Prvi dio
L I T U R G I J S K I P I S C I
ROMANOPISCI
POGLAVLJE VI.
FREDERIC MISTRAL
(1830.-1914.)
I. – Uvod.
II. – “Mireio” pruža dragocjen dokumenat o liturgijskom životu Provanse sredinom prethodnog stoljeća. MISTRAL-ovo naginjanje romantizmu prisililo ga je da izabere određene liturgijske elemente koji mogu izazvati stravu.
III. – Kao ljubitelj narodnih obreda, on ide CHATEAUBRIAND-ovim stopama i najavljuje određene suvremene pisce (E. BAUMANN, FR. JAMMES).
IV. – Opis jednog hodočašća.
V. – Posljednja pomast i poezija svetkovine Božića zadivljuju ga.
* * * * * * *
I. – Na ovom mjestu umećemo kratak pregled simpatičnog autora dražesnog romana u stihovima kakav je “Mireio” (1859.). Premda FREDERIC MISTRAL ne pripada, u pravom smislu riječi, francuskoj poeziji, njegova nam djela ipak pružaju mali isječak života one Provanse koja sačinjava jednu od najzanimljivijih i najljepših regija Francuske.
II. – Kao što smo se mogli diviti kod BARBEY D’AUREVlLLY-a običajima Normandijaca toliko prožetih Liturgijom da legende i priče o misama prokletnika baš i nisu rijetke, isto tako možemo se uvjeriti, proučavajući MISTRAL-a, o sličnim elementima od kojih se sastoji vjerski život Provansalaca. Prijevod jednog odlomka iz “Mireio“, kojeg ovdje svakako moramo iznijeti, pojašnjava istu činjenicu, na koju smo upozorili prigodom
(49) ————————————-
govora o autoru “Encorcelée“: to jest da osjećaj strave izazvan Liturgijom kojeg su zabilježili pisci, potječe od utjecaja romantičke škole (“Lucrece Borgia“!).
“U ono doba kad rasrđena Starica
Sjuri u Veljaču svoj bijes,
U puste i trostrukim ključem zatvorene crkve
Nemojte, zakašnjele žene,
Čelom nagnutim nad stolicu,
Ostati pozaspale … u tmini
Možete vidjeti kako se kamene ploče uzdižu sve naokolo
I luči pale
I, kako se, zamotani u svoje mrtvačke pokrove,
Mrtvi, jedan po jedan spuštaju na koljena,
A jedan svećenik blijed kao i oni,
Služi misu i čita Evanđelje,
A zvona sama od sebe
Njišu se na to, mrtvački plaču i jecaju.
Govorite, govorite o tome prestrašenima:
U crkvama da ulje piju
Iz svjetiljaka, kad zimi, silaze sa zvonika,
Pitajte ih da li vam lažem,
I kad klerik koji vrši obred,
Koji u kalež lijeva vino,
Nije jedini živi stvor kod obreda.
U ono doba kad rasrđena Starica
Sjuri u veljaču svoj bijes,
Pastiri, ako ne želite, zaprepašteni od straha,
Ostati sedam godina ukočenih nogu,
Začarani, tamo gdje ste sa svojim ovcama,
Vratite se ranije u svoje torove.
Pastiri, Vilinsko Gnijezdo ispustilo je sav svoj čopor.” (Poglavlje VI.,p. 245.).
MISTRAL-ove romantične sklonosti sigurno su doprinijele u njegovom izboru među pučkim legendama; izabrao je upravo one koje mogu kod čitatelja izazvati jezu.
III. – Vrlo je lako objasniti ovaj procvat romantične zaokupljenosti u razdoblju kad DUMAS-sin i AUGIER-i odnose bezbrojne lovorike uspjeha.
(50) ————————————–
MISTRAL se nije dao odvući predrasudama jednog društva, zatvorenog u uski krug glavnoga grada, nego neprekidno ostajući u dodiru s pučanstvom, iz kojega je proizašao, nikad nije prestao voljeti sve što je dobro i sveto u njegovim običajimaa. On stvara dakle onaj čvor koji povezuje ljubitelja pučkih obreda, kakav je bio CHATEAUBRlAND, s modernim piscima koji su opet pronašli put koji vodi k duši naroda (BAUMANN, JAMMESS).
IV. – Opis jednog religioznog i narodnog obreda u kojem svjetina traži čudo, podsjećaju nas u našoj mašti na one priproste svetkovine koje smo spomenuli u odnosu na “Génie du Christianisme“, ili koje su nas ispunile divljenjem čitajući lijepe stranice u djelima F. JAMMES-a ili u “Fer sur l’Enclume” (Željezo na nakovnju) E. BAUMANN-a:
“No, zar nikada niste bili kod Svetica?b
Baš je tamo opjevano siromaštvo; –
Tamo odasvuda donose Bolesnike.
Prošli smo onuda za vrijeme svetkovine.
Zaista, crkva je bila malena,
Ali kakvi usklici, i kakvi zavjetni darovi
O svetice, velike Svetice, smilujte nam se.
Oko njegac tekle su suze
U isto vrijeme moćnici su silazilid,
Polagano odozgor na puk koji je klečao
I čim je konop
Popustio ma makar malo, sva crkva
Poput velikog vjetra u šipražju
Vikala je: Velike Svetice, o dođite nas spasiti” (pogl. I, p.31).e
V. – Zadnja pomast i Božićna poezija očarala je velikog Provensalca. Premda je ta poezija samo nabačena u konačnom izdanju “Mireio“, MISTRAL ju je kanio točno je napisati u VII. pjevanjuf. Evo prizora u kojemu prisustvujemo Mireio-evoj smrti:
(51) ———————————————–
“Zapaljene su svijeće
Povezane ljubičastom štolom,
Dođe svećenik s anđeoskim kruhom
Razblažiti njegovo goruće nepce
Zatim mu daje posljednju pomast
I pomaže ga uljem svete Krizme,
Na sedam dijelova njegova tijela, prema katoličkom običaju
U tom trenutku, sve bijaše tiho
Odjekivao je na podnim pločama
samo ’Pomolimo se’ svećenika” (Pogl. XII., p.487.).
Još i više, on će ići tako daleko da će svoje dane obilježavati prema liturgijskom kalendaru i tako se pokazati kao odan i vjeran predstavnik liturgijskog shvaćanja onoga naroda čijoj duši duguje svoja najljepša nadahnuća.a
(52) ———————————
Bilješke:
(51) —————————————-
a V. SULLY PRUDHOMME, Poesies (1879-1888) p.94
b To je jedno hodočasničko mjesto gdje, prema jednoj staroj predaju, počivaju tijela triju Marija, Kristovih rođakinja
c Radi se o slijepom djetetu koje je plakalo.
d Gdje su se nalazile relikvije triju svetica
e U pjesmi, dijete je u tom trenutku ozdravilo.
f V. biljeske u dodatku navedenog izdanja.
(52) —————————————-
aTako je zabilježio datum kada je sastavio svoje lijepo pjevanje: “Maillane (ušće Rhone), lijepoga dana Svijećnice, godine 1859”.