EUHARISTIJA

u biografijama bl. IVANA MERZA

Dva prva biografa bl. Ivana Merza, koji su ga i osobno poznavali, dr. Dragutin Kniewald  i o. Josip Vrbanek u svojim životopisima o bl. Ivanu donose posebna poglavlja o njegovoj euharistijskoj pobožnosti. Donosimo ovdje njihove prikaze o bl. Ivanu i euharistiji.

Euharistijski Spasitelj

Iz knjige dr. Dragutina Kniewalda:

Dr. Ivan Merz – život i djelovanje

Zagreb, 1932., str. 209-210

Dr. Dragutin Kniewald, svećenik i profesor na Teološkome fakultetu u Zagrebu, objavio je prvi životopis o bl. Ivanu 1932. godine, Četiri godine nakon njegove smrti. Dr. D. Kniewald dobro je poznavao bl. Ivana, s njime je prijateljevao, surađivao i općenito Često je bio s njim u kontaktu. Ta je knjiga otkrila bl. Ivana Merza hrvatskoj javnosti. Brojnim navodima iz njegova Dnevnika i drugih spisa, te putem svjedočanstava tolikih koji su ga poznavali i divili mu se, uočava se i nazire  duhovna veličina i kršćanska ljepota duše blaženoga Ivana. Ovdje donosimo poglavlje o euharistiji i liturgiji u životu bl. Ivana kako nam prikazuje autor njegova prvoga životopisa:

“No više od svega ljubio je euharistijskog Spasitelja: njega je pohađao, njemu se molio, njemu se povjeravao, njemu se klanjao i njemu se žrtvovao. Jedan Ivanov bliži drug i suradnik pripovijeda, da je često s njime prolazio Zrinjevcem, prateći Ivana kući: ‘Dugo nisam mogao znati, komu Ivan skida šešir između Strossmayerove akademije i umjetničkog paviljona, a on je to uvijek radio. Kad sam ga jedanput upitao, nasmijano mi odgovori: ‘Pa zar ne znaš, da se nalazimo vis-a-vis crkve Presv. Srca Isusova?’ Na to ne bih nikada nadošao, jer se ta crkva nalazi paralelno tek iza tri ulice. To me uvjerilo, da Ivanova duša uvijek traži svetohranište i da je tamo učila mudrost života, pa makar se nalazio u najvećoj buri svijeta. ‘Moliti se i sjediniti s Bogom, to je djelo čitava života(…)’ Tako je pisao 24. X. 1914. u Bečkom Novom Mestu, a tako je živio otkako ga poznam, pa do smrti.” (Dušan Žanko: O Božjem čovjeku, “Nedjelja”  1929., br. 22)

“Prigodom II. Euharistijkog kongresa u Zagrebu 1930. istaknuo je Petar grof Pejačević u govoru ‘O Euharistiji i sveučilištarcima’, što ga je održao pred apostolskim nuncijem, episkopatom i velikim odličnim zborom, da ‘ne može, a da ne spomene s nekoliko riječi i da ne posveti nekoliko trenutaka uspomeni milog druga i prijatelja, dr. Ivana Merza, koji je bio živi uzor euharistijskog čovjeka(…) U svome je radu tražio vazda samo Kraljevstvo Božje(…) Zašto su nam njegove riječi išle tako duboko k srcu? Sam je zapisao poslije jednog svog govora, u svom dnevniku: ‘Govorio sam sa žarom, koji mi je dala presveta Euharistija!’ Da, žarište je života Ivanove duše bila presveta Euharistija(…)’ Taj je govor grofa Pejačevića prenesen i putem zagrebačke Radiostanice.

Osim liturgijskih pobožnosti i krunice, osobito je volio moliti križni put, sam, nesmetan ni od koga, na galerijama Isusovačke crkve. Tamo je, s posebnim dopuštenjem, za koje su vrlo rijetki znali, često išao da moli križni put u doba, kad se drugi odmaraju i od manje napornog posla, nego ga je dnevice vršio Ivan, t. j. oko dva sata poslije podne. Tamo je ostajao dugo, dugo, sam sa svojim raspetim Spasiteljem.

Dugo nisam znao, što je zapravo navelo Ivana na onu njegovu silnu ljubav prema Papi, a odgonetka je ove zagonetke posve jednostavna. Papa je bio Ivanu namjesnik Isusa Krista na zemlji, namjesnik Krista, koji u euharistiji na oko šuti, a mi trebamo i želimo ne samo pomoć i uputu nečujne i nevidljive milosti Božje, nego i vidljivu i osjetnu riječ: Papa je bio Ivanu Krist, koji više ne šuti, nego govori i vidljivo upravlja svojom Crkvom, Krist – kako ono reče Papa Pio XI. prigodom otvorenja euharistijskog kongresa u Rimu 1922. – ‘Krist, koji se u Rimu učinio po papi Rimljaninom(…)'”(D. Kniewald: Dr. Ivan Merz – život i djelovanje, Zagreb, 1932., str. 209-210)

Euharistijsko središte

Iz knjige o. Josipa Vrbaneka,

VITEZ KRISTOV – IVAN MERZ

Zagreb, 1943., str. 200-204

O. Josip Vrbanek, isusovac, posljednjih šest godina Ivanova života bio je njegov ispovjednik i duhovni vođa te je imao veliku povlasticu i čast dobro upoznati svetost njegove duše. Pratio ga je na njegovu posljednjem usponu prema Bogu i dopratio ga je i do samrtne postelje, gdje je bio svjedokom kad je bl. Ivan prikazivao Bogu svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. Na zamolbu brojnih Ivanovih prijatelja i štovatelja napisao je Ivanov životopis i to kao pripremni rad za buduće otvorenje procesa za njegovu beatifikaciju, na što se već odavno mislilo, a 1943. godine o tome se počelo u javnosti  i govoriti i pisati. Stoga je za razliku od životopisa dr. Kniewalda, koji slijedi kronologiju života bl. Ivana, ovaj životopis o. Vrbaneka napisan kao prikaz svih kršćanskih vrlina koje je bl. Ivan živio u herojskom stupnju, a što je glavni dio u dokaznom postupku o herojskim krepostima. U jednomu od poglavlja ovoga životopisa o. Vrbanek obrađuje veliku ljubav i pobožnost bl. Ivana prema euharistiji pa ga ovdje donosimo:

“U 5. razredu realke (gimnazije) bio je Merz jedini đak, koga je dr. Maraković morao u crkvi opomenuti na dolično držanje, jer je poslije Pretvorbe držao ruke na leđima. Bez sumnje je u osjetljivom dečku u prvi mah uzavrelo, no naviknut od oca poštivati ugled on se sredio i – zamislio. U njegovim je očima poskočio ugled profesora, ali i vrijednost same stvari. Katehetska pouka dobila je svoju potvrdu i Ivan na Euharistiju gleda ozbiljnije, možda neko vrijeme i nevoljko, ali svakako kao na tajanstvenu svetinju.

Čitanje ‘Grala’, napose kongresnoga godišta god. 1912. pa i cijela gralska ideja ojačala je Ivanu vjeru u Euharistiju. Izravnu je pouku o njoj crpio još najviše iz četvrte knjige ‘Nasljeduj Krista’, koja mu je bila najmilije pobožno štivo. Iz nje se naučio povjerljivo razgovarati kao Učenik s Učiteljem, živim otajstvenim Isusom, a u naučno dokazivanje i obrazlaganje samog Otajstva nije se u to vrijeme upuštao baš zbog opomene, što je daje 18. poglavlje iste knjige. Razumijemo ga stoga kada 18. XII. 1915. veli: ‘Kad bih se sastao s kakvim bezvjercem, ne bih mu znao reći, šta je Euharistija, ne bih mu znao dokazati što osjećam. Dapače kad sam gdjegod u vedroj, svijetloj, sunčanoj prirodi, pa pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, čudno mi je, kao da je to bio neki san, tajanstven, čudan, lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, koje sada nemam, a kad sam u tome osjećaju zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče, molitva vuče drugu, želja, čežnja, neprestana težnja, da, upravo treba naprezanje, da se prestane osjećati, težiti onamo. Sav je život lijepa i velika tajna.’

Znanstveno obrazložiti prisutnost Isusovu u Euharistiji naučio je Ivan tek u proučavanju kršćanske filozofije god. 1923. s o. Alfirevićem, kad je uvidio kako se ne protivi razumu, da se izmijeni bit stvari – supstancija, a pripatci – akcidenti, vanjske pojave krušnih prilika da ostanu. To su sadržajem različiti pojmovi, pa se ne protivi razumu i odijeljene ih pomišljati. Ono u kruhu, što ga čini kruhom, da se pretvori u Isusovo tijelo, a onaj plašt krušnih prilika, što ih osjetilima zamjećujemo, da ostaje i dalje plaštem tijela Isusova. Nije bilo Ivanu teško vjerovati, da to može učiniti Onaj, koji je mogao tako umnožiti pet kruhova, da se od njih nasitilo pet tisuća ljudi. A da to i hoće govorila je njegova ljubav, koja ide u susret potrebi i čežnji srca ljudskoga, da se približi Božanstvu. Baš ta potreba i čežnja bila je u Ivana napadno jaka sve onamo od konca realke. Povod joj je bez sumnje bio u kongregacijskom odgoju, u dobrom štivu i primjeru učitelja, vođe; ali onu jačinu bez izgrađene znanstvene spoznaje u naobraženog i darovitog mladića može protumačiti samo vanredni dar – karizma – Duha Svetoga. On ga je pripravljao za apostola Euharistije, pa ga je i u vjeri u nju neobično učvršćivao. Ivan je dakle najprije vjerovao Dobroti Božjoj kao i sv. Ivan Evanđelista. ‘I mi smo upoznali i vjerovali Ljubavi, koju Bog ima prema nama, Bog je ljubav’ (1 Iv. 4, 16).

Ivan već sada pliva u sreći kadgod prima sv. Pričest. Tako, na Uskrs 23. IV. 1916. Čezne za njom. ‘Moja usta htjela bi Hostiju’ piše 19. VII. 1916. Euharistiju on u to doba zove jednostavno Tijelo, Snaga, Kruh života, Život. Nije to samo zbog njegove realske izobrazbe, nego jer to više odgovara onom poimanju: Isus se u prilici kruha daje i osjetnom čovjeku, da mu prožme cijelo biće i sav čovjek da živi od njega. Kao zemaljski putnik u nebo čovjek treba cijelom biću takvu primjerenu okrjepu. I to je posve u smislu Isusova obećanja: ‘Tko blaguje mene, živjet će od mene i ja ću ga uskrisiti na sudnji dan’ (Iv. 6, 54-57).

Ova je vjera Ivanu postala upravo zorno živom u Lurdu, gdje je na svoje oči vidio bolesnike, koji su uslijed blagoslova Hostijom u tili čas ozdravili. U Hostiji mora da je sam Početnik i Vrelo života, kada može život tako iz nje poteći. ‘Vidio sam ovdje velike i potresne događaje’, pisao je iz Lurda 3. VIII. 1921. i svome ispovjedniku.

Zato smo i pričešćujući opažali na Ivanovu licu izražaj čežnje: Hostiju je dočekao kao s neba pali zalogaj, koji ga razblažio u grlu kao slatkiš, ugrijao u srcu kao silna električna sijalica, kao malo sunce. Tu milinu je Ivan većinom i osjećao, jer se duševno za to i raspoložio pobuđujući čine vjere, ufanja, ljubavi, kajanja i želje. U dubokoj sabranosti i sklopljenim rukama vratio bi se na mjesto, te se redovito oko pola sata klanjao kao smjerni domaćin nebeskom Gostu i zahvaljivao, molio oproštenje i druge milosti te mu se na kraju sav prikazao i na službu kroz dan predao. Vanjska mu pojava činila dojam, da se i sam osjeća gostom anđeoske gozbe, pa je mišlju i srcem s njima sjedinjen doživljavao njihovu sreću. Služio se u pripravi i zahvali još i prizorima iz sv. mise onoga dana, kako je to u misalu čitao. Nikad ne bi propustio zamoliti Blažene Djevice, da mu ona dade Sina svoga i nadahne ga svojim osjećajima te se mogne s njime što dostojnije zabaviti. Ivanu je Pričest bila – kako je to i Mahnić naglašavao – Božje sjeme vrhunaravnoga života.

Njome je stišavao strasti i čistio zle sklonosti; njome se jačao protiv napasti i mlakosti. ‘Život je sve(…) a meni prijeti opasnost, da opet zagreznem u širi život knjiga. Idem sutra na sv. Pričest, da opet upijem snage za borbu.’ 9. IV. 1918.

‘Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu. Samo ga nisam dostojan, slab sam odviše, da bih se i bez najmanje pomisli žrtvovao za Presvetu Hostiju. Pravo veli Kempenac: Uživati u Hostiji smo pripravni, a kad nam valja križ nositi u veselju, očajavamo.’ I tako za rata vrlo često, kako smo već čitali u zapisima.

Život Isusov u Hostiji bio je Ivanu uzor kreposti, i mi se ne čudimo, da su se na njemu odrazile upravo značajne kreposti euharistijskog Isusa: ljubav, poniznost, strpljivost. Tako se i događa među pravim prijateljima, da si postaju sličniji, dapače jedna duša u dva tijela: isto misle isto žele i jednako rade.

Ovo sjedinjenje i jedinstvo izrazilo se tako te je činjenica da je Ivanu Hostija središte svemu: i dnevnom redu i životnoj osnovi; i njegovoj orlovskoj organizaciji i zamisli jednog romana; i nutarnjem liturgijskom životu i vanjskim crkvenim proslavama. Gdje god se Ivan pojavi, bit će i nešto euharistijsko; a u zadnjih pet godina Ivanova života u našoj katoličkoj javnosti bilo je i obrnuto: gdje god je bilo što veliko i lijepo euharistijsko, tu je bio i Ivan svojim lijepim udjelom.

Već o svom prvom nastupu god. 1920. u Mariboru, kad je govorio o međunarodnoj đačkoj suradnji veli 3. VIII. 1920. ‘Govorio sam sa žarom, koji mi je dala Presveta Euharistija.’

30. I. 1921. bio je u Parizu na posljednjoj sjednici katoličkog pokrajinskog kongresa, gdje je na nj učinila duboki dojam zaključna molitva, kad se svi prisutni okrenuše spram Presvetog Sakramenta i jednoglasno zapjevaše ‘O spasonosna Hostijo!’ Ovako se Ivan kasnije uvijek srcem, a često u danu i tjelesnim poklonom okretao prema Svetohraništu. Kad je u Zagrebu prolazio na Akademskom trgu sučelice svetišta Srca Isusova i tamo je skinuo šešir, premda su ga od njega dijelile još dvije usporedne ulice sa četiri niza kuća.

Baš u to svetište dolazio je i svako jutro k sv. misi i Pričesti, a po podne u dva sata uspeo bi se kroz kućne stube na balkon, gdje je bio posebni ‘mali Križni put’ za isusovce. Tu je od nikoga neopažen, obavio naizmjence jedan dan sat klanjanja, drugi dan Križni put, često i jedno i drugo ili barem spojeno. Brzo su mu prolazili satovi pred Svetohraništem, jer mu je ondje bila zatvorena vječna Mudrost, živi Isus, a Ivan se znao s njime razgovarati. Ta imali su i o čemu: zajedničke su im bile osnove velikog preporoda hrvatske mladeži, cijele Hrvatske. Tu je on primao nadahnuća za stotinu svojih članaka, među kojima je jedva jedan, da ne bi spominjao Euharistiju.

     I onako je sve za Isusa, a Euharistija je živi i blizi Isus, Bog s nama! Što naravnije nego onda na nj i pomišljati, s njime se ondje savjetovati, njemu se istužiti kod njega se nakrcati snagom za apostolat i žrtvu. Kada se god. 1927. u Sarajevu radilo o sudbini Orlovskog saveza, klečao je Ivan pred Presvetim gotovo dva sata dok je trajalo vijećanje. Na izlazu ga zapitam: ‘No šta, da im je ipak uspjelo uništiti Orlovstvo?’ – ‘Mislim, da nije’, odgovori potpunim mirom, ‘pa i kad bi, Božja volja nek se vrši!’ Eto to je bila Euharistija Ivanu. Za proslavu Euharistije napisao je i u ‘Hrvatsku mladost’ 1924. prikaz sv. Tarzicija… Opća značajka Merzova jest: živjeti Isusov život s Crkvom.” (J. Vrbanek, VITEZ KRISTOV – IVAN MERZ, Zagreb, 1943., str. 200-204)