Treći dio
“INDIFERENTNI” PISCI
POGLAVLJE II.
BALZAC-OV CIKLUS
I. – Svojim površnim opisom B. CONSTANT dokazuje romantične sklonosti.
II. – STENDHAL baveći se prije svega psihološkim studijama, potpuno ne zanemaruje Liturgiju.
III. – Roman “Le Curé de Village” služi kao tipski uzorak za liturgijsku analizu ogromnog BALZAC-ovog (1799-1850) djela.
IV. – BALZAC piše u doba kad je liturgijska dekadencija dosegnula svoj najniži stupanj.
V. – BALZAC ističe slijedeće točke: Liturgija preobražava fizički izgled nekih osoba, oblikuje narodni ukus, pruža narodu filozofsku nauku i uzrokuje obraćenja.
VI. – Njegov stil.
VII. – BALSAC se uglavnom ograničio da zabilježi vanjštinu ostavljajući po strani utjecaj Liturgije na duhovni život svojih likova. Njegovo djelo je dragocjen dokumenat o stanju Liturgije u Francuskoj pod Restauracijom.
* * * * * * *
I. BALZAC-ovi prethodnici, kao što su B. CONSTANT, X. DE MAISTRE ili STENDHAL i toliko drugih, govorili su nam svaki na svoj način o utjecaju koji je Liturgija vršila na njih i na sredinu u kojoj su živjeli. Glasoviti autor “Adolphe”-a (1816.) analizira tako dojam koji je na njega ostavio obred Posljednje pomasti:
“Ostavio sam je;vratio sam se samo sa svim onim ljudima da prisustvujem zadnjim i svečanim molitvama; na koljenima u jednom kutu njezine sobe, čas sam
(232) —————————————————————————————-
potonuo u svoje misli, čas sam promatrao, svjesno i radoznalo, sve te okupljene ljude; strah jednih, rastresenost drugih, pa onaj jedinstveni učinak navike koja unosi ravnodušnost u sve te propisane čine i koja čini da se na najuzvišenije i najstrašnije obrede gleda kao na obične stvari i čistu formalnost. Slušao sam te ljude kako mehanički ponavljaju pogrebne riječi, kao da oni sami neće morati jednoga dana biti sudionici u sličnom prizoru, kao da oni također neće morati umrijeti jednoga dana. Ipak bio sam daleko od toga da prezirem te čine; ima li među njima samo jedan taj čin, za kojeg bi čovjek, u svom neznanju, usudio se reći da je nepotreban.” (“Adolphe”, Ch. I.).
Opisi Posljednje pomasti, koje veoma često susrećemo kod francuskih romanopisaca, budući da veliki dio romana završava smrću, mogu nam služiti kao dokumenat o vjerskom stanju društva kojeg je pisac opisao.[a] Odlomak, koji smo upravo iznijeli, pogodio nas je u živac. Liturgija se u njemu pojavljuje samo kao krhotina; ona je tu ona čuvena posuda iz koje je tekućina istekla. B. CONSTANT naznačuje taj obred kao “strašan”, jer njegovo liturgijsko shvaćanje ne odudara baš mnogo od shvaćanja romantičkih pisaca (“Lucrece Borgia”!).
II. – Liturgijsko znanje STENDHAL-a ne izgleda da mnogo nadilazi znanje autora “Adolphe”-a. Kako psihološka analiza kod njega ima prvorazrednu važnost i jer ona nastupa ispred svake druge težnje, nije čudno što kod njega nailazimo na mjesta čija površnost baš i ne začuđuje:
“Ne ponavljamo opise obreda u Bray-le-Haut; kroz petnaest dana
oni su ispunjavali kolumne svih novina u departmanu” (“Le Rouge et le Noir” – Crveno i crno, ch. XVIII).
Navedena STENDHAL-ova izlika što ne opisuje pontifikalni obred,
dokazuje koliko slavnog autora romana “Le Rouge et le Noir” slabo zanima ta tema. Tim činom on nam pruža dragocjene obavijesti o religioznosti, prividno površnoj, tih provincijalaca koje je prikazao u svojoj knjizi.
III – BALZAC-ovo djelo, kojeg ćemo se s velikim zanimanjem proučiti u našoj studiji, odviše je široko da bismo mogli dati analizu njegove ogromne cjelokupnosti. Biti ćemo sasvim zadovoljni, ako odaberemo jedan roman, koji će nam kao tipičan uzorak dati podatke o liturgijskim
(233) —————————————————————————————–
shvaćanjima velikoga romanopisca. Podrobna analiza romana “Le Curé de Village” (Seoski župnik) (1845.) – to je roman koji potpuno zadovoljava naše zahtjeve – dat će nam dragocjene naznake pomoću kojih ćemo imati puno pravo BALZAC-u dodijeliti mjesto koje zaslužuje u nizu pisaca nazvanih “indiferentni”.
IV. – Kada je BALSAC sastavio svoj roman “Le Curé de Village”, liturgijska dekadencija bila je pala, u Francuskoj, na svoj najniži stupanj. Snažna djelatnost DOM GUERANGER-a nije još postigla toliku važnost, budući da je još bila u granicama uskoga kruga teorijske zaokupljenosti.
Francuski je narod ipak sačuvao veliki broj lijepih obreda usprkos onom mnoštvu različitih misala koji su se neprestano otimali za francusku Crkvu. BALZAC, htijući u svom gigantskom djelu oživjeti različite društvene slojeve svoga doba, nužno je morao, kao objektivan promatrač dodijeliti Liturgiji ono mjesto, koje je ona zaista zauzimala. Pokazao se dostojan zadaće koju je bio poduzeo, i to tako dobro da mnogobrojne liturgijske pojedinosti raštrkane po njegovim knjigama ocrtavaju uistinu dosta vjernu sliku liturgijskog stanja njegovog razdoblja. Ako se, čitajući “Le Curé de Village” susrećemo s mnogobrojnim netočnostima, treba ih pripisati manje njegovom neznanju koliko brzini kojom je morao objaviti većinu svojih romana.
V. – BALZAC je prije svega ustanovio da Liturgija vrši dubok utjecaj na puk na selu:
“Nedjeljom je išla na službu Božjusa svojim ocem, na šetnju poslije
Večernje…” (p. 13). Mise (p. 104), vjerske svečanosti (p. 19), obredi vjenčanja
(p. 33) i mnoštvo drugih liturgijskih čina prate zatim seoske ljude kroz sav
njihov težak i mučan život. Oni na njih ne gledaju samo kao na neku ugodnu
razbibrigu, nego ti ljudi su također uvjereni da u njima mogu naći neizmjerno
blaga jedne filozofske nauke za kojom osjećaju potrebu u nestalnosti života:
“Gospodin Bonnet nađe u poslanici tekst da ga razvije, a koji znači
da prije ili kasnije, Bog izvršava svoja obećanja, štiti svoje i potiče dobre…” (p. 198).
Ono što smo istakli inače, odnosno da intimno sudjelovanje u Liturgiji može poljepšati fizički izgled čovjeka, koliko god se to činilo čudno i nevjerojatno, BALZAC je to zabilježio:
(234) ——————————————————————————————
“Kada je buran osjećaj izbio kod Veronike, to religiozno ushićenje
kojem je bila predana kad je išla na pričest, moralo se pokazati među živim osjećajima mlade i nevine djevojke. Činilo se da je neko unutrašnje svjetlo izbrisalo svojim zrakama, ožiljke malih kozica. Svjetlo i čisto lice njezina djetinjstva ponovno se javilo u svojoj prvotnoj ljepoti … Veronika je na nekoliko trenutaka bila izmijenjena…” (p. 16).
Odvijanje liturgijskog sjaja ima pedagošku vrijednost. Puk, nastojeći uljepšati obrede što je više moguće, oblikuje tako svoje estetske sposobnosti:
“Niste li, gospodine, vidjeli čavle koji su u određenim razmacima nalaze u
zidu? Služe kao neka vrsta žičanog spleta na koje žene vješaju bukete cvijeća. Tako je čitava crkva presvučena cvijećem koje ostaje u cvatu sve do večeri. Moja siromašna crkva, koja vam izgleda tako gola, nakićena je kao neka mlada, ona miriše, tlo je popločano lišćem, usred kojega je ostavljen, za prolaz Presvetom Sakramentu, put posut ružinim laticama.” (p. 118).[b]
Ne doziva li nam u pamet taj opis u isto vrijeme CHATEAUBRIAND-a i
FR. JAMMES-a? Ne bi li on mogao poslužiti kao posrednik između dva razdoblja podijeljena u pogledu Liturgije (1800.-1900.)? Ta naklonost prema pučkim obredima ne dodjeljuje li BALSAC-u isto mjesto koje smo odredili MISTRAL-u?
Daleko od toga da pokaže očiti sjaj određenih obreda s uobičajenom
hladnokrvnošću objektivnog i preciznog promatrača, veliki romanopisac pušta katkada da se malo pokažu njegovi osobiti osjećaji. Evo njegovih riječi u pogledu jedne Posljednje pomasti:
“Taj prizor bio je istodobno ganutljiv i strašan, ali bio je svečan po tome
kako su stvari bile raspoređene, do te mjere da je slikarstvo moglo u njemu naći temu za jedno od svojih remek-djela” (p. 313). (V. VEUILLOT).
Estetski sadržaj Liturgije ganuo bi ga. Usprkos svojoj naklonosti prema romantizmu (“strašan”), on je puštao da ga impresionira sve što ima prirođenu ljepotu u vjerskim obredima. Zato on pokazuje u istom odlomku da Liturgija može nužno utjecati na slikarstvo i na minijaturnu umjetnost.[c] Još i više, BALZAC je primijetio da određeni obredi imaju izvanrednu sposobnost da izvrše obraćenje. Ganutljivi prizor Posljednje pomasti, o kojem smo malo prije govorili, potresao je
(235) ————————————————————————————–
jednog slobodnog mislioca do te mjere da “je postao katolik u jednom trenutku” (p. 313).
Taj kratki primjer, koji BALZAC-a postavlja uz bok svih onih pisaca koji su dodijelili široko mjesto odnosima koji se vežu između Liturgije i fenomena obraćenja,[d] može dovoljno istaknuti njegov neusporedivi dar opažanja i bilježenja najneznatnijih činjenica tako da ništa važn ne može promaknuti njegovom prodornom pogledu. Razlog što nije više razvio taj motiv, možda je u tome što je bio pretrpan poslom.
Vl – U stilu autora romana “Le Curé de Village” osjećaju se liturgijski utjecaji. U njemu se nalaze i ovakvi izrazi:
“Spalite to zadnje zrno tamjana na oltaru pokore” (p. 290).
Ili pak:
“Sva priroda pri izlasku sunca pjeva radosni himan.” i “čovjek je dodavao himan zahvalnosti svim pjesmama večeri” (p. 262)[e]
VII. – Ukratko, BALSAC-ovo liturgijsko znanje nije baš previše široko.[f] Kao savršen promatrač on je primijetio i zabilježio vanjske pojedinosti, a nije ulazio duboko u značenje tih svetih tekstova. Psihologija osoba, koje on stavlja na pozornicu u odnosu s Liturgijom, dosta je nepotpuna. Ne znamo ni što misli “le Curé de Village” dok recitira svoj Časoslov, ni kako mole glavne osobe njegovog romana dok prisustvuju obredu Mise. Ono, što treba pohvaliti, međutim, u njegovom djelu, jest to da je on neusporedivom pravednošću i oštroumnošću ustanovio duboki utjecaj koji je Liturgija imala na određene kategorije francuskog naroda u doba Restauracije.
(236) ————————————————————————————–
Bilješke:
(233) —————————————
[a] Vidi na primjer XAVIER DE MAISTRE, “La Jeune Sibérienne” – Mlada Sibirka – (1825.), p. 148.
(235) —————————————-
[b] Vidi npr. p. 304.
[c] Vidi p. 101 (Vanjština Misala)
(236) —————————————-
[d] SAINT BEUVE, LESAGE, COPPEE, HUYSMANS, VALLERY-RADOT…
[e] Vidi npr. p. 30
[f] Mjesta na kojima govori o “mučenicima i ispovjednicima” (p. 299) i o Martirologiji (p. 108) ne mijenja ništa na našoj tvrdnji.