XII. Viteštvo

Volja je Božja odredila, da se velika većina ljudi ženi. Porodični život je za većinu ljudi izvor najčišćih, najljepših zemnih radosti. Prave radosti nećeš naći na javnim trgovima, na zabavama, u plesnim dvoranama, u kinu, u gostionama, već na domaćem ognjištu. Porodica je sazdana na pravoj plemenitoj međusobnoj ljubavi muža i žene, na ljubavi oca i majke prema djeci.

Kad sretneš djevojku, misli na svoje domaće ognjište. Kao što štuješ svoju majku, moraš da štuješ i svaku djevojku, jer ona ima jednom da postane majkom. Korijen je kršćanskom viteštvu u poštivanju materinskoga dostojanstva.

Pravomu se viteštvu mladić već treba da vježba u rodnoj kući, u vladanju prema svojoj sestri. Priroda je već tako udesila, da je sa sjetilnoga stajališta prema njoj ravnodušan. Ona je slabija, a on joj pomaže, štiti je, svjetuje joj. Ne vlada se prema njoj kao deran, već nastoji, da njegovo vladanje bude ljubazno. Brat i sestra, koji se dobro razumiju, u mnogočemu se pomažu, slično kao muž i žena, samo što je to bez sjetilne sklonosti. Eto tako se mladić upućuje u viteško vladanje, koje treba da iskazuje prema svakoj djevojci.

Već smo u početku rekli, da uzgoj dječaka i djevojke mora da se vrši odijeljeno, tako da dječaci dozriju do potpunih muževa, a djevojke do potpunih žena. Iz toga ne slijedi, da dječake valja ograditi od djevojaka kineskim zidom. Od vremena do vremena, izuzetno mogu se u porodicama prirediti zajedničke svečanosti. Tu može da bude i zabave. Mogu braća i sestre i s drugim mladićima i djevojkama pod nadzorom roditelja poći i na izlet, ali to ne smije da bude redovito i često. To valja da bude u rijetkim samo zgodama. U tim slučajevima prisutnost djevojke djeluje na mladića posebnim čarom, pa je razumljivo, da će se on s jednom bolje zabavljati negoli s drugom. Može mladić da se divi djevojčinu čaru, njenoj ljepoti, kao što se divi i ostalim umjetninama Stvoriteljevim. Mora da je podoban radovati se djevojačkoj ljepoti, a da kod toga ne zavlada njime nikakova strast.

Omladinski pokret u Njemačkoj pokušao je, da zajedno uzgaja dječake i djevojke. Svi su se, i dječaci i djevojke, oduševili za iste ideale, a ipak je iskustvo pokazalo, da takav uzgoj nije dobar. Pokus se ovaj izrodio. Dječaci su si prisvojili narav i ćud djevojačku, a djevojke dječačku. Dječaci su postali slabi, mekušni, bez volje, a djevojke surove. Osim toga su se u dušama omladine rodile strahovite bure, koje su u njoj uništile duševnu ravnotežu.

Hrvatsko Orlovstvo je u tom pogledu našlo pravi put. Ono provodi posve odijeljen uzgoj mladića i djevojaka. I tjelovježba je posve odijeljena. Muškim je prednjacima strogo zabranjeno vježbati Orlice. Ali u stanovitim rijetkim zgodama, radi svečanih općih manifestacija katoličke ideje, glavna centrala i duhovnici mogu dozvoliti, i to pod nadzorom starijih, jedinstveni istup Orlova i Orlica. Nakon toga kratkotrajnoga istupa uzgoj se provodi odijeljeno.

Pokazalo se naime, da redovito sastajanje omladine u plesnim školama, kod vježbanja u pjevanju ili u kazališnim komadima s mješovitim ulogama obično dovodi do ljubakanja, a to je pogibeljno i veliko zlo.

U čemu je dakle pravo viteštvo?

Mladić se mora prema djevojkama uvijek tako vladati, da imade vazda svijesno pred očima, da će njemu pripadati (ako bude Božja volja, da se oženi) samo jedna djevojka, a i on da će pripadati samo jednoj djevojci.

Ta djevojka bit će buduća družica njegova života, majka njegove djece, a on mora čistim svojim neporočnim i plemenitim životom zaslužiti, da Bog blagoslovi njegov brak. Svaki vitez mora već kao dječak da stvori odluku: Svojoj ženi, koju mi je Bog odredio, hoću već sada da budem nepokolebivo vjeran. Hoću da pripadam samo njoj i nikada nijednoj drugoj.

Iz svega posve jasno proizlazi, da se ponosni mladić ne upoznaje s djevojkama radi zabavljanja ili drugih tričarija, već si je svjestan, da upoznavanje treba da imade kao cilj doživotnu odgovornost. Evo što o tome veli već spomenuti njemački stručnjak:

«Tako odgojem postizavamo i kod plemenitog mladića ono duševno raspoloženje, koje pomaže, da se posve lako korisno može da obradi poglavlje o poznanstvima, kojeg se s nepravom toliko boje. Ova se poznanstva mladiću više ne ukazuju kao igrarija ili prilika za zabavu, već kao nešto sveto, kojim se ne valja igrati, a ljubav je u njegovim očima onaj dragulj, koji je Bog postavio u prirodu, kojega valja vjerno čuvati i braniti; ne smije se ovaj dragulj nuditi prvoj nevrijednici, ne smije se prerano upotrijebiti ili možda istrošiti, jer mu je zadaća da u brizi i kasnijoj nesreći očeliči dva srca, da izduraju i podnesu svaku bol. Jednom riječi mladić mora da uvidi – a dobro poučeni mladić to i uviđa: Poznanstvo bez odgovornosti jest nezgrapnost. Takovo ne smije da postoji». (Dr. Vogelbacher u knjizi Karl Mosters: Junglingsseelsorge, Herder 1920., str. 174.)