Prvi dio
L I T U R G I J S K I P I S C I
ROMANOPISCI
POGLAVLJE XIII.
PAUL BOURGET
1852-1935
I. – On se zanima za Liturgiju jer ga na to nagoni proučavanje zakona koji vladaju u društvu.
II. – Uvidio je da Liturgija preobražava duše. Zato u “Le Démon de Midi” (Podnevni đavo) iznosi različite struje antirimskih liturgija.
III. – Karakteristika romana “Le Divorce” (Rastava braka) i “Le Démon de Midi“.
IV. – Djeca padaju pod njezin utjecaj; stariji iz nje crpe životnu doktrinu.
V. – Liturgijski život Savignan-a, glavnog junaka romana “Le Démon de Midi“.
VI. – Služba Božja na Sve Svete i Jaganjče Božji mise otkrivaju mu zakone mistične pretvorbe.
VII. – Liturgijske težnje “Modernista” s opisom njihove Mise.
VIII. – Roman “Le Démon de Midi” literarni je komentar jednog stiha Psalma 90.
IX. – Zaključak.
* * * * * *
I. – M. BARRÉS je stigao do ljubavi prema Liturgiji jer se ona tako divno slaže s njegovim nacionalnim težnjama. Kako je proučavanje socijalnih problema, koji potresaju suvremeno društvo, izrazita značajka koja karakterizira genij P. BOURGET-a, čini se posve prirodno što je on pokazao zanimanje za službenu molitvu Crkve, i to upravo zato što je shvatio njezinu socijalnu vrijednost.
(89) —————————————————————————————–
II. – Zaista, taj slavni pisac, detaljno secirajući duhovni život svojih junaka, odmah je primijetio da Liturgija preobražava duše koje su pod njezinim utjecajem i da ona još uz to u sebi sadržava čvrstu nauku koje se istinitost oslanja na najsuvremenija dostignuća socijalne psihologije.
Osim tih dvaju liturgijskih shvaćanja P. BOURGET-a treba još istaknuti da se on bavio različitim liturgijskim strujama koje su još nedavno uzbuđivale Francusku. Parodije katoličkih misa, koje nam stavlja pred oči u “Le Démon de Midi“, pridružuju njegovo djelo M. Barres-ovom, koji je istoj temi dao podosta mjesta. Jedino po čemu se razlikuju ta dva pisca u svojim opisima parodiranih misa jest samo u temi koju obrađuju. Kod M. BARRÉS-a radi se o revolucionarnom svećeniku u čijoj duši naviru nepoznate sile prošlih generacija, dok P. BOURGET iznosi na scenu predstavnika onog modernističkog strujanja koje upravo započinje u modernoj civilizaciji.
III. – Tako nam je moguće da pod liturgijskim kutom analiziramo cjelokupno djelo PAUL BOURGET-a. Učinilo nam se prikladnim da se zadovoljimo analizom dvaju njegovih romana koji će moći poslužiti kao tipičan primjer za sve strane njegova liturgijskog shvaćanja. “Le Divorce” (1904.) može poslužiti kao povijesni dokumenat onima koji bi htjeli znati u kojoj je mjeri liturgijska molitva bila poznata u Francuskoj u sredinama viših građanskih slojeva prvih godina poslije proglašenja zakona o rastavi braka. “Le Démon de Midi” naprotiv iznosi liturgijske težnje “modernista”.
IV. – Pogledajmo izbliza “Le Divorce“. Tu vidimo da Liturgija igra prilično znatnu ulogu u životu svakoga Francuza već od najranijeg djetinjstva. Kada djeca izgovaraju molitve ili se pripremaju za Prvu Pričest vrlo su bitni događaji u njihovom životu:
“Kad je mala Ivana, klečeći podno kreveta, u dugoj bijeloj košulji, izgovorila riječi molitve:
‘ – Pohodi, molimo te, dragi Bože; ovaj stan, quaesumus, Domine, habitationem nostram’.
Ne može ga pohoditi’; posve tiho je zajecala majka.” (p. 126)
Isto tako u “Le Disciple” (Učenik) nalazimo liturgijski podsjetnik koji je jedan dokumenat više o važnoj ulozi koju je Liturgija igrala u životu francuske djece:
(90) —————————————————————————————-
“Za vrijeme obreda, nevidljiva su usta pjevala iza rešetaka, crkvene pjesme koje su čudno uzbuđivale njegovu dječju maštu. Činilo mi se kao da dolaze izdaleka, kao iz nekog ponora ili iz groba.” (2-1 Mes Hérédités – Moje nasljedstvo – Radi se o službi Božjoj jedne nedjelje u kapucinskoj crkvi u CLERMONT-u.)
Nakon što odraste, svaki vjernik posjeduje svoj misal i iz njega crpi čvrstu nauku za svoj život. Situacije njegovog osobnog života često prilagođavaju se odlomcima koje oživljava Liturgija, ona ga tješi i pomaže mu da strpljivo nosi teški teret svoga mukotrpnog života:
“Imala je običaj, kao što to obično čine osobe koje dugo ne prisustvuju službi Božjoj, tražiti, u svom misalu, poslanice i evanđelja. Čitala je najprije one toga dana, zatim one prijašnjih dana pa one slijedećih. Budući da je ta nedjelja bila četvrta korizmena, najprije je pročitala odlomak:
’Draga braćo, pisano je da je Abraham imao dva sina…’ zatim: ‘ U ono vrijeme Isus je prešao na drugu stranu Galilejskog mora…’ pa, listajući po redu, oči joj se zaustaviše na Evanđelju slijedećeg četvrtka koje pripovijeda o oživljavanju sina udovice iz Naima: ‘l Isus ga vrati njegovoj majci…’ učini joj se da sve tako točno odgovara njezinoj situaciji da je na to uzdrhtala kao da se radi o obećanju.” (p. 165).
V. – Savignan, glavni junak romana “Le Démon de Midi“, dolazi također pod utjecaj Liturgije. Istina je da je ne pozna onako dobro kao svećenici u “La Colline inspirée” ili pak junaci romana LEON BLOY-a. Ipak usprkos svojoj osrednjosti s obzirom na liturgijsko znanje, on na nju misli u nekoliko navrata i sjeti je se u najkritičnijim trenucima svoga burnog života. Usmjerujući sve svoje težnje prema preljubu, taj katolički učenjak “počeo je pratiti službu Božju u toj knjizi” (radi se o misalu)… “Da, čitao je u toj knjizi službu Božju toga dana, ali samo ju je izgovarao, misli su mu bile negdje drugdje… U gradualu toga dana nalazio se jedan stih: ’Anima nostra, sicut passer, erepta est de laqueo venantium...’ Nije mogao, a da to ne primijeni na sebe, ne priznavši si da mora baš naprotiv juriti prema mreži pod cijenu da se u nju ulovi” (I. p. 80-81).
U trenutku svojeg pada, “žalio je … što nije slijedio nadahnuće iz mise, i što nije otišao sa svojim sinom” (I. p. 98).
Taj isti filozof uvjeren je – usprkos svojim pogreškama – u ljepotu liturgijskih molitava pa njegov duhovni život i njegova filozofska razmatranja dokazuju da mu Liturgija nije nepoznata. Gledajući katedralu Notre-Dame sjeća se, posve spontano, himna “Coelestis urbs Jerusalem“, o kojem smo govorili prigodom prepirke M. BARRÉS-a protiv BRIAND-a:
(91) ——————————————————————————————
“Čitava zgrada, u svojoj strogoj cjelini, izgledala je kao jedan zanos svega toga kamenja podignutog zajedničkom mišlju molitve i pobožnosti. Stoga sve duše kršćanstva tvore samo jednu masu, duhovno povezanu kao što je kamenje katedrale materijalno povezano, i sve su uzdignute prema nebu. Pa idući kamo je nakanio, Savignan se stavljao izvan toga sklada. On je bio kamen otrgnut od drugih, i za kojeg više nije bilo mjesta u mističnoj zgradi.” (II. p. 104).
VI. – Poslije smrti svoga sina, koji bijaše žrtva njegova zločina, Liturgija mu otkriva onaj zakon mistične pretvorbe, kojeg je HUYSMANS tako volio i kojeg Violaine u “L’Annonce faite a Marie” tako savršeno utjelovljuje:
“Žrtva nevinoga, njegova smrt, kakva li misterija. To je čitavo kršćanstvo. Platio sam dug koji nije bio moj. Quod non rapui tunc exsolvebam … Ovdje imamo skroman, ali tako očit komentar uzvišene istine: prenosivost zasluga što svečano proglašavamo 1. studenog u svetkovini svih svetih, što potvrđujemo svaki dan u misi kad molimo Jaganjče Božji. Jacques Savignan je umro prinoseći svoju žrtvu za one koje je ljubio.” (II. p. 370-371).
VII. – Različita liturgijska strujanja, koja nam je PAUL BOURGET iznio kao pouzdan prumatrač suvremenog načina života, posebno su zanimljiva. Modernisti su težili za: “ujedinjenjem obreda s upotrebom nacionalnog jezika u svakoj zemlji za sve obrede…” (I. p. 215-216; 296).
Oni čak sanjaju i o tome da se misa govori “još ranije, za treće vigilije. Šest sati jest ustupak”.
Opat Fauchon, to je ime toga svećenika, “htio bi da služba Božja bude točna reprodukcija Euharistijske Večere, pa navodi Matejeve i Markove riječi ‘Vespere autem facto’. Moralo je biti toliko poezije u tim noćnim sastancima prvih kršćana kad su kradom žurili pozaspalim ulicama” (II. p. 20).
Odvelo bi nas predaleko kada bismo u cjelosti iznijeli opis jedne Modernističke Mise, to oponašanje prvotne mise, kojoj ćemo prisustvovati u romanu “Sanguis Martyrum” (Krv mučenika) LOUIS BERTRAND-a. Ta misa u “Le Démon de Midi” izgleda nam kao da je razvodnjena Crna Misa u “La-Bas“.
“Nakon što je izgovorio, na francuskom, riječi Pozdrava kako ga je već Booz bio uputio svojim žeteocima: ‘Gospodin s vama…’, celebrant je započeo zbornom molitvom, kojom bi se, još u prvim stoljećima, započinjala prvotna misa.
(92) ————————————————————————————–
U svom nestvarnom pokušaju povratka dalekim obredima, FAUCHON je svetu žrtvu sveo na nekoliko vrlo jednostavnih elemenata: nema više Uvoda; te litanije, čitanje, nešto poput Poslanice, pokojeg pisma koje je svakog dana dobivao od zabludjelih poput njega; zatim nekoliko redaka iz Evanđelja s komentarom; i, na koncu, pretvorba, pričest pod obje prilike, s molitvama, poljubac mira, sav taj ceremonijal određen da reproducira Posljednju večeru. Posljednjem dijelu službe Božje sve više i više je dao opširnost i svečanost kakvu je imala u prvim stoljećima … I tako, klečeći pred oltarom, recitirao je svojim dubokim glasom litanije…(II. pp. 20, 23-27 – 35).
Litanije usmjerene protiv ‘Rima, istinskog baštinika Iškariotskog … taj Rim, nepravedan i progonitelj, taj Rim svih grubosti i svih anatema … ‘koji je nametnuo onaj zakon crkvenog celibata, majke svakog licemjerstva…” (II. pp. 20-23-27-35) toj misi daje pravi pečat.
VIII. – Ima još jedna važna crta koju treba istaknuti govoreći o PAUL BOURGET-u. Budući da se taj pisac trudi da kao istinski učenjak na području socijalne psihologije dokaže da samo zakoni kršćanstva mogu društvo učiniti relativno sretnim, tako Liturgija, s obzirom da je službena molitva toga religioznog shvaćanja, mora nužno imati uzvišenu vrijednost. Oba sveska romana “Le Démon de Midi” samo su znanstveni i literarni komentar jednog retka Psalma 90.:
“a sagitta volante in die, a negotio perambulante in tenebris, ab incursu et daemonio meridiano…” Taj redak jest egzorcizam protiv “one napasti … koja opsjeda čovjeka, o podne, ne jednoga dana, nego svih njegovih dana, u punini njegove snage. On je do tada vodio svoj život od kreposti do kreposti, od uspjeha u uspjeh. Evo kada rušilački duh ovlada njime – dobro poslušajte: njegovim vlastitim razaranjem. Neka neprijateljska sila, aeternis hostis, povuče ga sa njegovog pravca na put na kojemu mora propasti. Ta čudna vrtoglavica ide od duhovnoga do vremenitoga. Tako je to u poretku velike povijesti: Bonaparte godine 1809. poduzima rat u Španjolskoj, njegov nećak pedeset godina kasnije rat u Italiji. Tako u jednom drugom poretku VICTOR HUGO djela “Feuilles d’Automne” i LAMARTINE djela “Harmonies” napastovani su politikom. Tako u jednom drugom redu stvari, i za nas puno težem, LAMENNAIS i LACORDAIRE osnivajući “L’Avenir” (Budućnost) i došavši na strašno raskršće u 1833. godini, gdje ih je čekao Le Démon de Midi da od jednog izgubi, a da drugoga upropasti.” (I.p. 8-9).
IX. – Ni PAUL BOURGET nije mogao izbjeći liturgijskoj struji svoga razdoblja. Čini se da mu je HUYSMANS (Cathédrale, p. 311) dao odlučan poticaj za izbor naslova “Le Démon de Midi“.
(93) —————————————————————————————-
Također je istina da estetska vrijednost Liturgije ne igra nikakvu ulogu u izgradnji tog velikog romanopisca; on je učenjak i njemu je dovoljno da mu Liturgija potvrdi one istine koje su najnoviji podaci sociologije ocijenili da su dobre i korisne. Ono malo liturgijskih opisa, koje susrećemo u njegovim djelima, ništa nam ne govore o onome što se odnosi na širinu njegova liturgijskog poznavanja. Ti opisi su samo vjeran odraz prilično plitke važnosti koju ona ima u sredinama bogatog francuskog grarđanstva. (39).
(94) ————————————————————————————–
Bilješke:
39 Njegovo je znanje šire nego što bi se moglo pomisliti čitajući njegove romane. On međutim citira benediktinke u ulici Monsieur (Le Demon de Midi, ll,p.17) slavno liturgijsko djelo Dom Cabrol-a o “La Priere antique – Antikna molitva (ll/p.37) i govori o Večernjoj za preminule:
“Taj siroti redovnik, napola grbav, kojemu je nekoliko novčića dnevno dovoljno i koji za sebe ne želi ništa osim onu dobru smrt o kojoj govori Večernja za preminule: “Beati mortui qui in Domino moriuntur…” (l,4; V.e.l,7; l,p.4; V.e.l,p.7).
Evo jednog liturgijskog dokumenta izvađenog iz “La Chapelle” (Edel 1878; Walch l,p.546) u kojemu pokazuje važnu ulogu koju Liturgija igra u nacionalnom životu Francuske.
“Nedjeljom, val seljaka
Svi obučeni u stari haljetak od plavog sukna
…A zvona su blago pjevala prema nebesima…”