREVlLLY-a, prvi najaviše liturgijsku obnovu u francuskoj književnosti. Ne da bi taj kritičar imao nakanu i to posve određenu da djeluje u liturgijskom apostolatu, nego značajna uloga što je Liturgija igra u njegovim satanskim romanima i stravične posljedice koje on iz nje izvlači na način romantika (HUG0, Lucréce Borgia) dokazuje da mu važnost liturgije nije izmakla kao tolikim piscima prije njega. Istinska liturgijska obnova koju najavljuju HUYSMANS-ov roman “A Rebours” (1884.), zatim BLOY i VERLAINE, dosegla je međutim svoj vrhunac godine 1895. s izdanjem HUYSMANS-ove “En route”. Kapelica benediktinki u Ulici Monsieur, koju je on opisao i proslavio, postade sastajalištem umjetnika. U njoj se najprije moglo vidjeti COPPÉE-a i BRUNETIERE-a, kasnije Nizozemca DE WALCHEREN-a i R. SALOMÉ-a.
(26) ——————————-
Ovaj zadnji joj je posvetio onaj interesantni članak u La Revue des Jeunesa, koji ćemo više puta spomenuti tijekom naše studije. Taj utjecaj liturgijskog duha ne prestade sve do naših dana i čini se da je dosegnuo svoj najviši stupanj u godinama neposredno prije svjetskog rata. Taj drugi vrhunac dobio je svoj pravi pečat lirskim djelima PAUL CLAUDEL-a, a posebno njegovom zbirkom “Corona Anni Dei Benignitatis”.
IV. – Uvijek je opasno praviti se prorokom i gubiti se u pretpostavkama, ali bez sumnje je da će Liturgija i u narednim godinama igrati znatnu ulogu u životu francuske nacije. Budućnost će nam reći da li će se njezin utjecaj na literaturu očitovati uvijek na tako visokom stupnju ili će slikari ili glazbenici, arhitekti ili koreografi prevladati nad piscima na tom području.
Nakon ovog dosta dugog uvoda, stigli smo na našu polaznu točku i konačno možemo analizirati sa liturgijskog stajališta dugi niz pisaca koji su se potpuno inspirirali religioznim ceremonijama i svetim tekstovima.
(27) ——————————
Bilješke:
(26) —————————————
a Evo nekoliko autora: LA HARRE, FONTANES, DE LA RENAUDIERE, DELILLE
(27) —————————————
a 25. siječanj 1917
75 “U Lyon-u, sve od 1801., procesija na Tijelovo prolazila je ulicama uz klicanje ljudi opijenih radošću”. “Koja je,” – pisao je o toj temi u Mercure de France onaj koji se spremao pripovijedati Genie du Christianisme, – “ koja je ta izvanredna sila koja izvodi te stotine tisuća kršćana na te ruševine? Kojim čudom se Križ ponovno pobjedonosno pojavljuje u ovom gradu gdje ga je donedavno strašna poruga vukla po blatu ili krvi? Odakle dolazi ta zabranjena svečanost? Koja je pjesma milosrđa tako brzo zamijenila topovsku buku i krikove slomljenih kršćana? Da li su to očevi, majke, braća, sestre, djeca tih žrtava koji mole za neprijatelje vjere, a koje vi gledate na koljenima sa svih strana po prozorima trošnih kuća i hrpama kamenja gdje se još isparava krv mučenika? Ti brežuljci prepuni samostana, ne manje vjerski jer su napušteni; te dvije rijeke u koje je tako često bio bacan pepeo ispovjedalaca Isusa Krista; sva mjesta posvećena prvim koracima Kršćanstva u Galiji; ta spilja sv. Pothin-a, te katakombe Irineja, nisu nikada vidjeli većeg čuda od ovog koje se danas zbiva.” (Dom Gueranger, Institutions Liturgiques, II,p.584-585)