Prvi dio
L I T U R G I J S K I P I S C I
ROMANOPISCI
POGLAVLJE XII.
MAURICE BARRES
1862-1923
I. – MAURICE BARRÉS, premda ne ispovijeda katoličku vjeru, nije se mogao oduprijeti liturgijskoj struji svoga vremena.
II. – Kroz rodoljublje došao je do toga da poštuje Liturgiju.
III. – Svećenici, koje izvodi na scenu, oblikovani su Liturgijom.
IV. – Oni svoj duhovni život usklađuju s molitvama Crkve.
V. – Zato ih smatraju jednom važnom stvarnošću s kojom se sukobljuju s vremena na vrijeme (Samostanski obred!).
VI. – Po njegovu shvaćanju Liturgija je nacionalna baština neprocjenjive vrijednosti.
VII. – Ona tumači simboliku kamenja crkava posijanih po francuskom tlu i zatim objašnjava što sadrži katolička vjera.
VIII – Himan “Coelestis urbs Jerusalem” protiv BRIAND-a!
IX. – Zaključak.
* * * * * * *
I. – Djelo M. BARRÉS-a stavili smo odmah uz djelo HUYSMANS-a s posve određenom namjerom da pokažemo silovitu snagu liturgijske struje koja je obuhvatila čak i one pisce čije se religiozno vjerovanje nije slagalo s vjerovanjem autora “En Route“.
II. – MAURICE BARRÉS, koji je ovog trenutka najočitiji predstavnik francuskog nacionalizma, počeo je cijeniti Liturgiju kroz svoju ljubav prema Domovini.
(83) —————————————————————————————-
Proučavajući povijest duhovnih sila koje su djelovale na povijest njegove zemlje, primijetio je da je pri tome Liturgija igrala veliku ulogu. Budući da je njegovo književno stvaralaštvo izvanredno široko, bili smo prisiljeni odabrati dvije knjige koje vrlo očito predstavljaju različita lica njegovog liturgijskog shvaćanja. Dok nam je u “La Colline inspirée” (Nadahnuti brežuljak) (1913) stavio pred oči jedno regionalno središte liturgijskog francuskog života pokazujući nam ujedno važnu ulogu koju je Liturgija igrala u francuskom životu, poslužio se njezinom apologetskom vrijednošću u svojoj knjizi “La Grande Pitié des Eglises de France” (1914.) (Veliko milosrđe francuskih crkava).
III. – Posve je prirodno da M. BARRÉS raspravlja o Liturgiji u svojoj “Colline inspirée“. Budući da on tu dovodi na pozornicu više svećenika, čiji je duhovni život morao biti oblikovan Liturgijom, učinio bi neoprostivu pogrešku da je ostavio po strani onaj trenutak njihove obuke. Ali nameće nam se jedno drugo pitanje: Da li je ugledni pisac dobro riješio taj problem? Možemo biti doista zadovoljni njegovim postupkom, imajući u vidu da mu nedostaje iskustvo duhovnog života, oblikovanog Liturgijom.
IV. – Budući da je on u stalnom kontaktu s katoličkim piscima i budući da duboko poštuje Katolicizam koji je, prema njegovu mišljenju, “uređeni grad duša” (“La Colline inspirée“, p. 423.), junaci njegovih romana usklađuju svoje misli i osjećaje sa službenom molitvom toga “grada”.
Na Veliki ponedjeljak glavni junak toga romana trpi progonstvo i ponavlja:
“jakim glasom u pustim hodnicima Izaijin tekst koji je Crkva stavila u poslanicu toga dana: Stemus simul … Pođimo zajedno pred suca. Gospodin Bog je moja pomoć. Tko će se usuditi osuditi me?” (p. 234-235.).
“Na Veliki četvrtak, usred dana, Leopold je razmatrao i svega ga je ispunila žalost toga dana, nad kojim Liturgija rasprostire tamnu boju pogreba (p.236.).”
Kada se u njegovom životu priprema konačna katastrofa, zaprepašteni, dobivamo dojam da se tu radi o sličnosti između liturgijske teme toga dana i činjenica svakidašnjeg života:
“‘Svi su pijetlovi na brežuljku pjevali’ kad je Leopold saznao za Petrovo zatajivanje… Došao je strašan dan; dan tmine, dan silaska u grob. Još nekoliko minuta i trebalo bi ostaviti samostan zauvijek” (p.240.).
Zato je M. BARRÉS znao izvući političke efekte nakon što je uskladio stvarni život sa činjenicama koje je izražavala Liturgija:
“Bio je to upravo trenutak kada je Naš Gospodin izdahnuo, i malo okruženje siđe u Saxonov grob nekoliko minuta poslije tri sata” (p. 243.).
(84) ————————————————————————————
P. CLAUDEL upotrijebit će u “Annonce faite a Marie” isti postupak pokazujući da svaki trenutak u slijedu vremena za kršćanina ima svoje mistično značenje: on kao u nekom zrcalu odražava određeni događaj u udjelu spasa.
V. – Duhovni je, dakle, život svećenika oblikovan liturgijskom molitvom(36). Bilo da su oni vjerni RIMU, pristaše hereza ili revolucionari, nemoguće im je izbjeći onoj struji poezije i Ijepote koja često gorućom ljubavlju prožima dušu svakoga onoga koji je jednom samo bio pod njezinim utjecajem (37). Svećenici koje susrećemo u ” La Colline inspirée” smatraju Liturgiju jednom duhovnom stvarnošću s kojom treba računati barem isto tako kao sa silama materijalnog reda. Tako je Leopold, revolucionarni svećenik, prije nego je odlučio prekinuti veze sa hijerarhijskim autoritetom, morao nadvladati plimu spasonosnih savjeta koji su izlazili iz samostanske Službe Božje, slične onoj koju smo analizirali govoreći o “Désespéré” LEON-a BLOY-a.
“Teški glasovi dižu se u ledenoj noći, bez da ih prate ikakvi zvuci orgulja. Gregorijansko pjevanje veliča, jeca, usrdno moli. U vrijeme kada tama pokriva svijet, ovi redovnici bdiju i mole da nadoknade za zločine i za sve nerede noćne…
Kroz tri sata nikakva kretnja neće zasmetati veličanstven tijek njihovog posredništva, nijedan pokret osim katkada sve one svjetiljke koje se gase ili se sakrivaju, a malena svjetiljka svetišta jedina baca onu svoju treptavu svjetlost po koru u kojem se razabiru bjeličaste utvare. Velika nepokretna drama, a time još potresnija, velika drama čitava ispunjena voljom i snovima herojske kvalitete.
Ona nas vraća nama samima, uvjerava nas da prezremo sve moćne sile izvanjske i da tražimo vrhunac u našem duhovnom svijetu. U nasilnim slikama slavi vlast volje nad svim silama koje opsjedaju i savjest najboljih. Istodobno podvrgava nas nekom redu, oslobađa nas od traženja našeg puta i uvodi nas u božanski sklad, kao što se svaka od tih nota stavlja u koncert na hvalu Vječnoga” (p. 60-61).
Svećenik revolucionar, koji prisustvuje tom obredu “ne dopušta da mu išta promakne od te duboke slike, od tih boja noći i vatre. To recitiranje psalama prati ga sve do ruba očaja i vraća ga natrag u borbu. Ta sekvencija u toj tami dotrčala je da ga udari i zatim podigne poput valova. Ali ako ga i potiču, ipak ga ne smiruju. Ostaje zatvoren prema onomu što je najbolje u nadnaravnoj službi Božjoj koja se tu obavlja” (u tom noćnom obredu kartuzijanaca!) “pred njegovim očima i koji se trudi da zavlada veličajni red nad najnepokornijim dijelovima naše duše.
(85) ————————————————————————————-
Kao što mu ni mir Boiserville-a nije rashladio srce, tako ga ni velika slika samostanske discipline ne tjera da prigne glavu. Događa se upravo suprotno. I na tu odviše drhtavu maštu, ovo neusporedivo pokretanje svega što može djelovati na religioznu dušu ima jedini učinak da u njemu probudi njegovu najdublju ljudsku narav, čovjeka od želje kakav je oduvijek bio” (p. 62).
Iz svega što rekosmo jasno se vidi da nam MAURICE BARRÉS u “La Colline inspirée” govori o nedavnim događajima u francuskoj povijesti, o razdoblju koje je bilo obilježeno nemirima unutar Crkve u Francuskoj. Opisi liturgijskih obreda, koje obavljaju revolucionarni svećenici, stavljaju ovu knjigu pokraj “L’Encorcelée“, pokraj “La-Bas” i “Démon de Midi“. Kada ćemo predstavljati “Démon de Midi” PAUL BOURGET-a govorit ćemo o toj vrsti parodije na rimsku Liturgiju.
VI. – Ipak nismo istaknuli sve ono unutrašnje značenje liturgijskog shvaćanja M. BARRÉS-a. Slijedeći odlomci, izvađeni iz “Colline inspirée“, sigurno bi nam otkrili bolje nego bilo kakav komentar ono drugo lice njegove knjige:
“Nekoć bi on bio želio” (ekskomunicirani svećenik) “obrede i obrasce koji bi najbolje pristajali hodočašću, koji bi u rimskom srcu probudili običaje velikih povijesnih dana Siona” (p.340).
“Na svetkovine, lijepi obredi, potresne propovijedi, pjevanje i glazba privlačili su sa svih strana vjernike, jednako zanesene i potaknute na dobro” (pp. 40-41; V. npr. p. 409).a
Liturgija, promatrana kao nacionalna baština neprocjenjive vrijednosti, to lice službene molitve koje mu ulijeva još više poštovanja.
VII. – M. BARRÉS se s obzirom na taj predmet još jasnije izražava u svojoj apologiji “La Grande Pitié des Eglises de France” (Veliko smilovanje francuskih crkava) (1914.). Liturgijsko pjevanje izražava: “Povijest one tjeskobe” (strah pred smrću) “… povijest božanskoga kroz čovječanstvo. Koji bi bezumnik mogao vjerovati da može odbaciti tu silnu molitvu koja je doprla iz daleke daljine vremena i koja pronalazi svoj glas, u svakom satu dana, u liturgiji moga sela” (p. 194).
Ako je ona tako usko povezana sa samom dušom francuskog naroda, bilo bi previše nepromišljeno htjeti uništiti tisuće crkava koje su prirodne posude u kojima su se kroz stoljeća slile sve one tajanstvene, ali stare snage francuske duše. Htjeti zbrisati ta svetišta, znači htjeti ubiti dušu same Francuske.
(86) —————————————————————————————-
Gospodin BRIAND koji se prihvatio tog djela, van svake pameti, – po mišljenju M. BARRES-a, da izbriše katoličke crkve s tla Francuske, morao bi se najprije naučiti što znači kamenje crkve, ma bila ona zabačena i u najjadnijem selu. Morao bi zatražiti objašnjenje u Liturgiji. I ovdje vidimo da se M. BARRÉS, nacionalist koji postaje liturgičar, služi Liturgijom da bi obranio nacionalnu dušu Francuske. To je isti postupak, koji ćemo upoznati, kada budemo govorili o piscima, nazvanim “apologisti” (branitelji), a osobito kada budemo proučavali LOUIS VEUILLOT-a, komu će Misa svetkovine sv.Petra i sv. Pavla pružiti najispravniji komentar za vladarsku politiku papa kroz stoljeća.
VIII. – Tisuće francuskih crkava, većinom remek-djela umjetnosti, a koje su tada propadale uslijed zakona o Rastavi (la Separatiion), utjelovljuju samu dušu Francuske. Veličanstveni himan “Urbs Jerusalem beata” koji potječe iz VII. stoljeća mogao bi gospodina BRIAND-a najbolje poučiti o metafizičkom značenju crkvene zgrade. Crkvena zgrada bi mu isto tako dokazala da svi njegovi napori da uništi katolicizam, će nužno propasti. To je M. BARRÉS-ova tvrdnja. Ona je tako jasna i jednostavna da ju jednostavno moramo navesti u cijelosti:
“Ja nisam veći klerik od njega” (g. BRIAND-a), ali ja sam se potrudio nešto naučiti…
Evo već od prve strofe” (toga himna) “postavljena je duboka ideja Crkve: postoji trostruka podudarnost između kamenja zgrade, blaženika nebeskog Jeruzalema i vjernika koji se bore ovdje na zemlji. I od početka do konca himna tema će se razvijati na onoj snažnoj hotimičnoj zbrci, a da se nikad zapravo ne zna o kojoj se zgradi radi, o opipljivom i mističnom. To kameno zdanje u isto je vrijeme duhovna zgrada, skup vjernika i zaručnica Kristova … Kako se može ući u tu kuću, u to društvo, u taj nebeski Jeruzalem? Treća će nam strofa to odmah reći. Svoje pravo ulaska imaju svi oni koji trpe u ime Krista … Te patnje koje daju pristup Crkvi, upravljale su njezinom gradnjom. Udarcima čekića jedan radnik oblikuje i priprema kamenje, a isto tako pod čekićem božanski radnik priprema duše. Kamenje i duše usavršavaju se u boli i upravo im ta bol daje mjesto u hijerarhiji zgrade…”
“A radnika, graditelja te crkve, Krista, postavio je njegov otac: on prebiva u temeljima zgrade, on je kamen zaglavni, on spaja dvostruki zid. Svojom vjerom u Krista vjernici stvaraju zajedništvo i u zajedništvu su s umrlima…”
(87)————————————————————————————
“Nakon što je pročitao tu staru pjesmu, još uvijek živu, ponavljanu svake godine, već četrnaest stoljeća, u svim francuskim crkvama, koje se u njoj prepoznaju, on” (gosp. BRIAND) “sigurno bi znao to što vjerska građevina predstavlja u katoličkoj nauci: duše vječno spojene istom vjerom, zajedništvo živih i umrlih” (ideja draga M. BARRÉS-u), “visoka građevina izgrađena da proglasi, potvrdi i uzdrži vjeru, ukratko jedno vjerovanje, puno snage i zanosa, u središtu i daleko iznad naših gradova…
Uistinu, bilo bi vrlo važno da gosp. BRIAND upozna što nam to pjevaju, već tolika stoljeća, stare latinske strofe; i da dobro shvati da za vjernika, prava crkva nije toliko sagrađena od sirova kamenja koliko od živoga kamenja.
Construitur in coelis, vivis ex lapidibus” (p. 54-55).
IX. Ukratko, otkrili smo sva četiri aspekta pod kojima je M. BARRÉS upoznao i uzljubio LITURGIJU. Ona je ponajprije nedjeljivi dio duhovnog života francuskog svećenika i ona zatim čini uvijek živi odraz francuskih duša koje su nekad napučivale zemlju Francuske. Osim te veze koju oblikuje između živih i mrtvih, i bez obzira što stvara gotovo vječan organizam jedne Nacije, ona svojim krivotvorinama dokazuje da Francuz mora uvijek dati izvanjski oblik, vidljiv nepoznatim oblicima koji izviru u najskrovitijim naborima njegove duše. Napokon, budući da je katolička nauka davala Francuskoj kroz toliko stoljeća nepokolebljive zakone moralnoga reda univerzalne vrijednosti, Liturgija može poslužiti kao apologija toj istoj vjeri.
Liturgijsko znanje M. BARRÉS-a nije baš izvanredno opširno,a ali pokazuje ipak da se intelektualna elita suvremene Francuske oduševljavala istim oblicima ljepote koji su odgajali srednjovjekovno stanovništvo i u čemu su uvelike uživali veliki francuski pisci XVII. stoljeća. Zanimanje što ga M. BARRÉS pokazuje za Liturgiju, dokazuje vrlo očito da se tradicionalne veze, prekinute tolikim iskušenjima tijekom dva prethodna stoljeća, počinju ponovno sve više i više stezati. Francuska će književnost i nadalje biti organska i skladna cjelina, što nikad nije prestala očaravati obrazovani svijet (38).
(88) ——————————————————————————————
Bilješke:
(86) —————————————
a V. npr. Colline inspiree (p.189-260;310;370;371)
(88) —————————————
a To nam dokazuje opis noćnog obreda. M. BARRES nam o tome daje općeniti dojam jer ne poznaje tekst tog obreda ni njegovu temu određenu trenutkom u liturgijskoj godini.
20 Donosimo još nekoliko primjera. Kada je ekskomunicirani svećenik posjetio ruševine te kapelice u kojoj je nekoć postigao tolike uspjehe: “izgovorio je u zanosu psalam o ropstvu: ’Gospodine, tvoje sluge ljube Sion, i same ruševine i razvaljeno kamenje; a njihova rodna sva opustošena zemlja sačuvala im je nježnost i sućut” (p.291).
Liturgija, koja izražava lirske osjećaje toga herezijarka, dira ga još jako duboko u njegovoj starosti.
“Svaka rečenica u Svetom Pismu, u kojoj se nalaze Jahvina obećanja Sionu, djelovala je na njega čarobnom snagom. Sam zvuk tog sloga bio je dovoljan da mu uzdigne dušu. Neprestano je ponavljao monotonu i snažnu poeziju psalama sve dok ga nije obuzela neka toplina i srce počelo jače kucati” (p.326)
37 Evo i posljednjih riječi velečasnog Aubry-ja kojemu je prava hijerarhija povjerila misiju da se bori protiv utjecaja revolucionarnih svećenika.
“Ako ta duša (revolucionarnog svećenika) koju sam pustio da ode ljuta i očajna, bude mene čekala tamo gore, prihvatit ću smrt s manje bojazni, zapjevat ću s pouzdanjem psalam žrtve. Spasimo Leopolda, Oče moj, tako da mogu prošaptati “Introibo ad altare Dei” (p.395)
38 Nismo govorili o utjecaju koji je Liturgija izvršila na stil M.BARRES-a. Ona je vrlo nesigurna. Navest ćemo kao dokumenat samo dva slijedeća primjera: “…Misao na njegov brežuljak ispunjavala ga je kao što je misao na šator, u kojem se nalazio kovčeg saveza, ispunjavala Davidovu dušu u pustinji. To je košuta što žeđa za izvor vodom…” (Ps.42,2; Vidi npr. p.325) “Tri svećenika dugo su razmatrali pred tim noćnim krajolikom čija je ljepota bila tako velika da su ga za koji trenutak gledali kao da slušaju crkvenu glazbu…” (ibid., p.343)