Prvi dio
L I T U R G I J S K I P I S C I
LIRSKI PJESNICI
Tradicionalisti
POGLAVLJE XVIII.
PAUL VERLAINE
1844-1896
I. – PAUL VERLAINE bio je prvi lirski pjesnik čija umjetnost odražava liturgijsku obnovu koju je prvi izveo DOM GUERANGER.
II. – Njegovi osjećaju za vrijeme slavljenja Mise.
III. – Utisak koji osjeća prisustvujući Večernjima i Kompletoriju.
IV. – Kako on opjeva glavne svetkovine Liturgijske godine.
V. – Liturgija ga poučava u društvenim krepostima.
VI. – Ona opija sva njegova osjetila.
VII. – VARLAINE je do savršenstva doveo sve tehničke postupke kojima se služio BAUDELAIRE, ali s namjerom da uzveliča Liturgiju.
VIII. – Zaključak.
* * * * * *
I. – Pisac koji nam je dao “jedinu religioznu poemu koju je XlX. stoljeće proizvelo” (LE PELLETIER, p. 432), bio je uistinu prvi lirski tumač liturgijske obnove izvršene u Francuskoj silnim trudom DOM GUERANGER-a. PAUL VERLAINE nije toga bio svjestan kad je 1881. izdao svoje “Liturgies intimes” (lntimne liturgije), gdje nam daje slobodan uvid u svoj religiozni život, oblikovan Liturgijom. Kako je lako pronaći čak liturgijske aluzije u drugim zbirkama poezije, uzeli smo “Les Poésies religieuses” (Religiozno pjesništvo), antologiju koja je dostupna svakome, da bismo analizirali njegovo liturgijsko shvaćanje. Najprije ćemo istaknuti kakve je osjećaje taj istaknuti pjesnik proživljavao za vrijeme obreda jedne Mise da bismo tome dodali razmatranj
koja je u njegovoj bolnoj duši oživljavala Liturgijska godina. Konačni zaključci, koje ćemo ih iz toga izvući, izlučit će značajne crte liturgijskog shvaćanja ovoga pisca
(123) ————————————————————————————
i dodijelit će mu mjesto koje mu odgovara u evoluciji liturgijskog utjecaja na francuske pisce.
II. – VARLAINE se za vrijeme škropljenja blagoslovljenom vodom uspoređuje sa slabom vlati hizopa s kojom svećenik obavlja svoju službu. Upravlja molitvu Gospodinu da ga zamoli milost da može obijeliti dušu bližnjega kao što to čini nježna vlat hizopa. Kad zatim zbor pjeva “Kyrie Eleison” (p. 203), pjesnik, svjestan svojih pogrešaka, izlijeva savršeno iskreno pokajanje iz svoga srca i moli:
“Udijeli nam pobjedu i čast
Nad neprijateljem svih nas
Smiluj nam se Gospodine.”
Svećenik zapjeva “Gloria in Excelsis” (p. 205), a VERLAINE potisne na nekoliko trenutaka svoje osobne osjećaje da bi posve ponizno ponavljao veliku doksologiju (riječi hvale). To premještanje reda riječi, po čemu se izvanredno ističe ova pjesma, jest pravo remek-djelo jednostavnosti. Na isti način se mora ocijeniti i slijedeća pjesma: “Credo” (p. 208). Budući da je Misa stigla do “Sanctus” (p. 215), njegove misli počinju ponovno skretati, ali se ubrzo jedinstvenim naporom usredotočuju na liturgijski tekst (“Puna su nebesa i zemlja tvoje slave”.). Ne uspijeva mu do kraja obuzdati svoje potisnute osjećaje; srce mu, ispunjeno silnim veseljem, silovito usklikne: “Tri puta hosana za milostivoga Boga”. Na “Agnus Dei” (p. 221) ponovno misli na značenje svetoga teksta dodajući tomu kratko razmatranje o značaju jaganjca. Na koncu Mise, koji je istaknut čitanjem Evanđelja po Ivanu (“ln Initio” – U početku, p.224) sjeti se sjajne metafore: u duhu vidi božansku riječ kako se izlijeva
“valom jasne
Istine na ljudsku zabludu”
i, kako, perući sve grijehe, iskorjenjuje svako
“drvo zla i nesreće
Nekoć posve u soku, u cvijetu…”
Umjesto da se prikloni glavnoj ideji tog Evanđelja koje u potresnom kratkom pregledu daje cijelu ekonomiju spasa, VERLAINE je na rubu plača:
“O Ivane, najveći, poslije onog drugog
Ivana Krstitelja, od velikih svetaca,
(124) —————————————————————————————–
Moli za mene Prsa prsiju
Na kojima si spavao kao apostol.”
Reći ćemo na kraju ovoga poglavlja, u nekoliko riječi, kako se u ovoj lijepoj pjesmi ukrštava vrlo jasno liturgijska struja s onom drugom koja joj je potpuno suprotna.
III. Što se tiče Večernji, Kompletorija, ili određenih pučkih pobožnosti VERLAINE radije nastoji prikazati njihov poetski čar negoli nam otkriti osjećaje koji ga potresaju dok se oni odvijaju. Svojski se trudi pokazati nam vrlo jednostavnim izrazima u čemu se sastoji privlačnost seoskih Večernji (p. 226). Stil ove pjesme podsjeća nas na načine koje su upotrebljavali u idilama TENNYSON i F. JAMMES. Liturgijski tekst toga obreda ne zanima ga mnogo, čini se da ga nije čak ni poznavao:
“Vlastiti himan i Magnificat na valovima tamjana. Nebeska širina preplavi sva osjetila.” Da je poznavao himan, imenovao bi ga kao što je navodio Psalam koji se ponavlja svake nedjelje i velike blagdane Liturgijske godine:
“Gospodin reče” … “Ja ću vas slaviti” … “Sretni sveci…”
U pjesmi “Complies en Ville” (Kompletorij u gradu), (p. 229) VERLAINE se oduševljava skladom koji postoji između svjetla dana “prigušena svecima i kraljevima sa rozeta u crkvi…” i “duboke ljepote” himna “Te lucis ante terminum” izvedenim gregorijanskim pjevanjem. Naš se pjesnik osjeća duboko ganut tim savršenim skladom između sjaja prirode i sjaja Liturgije koji ga poziva da preporuči svoju dušu “Bogu istine”.
Na ovom mjestu dodajemo VERLAINE-ova razmatranja o različitim pučkim pobožnostima, jer one, koje on pjeva, odvijaju se u vrijeme Večernji. U pjesmi “Les plus belles voix…” (Najljepši glasovi) (p. 173) izražava svoju radost kršćanina s obzirom na dječju i prostodušnu vjeru toga puka koji se trudi, svim svojim bićem kako bi uljepšao obrede Marijina mjeseca koji zauzimaju važno mjesto u religioznom životu Francuske.
IV. – S obzirom na ono što se tiče ciklusa Liturgijske godine i njezina utjecaja na duhovni život našega pisca, treba istaknuti da su pjesme, koje se odnose na tu temu, nejednake vrijednosti. Poredali smo ih prema općenito prihvaćenom redu u Liturgiji pa, prema tome, počet ćemo analizom pjesme “Avent” (Advent – Došašće) (p. 193), u kojoj nam pjesnik pripovijeda jednu svoju uspomenu iz djetinjstva. Kako govori narod njegova kraja
(125) ————————————————————————————-
– kojeg je oblikovala Liturgija – svi pijetli u tom razdoblju crkvene godine pjevaju da tako najave rođenje sunca – a to je Krist (“Sunce … koje kasnije izlazi”). Kako blagdan Bezgrešnog Začeća (p. 217) pada u taj dio liturgijskog ciklusa, VERLAINE-u se pruža zgodna prigoda da nas na nekoliko trenutaka zabavi životom Svete Djevice od začeća do uznesenja. Na kraju dolazi do zaključka, istodobno filozofskog kao i teološkog, da SVETA DJEVICA, o kojoj je on pjevao s više miline nego bilo koji drugi pjesnik našega doba, sudjeluje:
“… u čitavoj povijesti
Našega intimnoga života i svih
Velikih zbivanja velike povijesti.” (p. 195)
Kad je došao blagdan Božića, VERLAINE moli maloga Isusa neka ga pouči u poniznosti u svim promjenama njegovog burnog života. Mučeništvo Nevine dječice (p. 139), koje Crkva spominje odmah poslije Božića, uljuljava ga u slatke nade da će uskrsnuti jednoga dana s onima koji su prolili svoju krv još posve mali. S obzirom na Obrezanje (p. 199), na um mu dolazi spasonosna ideja da maloga Učitelja slijedi u njegovu trpljenju. Nekoliko dana poslije, na Tri kralja (p. 201) siromašni pjesnik ne priznaje čast bogatim knezovima tvrdeći da on vrijedi više nego svi njihovi darovi, jer
” .. grešnika koji se popravlja,
Za njega je slava veća…”
Vrijednost je pokore, kaže on, ugodnija siromašnom Bogu nego “mirha, zlato i tamjan” prineseni od bogataša. Međutim, budući da je VERLAINE uskoro osjetio da su njegovi zaključci nelogični, kliče na svršetku:
“Ti ćeš znati pravo prepoznati
I uzveličati svoje…
Bogate, siromašne, sve kršćane…”
Bilo bi dobro ovom prigodom spomenuti sonet posvećen svetom Benoit Joseph Labre (Sv. Benedikt Josip Labre) (P. 116) čija svetkovina pada 16. travnja. VERLAINE ga je sastavio prigodom kanonizacije toga sveca “… Siromašan, ružan, anđeoski istovremeno. Provodio je blagost, užas Evanđelja.”
Za pjesnika koji trpi to je prigoda više da se divi onoj Crkvi koja je tako časno mjesto dodijelila siromaštvu i trpljenju.
(126) ————————————————————————————–
Dvije pjesme koje nam nastoje zorno predstaviti strahovitu pustoš i
očaj “ljupkosti Velikog Petka” (p. 246-247) ne uspijevaju nas ganuti onako kao HUYSMANS-ovi opisi u pogledu iste prigode (“En Route“).
Na ovom mjestu trebamo umetnuti pjesme “Pénitence” (Pokora)
(p. 233) i “Prudence” (Razboritost). PAUL VERLAINE je pronašao, prema riječima MORTIER-a, “put sakramentalne molitve”. koji “bijaše za njega kao neka postaja mira”. Obavljao je svoje uskrsne dužnosti u doba kad je pisao liturgijske stihove. Prva pjesma je brzo ispitivanje savjesti prije ispovijedi, dok druga samo izražava radost što je primio “sveto odrješenje”. “L’Ascension” (Uzašašće) (p. 209) koje dolazi iza Uskrsa, pobuđuje u njemu posve osobne osjećaje i beskrajnu želju da slijedi Isusa sve do nebeske svjetlosti. Sekvencija “Veni, Sancte” (Dođi, Duše Presveti) (p. 211), to remek-djelo srednjovjekovne poezije, čija “priprosta glazba” izražava krajnjim savršenstvom najplemenitije i najdublje osjećaje, izvlači iz pjesnikova srca koje gori od ljubavi, ovu veličanstvenu molitvu, koja sva podrhtava od vjere i nade, u kojoj on traži “duh mudrosti”, “uživanje u siromaštvu” i zatim bratsku ljubav s kojom bi mogao pridobiti one među intelektualcima (“Budući su oni elita i krema”) koji “izruguju stari hvalospjev”.
Mjesec “Lipanj” (p. 213), posvećen Presvetom Sakramentu i Presvetom Srcu, izmamljuje mu pjesmu neusporedive radosti i pouzdanja. VERLAINE osjeća da čitavo njegovo biće neodoljivom snagom vuče…
…”žarko Srce kojeg želja pustoši.
Želja da spasi naše…”
Što se tiče komada pod nazivom “Assomption” (Uznesenje) (p. 244), ne posjeduje ništa što bi bilo posebno. Posve jednak svima onima koje je VERLAINE posvetio BLAŽEN0J DJEVlCl MARIJI, izražava njegovo sinovsko pouzdanje u njezino posredovanje kod Boga. Okrunit ćemo liturgijski ciklus našega pjesnika – njegova Corona Anni Dei Benignitati – malim remek-djelom kakvo je “La Toussant” (Sví Sveti), (p. 222), u kojem on slavi dogmu općinstva Svetih koja nije prestala nadahnjivati sve velike pjesnike, od DANTE-a pa do P. CLAUDEL-a. Prigodom toga blagdana on moli za:
“mrtve, za mnoge,
Zemlje i Čistilišta,
na način hvalevrijedan
Oni gore, koji su sveti.”
(127) —————————————————————————————–
V – PAUL VERLAlNE se prepušta, kao što smo upravo vidjeli, da ga nadahnjuje Liturgija u svojoj cjelini. Ona u njemu budi socijalne kreposti, koje mu toliko nedostaju, i u njegovu duhu oživljava idealnu viziju preobraženoga života. Ako pouke Liturgije nisu uspjele da on ustraje na dobrom putu, kojeg je poduzeo kroz neko određeno vrijeme, ipak je Liturgija doprinijela da riznicu lirskog pjesništva obogati s više značajnih remek-djela.
VI. – U čemu se dakle sastoji izvanrednost njegovih pjesama?
Koji je to osobiti elemenat kojeg je VERLAINE unio u svoje liturgijske pjesme i kojega nismo još nigdje vidjeli? Jedinstvene kitice pjesme “Dévotions” (Pobožnosti) (p. 219), koja će poslužiti kao primjerak ovoj analizi, pružit će nam najbolji odgovor. Donosimo iz nje najistaknutije strofe:
“Sjaj i čisti miris crvenog i plavog cvijeća,
Po čemu se duša, koju crninom uokviruje neki dosadni jad,
Najednom budi, u oduševljenju
I osjeća da njezine umrle radosti oživljuju,
Hvalospjevi svježi i bijeli djevica kao u vremenima
prvim, kad kršćani bijahu sama nevinost,
Himni gorući, jake teologije
U krvavom žaru treptavih svijeća;
Kao Križni put, poljupci i suze,
Srebro i snijeg i crnina zlata Velikih Petaka
Polagana povorka na koljenima u miru zvona koja zvone na uzbunu,
Ozbiljni “Stala plačuć tužna mati” neizrecivo i tako čarobno i blago
I pobožnost, također, krunice
Rasplamtjela zrna čistog delirija gdje se grli
Jad često, gdje katkada prevelika ushićenost
Izgara u vatri “Zdravo Marija” koja se redaju.”
Pjesnik nam tu pokazuje da mu je ugodno pustiti da se istodobno opijaju sva njegova osjetila zajedno veličanstvenim prizorima raskoši katoličkog Bogoštovlja. Vidjevši cvijeće “crveno i plavo” istodobno osjeća njuhov čisti miris. Pjesme koje on čuje, u isti tren bude njegov osjećaj opipa (“svježi”) i vida (“bijeli”). Ta kombinacija različitih osjećaja povezanih sa zvučnošću melodioznih riječi uspijeva uistinu izazvati kod nas iste osjećaje koje često doživljavamo u središtima francuske pobožnosti: u crkvi Notre-Dame de Victoire, na Montmartre-u ili drugdje.
(128) ————————————————————————————
VII. – VERLAINE je dakle do savršenstva razvio tehničke postupke koje je već BAUDELAIRE upotrebljavao.a Postoji međutim između ta dva pisca nepremostivi ponor. Istančanost osjetila kod BAUDELAIRE-a poslužila mu je samo da kod čitatelja, parodirajući Liturgiju, probudi trnce strave i osjećaje gnušanja. BAUDELAIRE-ovo pjesništvo obilježeno je pečatom izvještačenosti. VARLAINE je, s druge strane, stavio sve titraje svojih osjetila u službu liturgijske molitve i dao nam određeni broj neusporedivih remek-djela. Ako su njegovi “napori prema svjetlu” bili jadni, kako to ispravno i s razlogom kaže MORTIER, ne smije se zaboraviti da je najveći dio njegovih religioznih pjesama bio napisan u razdoblju kad je nesretni pjesnik imao nakanu ponovno započeti stabilan i discipliniran život.
Mnogi tragovi estetizma koje tu otkrivamo, uistinu dokazuju da su VERLAINE-ove pjesme uistinu djelo pokajničkog bohemskog slabića, koji usred alkoholizmom potpuno poremećenog života, pronalazi, u svijetlim trenucima, dobre strane svojeg bića.
VIII. – Ako dakle želimo ukratko sažeti svoje razmatranje o PAUL VERLAINE-u, treba dobro istaknuti da je on bio prvi lirski pjesnik koji je, s obzirom na svoje razdoblje, imao relativno vrlo široko liturgijsko znanje. On je opjevao glavne dijelove Mise, pučke pobožnosti i velike svetkovine liturgijske godine. Njegovo se znanje isto tako odražava u drugim liturgijskim uspomenama koje dosta često susrećemo kroz njegova djela (46). Obično bijaše impresioniran cjelokupnom službom Božjom, međutim, ako su religiozni obredi bili poznatiji, on se čvrsto držao samog teksta kojeg je navodio gotovo riječ po riječ, a da nam ga nije komentirao. Međutim ima više slučajeva kad njegove misli i njegova čuvstva, izazvana Liturgijom, skreću stranputice i potpuno zaboravljaju na svoju polaznu točku.b[1] To je ono što smo nazvali imenom križanje dviju struja (liturgijske struje i antiliturgijske). VERLAINE stavlja izvanrednu istančanost svojih osjetila u službu liturgijskog pjesništva; nakon što je za vrijeme svečanih obreda bio u potpunosti prožet sjajem boja, zvučnošću glasova, milinom mirisa i podražajima opipa, on sve to zajedno reproducira u svojim lirskim pjesmama snažnim i zapanjivim izrazima koji nas navode na iste osjećaje kakve je proživljavao i sam pjesnik.
(129) —————————————————————————————
Liturgija je napokon odigrala, u jednom određenom razdoblju, odlučnu ulogu u njegovom duhovnom životu i tako doprinijela da se oblikuje njegova osobnost kao čovjeka. Osim toga on je to izričito potvrdio u jednoj od svojih najljepših pjesama (“Dévotions”, p, 219):
“O običaji bogoštovlja najosobniji
Eh da, ta ti nas, usprkos uvredi,
ti nas spašavaš možda, u onaj određeni trenutak.”
(130) —————————————————————————————
Bilješke:
(129) ————————————–
a BARBEY D’AUREVILLY dao mu je, vrlo duhovito, nadimak “BAUDELAIRE puritanac”
b Naveli smo pjesmu “In Initio” (p.224). Tome možemo nadodati “Angelus de Midi” (Pozdravljenje o podne).
46 P.158: Aluzija na Polnoćku; – p.165: Kontrast između potresnog očaja Velikog četvrtka i neizrecive radosti Velike subote; -p.185: San: “Mlade i svijetle procesije – Idu amo tamo iz bezbrojnih portala – Svila i biseri živih krunica – Molitve za usjeve dragocjenih plodova tame.”; -p. 140: “Cijenjeno bogoštovlje i obrasci dostojni štovanja”…i “vaša teologija i vaša liturgija” su svećenikova obilježja.