Prvi dio
L I T U R G I J S K I P I S C I
LIRSKI PJESNICI
Tradicionalisti
JOŠ NEKOLIKO LIRSKIH PJESNIKA
POGLAVLJE XX.
I. – LOUIS MERCIER otkriva intimne odnose koji postoje između prirode s jedne strane i Liturgije s druge strane.
II. – Njegovo pjesništvo podsjeća također na ono kojim se služi Liturgija s obzirom na “Blagoslov ognja” ili “Blagoslov krsne vode”.
III. – ROBERT VALLERY-RADOT svakom prilikom veliča Liturgiju.
IV. – CHARLES GROLLEAU, MAURIGE BRILLANT, CHARLES MAURIAC i CHARLES GUERIN, PAUL BONTÉ, GERMAIN NOUVEAU i THOMAS BRAUN (“Pjesnik Rituala”).
V. – Belgijanci: VIGTOR KINON, PIERRE NOTHOMB, G. RODENBACH i EMILE VERHAEREN.
* * * * * *
I. – LOUIS MERCIER (rođen 1870.), čija slava neprestano raste iz dana u dan, mnogo puta je pjevao teme koje su u neposrednoj vezi s Liturgijom. Njegovi opisi liturgijskih obreda koji se odvijaju usred prirode, navode nas da mislimo na pisce iz CHATEAUBRIAND-ovog razdoblja. Međutim lako će se prosuditi da kod njega kao i kod F. JAMMES-a postoji nepobitan napredak u liturgijskom shvaćanju usporedimo li ga s onim njegovih prethodnika. Dok priroda pruža slikovit okvir razvoju različitih svečanosti, LOUIS MERCIER otkriva intimne veze koje postoje između nje i Liturgije. Nakon što nam je tako opisao u svojoj pjesmi “L’Eglise des blés” (Crkva žitnih polja) jednu tjelovsku procesiju, koja ide usred žitnih polja, zaključuje:
(136) —————————————————————————————
“Samo, žito – djeca svjetla
žito čisto, žito sveto
Prema Bogu u kruhu
Usuđuju se uzdići svoju molitvu.” (VALLERY RADOT, p. 237) .
Intimni odnosi između Hostije u pokaznici i žitnog klasja koje je pjesnik spomenuo, označuju postignuti napredak od CHATEAUBRIAND-a dosada u liturgijskom shvaćanju francuskih pisaca. (49)
II. – HENRY BORDEAUX, član Francuske akademije, nedavno je ispravno istaknuo važnu ulogu koju ima Liturgija u pjesništvu LOUIS MERCIER-a. “On je nadmašio, veli Bordeaux, čisto religijsko pjesništvo da bi stigao do ovog noviteta ili do ovog povratka; katoličko pjesništvo hranjeno dogmom i liturgijom, i po tome još više umiješano u svagdašnji život, postalo je prirodnim disanjem svake duše.” Veliki romanopisac nam na to daje izrazit dokaz u istom članku iz kojega posuđujemo slijedeći odlomak:
“Crkva je sagrađena”, kaže slavni pisac, “njezini kameni zidovi su posvećeni, oltar je postavljen i evo u nju ulazi svećenik i vjernici. Po prvi puta će u njoj biti prinesena božanska žrtva. Eto dakle početka prve Mise:
Crkva je otvorena vjernicima.
Eto po prvi put sakupio se pod njezinim svodom
Puk koji joj je odsada sva briga:
. . . . . . . . . . . .
I nova crkva odjednom je osjetila
Neko majčinsko uzbuđenje kako zadrhti u utrobi
Pri nepoznatom doticaju s tim ljudskim bićima.
Toplina njihove krvi godi njezinim zidovima:
Oni su tu u svom krhkom tijelu, sa srcem
Gdje previše tašte želje nakostriješiše njihove bodlje.
Sa svojom mračnom dušom, sa svojim grešnim osjetilima;
Ali na čelu nose znak krštenja
Ali još više nego kakav čuvar na usnama svjetlo
Neizrecivo koje u njih stavi najuzvišeniji Sakramenat…
(137) —————————————————————————————–
Ah, pa ne znam kako bili siromašni u krepostima i naporima,
Kako dubokom i zanosnom ljubavlju ona ljubi
Sve te žive siromahe koji će mrtvi posta.”
(Revue fédéraliste, déc. 1921.; p. 254-255).
To uzajamno prožimanje Liturgije i prirode s jedne strane te naroda s druge karakterizira po našem mišljenju genij LOUIS MERCIER-a.
Kao što autor djela “Pierres sacrées” (Posvećeno kamenje) crpi svoje nadahnuće iz istog izvora na kojem su se napajali autori prošlih vremnena koji su sastavili ove prekrasne molitve kojima se služi na primjer prigodom Blagoslova ognja ili Krsne vode, isto tako naš pisac stvara pjesme koje začudno sliče toj vrsti liturgijskog pjesništva.
VERLAINE nakon što je imao osjećaje slične onima koje su izrazili psalmisti, dao je mnoštvo remek-djela koja nas podsjećaju na pjesništvo kralja Davida. LOUIS MERCIER je naprotiv jedinstven u svojoj vrsti. Dat ćemo riječ jednom od najrazboritijih poznavalaca suvremene francuske lirske poezije, J. TONQUEDEC-u da on iznese svoj sud o toj novoj vrsti lirskog pjesništva:
“U tim izričito religioznim pjesmama, priroda jasno zauzima svoje mjesto u nadnaravnom redu, jedinom stvarnom redu za vjernika. I najjednostavniji elementi se tu javljaju uzdignuti do božanske primjene, potpuno pokriveni svetim obilježjima, posve zavijeni u simbole. Svaki od njih ima svoju nadnaravnu povijest. Crkva se uistinu brine da se na to pozove kad im govori i kad im zapovijeda – tijekom svoje Liturgije. Podsjeća ih na njihovu religioznu prošlost i reklo bi se kao da se na to poziva da bi na njih djelovala. Blagoslivljajući grančice, spominje onu palminu grančicu koju smo vidjeli u kljunu golubice na povratku u arku i one koje su nosili stanovnici Jeruzalema kad su klicali Spasitelju. Na Veliku Subotu, ona upravlja vodi svečanu opomenu: vodi koju je pokrivao Duh stvoritelj u počecima svijeta, koja je izbila u četiri rijeke u Raju zemaljskom, koja je potopom pročistila zemlju i koja je, postavši gorko slatka, napojila u pustinji Božji narod. MERCIER-ova poezija bliska je rođakinja ovoj. Pročitajmo kao dokaz sjajni usklik Vatri koja mora rastopiti metal jednog mladog zvona:
“O najstrahotniji i najčišći među bićima
Nepogrešivi kovaču Božjih djela,
Sjajni glasniče koji pušta da se vidi
Samo hitra svjetlost tvojih krila. O Vatro!
(138) ————————————————————————————–
Vatro, kojom je Svemogući iskovao laki mač
Koji se kovitlao na pragu izgubljenog Raja;
Anđeo smrti koji je kaznio gradove
Čije proklete kosti pustinja nije vratila.
Vatro, iznenadni grabežljivče, siloviti četveropregu,
Koji, u živom plamenu, odnese Enoha u nebesa;
Vatro grma na Horebu, čudesna tkanino
Od koje je jednoga dana Nevidljivi načinio svoju odjeću. . .”
“Kamen, mjed, staklo… imaju isto tako svoje nadnaravno ‘zvanje’. Od konvergencije svih tih elemenata u službi Misterija, od svih tih materijalnih ljepota raspoređenih za tu svrhu rodio se katolički hram, crkva, jedan od velikih predmeta MERCIER-ova pjesništva”.a
III. – ROBERT VALLERY-RADOT (rođen 1886.) jedan je od najuglednijih predstavnika liturgijske obnove u modernoj poeziji. Romanopisac i literarni kritičar, u isto vrijeme i lirski pjesnik najčišće kovine, još nedavno se izražava na slijedeći način o muzi nadahnuća velikog broja suvremenih pisaca: “Iako u pravom smislu riječi, književnost je tu imala samo mali i ograničeni udio, ovdje pronalazimo” (U “La Revue des Jeunes”) naučavane i prakticirane – a to je najbitnije – božanske znanosti, koje nas nisu prestale nadahnjivati, Teologiju i Liturgiju, te dvije velike muze katoličke vizije, kojima su vratili čast dominikanci i benediktinci…”b (50)
U njegovim pjesmama pronalazimo liturgijske aluzije, a u svojoj knjizi “Le Réveil de l’Esprit” (Buđenje Duha) (1917.), u kojoj nam je izložio svoje umjetničko vjerovanje, R. VALLERY-RADOT nas uvjerava da raskoš samostanske službe Božje o Božiću je upravo da duboko potrese ili bolje da obrati nevjernika ako je on otvoren prema najuzvišenijim manifestacijama Ljepote (p. 72-79).
IV. – Zbirka “L’Encens et la Myrrhe” (Tamjan i mirha) (1906.) CHARLES GROLLEAU-a pokazuje nam koliku moć Liturgija ima nad ovim obraćenikom. 0 tome nam svjedoče pjesničke transpozicije u “Litanies de la Ste VIERGE” (Gospine litanije) (p. 91), stihovi Psalama postavljeni kao moto njegovim pjesmama (“In terra deserta”, i “invia et inaquosa“…, Ps 62,3).
MAURICE BRILLANT za moto svojoj knjižici pod naslovom “Musique sacrée et Musique profane” (Sveta i svjetovna glazba) (1921.) uzeo je gotovo iste stihove
(139) ———————————————————————————–
Psalama kao i GROLLEAU koji ih je upotrijebio u svojoj gore navedenoj zbirci. On razvija, dinamičkim postupcima koji graniče s glazbom, sav onaj život, koji se čini sakriven i okamenjen, da tako kažemo, u jednom jedinom stihu bilo kojeg psalma.
CHARLES MAURIAC nam pokazuje važno mjesto koje Liturgija zauzima u osjećajnosti francuskoga đaka:
“U večerima Marijina mjeseca, ispunjenim mirisom,
Nekada subotom… da bi se ispovjedili,
Mali đaci jedan po jedan dolaze
U kapelicu i u smiraj dana
Zbunjuju se u mirisu koji se širio
Iz cvijeća koje će uskoro uvenuti i iz ugašenih voštanica…”
(VALLERY-RADOT, p. 336).
CHARLES GUERIN, taj pjesnik “nježan i uvenuo od ljubavi” (LANSON, Histoire de la Litt… p. 1132) često nam u pamet doziva pokorničke psalme, koji najbolje odgovaraju mukama i tjeskobi njegovog srca koje pati. Tko ne pomišlja na “De profundis” čitajući ove stihove:
“Dolazim k tebi, iz dubine svoga bezakonja,
Dolazim k tebi, Gospodine, kojemu djeca govore
Pradavna činjenica grijeha, breme
Pohote i oholosti kopa moja jetra koja krvare”
(VALLERY-Radot, p. 266).
Da nadopunimo svoj popis, navedimo imena kao što su PAUL BONTÉ (51), GERMAIN NOUVEAU (52) i THOMAS BRAUN. Ovaj bi mogao biti nazvan “pjesnikom Rituala”, jer nam lakim stihovima opisuje prizore svakidašnjeg života, osvijetljene i posvećene poezijom Rituala. Tako u “Anthologie” (Antologija) R. VALLERY-RADOT-a nalazimo slijedeće pjesme: “La Bénédiction de l’Anneau nuptial” (Blagoslov vjenčanog prstena), “La Bénédiction de la Maison” (Blagoslov kuće), “La Bénédiction du Pain” (Blagoslov kruha), “La Bénédiction du Vin” (Blagoslov vina)… Na početak svakoga od njih postavljen je jedan liturgijski stih kao natpis.
V. – Isto tako ni belgijski pisci nisu mogli izbjeći utjecaj liturgijske obnove. Zadovoljimo se da navedemo samo nekoliko njih: VICTOR KINON, “suradnik lista Spectateur catholique – Katolički promatrač – … bio je primjećen… svojim oduševljenjem mistikom i Liturgijom. Njegove “Pjesme malog hodočasnika Našoj Gospi od Montaigu” često su nadahnute “psalmima i
(140)—————————————————————————————–
himnima Crkve”. (WALCH, dodatak 1919; pp. 482-483). Evo nekoliko stihova tog nježnog pjesnika, koji nas podsjeća na predrenesansne slikare Flandrije:
“Sada je Magnificat i radost u suzama,
I svi anđeli stvaraju glazbu u mom srcu
. . . . . . . . . . . . . .
Dobra moja Gospo od zlata, slatka moja Gospo od zlata,
Prikazujem ti svoje srce i opet svoje srce,
I evo djetešce, tako nježno i ružičasto.
Smiješi se, kao da odobrava sve to.
Pa napokon, dopusti kao najveću milost
Kapelicu s jorgovanima u mom srcu;
Kapelicu u mjesecu svibnju tebi posvećenu,
Kapelicu svu toplu i mirisnu,
Ukojoj će gorjeti svijeće ružičaste danju i noću,
Moja slatka Gospo od zlata, uvijek nasmiješena.”
(VALLERY-Radot, p. 302-303).
Još dodajemo imena kao PIERRE NOTHOMB (53), RODENBACH (54) i EMILE VERHAEREN (55) ne zaustavljajući se kod liturgijskih motiva koje povremeno susrećemo u njihovim djelima.
(141) —————————————————————————————–
Bilješke:
(139) ————————————–
a Revue federaliste, Dec.,1921: “Un poete classique et chretien.” – Jedan klasičan i kršćanski pjesnik
b Les Amities Catholiques Francaises, 15 kolovoz 1922,p.20.
49 Evo još jedan primjer podudarnosti krajolika i službe Božje:
“To je jedna naša nedjelja
Pejzaž podrhtava
Na suncu tužne i blage zime…
Večernja zvoni
………
A mir, pod nebom koje spava
Tako je dubok da daje
Predokus dobre smrti,
Večernja zvoni. (“Les voix de la terre” – Glasovi zemlje, p.41)
50 Vidi na primjer “La vie et les Arts liturgiques” – Život i liturgijske umjetnosti, No.70,p.545: “Ove dvije velike reakcije protiv revolucionarnog individualizma (teologija i liturgija), liturgija koja je oduzela imaginaciju svakom panteizmu, veliča prirodu i vraća joj njezin smisao, obnavlja red Stvaranja, čini da se ponovo osjeća svemoguća Prisutnost Božja…”
51 Evo nekoliko stihova ovog nježnog pisca:
“Čitajte pobožno Jutarnje, okusite
Lekcije prvog nokturna, geneza…”
(VALLERY-RADOT p.341)
52 To je autor najljepše pjesme koju francuska književnost poznaje o Katedralama:
“Ah! blaženo srce koje, u svetištima
Pokraj rascvjetalih svijeća koje molitve pale,
Često, u plavom tamjanu, prema Gospodinu se uzdiže.
I koje je u mističnim mirisima slušalo
Ono što govori Križ, čavli i mrtvački pokrovi…”(ibid., p.217)
Ono što govore Katedrale!
Bilo da jedno krštenje tu ispriča tajnu, kraj voda za očišćenje
Bilo da jedan narod, oko lijesa, i
Orgulje pogrebnih valova
Liju ovdje pogrebno vino i opijenost tugovanjem
Bilo da mnoštvo oko stolova
gura se do ukusnog jela
Bilo da svećenik obučen u bijelo
zrači iz dubine svoje propovjedaonice…”(ibid.,p.218)
53 Kao CHATEAUBRIAND, FR.JAMMES, L.MERCIER i mnogi drugi, on pokazuje duboki utjecaj koji Liturgija ima na narod (belgijski):
“Nedjelja proljetne radosti, Nedjelja
Zelenih grančica, mladih palma i grana
Kao čisti efeb, koji, prvi, baci
Svoje lišće pod noge Kristu, i koji zapjeva,
Prvi, hosana djetinjih duša…
Nedjelja Cvjetnica, svijetla Nedjelja koja dođe
Utješiti Spasitelja zbog njegovog gorkog bdijenja…
Djeca će zapjevati jedno za drugim,
Zvona će zaplesati u seoskim tornjevima…”
(VALLERY-RADOT, p.343)
54 Nedjelje (“La jeunesse blanche” – Bijela mladost; 1886;Walch 11,p.53)
55 “Iznenada, odjeknu izdaleka zvonjava zvona…
. . . . . . . . . . . . . . .
On objavljuje da je to pravedni čas
Kada redovnici odlaze u kor pjevati tmine
Jer evo ih mole…
I tada svi, svi redovnici, vrlo polako
Šalju Bogu pjev polaganih litanija
A anđeli koji su čuvari smrtnih borbi
Zatvaraju oči mrtvima, tiho…”
(“Moines” – Redovnici, VALLERY-RADOT, P.222-223)