PREDGOVOR

U lipnju 1927., desetak mjeseci pred svoju smrt, bio je dr. Ivan Merz kod zastupnika Svete Stolice u Jugoslaviji, apostolskog nuncija Mons. Hermengilda Pellegrinettia u Beogradu. Apostolski je nuncij u tom razgovoru neprestano naglasivao, da su za vjerski preporod i svaku preporodnu akciju u katoličkom pravcu prije svega potrebni ljudi sveta života. Možda nije ni slutio, da time ističe samo ono, o čemu je dr. Ivan Merz već davno bio uvjeren, što je u čitavom svom radu neprestano isticao i što je sam, u svom ličnom životu, vjerno vršio.
Već bi sam bogati lični život Ivanove duše i njegova veza s Bogom bio dovoljan razlog, da hrvatski katolici izbliže upoznaju Ivanov duhovni razvitak. To više, što je zadnjih desetak godina i samo ime dr. Ivana Merza za najmlađu generaciju hrvatskih katolika značilo, a i danas još znači i dugo će značiti jedan program. Program novog rada, novog mišljenja, novog života, u najužoj vezi s Kristom Gospodom i njegovim namjesnikom na zemlji, rimskim Papom.
Zamoljen od brojnih prijatelja i štovatelja dra Ivana Merza počeo sam odmah iza njegove smrti pribirati gradu za njegov životopis. U jednu to ruku nije bilo ni odviše teško. Pokojni je naime ostavio 18 svezaka svoga dnevnika i veliku, pomno raspoređenu kartoteku. U dnevniku nam se otvara svetinja njegova ličnog života, a u kartoteki dobivamo dokumentaran uvid u njegovu veoma razgranjenu apostolsku djelatnost zadnjih godina. Višegodišnji povjerljivi saobraćaj s njime i s njegovim roditeljima, te preko tisuću njegovih pisama, što ih je pisao roditeljima i prijateljima, omogućili su mi, da potpuno obuhvatim čitav život Ivanove duše, cio njegov razvitak, sva njegova strujanja i cjelokupni rad.
Uza sve to nije bilo lako napisati život dra Ivana Merza. Jedno stoga, jer je građa tako golema, da se moralo izabrati samo ono najbitnije. Osim toga djelo¬vanje je dra Merza skrenulo naš javni katolički život i rad u izvjesnom smislu novim pravcem. Nije to bilo bez teškoća, otpora i potresa. Kako smo svemu tomu još preblizu, kako se nerijetko radi o živim i istaknutim ličnostima, nije mi se činilo podesnim, da djelovanje dra Ivana Merza prikažem sa svim detaljima, premda upravo detalji pravilno i potpuno osvijetljuju i sva ta pitanja sama u sebi i njihov odnos prama ličnosti dra Merza. Trebalo je dakle i opet iz mnoštva pojedinosti izvaditi samu srž pitanja i prikazati ličnost i djelovanje dra Merza u najznačajnijim crtama. Ivanovi su dnevnici, sačuvana korespondencija i kartoteka obilati izvor za razumijevanje i upoznavanje svega onoga, što je potresalo redo¬vima hrvatskih katolika zadnjih godina njegova života. Danas je bolje ne zalaziti u potankosti. No povijest će morati da otvorenim očima zagleda u sve to. I onda će tek posve jasno iskočiti sva veličina ličnosti i djela dra Ivana Merza. Danas još, radi prevelike blizine, koji-taj možda ne bi mogao pravo omjeriti distance, jer mu nedostaje pravo mjerilo u objektivnom i subjektivnom pogledu. Ipak se nikako nije moglo odustati od toga, da se stvarno, većinom riječima samoga dra Merza, prikaže ono najbitnije, što je sačinjavalo nesamo ličnost, nego i rad njegov. Jer dr. Ivan Merz — uza svu svoju mladost — nije bio velik samo po svojem ličnom duhovnom životu, nego, u istoj mjeri, i po značenju i uspjesima svoga javnoga rada. Njegov se dakle životopis morao obazrijeti na jedno i na drugo. No radi istaknutih sam razloga više pažnje posvetio razvitku njegove ličnosti. To će, držim, i više koristi donijeti čitateljima, koji će moći pratiti razvitak, borbe i visoki uspon jedne Bogu iskreno odane duše.
Udovoljujući želji štovatelja dra Ivana Merza u Hrvatskoj i daleko preko granica Jugoslavije predajem javnosti ovaj životopis. U njemu će pred nama iskrsnuti jedan mladi čovjek, nadaren i pun znanja, živući u svijetu životom skri¬venim u Boga, životom djeteta, po jednoj evanđeoskoj riječi, umnažajući svoju snagu za sve dobro upravo ovom jednostavnošću i tihim odricanjem, ljubeći u svemu Boga, to jedino Dobro. Ivanova je pojava, veli s pravom P. Irenée Hausherr, profesor istočne ascetike i mistike u papinskom Orientalnom Institutu u Rimu, prelijepa, previše uzvišena i blagotvorna, a da bi se smjela zaboraviti u Hrvatskoj i daleko izvan nje.
Gdjekoga će možda začuditi jednostavni i gotovo suhoparni način prikazi¬vanja ljepote, uzvišenosti i blagotvornosti Ivanove duše. Ovi neka uzmu u obzir, da doduše ubrajam među najveće milosti, koje mi je Gospod udijelio u mom životu, što sam smio biti tako blizu Ivanu zadnjih godina njegova života i rada i poslije njegove smrti, ali da sam kao pisac povijesti Ivanove duše morao ostati potpuno objektivan i miran u svome prikazivanju. To traži metodika historije, posebice, kad se piše povijest Božjih ugodnika. Tu je potrebno da se vagne svaka riječ, da uopće govori više sama stvar, nego lično raspoloženje. Zato sam ostao na terenu zgoljnih činjenica i tamo, gdje bi mnogi očekivao oduševljeni panegirik Ivanovim krepostima, a gdje bih počesto i ja sam lično najradije pustio maha čuv¬stvima. Smatrao sam, da je ovdje važnija povjesna objektivnost od stilistike, od umjetnosti i od ličnog zanosa.
Nastojao sam prikazati razvitak Ivanove duševnosti od dobro odgojenog djeteta, u »liberalnoj« okolini i pod pretežno »liberalnim« utjecajima, do modernog katoličkog intelektualca, u najboljem smislu te riječi, i do čovjeka, koji je sve što ima, i sebe samoga, sve svoje sile i sav svoj rad, posvetio i žrtvovao Gospodu Isusu. Možda će kojigod od onih, koji budu čitali ovu povijest duše dra Ivana Merza, tražiti izvjesne izvanredne pojave i milosti u njegovu životu. Ne velim, da ih nije bilo. No u ovoj se knjizi nisam opširnije bavio izvanrednim pojavama u životu Ivanovu. Pažljivi će čitalac ipak nerijetko opaziti tragove i učinke sasvim izvanrednih pojava u njegovu životu. 0 prirodi je tih pojava vrlo teško izricati siguran sud i najbolje je čitavu tu stvar potpuno prepustiti prosuđivanju i odluci Crkve. Na jedno bih ipak htio upozoriti pozornog čita¬telja: premda je Ivan uzgojen u »liberalnoj« okolini i pretežno pod »liberalnim« utjecajima, ipak se razvio u razmjerno vrlo kratko vrijeme do takve visine istinskog katoličkog života i rada, koja bi bila zamjetna i u daleko povoljnijim prilikama. Pada u oči činjenica, da komponente, koje su utjecale na Ivanov du¬ševni razvitak, ne samo da nisu u pravilnom omjeru, nego su čak, u glavnom, i u punom nesrazmjeru s rezultatom tog duševnog procesa. Drugim riječima: dr. Ivan Merz se izdigao nad svoju okolinu i nad one, koji su na nj utjecali, te je doskora on sam počeo na njih vrlo snažno utjecati, i to u duhu i pravcu, koji je bio dotadašnjoj njegovoj okolini posve tud. Treba kod toga uzeti u obzir, da ličnost dra Ivana Merza, kako ga mi poznamo, nije stvorio možda Pariz, gdje je on svršavao svoje sveučilišne nauke. U Parizu je Ivan doduše mnogo istančao svoju duševnost i dobio mnogu pobudu, ali on već dolazi u Pariz onakav, kakav je bio zadnjih godina svoga života. Isto vrijedi, gotovo još u većoj mjeri, za njegov drugi boravak na bečkom sveučilištu. U Ivanovu je dakle dušu zahvatila jedna veća i snažnija moć, koja djeluje svesilno, ali tiho i nečujno. Bila je to milost Božja. Ona je vodila dra Ivana Merza u njegovu razvitku i učinila od njega ono, što je Ivan bio za svoga života ovdje na zemlji.
Znam, bit će čitalaca ove knjige, koji će očekivati, da se spomenu barem neki izvanredni događaji iza Ivanove smrti, da se njima proslavi Gospodin Isus i njegov sluga, koji mu je tako istinski služio. O tim događajima i uslišenjima govore »zahvalnice« u našim »Glasnicima«, ali mnogo više originalni dokumenti, koji su u mojim rukama. Uza sve to molim ove čitatelje, da se nešto strpe. Arkanđeo je Rafael rekao Tobiji i njegovu sinu: »Blagosivajte Boga na nebesima i hvalite ga pred svakim živim stvorom, jer Vam je iskazao svoje milosrđe. Dobro je doduše sakrivati tajnu kraljevu, ali je i časno spominjati i objavljivati djela Božja«. I tada im se prokazao kao arkanđeo Rafael, jedan od onih blaženih duhova, koji stoje pred Gospodinom. Tako će doći vrijeme, kad će biti časno spominjati i objavljivati djela Božje dobrote i milosrđa, koja se Gospod udostojao iskazati svojim vjernicima, na zagovor dra Ivana Merza, kome su se ovi utjecali; ali zasad je, mislim, bolje zadržati ovu kraljevsku tajnu za sebe i u tišini srca svoga hvaliti Gospoda i moliti ga da proslavi slugu svoga Ivana na čast i slavu Imena svoga.
Možda će mi se sa stilističkog gledišta zamjeriti, što čitava knjiga nije »izlivena od jednog komada«, nego su različita poglavlja rađena različitom tehni¬kom i koncepcijom. Ta raznolikost nije slučajna, već su različita poglavlja naumice različito obrađena. Smatrao sam, da je potrebno, da i tehniku obradbe i nutarnju koncepciju svakog pojedinog poglavlja prilagodim nutarnjoj jezgri stvari, koju sam obrađivao, kao i građi, koja mi je stajala pri ruci i drugim nekim okolnostima. Posebice sam nastojao u svemu zadržati stvarnost i objektivnost, pa i onda, kad bi »intuicija« unijela mnogo više života u neka razlaganja; no time bi se vrlo lako unijela i izvjesna subjektivna nota u prosuđivanju života i rada dra Ivana Menza. Uza sve umjetničke prednosti ovakvog prosuđivanja nema sumnje, da bi na taj način vrlo lako objektivne vrednote i činjenice stupile u pozadinu. Stoga sam radije izabrao objektivni put čiste historije i to tako, da me na osnovu objektivnih činjenica, koje iznosim, svaki čitalac može kritički pratiti i vagnuti ispravnost konstatacija i zaključaka. Nisam smatrao moju zadaću kod izrađivanja ovog životopisa drugačijom, nego je zadaća onih, koji u svom kemijskom laboratoriju od sitnih, često mikroskopskih kristala, sintetičkim putem izrađuju drago kamenje. Tako sam i ja nastojao sabrati svu onu građu, do koje sam mogao doći, te od ovih pojedinih crta višegodišnjim radom sastaviti jedan mozaik, koji će nam dati sliku onoga, koga nema više među nama, a koga smo svi toliko poštivali i volili.
Gdjekoji čitalac možda ne će u svemu odobriti izbor odlomaka iz dnevnika i pisama dra Ivana Merza. Mnogi će mu se odlomci činiti suvišnima, preteškima za široke krugove naše čitalačke publike, previše formalističkima. Ova sudbina može zadesiti naročito citate, koji se odnose na umjetnički i književni studij dra Ivana Merza. No kod toga treba imati na umu, da je ovo povijest duše dra Ivana Merza, onakvog, kakav je on u svojoj duševnosti bio i kako se razvijao. A umjetnička je i literarna nota bila u njemu veoma jaka, premda su to zadnjih godina njegova apostolskog rada tek rijetki mogli zapaziti. Ne iznose se ovdje ovi citati toga radi, jer bi se njima htjelo dati definitivni sud o o odnosnom piscu ili djelu, nego samo zato, jer je to sve živjelo u duši dra Ivana Merza veoma bujnim životom. Tu je trebalo zaći u subjektivni svijet umjetničkih i književnih nazora dra Ivana Merza i prikazati, kako su se ti nazori razvijali i kako je u njegovoj duši umjetnost i književnost najprije živjela uz katolicizam, uz religiju, da onda, na fronti, bude konačno i umjetnost i književnost za dra Merza nesamo religijom potpunoma prožeta, nego upravo podložena vjeri.
Osim Ivanova dnevnika, njegove, korespondencije, kartoteke i literarne dje¬latnosti, što sve skupa sačinjava glavnu osnovicu i glavno vrelo ove povijesti duše dra Ivana Merza, nastojao sam sakupiti, iskoristiti i na pravo mjesto staviti sve ono, što je bilo objelodanjeno u različitim komemoraitivnim člancima i uspo¬menama. Tomu pridolaze i mnoge lične uspomene moje i onih, s kojima je dr. Merz bio u bližem saobraćaju. Dužnost mi je da u tom pravcu zahvalim ponajprije roditeljima dra Merza, kao i svim onim drugovima, suradnicima, prijateljima i znancima njegovim, koji su mi najpripravnije saopćili pojedina svoja opažanja i uspomene, te sam tako nerijetko mogao konkretnim događajima osvijetliti i na¬dopuniti svoje izvode. Posebice zahvaljujem mons. Beaupinu, koji je Ivanovim roditeljima saopćio neke zanimljive i važne potankosti iz Ivanova života u Parizu. Kasnija će izdanja uz bitne crte duševnosti dra Ivana Merza, kako su ovdje iz¬nesene, nesumnjivo donositi i sve više pojedinosti, koje će još snažnije i zornije osvijetliti lik Božjeg ugodnika, što je do nedavna boravio i djelovao među nama.
Na kraju izjavljujem, da se potpuno i bezuslovno podvrgavam sudu Crkve, posebice sv. Stolice, u svemu, što sam ovdje iznio i napisao, te da nije moja nakana ma u čemu, što se odnosi na ličnost, život i rad dra Ivana Merza, prejudi¬cirati sudu i odluci sv. Crkve.
U Zagrebu, 16. prosinca 1931.

Dr. Dragutin Kniewald