Drugi dio
A N T I L I T U R G I J S K I P I S C I
POGLAVLJE IV.
ALFRED DE VIGNY
1797-1863
ALFRED DE MUSSET
1810-1857
I. – VIGNY je po svom odgoju bio baštinik religioznog shvaćanja XVIII. stoljeća; međutim ipak se njegov estetski osjećaj izjasnio u prilog Liturgiji.
II. – Njegov naglašeni individualizam ne dopušta Liturgiji nikakav utjecaj na njegovo djelo. Aluzije na Molitve za mrtve i na psalme nalaze se samo slučajno u njegovim pjesmama.
III. – MUSSET priznaje da je dijete svoga stoljeća; to jest da je nedostatno poučen u vjerskim stvarima. Nekim stavovima najavljuje pjesnika “Fleurs du Mal”.
IV. – VIGNY i MUSSET jesu dvojica istaknutih predstavnika među francuskim piscima liturgijske zbrke koja je vladala u Francuskoj prije dolaska DOM GUERANGER-a.
* * * * * *
I. – Najbolji izvor da se upoznamo s liturgijskim idejama VlGNY-a je njegov “Journal d’un poete” (Dnevnik jednog pjesnika). Čitajući ga ustanovljujemo da je njegov vjerski odgoj bio krajnje bijedan. Njegova majka se u tome potpuno razlikovala od LAMARTINE-ove. Vigny ne spominje da ga je učila psalme ili drugu religioznu poeziju. Naprotiv zaljubljena u ROUSSEAU-ove ideje, ona je svome sinu usadila mnogobrojne misli XVIII. stoljeća.
Ipak usprkos svojoj hladnoći za Liturgiju, što bijaše znak njegova
doba i što odgoj nije promijenio u simpatiju, Vigny je posjedovao prirodeni dar da voli sve što je lijepo:
(218) ——————————————————————————————
“4. prosinca 1837. – Jutros Berlioz-ova pogrebna misa za pokop generala Damrémont-a. Izgled crkve bijaše lijep. U dnu, pod kupolom, tri duge trake padale su na pripravljeni odar te su od njih kristalni lusteri blistali posebnim svjetlom. Sve zastave, otete neprijatelju, bijahu poredane gore uzduž crkve i visile su sve probušene mecima. Glazba bijaše lijepa i neobična, divlja i grčevita i žalosna. Berlioz započinje harmoniju i prekida je na dva dijela nepredviđenim disonancama koje je isplanirano tamo stavio” (p. 112).
Taj obred istovremeno nacionalan i religiozan oduševljavao je VIGNY-a jer su u njemu njegov vid i njegov sluh imali prednost. Uživao je u njemu kao što bi bio uživao u bilo kojem prizoru prirode. Njegova pradjedovska naklonost i priroda njegova duha tjerali su ga ususret Liturgiji:
“Slušao sam Fetis-ov povijesni koncert… Nikada me umjetnost nije
uzdigla do tolikog ushićenja … Pjesme koje su me naročito oduševile, jesu one iz “Laudi spirituali”, pjesme Djevici, koje su pjevala talijanska bratstva” (1833. god. – p. 78; vidi i p. 49).
“25. travnja 1838. – Ove noći čitao sam Stabat Mater i sanjao. Kod
drugog čitanja učinilo mi se da vidim svoju jadnu majku ispruženu do mojih nogu i gorko sam zaplakao”(p. 131).
Zamršene ideje koje je stekao odgojem i od sredine u kojoj je živio, ipak su ga udaljavale od Liturgije:
“Ali mudraci su sačuvali svoje sumnje u srcu i poštivali društvenu
bajku” (Vjera sa svojim bogoštovljem!) “sveopće prihvaćenu i prilagođena u najvećem broju” (p. 151).
II. – To što smo upravo rekli, tumači njegov osobni odnos prema bogoštovlju. S obzirom na česte religiozne misli, očekivali bismo da u njegovim djelima nađemo više aluzija na Liturgiju. Ništa od toga: pjesnik je potpuni individualist, iz Biblije je crpio samo teme koje je komentirao po svojoj volji ne brinući se da njegova tumačenja budu točna u znanstvenom pogledu. Ne nalazimo, dakle, kod njega toliko poimanja o kršćanskoj estetici koliko smo susreli kod LAMARTINE-a. Aluzije na psalam De Profundis, koje ćemo odmah navesti, zajedno s Molitvom za mrtve, ne pobijaju naše tvrdnje: te su dvije molitve postale tako poznate u Francuskoj, da čovjek ne mora biti pisac da bi ih se sjetio s vremena na vrijeme:
(219) —————————————————————————————
“Šaptao je sasvim tiho molitvu za mrtve
……………………
Stari redovnik izgovorio je molitvu,
Uz pogrebni odar uvijek je sjedio,
…. započinjao je ponovo,
Svojim glasom koji je drhtao u njegovu zvučnom zatvoru
Posljednja pjesma mira: govoraše ‘0 gospodine,
Ne lomi u svom bijesu moju dušu,
Ne zaogrni me u smrt bezbožnika.’
Dodao je tako: ‘Kad zli vreba na me,
Hoćeš li dati, Gospodine, da padnem mu u ruke?
Ta on je pod mojim koracima prekinuo tvoje pute;
Nemoj me kazniti, jer moj zločin je njegov zločin,
Viknuo sam prema nebu iz dna svoga ponora.
Omoj Bože. Izvadi me iz sredine zlih.’” (“La Prison” – Zatvor, 1821.)
III. – ALFRED DE MUSSET, pak, priznaje u svojoj iskrenosti razmaženog djeteta, svoje potpuno neznanje na religioznom području i istodobno ističe nedostatnost odgoja u djetinjstvu:
“Ni kao dijete, ni u gimnaziji, ni kao čovjek, nisam pohađao crkve: Moja vjera, ako sam je i imao, nije imala ni obreda ni simbola, i vjerovao sam samo u nekog Boga bez oblika, bez bogoštovlja i bez objave. Otrovan već u mladosti svim pisanjem prošloga stoljeća, usisao sam sam već vrlo rano neplodno mlijeko bezboštva” (“Confession d’un Enfant du siecle” ; Ispovijed jednog djeteta svojeg stoljeća-, p. 88).
Umjetnik do srži, MUSSET osjeća sasvim spontano kakve bi pjesničke efekte čovjek mogao izvući iz Liturgije. Njegov njuh i vid bili su izvanredno razvijeni pa nije čudo da se njima poslužio da obogati svoj stil liturgijskim usporedbama. U tome je neka vrsta preteča BAUDELAIRE-a:
“Pokajanje je čisti tamjan; ono izvire iz svake moje patnje”.
Ili pak:
(220) —————————————————————————————–
“Već CHATEAUBRIAND, princ poezije, zamatajući strašnu ideju svojim hodočasničkim plaštem, postavio ju je na mramorni oltar, usred svetih mirisa i kadionica” (ibid. I/p. 13).[a]
IV. – VIGNY I MUSSET bili su najglasovitiji predstavnici liturgijske zbrke, koja je vladala u Francuskoj prije dolaska DOM GUERANGER-a. Nisu oni bili protivnici Liturgije po svom unutrašnjem raspoloženju. MUSSET je volio “iznad svega svetu glazbu” (Confessions, I/p. 92) – Ne, nipošto, nisu mogli biti njezini poklonici, jer nisu imali prigode ni da prisustvuju obredima, obavljenim prema tradicionalnim pravilima, niti da si pribave djela koja bi ih uputila u shvaćanje kršćanske estetike. Da žive u naše doba, mogli bismo to zaključiti po njihovim prirodnim raspoloženjima – po svoj prilici bili bi na strani prijatelja Liturgije.
(221) ————————————————————————————–
Bilješke:
(221) ————————————–
[a] Abélard “proživio je polovinu svoga života ljubeći joj nevino čelo, učeći je pjevati Davidove psalme i Savlov hvalospjev…” (Confessions d’un enfant du siecle, I/p. 36).